Selo u kojem sam rođen podijeljeno je na gornje i donje. Postojao je očit animozitet među mještanima ova dva, geografski slična toponima. Gornjačani, jer su živjeli na brdu, i donjačani koji su živjeli u dolini, koja se opet, na drugoj strani uspinje uz još veće brdo, nisu bili baš naklonjeni jedni drugima. Kroz donje je selo, još nekad u Titino doba, prošla cesta. Ta će cesta postati glavna odrednica identiteta, a kasnije i centralna pozornica neviđene drame, po kojoj će i selo postati poznato. O tome nešto kasnije, kako nas priča bude vodila.
Uglavnom, cesta će kroz gornje selo proći tek poslije rata, u toku nekoliko izbornih ciklusa. Bitno je da je prošla, i da ljudi sada rahat mogu ne ići jedni drugima, kako su to otežano činili dok je postojao makadam. Makadam koji su tolike godine krpili.
Donjačani su imali i prodavnice, dvije-tri, i četiri jedno vrijeme. Gornjačani su, pak, bili primorani preko livada tražiti prečice do najbliže. Srećom, to je bilo u rijetko, jer ko je u to vrijeme imao para za gluposti. Uzimalo se osnovno; brašno, šećer, ulje, ono bez čega se ne može, a ostalo, ako se baš baš moralo, tipa sok na mućenje, marmelada, ili eurokrem, kad se imala koja marka viška.
Donjačani su imali školu. Džamiju, i hodžu bezbeli. Sva djeca su tu pohađala i školu i mekteb. Privilegovanost donjačana i tu je naravno bila očigledna. Zauzimali su mjesta bliže peći, a pri tome im je lakše bilo donijeti prisječak do džamije. Gornjačani su imali stari mejtef, na čijem su se potkrovlju držali tabuti. Ako kasno noću prolaziš pored mejtefa, sve ti se čini da potkrovlje škripi. Kao da neko hoda, s rukama na leđima, zamišljen.
Donjačani su imali imućnih ljudi, važnih ljudi, onih koje se pita, i koji hoće, pod svaku cijenu, da ih se pita. Svako selo, uostalom, ima takve. Nije to ništa novo, i ništa čudno. Predsjednik mjesne zajednice je bio donjačanin. Mutevelija isto tako. Dakle, dvije glavne funkcije. Jedan je upravljao hodžom, drugi seoskom politikom. Tačnije seosko-stranačkom politikom. Komplikovano do bola, kako to samo u selu može biti.
Gornjačani će dati da se izgradi nova zgrada mekteba na koju će biti ponosni. Donjačani su govorili da su tri kupole previše, i da se vide kako strše još s Pravca, ako se dobro zagledaš. O munari nisu dali ni progovoriti. U mejtefu nije bilo hodže, osim za ramazan. Tada bi bio pun ko šibica. Kako volja plane, tako i dogori, a na kraju mjeseca, mejtef postane prevelik za nekolicinu.
Jedno selo. Dva brda. Jedna cesta. Dvije vjerske građevine. Jedan hodža. I hiljadu peripetija.
“Neće ga ovde zaklanjat, one gaćonje, a neće ni gore u mejtefu”, rečenica je po kojoj će selo postati poznato. Kasnije i popularno u vidu takozvanih internet memova, koji najčešće služe za svrhe ironičnog, ili sarkastičnog ismijavanja. Kad me neko hoće isprovociarti, ili nasmijati, ili jednostavno podsjetiti, pošalje mi i poznati poklič, potekao sa seoske ceste “mi smo hodžini, hodža je naš”, naravno.
Seoska drama
Selo u kojem sam rođen podijeljeno je na gornje i donje. Postojao je očit animozitet među mještanima ova dva, geografski slična toponima. Gornjačani, jer su živjeli na brdu, i donjačani koji su živjeli u dolini, koja se opet, na drugoj strani uspinje uz još veće brdo, nisu bili baš naklonjeni jedni drugima. Kroz donje je selo, još nekad u Titino doba, prošla cesta. Ta će cesta postati glavna odrednica identiteta, a kasnije i centralna pozornica neviđene drame, po kojoj će i selo postati poznato. O tome nešto kasnije, kako nas priča bude vodila.
Uglavnom, cesta će kroz gornje selo proći tek poslije rata, u toku nekoliko izbornih ciklusa. Bitno je da je prošla, i da ljudi sada rahat mogu ne ići jedni drugima, kako su to otežano činili dok je postojao makadam. Makadam koji su tolike godine krpili.
Donjačani su imali i prodavnice, dvije-tri, i četiri jedno vrijeme. Gornjačani su, pak, bili primorani preko livada tražiti prečice do najbliže. Srećom, to je bilo u rijetko, jer ko je u to vrijeme imao para za gluposti. Uzimalo se osnovno; brašno, šećer, ulje, ono bez čega se ne može, a ostalo, ako se baš baš moralo, tipa sok na mućenje, marmelada, ili eurokrem, kad se imala koja marka viška.
Donjačani su imali školu. Džamiju, i hodžu bezbeli. Sva djeca su tu pohađala i školu i mekteb. Privilegovanost donjačana i tu je naravno bila očigledna. Zauzimali su mjesta bliže peći, a pri tome im je lakše bilo donijeti prisječak do džamije. Gornjačani su imali stari mejtef, na čijem su se potkrovlju držali tabuti. Ako kasno noću prolaziš pored mejtefa, sve ti se čini da potkrovlje škripi. Kao da neko hoda, s rukama na leđima, zamišljen.
Donjačani su imali imućnih ljudi, važnih ljudi, onih koje se pita, i koji hoće, pod svaku cijenu, da ih se pita. Svako selo, uostalom, ima takve. Nije to ništa novo, i ništa čudno. Predsjednik mjesne zajednice je bio donjačanin. Mutevelija isto tako. Dakle, dvije glavne funkcije. Jedan je upravljao hodžom, drugi seoskom politikom. Tačnije seosko-stranačkom politikom. Komplikovano do bola, kako to samo u selu može biti.
Gornjačani će dati da se izgradi nova zgrada mekteba na koju će biti ponosni. Donjačani su govorili da su tri kupole previše, i da se vide kako strše još s Pravca, ako se dobro zagledaš. O munari nisu dali ni progovoriti. U mejtefu nije bilo hodže, osim za ramazan. Tada bi bio pun ko šibica. Kako volja plane, tako i dogori, a na kraju mjeseca, mejtef postane prevelik za nekolicinu.
Jedno selo. Dva brda. Jedna cesta. Dvije vjerske građevine. Jedan hodža. I hiljadu peripetija.
“Neće ga ovde zaklanjat, one gaćonje, a neće ni gore u mejtefu”, rečenica je po kojoj će selo postati poznato. Kasnije i popularno u vidu takozvanih internet memova, koji najčešće služe za svrhe ironičnog, ili sarkastičnog ismijavanja. Kad me neko hoće isprovociarti, ili nasmijati, ili jednostavno podsjetiti, pošalje mi i poznati poklič, potekao sa seoske ceste “mi smo hodžini, hodža je naš”, naravno.