Shel Silverstein rodio se 1932, taman da stigne na rat u Koreji. To ga je obilježilo i unesrećilo, ali je svoj posttraumatski stresni sindrom pretvarao u umjetnost. Nije opisivao svoje strašne snove, niti je sastavljao knjige o ratu, nego je crtao stripove, bavio se glazbom, snimao džez albume, komponirao filmsku muziku, svirao desetak instrumenata…
Bio je nečuveno darovit, mogao je svoje talente rasipati na sve strane, i da mu ostane prekoviše toga za desetak različitih karijera i isto toliko umjetničkih života. 1970. osvojio je nagradu Grammy za tekst najbolje country pjesme. Bila je to, ne biste vjerovali, pjesma “A Boy Named Sue”, koju je otpjevao i proslavio Johnny Cash, tako da pola čovječanstva i danas misli da ju je on i napisao. Ne samo da nije, nego je u tu pjesmu upisana poetika, život i sudbina drugoga, jednako velikog umjetnika: Shela Silversteina.
Dočekale su njega i nominacije za Oskara i Zlatni globus, i sve što je radio pretvaralo se u umjetnost, prepoznatljivu, dragu i dopadljivu. Obilježenu, uvijek, dubokom ljudskom tugom. Osim što mu rat nije htio iz glave, iznenada su mu umrle žena pa kći jedinica. Imala je jedanaest godina kad joj je eksplodirala žilica u mozgu. Shel Silverstein umro je od srca, 10. svibnja 1999.
Njegove slikovnice u Jugoslaviji su postale poznate sredinom osamdesetih. Iako ih je crtao i pisao za djecu, bile su tako tužne da su ih zaljubljeni mladići poklanjali svojim budućim djevojkama. I obrnuto. Djevojke su slikovnice Shela Silversteina poklanjale svojim budućim mladićima. Takva je bila slikovnica “Dobro drvo”, koja će godinama kasnije, u hrvatskom prijevodu i izdanju nositi naziv “Dobro stablo”
Ne znam kako je Ante Tomić došao do ove pjesme Shela Silversteina. Samo ju je poslao, skupa sa svojim briljantnim prijevodom u kojemu je osim pjesme sačuvano i sve ono što je Shel u životu bio, što je doživio i preživio, sve dok ga srce nije ubilo, u svijetu u kojem, kad bolje promislimo, još tako malo ljudi umire od srca. (m. jergović)
*
Help!
I walked through the wildwood, and what did I see
But a unicorn with his horn stuck in a tree,
Cryin’, “Someone please help me before it‘s too late.”
I hollered, “I’ll free you.” He hollered back, “Wait –
How much will it hurt? How long will it take?
Are you sure that my horn will not scratch, bend, or break?
How hard will you pull? How much must I pay?
Must you do it right now or is Wednesday okay?
Have you done this before? Do you have the right tools?
Have you graduated from horn-savin’ school?
Will I owe you a favor? And what will it be?
Do you promise that you will not damage the tree?
Should I close my eyes? Should I sit down or stand?
Do you have insurance? Have you washed your hands?
And after you free me – tell me what then?
Can you guarantee I won’t get stuck again?
Tell me when. Tell me how.
Tell me why. Tell me where….”
I guess that he’s still sittin’ there.
Shel Silverstein
*
Upomoć!
Hodao sam šumom i tko se, molim vas, pojavio?
Jedan se jednorog u stablu rogom zaglavio.
Cvili on: “Hoće li mi netko pomoć’ prije nego bude kasno?”
A ja spremno viknem: “Prijatelju, priskočit ću, jasno!”
“Stanite!”, zaurla on tada. “Je li opasno i koliko će vam dugo trebati?
Tvrdite li da se rog moj neće slomiti, saviti ili ogrebati?
Hoćete li jako povući? Koliko ću vam biti dužan?
Možemo li iduće srijede ili je baš ovaj trenutak nužan?
Jeste li to ikad činili prije? Imate li alat propisan?
I rogospasiteljski tečaj, dokument ovjeren i potpisan?
Očekujete li uslugu? Što ćete zauzvrat izvoljeti?
Jamčite mi da stablo neće boljeti?
Hoću li stajati ili sjesti? Hoću li oči sklopiti?
Pokriva li ovo osiguranje? Možda prvo trebam nešto popiti?
I nakon što ste me oslobodili, kao da sam proklet,
Tko kaže da neću zaglaviti opet?
Recite mi kada. Recite mi kako.
