Čudna pojava uznemirila je građane grada G. U kasnim noćnim satima, kada bi preko malog trga u jednom perifernom dijelu, naišao usamljeni prolaznik, ispod kandelabra koji je po asfaltu prosipao najviše svjetla, pojavljivala bi se neobična sjenka. Ponekad je imala oblik ljudskog lika, ponekad ličila na odraz majmuna na blago ustalasaloj površini rijeke, katkad imala konture neobičnog morskog čudovišta.
Kada bi prolaznik nagazio sjenku, ona je, u čudesnoj igri svetla, otvarala usta i gutala ga, neznano da li u samu sebe ili u asfalt po kome se rasprostirala. U tom trenutku fontana u susjedom parkiću čudno bi zaklokotala, kao da podriguje.
Kada je pojava poprimila uznemiravajuće razmjere, činovnici gradske uprave predlagali su da se u noćnim satima zabrani prolaz građanima, neki su čak spominjali i barikade, ali se gradonačelnik nije složio, plašeći se da bi to moglo izazvati još veću paniku.
Neka nevladina organizacija pozvala je građane da se jednog nedjeljnog popodneva okupe na trgu i dogovore šta bi valjalo činiti. Pljuštali su razni prijedlozi, ali nijedan nije bio prihvatljiv. Onda se javio jedan dječačić i rekao da je najbolje da skinu sijalice s tog kandelabra i više se pod njim neće pojavljivati sjenka.
Svi su ućutali, zadivljeni tako jednostavnim rješenjem. Poslije kraće pauze progovorio je jedan starac. Pametno kaže dijete, rekao je. U kasnim noćnim satima prolazici trgom nemaju nikog drugog sa sobom osim svoje savjesti. Kad počnu da vrludaju kroz nju, ona pobjegne pod kandelabr i pretvori se u sjenku. Kad naiđu na nju, nestaju u njenoj utrobi.
Poslušali su, naravno, dječakov savjet, i od tada građani mirno šetaju malim trgom u svako doba dana i noći.
TO NEŠTO
Mnogo je voljela putovanja. Jednako su je privlačile čari Istanbula i Graca, Temišvara i Splita, Sarajeva i Venecije, Soluna i Novog Sada.
Putovala je s prijateljicom, ne uvijek istom. Posjećivale su muzeje i galerije, rodne kuće i spomen-sobe poznatih umjetnika, išle na koncerte i pozorišne predstave, razgledale spomenike kulture i pile espreso kafu sa šlagom u kafeima na centralnim trgovima gradova koje su posjećivale.
Upijala je sve što se nudilo pogledu, ali stalno je osjećala da joj nešto nedostaje. Iza ostataka antičke grnčarije i zarđalih srednjovjekovnih štitova u muzejima uvijek je nešto tražila, ali nije znala šta. Osjećala je potrebu da zaviri iza slika klasika zlatnog doba likovne umjetnosti da vidi nije li tamo ono što traži, a ne zna šta je. Možda se to Nešto nalazilo među kamenjem zidina drevnih tvrđava ili u lirskom tenoru koji se, poput već umornih morskih talasa što zapljuskuju oblutke na obali, razliva cijelom koncertnom dvoranom? Ili u koracima prolaznika? U gugutu golubova na krovovima kuća građenih prije dva vijeka, mnogih i ranije?
Jednom je u Bledu, sama, svratila u otmen restoran na obali jezera, da pojede čuvenu bledsku krempitu. Zastala je na ulazu da razgleda polupraznu, diskretno osvijetljenu prostoriju. Ništa joj nije privlačilo pažnju dok za stolom u uglu, kraj velikog prozora kroz koji je dopirao zračak sunca što se provlačio kroz ogromnu krošnju nekog drveta u dvorištu, nije ugledala sebe.
– Našla sam! – šapnu, i konobaru koji joj je prilazio reče da za sto u uglu donese dvije krempite i dvije limunade.
– Dvije? – upita začuđen konobar. – Očekujete još nekoga?
Ne odgovori ništa, samo se zagonetno osmijehnu i krenu prema stolu u uglu.
KAKO OHOLI ULAZE U HRAM VLASTI
To treba vidjeti! To kako oholi ulaze u Hram vlasti.
