U uobičajnoj prijepodnevnoj šetnji Parkom u Kiseljaku susretnem dugogodišnjeg znanca – Mirka Pejaka, penzionisanog profesora književnosti koji je gotovo cio radni vijek proveo u ovom gradu. U tom aktivnom periodu on je, kao zaljubljenik u umjetnost, duže od dvije decenije, vodio i Umjetnički paviljon u Srednjoškolskom centru te u vezi s tim nekoliko godina organizirao i likovne kolonije na koje su dolazili istaknuti slikari iz gotovo svih dijelova bivše Jugoslavije. Dok mu predlažem da odemo na kafu u susjedni šoping centar „Konzum“ a on ideju prihvata, prebiremo – onako površno – neke teme iz naše bliže prošlosti spomenuvši i kiseljačkog slikara naive Sekulu Dugandžića. Pričam mu kako me je još krajem prošle godine Sekula zamolio da navratim kod njega u Azapoviće, u kojima je prije 82 godine rođen i ostao zavičaju vjeran pa tu i danas obitava, i da pogledam cijelokupni opus njegovih slika i napišem prikaz za monografiju koju mu za štampu priprema sarajevski likovni kritičar Vojislav Vujanović. A meni, eto već nekoliko meseci, nikako da dođe na red ta prihvaćena slikareva ponuda.
I tek što sam ispio zadnji gutljaj pića, Mirko onako odlučno predloži da odmah sjednemo u njegov automobil i posjetimo Sekulu. Obradova se toj ideji te se, nakon vožnje od 15-tak minuta nađosmo u Lepenici iz koje se, s lijeve strane ceste, penjemo blagim usponom i nalazimo Sekulu Dugandžića pred garažom kako na varljivom martovskom vremenu, u naizmjeničnom ritmu sunca i tople kiše, iz garaže prenosi žardinjere na ploču ispred ulaza u kuću.
Raduje se Sekula našoj posjeti, uvodeći nas odmah u dnevni boravak koji je spojen sa kuhinjom u kojoj njegova supruga Ana boji jaja. Kad sam pogledao njen uradak, prvo što mi je palo na pamet bila je misao da je i ona, slijedeći u svom radu supruga, postala neka vrsta umjetnika.
Priča dvoje domaćina počinje od njihovog zdravstvenog biltena pa preko popravke kućanskih aparata, a onda – uz kafu i kolače – glavnu riječ preuzima Sekula pripovijedajući nam svoju biografiju. Dijete rođeno ovdje, u Azapovićima, u staroj porodičnoj kući rano ostaje bez roditelja te ga kao osnovca u život uvode rođaci, da bi završio zanat i počeo raditi u Sarajevu, kao vozač kamiona, a kasnije i šofer nekog tadašnjeg direktora i ostao cio radni vijek vjeran tom prvobitnom zanimanju. Sate provedene na točkovima, za volanom, provlačeći se svakodnevno kroz gradsku gužvu, on je nakon odrađene „šihte“, u Azapovićima sa kistom u ruci, dan nastavljao za njega ljepšim poslom.
Ali, Sekulinu sklonost, a kasnije i ljubav, prema slikanju postepeno su opažali ljudi s kojima se družio, diveći se tom neobičnom slikarstvu. Sredinom 1960-ih godina prvi koji je javnosti skrenuo pažnju na njegove slike u Kiseljaku bio je inženjer Čedomir Nikitović koji je preporučio tamošnjem rukovodstvu Narodnog univerziteta da mu organizira samostalnu izložu, na kojoj se našao i poznati skulptor i profesor na sarajevskoj Likovnoj akademiji Afan Hozić koji je Sekulu uputio na profesionalni način slikanja, upoznavši ga kasnije sa čuvenim slikarom Franjom Likarom. Susret sa ovom dvojicom sarajevskih umjetnika odredit će i budućnost Sekule Dugandžića kao slikara naive, jer će potom uslijediti ne samo Sekulin drugačiji likovni izraz nego i niz samostalnih i grupnih izložbi u SAD, Holandiji i Njemačkoj a onda jedna od najvažnijih 1993. godine u Kelnu u galeriji Marianne Kϋhn.
