Tekst napisan u veljači 2008. za omotnicu albuma “Imam pjesmu za tebe”
Ponekad se u životu dogodi da se čovjeku cijeli svijet pretvori u tuđinu. Takva je bila sudbina čitavog jednog naraštaja iz Hrvatske, Bosne i Srbije, koji se usred rata s početka devedesetih iseljavao iz svojih zemalja, da bi nastavio živjeti negdje drugdje. Ti su ljudi odlazili misleći da je sve to privremeno i da će se jednom sigurno vratiti, ali nisu se vratili više nikad. Ako su i pokušali, samo su se uvjerili kako više ne postoji mjesto koje su ostavili. Sve je, kao, ostalo isto, isti su gradovi i iste zemlje, katkad su isti i roditeljski domovi koje su prije petnaestak godina napustili, samo što je sve to postalo – tuđina. Tako se zavičaj izgubio u nekom davno prošlom vremenu, i ne postoji više nigdje osim u sjećanjima i uspomenama, što su u međuvremenu narasle i razgranale se do nevjerojatnih razmjera, poput uspomena onih ruskih emigranata koje smo još do prije tridesetak godina sretali po ulicama naših gradova. Jedan naraštaj, rođen u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, a koji danas živi negdje drugdje, kada govori o sebi i svome identitetu, govori o onome čega više nema. Govori o tuđini koja raste sa svakim čovjekovim korakom.
Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić napravili su, tamo u Los Angelesu, album pjesama o toj tuđini. U tom albumu, među ciganskim evergrinima i Arsenovim pjesmama iz vremena poezije i mira, uz dojmljivu emigrantsku razglednicu Zlatka Arslanagića, našla se, kao iz nekoga nikada odigranog kazališnog komada o potrazi za porijeklom, i tužna narodna Aoj Liko. Da ju je otpjevao netko drugi i da nije pjevana tisućama kilometara od Like, ta bi pjesma o čovjekovoj djedovini prošla kao i svaka druga, ali ova iz razloga tužnih okolnosti ne prolazi. Sjećanje na ono što više nismo, ali što nas čini baš ovakvima kakvi jesmo, u pjesmama se seli iz glave u srce, pa ostaje u želucu. Tamo živi zavičaj ljudi koji su se zauvijek mimoišli sa svojim zemaljskim zavičajem.
Svoju diskografsku karijeru Šerbedžija je kao mlad glumac, sa crnim krležijanskim klobukom na glavi, započeo prije trideset pet godina.Velika gramofonska ploča zvala se Ne daj se Ines, i bila je u to vrijeme inventar đačkih i studentskih soba. Uz nju se jedno doba učilo poeziji i romantici, a naslovna pjesma, taj Arsenov prerani „žal za mladost“, postala je neka vrsta emocionalnog manifesta. U toj pjesmi bilo je radnje kao u nekom romanu, a oni koji su je slušali nalazili su inače nepostojeće sličnosti s vlastitim životima i ljubavima. Ne daj se Ines bila je idealna meta cinizmu i ruganju. Ali začudo, nitko se nije narugao.
Trideset pet godina kasnije Šerbedžija je u Los Angelesu snimio novu verziju Ne daj se Ines. Studentese koje su u svojim podstanarskim sobama slušale prvo izdanje, ostavljajući na omotnici trag od šalice s kavom, ovih se dana spremaju za mirovinu. Njihovi mladići koji su im se tih dana udvarali na plejbek, služeći se Šerbedžijinim glasom, danas se toga pomalo srame. Glumac s krležijanskim klobukom isti je onaj kao i tada, jer veliki glumci stare sporo i skokovito, samo što na sebe i svoj život gleda s drugog kraja zemaljske kugle. Ines je kao utjeha djetetu, kao kad čovjek samome sebi ponavlja da se nije dogodilo ništa strašno.
Samo ljudski glas koji nikada ne stari, glas glumca koji umije sve reći. I gitara majstora koji u pozadini šuti.
