Ines Fančović je slavila 25 godina umjetničkog rada. Ostadosmo kod nje cijelu noć. Ujutro na posao, jedva, malo se na poslu provrtio, pregledao poštu, „Imam važan sastanak“, a onda pravo u prvi bircuz, odmah u drugoj ulici, niz stepenice. Za šankom već Jovo J., naručim nam pića, on stavi novčić u jukebox: hrapavi glas, ide gotovo do falseta, violine, trube, bubanj, drama. „Što je ovo, super je…“ „Selma, Selma…“. Poslije nekoliko godina, još bolja: „Sve će to mila moja…“. Oba puta sam osjećao u svom vlastitom životu bliženje kraja duge veze, sa tadašnjom suprugom, poslije sa dugogodišnjom djevojkom, pa me dirnuše ove pjesme, u kojima je dominirao štimung uzaludnosti i nemoći da se zaustavi ono što je moralo doći. Volio sam neke pjesme Gorana Bregovića. Plagijati? A svi ti vrli pisci, pjesnici, koji su izašli iz čitanja i studiranja drugih pjesnika? Evo, o najvećima: zar nije ovaj veliki Shakespeare svoje fabule „posuđivao“ i (na genijalan način) „prerađivao? Koliko toga nije „originalno“ u Kanta ili Freuda? Sve je eho, nastavljanje, prerađivanje, spajanje i sinteza različitih iskustava, sve je ponavljanje, a kada je uspješno djelo i u ponavljanju novo, kod spomenutih i kada je „isto“ potpuno drugačije, ogromno, genijalno, revolucionarno, sve odjednom. Kod drugih, slabijih, djelo nastaje u duhu usvojenih estetičkih konvencija. Ljudi su u pjesmama Bijelog dugmeta voljeli spregu folklornih motiva i eho pjesama čuvenih zapadnih muzičkih grupa. Publika uvijek u umjetnosti voli ono što može „prepoznati“, što joj je odmah blisko. Uistinu originalna djela poprate zvižducima, prezirom, napadaju ih, nikako ih ne bi. Pjesme Gorana Bregovića su uvijek bile uspješne. Prepoznatljive i zato odmah drage, u uho se uvuku, svi ih pjevaju. Komercijalne, dopadljive, dobro urađene pjesme. Neću Selmu proglasiti za genijalnu pjesmu, ni za prekretničku, neću je ni uspoređivati s drugim ili sličnim. Ne donosim nikakav vrednosni sud. Samo ću reći: dojmila me se tada, volim je barem malo i sada. I mislim da je lijepa, nježna, možda senzibilnije pjesme nije ni bilo u „popularnoj glazbi“ zemlje u kojoj sam nekad, davno, živio. Pjesma koju su svi voljeli i svi se smatrali pozvanima proglasiti je ništavnom. Iako bolje nisu imali. Ni onda, ni sada. I zato: „Putuj Selma, i ne naginji se kroz prozor…“.
Selma
Ines Fančović je slavila 25 godina umjetničkog rada. Ostadosmo kod nje cijelu noć. Ujutro na posao, jedva, malo se na poslu provrtio, pregledao poštu, „Imam važan sastanak“, a onda pravo u prvi bircuz, odmah u drugoj ulici, niz stepenice. Za šankom već Jovo J., naručim nam pića, on stavi novčić u jukebox: hrapavi glas, ide gotovo do falseta, violine, trube, bubanj, drama. „Što je ovo, super je…“ „Selma, Selma…“. Poslije nekoliko godina, još bolja: „Sve će to mila moja…“. Oba puta sam osjećao u svom vlastitom životu bliženje kraja duge veze, sa tadašnjom suprugom, poslije sa dugogodišnjom djevojkom, pa me dirnuše ove pjesme, u kojima je dominirao štimung uzaludnosti i nemoći da se zaustavi ono što je moralo doći. Volio sam neke pjesme Gorana Bregovića. Plagijati? A svi ti vrli pisci, pjesnici, koji su izašli iz čitanja i studiranja drugih pjesnika? Evo, o najvećima: zar nije ovaj veliki Shakespeare svoje fabule „posuđivao“ i (na genijalan način) „prerađivao? Koliko toga nije „originalno“ u Kanta ili Freuda? Sve je eho, nastavljanje, prerađivanje, spajanje i sinteza različitih iskustava, sve je ponavljanje, a kada je uspješno djelo i u ponavljanju novo, kod spomenutih i kada je „isto“ potpuno drugačije, ogromno, genijalno, revolucionarno, sve odjednom. Kod drugih, slabijih, djelo nastaje u duhu usvojenih estetičkih konvencija. Ljudi su u pjesmama Bijelog dugmeta voljeli spregu folklornih motiva i eho pjesama čuvenih zapadnih muzičkih grupa. Publika uvijek u umjetnosti voli ono što može „prepoznati“, što joj je odmah blisko. Uistinu originalna djela poprate zvižducima, prezirom, napadaju ih, nikako ih ne bi. Pjesme Gorana Bregovića su uvijek bile uspješne. Prepoznatljive i zato odmah drage, u uho se uvuku, svi ih pjevaju. Komercijalne, dopadljive, dobro urađene pjesme. Neću Selmu proglasiti za genijalnu pjesmu, ni za prekretničku, neću je ni uspoređivati s drugim ili sličnim. Ne donosim nikakav vrednosni sud. Samo ću reći: dojmila me se tada, volim je barem malo i sada. I mislim da je lijepa, nježna, možda senzibilnije pjesme nije ni bilo u „popularnoj glazbi“ zemlje u kojoj sam nekad, davno, živio. Pjesma koju su svi voljeli i svi se smatrali pozvanima proglasiti je ništavnom. Iako bolje nisu imali. Ni onda, ni sada. I zato: „Putuj Selma, i ne naginji se kroz prozor…“.