Slikar Franjo Likar će mu postati, ne samo mentor nego i dobar prijatelj, te će 1983. godine o svom učeniku zapisati: „Pred nama je slikarstvo koje se inspiriše temom i oblicima narodnih tradicija. Ima u tim slikama i nostalgije za jednim svijetom koji nestaje, nostalgije jednog hroničara o kraju i ljudima njegovog djetinjstva.“
U stilu najvećih naivnih slikara ovog podneblja slikao je Sekula od 1965. godine do danas neumorno svoj zavičaj, njegove ljude i običaje, ali i ratna stradanja ljudi, pa komparirao žensko tijelo sa prirodom, ali i izlagao ne samo u bivšoj Jugi, nego i u evropskim državama da bi stigao i do Amerike.
Nakon te priče povede me slikar u svoj atelje većih dimenzija pa je u njemu moguće na zidove izložiti mnoge slike, a one u fazi rada spustiti na patos ili stolove. Da se zaključiti da su završene slike, dakle iz ranijih faza, nešto većeg formata a one još nedovršene na plohi nešo manjeg.
Pokazuje mi i kataloge sa izložbi: Italija, Njemačka, SAD ali i one iz Bosne, na kojima su o njegovim radovima ispisana mišljenja uglednih likovnih kritičara. Dosta toga mi je umjetnik pokazivao, pričao i objašnjavao na osnovu čega sam kasnije, u svojoj radnoj sobi i ponovnom pregledanju onih radova koje sam snimio smartfonom zaključio kako je Sekula Dugandžić svoj cjelokupni umjetnički opus, nastao u proteklih pola stoljeća, izgradio na čvrstom narativu zavičaja: pejzažima, životu sela, narodnoj nošnji, zatim komparaciji ženskog tijela i prirode te prizorima ratnih stradanja ljudi. U njegovoj višedecenijskoj umjetničkoj transformaciji djela, kako u formi tako i sadržaju, teško je uočiti nagle prelaske iz jedne faze u drugu, a još teže u samoj kultivaciji rukopisa. Lakše se to može zapaziti u tematici, od početnog slikanja jednostavnih objekata u prirodi (kod jednostavnijeg slikanja kuće), preko grupe ljudi, do neke vrste erotike ukomponovane u krajolik (položaj ženskog tijela u reljefu).
To umjetničko autorovo sazrijevanje, i preko nijansiranja boja i oblikovanja ploha, vremenski se postepeno dešavalo kroz suptilniji osjećaj za boju kod „reprodukovanja tonova i valera“. No, na Dugandžićevim slikama jednostavna forma pejzaža nije prosta kopija objektivne vizije niti je njegova nijansa boje slijepo „lijepljenje“ one iz prirode. To su zapravo slike koje povezuju „razigrane ritmove u jedinstvu“, slike koje u svijesti publike stvaraju neku vrstu radosti koja postepeno prerasta u veselost, a to je ustvari onaj osjećaj da se čovjek – dok posmatra Dugandžićeve slike – osjeća kao da se nalazi u najčistijoj, netaknutoj prirodi i to na istom onom mjestu na kome je autor stvarao. Nije li to zapravo i prava vrijednost umjetnosti ovog kiseljačkog slikara naive?
A Sekula Dugandžić – živeći svakodnevno u najprirodnijem ambijentu zvanom Azapovići, sa koga se razliježe prelijepi pogled na Lepeničku kotlinu – inspiraciju za svoja djela zapravo i ne nalazi, nego mu se ona sama nudi pri svakom njegovom koraku, na mjestu na kojem je nastao najveći broj njegovih slika. A kada se slikar iz tog inspirativnog mjesta spusti u čaršiju, onda se i u tom novom ambijentu ne može udaljiti od onih svojih likova koje zapaža i u staroj čaršiji (kao i u selu), on ih zapravo vidi u istoj onoj tradicionalnoj narodnoj nošnji, a ponekad i kako sa sobom nose neki od njihovih svakodnevnih alata. Takvom scenografijom autor kod publike stvara lirsko raspoloženje, pretačući ga u nostalgični žal za prošlim vremenenima kad je ta nošnja bila moda. To je zapravo autorovo shvaćanje prošlosti, satkanoj na bogatoj bosanskoj kulturno-historijskoj baštini. A zapravo, svega toga od onoga starog, tradicionalnog ostalo je veoma malo, čak i u ormarima.