Dugim, hitrim korakom, bahato razmahujući laktovima, kao da uklanjaju one koji im smetaju, gledajući samo pravo, prostranim holom popločanim mermerom, grabe da se što prije dočepaju klimatizovane sabornice koju često pretvaraju u šatru, gdje će tek u punom sjaju zablistati njihova veličina.
Dok, nošeni još neimenovanim vjetrom, krilaju holom Hrama vlasti, hitro im, na vrhovima prstiju, prilaze livrejisani lakeji koji su već ugrabili visoke položaje, pa skidaju s njih kapute i pružaju ih lakejima na nižim položajima, oni onima na još nižim, dok konačno ne stignu do garderobera.
Dotle oni na ulazu sklapaju kišobrane kojima su ih štitili od moguće kiše dok su se, iz automobila, penjali uz ono nekoliko stepenika.
Tek kada uđu u sabornicu, odahnu, jer to je njihov dom i njihov hram, tu mogu obećevati šta im je volja, tu im niko ništa ne može.
A narod? Ko će ga uhvatiti pogledom zasjenjenim mermerom i reflektorima, ko će ga čuti od zujanja klima-uređaja?!
Narod, tamo negdje, daleko, razmišlja kako bi bilo dobro da se uz hljeb i mlijeko može makar jednom sedmično kupiti komadićak mesa. I kako bi to bio smislen život kad bi se djeci moglo reći da na djedovini sade voćke koje će tek za mnogo godina primiti sunce u svoje plodove.
STO POD PLATANOM
Čim su stolovi na hotelskoj terasi pripremljeni za goste, konobarima i varošanima nepoznat čovjek sjeo je za onaj u uglu, ispod široke krošnje platana. Odmah je pripalio cigaretu i zamolio da mu donesu gorču kafu. Sjedio je mirno, ćuteći, i samo diskretno pogledom pretraživao dio centra koji je mogao stati u njegov vidokrug. Ispijao je kafu za kafom i pripaljivao cigaretu na cigaretu. Pritom je povremeno nešto zapisivao u džepni notes.
Mještanima je postao zagonetan, jer nikad nisu vidjeli čovjeka da toliko puši i ispija toliko kafe. Kafanski gosti sjedali su za stolove podalje od onog pod platanom.
Špijun, pomislio je šef policije i odredio tri policajca da na smjenu, neprimjetno, prate svaki njegov pokret.
Privatni detektiv, sumnjao je lokalni ljekar, poznatiji po švalerisanju nego po utvrđivanju tačne dijagnoze. Angažovala ga njegova supruga da provjeri tačnost glasina o podužem zadržavanju nekih dama u zaključanoj ordinaciji.
Novinar iz nekog tiražnog prestoničkog lista, razmišljao je gradonačelnik. Kako li su samo saznali da je svom kumu, namještajući uslove tendera, povjerio gradnju sportske dvorane u gradu?
Kako se glas o zagonetnom strancu širio gradom, tako se praznila hotelska terasa; gosti su brzo ispijali svoja pića i odlazili, a novi nisu dolazili.
Pred samo veče, neznanac je otišao na autobusku stanicu i sjeo u sutobus koji je kretao prema prestonici.
Dugo nakon toga niko nije sjedao za sto pod širokom krošnjom platana.
Tek kada je poslije desetak dana iz prestoničkog projetantskog zavoda stiglo obavještenje da je njihov vrsni arhitekta sve dobro proučio i da je spreman da isprojektuje urbanističko uređenje centra njihovog grada, mještani su konačno odahnuli.
ČEKAMO GOLUBIĆE
Izolacija. Dan dvadeset i neki.
Nigdje nikoga, samo iz praistorijskih virusoidnih pećina (ili iz savremenih hemijskih laboratorija?!) nadiru i cijelom Planetom kruže, napadaju, nevidljivi neprijatelji ljudskog dostojanstva i života.
Ipak, nisam zaboravljen. Svakog jutra, koji minut poslije šest, na dasku prozora moje spavaće sobe slijeće par golubova. Guguču, vole se kljunovima i krilima, stapaju u jedno.
Onda, kao da se stide da to preda mnom čine, odlijeću na krov susjedne zgrade i otud, na svoj, golubiji način, poručuju: život nije stao, biće golubića!