Šerbedžija i Tadić
Tekst napisan u veljači 2008. za omotnicu albuma “Imam pjesmu za tebe”
Ponekad se u životu dogodi da se čovjeku cijeli svijet pretvori u tuđinu. Takva je bila sudbina čitavog jednog naraštaja iz Hrvatske, Bosne i Srbije, koji se usred rata s početka devedesetih iseljavao iz svojih zemalja, da bi nastavio živjeti negdje drugdje. Ti su ljudi odlazili misleći da je sve to privremeno i da će se jednom sigurno vratiti, ali nisu se vratili više nikad. Ako su i pokušali, samo su se uvjerili kako više ne postoji mjesto koje su ostavili. Sve je, kao, ostalo isto, isti su gradovi i iste zemlje, katkad su isti i roditeljski domovi koje su prije petnaestak godina napustili, samo što je sve to postalo – tuđina. Tako se zavičaj izgubio u nekom davno prošlom vremenu, i ne postoji više nigdje osim u sjećanjima i uspomenama, što su u međuvremenu narasle i razgranale se do nevjerojatnih razmjera, poput uspomena onih ruskih emigranata koje smo još do prije tridesetak godina sretali po ulicama naših gradova. Jedan naraštaj, rođen u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, a koji danas živi negdje drugdje, kada govori o sebi i svome identitetu, govori o onome čega više nema. Govori o tuđini koja raste sa svakim čovjekovim korakom.
Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić napravili su, tamo u Los Angelesu, album pjesama o toj tuđini. U tom albumu, među ciganskim evergrinima i Arsenovim pjesmama iz vremena poezije i mira, uz dojmljivu emigrantsku razglednicu Zlatka Arslanagića, našla se, kao iz nekoga nikada odigranog kazališnog komada o potrazi za porijeklom, i tužna narodna Aoj Liko. Da ju je otpjevao netko drugi i da nije pjevana tisućama kilometara od Like, ta bi pjesma o čovjekovoj djedovini prošla kao i svaka druga, ali ova iz razloga tužnih okolnosti ne prolazi. Sjećanje na ono što više nismo, ali što nas čini baš ovakvima kakvi jesmo, u pjesmama se seli iz glave u srce, pa ostaje u želucu. Tamo živi zavičaj ljudi koji su se zauvijek mimoišli sa svojim zemaljskim zavičajem.
Svoju diskografsku karijeru Šerbedžija je kao mlad glumac, sa crnim krležijanskim klobukom na glavi, započeo prije trideset pet godina.Velika gramofonska ploča zvala se Ne daj se Ines, i bila je u to vrijeme inventar đačkih i studentskih soba. Uz nju se jedno doba učilo poeziji i romantici, a naslovna pjesma, taj Arsenov prerani „žal za mladost“, postala je neka vrsta emocionalnog manifesta. U toj pjesmi bilo je radnje kao u nekom romanu, a oni koji su je slušali nalazili su inače nepostojeće sličnosti s vlastitim životima i ljubavima. Ne daj se Ines bila je idealna meta cinizmu i ruganju. Ali začudo, nitko se nije narugao.
Trideset pet godina kasnije Šerbedžija je u Los Angelesu snimio novu verziju Ne daj se Ines. Studentese koje su u svojim podstanarskim sobama slušale prvo izdanje, ostavljajući na omotnici trag od šalice s kavom, ovih se dana spremaju za mirovinu. Njihovi mladići koji su im se tih dana udvarali na plejbek, služeći se Šerbedžijinim glasom, danas se toga pomalo srame. Glumac s krležijanskim klobukom isti je onaj kao i tada, jer veliki glumci stare sporo i skokovito, samo što na sebe i svoj život gleda s drugog kraja zemaljske kugle. Ines je kao utjeha djetetu, kao kad čovjek samome sebi ponavlja da se nije dogodilo ništa strašno.
Samo ljudski glas koji nikada ne stari, glas glumca koji umije sve reći. I gitara majstora koji u pozadini šuti.