Mada bi se moglo reći da radovi Sekule Dugandžića korespondiraju sa vremenom njegove mladosti, duboko pohranjenoj u autorov memoriji, odražavajući duh tog vremena, ipak – kako stil i vrijeme nisu statična kategorija, tako se i autorove slike u više formi mijenjaju – u toj transformaciji teško je prepoznati faktičko vrijeme nastanka autorovih radova. Ponešto se može samo naslutiti po već rečenoj komparaciji koja se od početka stvaralaštva kretala od jednostavnije do nešto složenije forme. U kasnijim fazama rada on će smjelijim i suptilnijim potezima kista, s nešto naglašenijim linijama i igrom svjetlosti, uglavnom zelenim pasažima, stvarati pejzaž koji kod posmatrača budi sjetu i nostalgičnost za minulim vremenima, za tim nestalim idiličnim bosanskim selom. To autor uspijeva stvoriti više strukturiranjem nijansi boja (neki kritičari će reći da tako stvara „simfoniju grudvastog zelenila, simfoniju realiteta koji se oslobađaju stvarnosnog i poprimaju dah začudnog, izvedenog iz stvarnonog“), čime postiže samu čvrstinu djela pa volumeni prerastaju u čistu realnost. Otuda njegove slike dobijaju neku vrstu fotografske forme visoke rezolucije, a na nekima je taj efekat još izrazitiji. No, Sekula Dugandžić je ipak slikar naive, čije slikarstvo pripada pejzažnom, te ga neki kritičari s pravom nazivaju i „pionirom fantazije“.
Na njegovim slikama lako se, i u prvi mah, uočavaju osnovne zakonitosti naive: od žarkih boja (s dominantnom zelenom), preko fantastičnih motiva, pa do jedostavnosti i prepoznatljivosti izraza. Pretačući svoj doživljaj prirode u slikarsku formu naivnog slikarstva, Sekula Dugandžić stvara zapis o svom zavičaju u jednom vremenskom kontekstu sa svom njegovom pojavnošću, trajanjem, snagom i obimom, udahnjujući mu davnominuli život. Valere gradi na odnosu zelene i smeđe, dvaju boja nastalih na platnu ili plohi koje su zapravo prirodni sklad, sjedinjujući tu proporciju iz prirode u životne, vedre i svijetle motive na slici. Dominantni valer na slikama je kombinacija srednjezelene boje sa djelimičnom tamnosmeđom, što kod gledaoca izaziva posebne emocije.
Sekula Dugandžić, slikar naive
U uobičajnoj prijepodnevnoj šetnji Parkom u Kiseljaku susretnem dugogodišnjeg znanca – Mirka Pejaka, penzionisanog profesora književnosti koji je gotovo cio radni vijek proveo u ovom gradu. U tom aktivnom periodu on je, kao zaljubljenik u umjetnost, duže od dvije decenije, vodio i Umjetnički paviljon u Srednjoškolskom centru te u vezi s tim nekoliko godina organizirao i likovne kolonije na koje su dolazili istaknuti slikari iz gotovo svih dijelova bivše Jugoslavije. Dok mu predlažem da odemo na kafu u susjedni šoping centar „Konzum“ a on ideju prihvata, prebiremo – onako površno – neke teme iz naše bliže prošlosti spomenuvši i kiseljačkog slikara naive Sekulu Dugandžića. Pričam mu kako me je još krajem prošle godine Sekula zamolio da navratim kod njega u Azapoviće, u kojima je prije 82 godine rođen i ostao zavičaju vjeran pa tu i danas obitava, i da pogledam cijelokupni opus njegovih slika i napišem prikaz za monografiju koju mu za štampu priprema sarajevski likovni kritičar Vojislav Vujanović. A meni, eto već nekoliko meseci, nikako da dođe na red ta prihvaćena slikareva ponuda.
I tek što sam ispio zadnji gutljaj pića, Mirko onako odlučno predloži da odmah sjednemo u njegov automobil i posjetimo Sekulu. Obradova se toj ideji te se, nakon vožnje od 15-tak minuta nađosmo u Lepenici iz koje se, s lijeve strane ceste, penjemo blagim usponom i nalazimo Sekulu Dugandžića pred garažom kako na varljivom martovskom vremenu, u naizmjeničnom ritmu sunca i tople kiše, iz garaže prenosi žardinjere na ploču ispred ulaza u kuću.
Raduje se Sekula našoj posjeti, uvodeći nas odmah u dnevni boravak koji je spojen sa kuhinjom u kojoj njegova supruga Ana boji jaja. Kad sam pogledao njen uradak, prvo što mi je palo na pamet bila je misao da je i ona, slijedeći u svom radu supruga, postala neka vrsta umjetnika.