Recite mi zašto. Recite mi kamo…. ”
Shel Silverstein
Čovjek koji je bio jednorog i stablo
Shel Silverstein rodio se 1932, taman da stigne na rat u Koreji. To ga je obilježilo i unesrećilo, ali je svoj posttraumatski stresni sindrom pretvarao u umjetnost. Nije opisivao svoje strašne snove, niti je sastavljao knjige o ratu, nego je crtao stripove, bavio se glazbom, snimao džez albume, komponirao filmsku muziku, svirao desetak instrumenata…
Bio je nečuveno darovit, mogao je svoje talente rasipati na sve strane, i da mu ostane prekoviše toga za desetak različitih karijera i isto toliko umjetničkih života. 1970. osvojio je nagradu Grammy za tekst najbolje country pjesme. Bila je to, ne biste vjerovali, pjesma “A Boy Named Sue”, koju je otpjevao i proslavio Johnny Cash, tako da pola čovječanstva i danas misli da ju je on i napisao. Ne samo da nije, nego je u tu pjesmu upisana poetika, život i sudbina drugoga, jednako velikog umjetnika: Shela Silversteina.
Dočekale su njega i nominacije za Oskara i Zlatni globus, i sve što je radio pretvaralo se u umjetnost, prepoznatljivu, dragu i dopadljivu. Obilježenu, uvijek, dubokom ljudskom tugom. Osim što mu rat nije htio iz glave, iznenada su mu umrle žena pa kći jedinica. Imala je jedanaest godina kad joj je eksplodirala žilica u mozgu. Shel Silverstein umro je od srca, 10. svibnja 1999.
Njegove slikovnice u Jugoslaviji su postale poznate sredinom osamdesetih. Iako ih je crtao i pisao za djecu, bile su tako tužne da su ih zaljubljeni mladići poklanjali svojim budućim djevojkama. I obrnuto. Djevojke su slikovnice Shela Silversteina poklanjale svojim budućim mladićima. Takva je bila slikovnica “Dobro drvo”, koja će godinama kasnije, u hrvatskom prijevodu i izdanju nositi naziv “Dobro stablo”
Ne znam kako je Ante Tomić došao do ove pjesme Shela Silversteina. Samo ju je poslao, skupa sa svojim briljantnim prijevodom u kojemu je osim pjesme sačuvano i sve ono što je Shel u životu bio, što je doživio i preživio, sve dok ga srce nije ubilo, u svijetu u kojem, kad bolje promislimo, još tako malo ljudi umire od srca. (m. jergović)
*
Help!
I walked through the wildwood, and what did I see
But a unicorn with his horn stuck in a tree,
Cryin’, “Someone please help me before it‘s too late.”
I hollered, “I’ll free you.” He hollered back, “Wait –
How much will it hurt? How long will it take?
Are you sure that my horn will not scratch, bend, or break?
How hard will you pull? How much must I pay?
Must you do it right now or is Wednesday okay?
Have you done this before? Do you have the right tools?
Have you graduated from horn-savin’ school?
Will I owe you a favor? And what will it be?
Do you promise that you will not damage the tree?
Should I close my eyes? Should I sit down or stand?
Do you have insurance? Have you washed your hands?
And after you free me – tell me what then?
Can you guarantee I won’t get stuck again?
Tell me when. Tell me how.
Tell me why. Tell me where….”
I guess that he’s still sittin’ there.
Shel Silverstein
*
Upomoć!
Hodao sam šumom i tko se, molim vas, pojavio?
Jedan se jednorog u stablu rogom zaglavio.
Cvili on: “Hoće li mi netko pomoć’ prije nego bude kasno?”
A ja spremno viknem: “Prijatelju, priskočit ću, jasno!”
“Stanite!”, zaurla on tada. “Je li opasno i koliko će vam dugo trebati?
Tvrdite li da se rog moj neće slomiti, saviti ili ogrebati?
Hoćete li jako povući? Koliko ću vam biti dužan?
Možemo li iduće srijede ili je baš ovaj trenutak nužan?
Jeste li to ikad činili prije? Imate li alat propisan?
I rogospasiteljski tečaj, dokument ovjeren i potpisan?
Očekujete li uslugu? Što ćete zauzvrat izvoljeti?
Jamčite mi da stablo neće boljeti?
Hoću li stajati ili sjesti? Hoću li oči sklopiti?
Pokriva li ovo osiguranje? Možda prvo trebam nešto popiti?
I nakon što ste me oslobodili, kao da sam proklet,
Tko kaže da neću zaglaviti opet?
Recite mi kada. Recite mi kako.
Recite mi zašto. Recite mi kamo…. ”
Mislim da on još uvijek sjedi tamo.
Preveo Ante Tomić