Priča dvoje domaćina počinje od njihovog zdravstvenog biltena pa preko popravke kućanskih aparata, a onda – uz kafu i kolače – glavnu riječ preuzima Sekula pripovijedajući nam svoju biografiju. Dijete rođeno ovdje, u Azapovićima, u staroj porodičnoj kući rano ostaje bez roditelja te ga kao osnovca u život uvode rođaci, da bi završio zanat i počeo raditi u Sarajevu, kao vozač kamiona, a kasnije i šofer nekog tadašnjeg direktora i ostao cio radni vijek vjeran tom prvobitnom zanimanju. Sate provedene na točkovima, za volanom, provlačeći se svakodnevno kroz gradsku gužvu, on je nakon odrađene „šihte“, u Azapovićima sa kistom u ruci, dan nastavljao za njega ljepšim poslom.
Ali, Sekulinu sklonost, a kasnije i ljubav, prema slikanju postepeno su opažali ljudi s kojima se družio, diveći se tom neobičnom slikarstvu. Sredinom 1960-ih godina prvi koji je javnosti skrenuo pažnju na njegove slike u Kiseljaku bio je inženjer Čedomir Nikitović koji je preporučio tamošnjem rukovodstvu Narodnog univerziteta da mu organizira samostalnu izložu, na kojoj se našao i poznati skulptor i profesor na sarajevskoj Likovnoj akademiji Afan Hozić koji je Sekulu uputio na profesionalni način slikanja, upoznavši ga kasnije sa čuvenim slikarom Franjom Likarom. Susret sa ovom dvojicom sarajevskih umjetnika odredit će i budućnost Sekule Dugandžića kao slikara naive, jer će potom uslijediti ne samo Sekulin drugačiji likovni izraz nego i niz samostalnih i grupnih izložbi u SAD, Holandiji i Njemačkoj a onda jedna od najvažnijih 1993. godine u Kelnu u galeriji Marianne Kϋhn.
Slikar Franjo Likar će mu postati, ne samo mentor nego i dobar prijatelj, te će 1983. godine o svom učeniku zapisati: „Pred nama je slikarstvo koje se inspiriše temom i oblicima narodnih tradicija. Ima u tim slikama i nostalgije za jednim svijetom koji nestaje, nostalgije jednog hroničara o kraju i ljudima njegovog djetinjstva.“
U stilu najvećih naivnih slikara ovog podneblja slikao je Sekula od 1965. godine do danas neumorno svoj zavičaj, njegove ljude i običaje, ali i ratna stradanja ljudi, pa komparirao žensko tijelo sa prirodom, ali i izlagao ne samo u bivšoj Jugi, nego i u evropskim državama da bi stigao i do Amerike.
Nakon te priče povede me slikar u svoj atelje većih dimenzija pa je u njemu moguće na zidove izložiti mnoge slike, a one u fazi rada spustiti na patos ili stolove. Da se zaključiti da su završene slike, dakle iz ranijih faza, nešto većeg formata a one još nedovršene na plohi nešo manjeg.
Pokazuje mi i kataloge sa izložbi: Italija, Njemačka, SAD ali i one iz Bosne, na kojima su o njegovim radovima ispisana mišljenja uglednih likovnih kritičara. Dosta toga mi je umjetnik pokazivao, pričao i objašnjavao na osnovu čega sam kasnije, u svojoj radnoj sobi i ponovnom pregledanju onih radova koje sam snimio smartfonom zaključio kako je Sekula Dugandžić svoj cjelokupni umjetnički opus, nastao u proteklih pola stoljeća, izgradio na čvrstom narativu zavičaja: pejzažima, životu sela, narodnoj nošnji, zatim komparaciji ženskog tijela i prirode te prizorima ratnih stradanja ljudi. U njegovoj višedecenijskoj umjetničkoj transformaciji djela, kako u formi tako i sadržaju, teško je uočiti nagle prelaske iz jedne faze u drugu, a još teže u samoj kultivaciji rukopisa. Lakše se to može zapaziti u tematici, od početnog slikanja jednostavnih objekata u prirodi (kod jednostavnijeg slikanja kuće), preko grupe ljudi, do neke vrste erotike ukomponovane u krajolik (položaj ženskog tijela u reljefu).
To umjetničko autorovo sazrijevanje, i preko nijansiranja boja i oblikovanja ploha, vremenski se postepeno dešavalo kroz suptilniji osjećaj za boju kod „reprodukovanja tonova i valera“. No, na Dugandžićevim slikama jednostavna forma pejzaža nije prosta kopija objektivne vizije niti je njegova nijansa boje slijepo „lijepljenje“ one iz prirode. To su zapravo slike koje povezuju „razigrane ritmove u jedinstvu“, slike koje u svijesti publike stvaraju neku vrstu radosti koja postepeno prerasta u veselost, a to je ustvari onaj osjećaj da se čovjek – dok posmatra Dugandžićeve slike – osjeća kao da se nalazi u najčistijoj, netaknutoj prirodi i to na istom onom mjestu na kome je autor stvarao. Nije li to zapravo i prava vrijednost umjetnosti ovog kiseljačkog slikara naive?
A Sekula Dugandžić – živeći svakodnevno u najprirodnijem ambijentu zvanom Azapovići, sa koga se razliježe prelijepi pogled na Lepeničku kotlinu – inspiraciju za svoja djela zapravo i ne nalazi, nego mu se ona sama nudi pri svakom njegovom koraku, na mjestu na kojem je nastao najveći broj njegovih slika. A kada se slikar iz tog inspirativnog mjesta spusti u čaršiju, onda se i u tom novom ambijentu ne može udaljiti od onih svojih likova koje zapaža i u staroj čaršiji (kao i u selu), on ih zapravo vidi u istoj onoj tradicionalnoj narodnoj nošnji, a ponekad i kako sa sobom nose neki od njihovih svakodnevnih alata. Takvom scenografijom autor kod publike stvara lirsko raspoloženje, pretačući ga u nostalgični žal za prošlim vremenenima kad je ta nošnja bila moda. To je zapravo autorovo shvaćanje prošlosti, satkanoj na bogatoj bosanskoj kulturno-historijskoj baštini. A zapravo, svega toga od onoga starog, tradicionalnog ostalo je veoma malo, čak i u ormarima.
Mada bi se moglo reći da radovi Sekule Dugandžića korespondiraju sa vremenom njegove mladosti, duboko pohranjenoj u autorov memoriji, odražavajući duh tog vremena, ipak – kako stil i vrijeme nisu statična kategorija, tako se i autorove slike u više formi mijenjaju – u toj transformaciji teško je prepoznati faktičko vrijeme nastanka autorovih radova. Ponešto se može samo naslutiti po već rečenoj komparaciji koja se od početka stvaralaštva kretala od jednostavnije do nešto složenije forme. U kasnijim fazama rada on će smjelijim i suptilnijim potezima kista, s nešto naglašenijim linijama i igrom svjetlosti, uglavnom zelenim pasažima, stvarati pejzaž koji kod posmatrača budi sjetu i nostalgičnost za minulim vremenima, za tim nestalim idiličnim bosanskim selom. To autor uspijeva stvoriti više strukturiranjem nijansi boja (neki kritičari će reći da tako stvara „simfoniju grudvastog zelenila, simfoniju realiteta koji se oslobađaju stvarnosnog i poprimaju dah začudnog, izvedenog iz stvarnonog“), čime postiže samu čvrstinu djela pa volumeni prerastaju u čistu realnost. Otuda njegove slike dobijaju neku vrstu fotografske forme visoke rezolucije, a na nekima je taj efekat još izrazitiji. No, Sekula Dugandžić je ipak slikar naive, čije slikarstvo pripada pejzažnom, te ga neki kritičari s pravom nazivaju i „pionirom fantazije“.
Na njegovim slikama lako se, i u prvi mah, uočavaju osnovne zakonitosti naive: od žarkih boja (s dominantnom zelenom), preko fantastičnih motiva, pa do jedostavnosti i prepoznatljivosti izraza. Pretačući svoj doživljaj prirode u slikarsku formu naivnog slikarstva, Sekula Dugandžić stvara zapis o svom zavičaju u jednom vremenskom kontekstu sa svom njegovom pojavnošću, trajanjem, snagom i obimom, udahnjujući mu davnominuli život. Valere gradi na odnosu zelene i smeđe, dvaju boja nastalih na platnu ili plohi koje su zapravo prirodni sklad, sjedinjujući tu proporciju iz prirode u životne, vedre i svijetle motive na slici. Dominantni valer na slikama je kombinacija srednjezelene boje sa djelimičnom tamnosmeđom, što kod gledaoca izaziva posebne emocije.