KONJ KOJI JE ČITAO
Jahaći konj, privezan za motku ispred konjičkog kluba, u kontejneru za smeće ispred sebe ugleda knjigu. Radoznalost ga podstaknu da je prelista. Malo ko lista knjigu a da je ne počne čitati, pa to učini i konj koji je još od ždrebećeg doba volio da čita.
Knjiga mu se toliko svidjela da je sasvim zaboravio na želju da mu gazda što prije donese punu zobnicu.
U jednom trenutku trže se i zanjišta. Zastidi se što tako dobru knjigu čita blatnjavih kopita, jer je s gazdom u sedlu dugo kasao nekim močvarnim krajem. Koliko mu je dužina uzde dozvoljavala, iskorači u travnjak i poče kopita da trlja o visoku travu.
Kada se uvjeri da su mu noge čiste, nastavi da čita.
KAD PJESNIKINjA PERE SUĐE
Plišana zavjesa sutona navlači se na brda…
Gle, okrnjen tanjir! Mora ga baciti, da neko ne povrijedi ruku.
Kroz prozor virka mjesec… (gdje li je olovka, da zapiše?) … po dvorištu prosipa srebro.
Slomljen vrh noža. Ko li je to učinio? On! Teško mu bilo da traži otvarač za pivo.
Šum što lakokril iz noći ulazi kroz otvoren prozor, zove je u planine. Tamo je čeka… pjesma. Možda… možda… i… cijela zbirka pjesama?
Dođavola, ode još jedna čaša! Kuda li se sve rasulo staklo? Valja usisivač u ruke!
A stihovi trepere u večeri koja se osmjehuje iza prozora.
Sedam kratkih priča
(Iz tek objavjene zbirke „Pečat nad ponorom“)
SAVJEST
Čudna pojava uznemirila je građane grada G. U kasnim noćnim satima, kada bi preko malog trga u jednom perifernom dijelu, naišao usamljeni prolaznik, ispod kandelabra koji je po asfaltu prosipao najviše svjetla, pojavljivala bi se neobična sjenka. Ponekad je imala oblik ljudskog lika, ponekad ličila na odraz majmuna na blago ustalasaloj površini rijeke, katkad imala konture neobičnog morskog čudovišta.
Kada bi prolaznik nagazio sjenku, ona je, u čudesnoj igri svetla, otvarala usta i gutala ga, neznano da li u samu sebe ili u asfalt po kome se rasprostirala. U tom trenutku fontana u susjedom parkiću čudno bi zaklokotala, kao da podriguje.
Kada je pojava poprimila uznemiravajuće razmjere, činovnici gradske uprave predlagali su da se u noćnim satima zabrani prolaz građanima, neki su čak spominjali i barikade, ali se gradonačelnik nije složio, plašeći se da bi to moglo izazvati još veću paniku.
Neka nevladina organizacija pozvala je građane da se jednog nedjeljnog popodneva okupe na trgu i dogovore šta bi valjalo činiti. Pljuštali su razni prijedlozi, ali nijedan nije bio prihvatljiv. Onda se javio jedan dječačić i rekao da je najbolje da skinu sijalice s tog kandelabra i više se pod njim neće pojavljivati sjenka.
Svi su ućutali, zadivljeni tako jednostavnim rješenjem. Poslije kraće pauze progovorio je jedan starac. Pametno kaže dijete, rekao je. U kasnim noćnim satima prolazici trgom nemaju nikog drugog sa sobom osim svoje savjesti. Kad počnu da vrludaju kroz nju, ona pobjegne pod kandelabr i pretvori se u sjenku. Kad naiđu na nju, nestaju u njenoj utrobi.
Poslušali su, naravno, dječakov savjet, i od tada građani mirno šetaju malim trgom u svako doba dana i noći.
TO NEŠTO
Mnogo je voljela putovanja. Jednako su je privlačile čari Istanbula i Graca, Temišvara i Splita, Sarajeva i Venecije, Soluna i Novog Sada.
Putovala je s prijateljicom, ne uvijek istom. Posjećivale su muzeje i galerije, rodne kuće i spomen-sobe poznatih umjetnika, išle na koncerte i pozorišne predstave, razgledale spomenike kulture i pile espreso kafu sa šlagom u kafeima na centralnim trgovima gradova koje su posjećivale.
Upijala je sve što se nudilo pogledu, ali stalno je osjećala da joj nešto nedostaje. Iza ostataka antičke grnčarije i zarđalih srednjovjekovnih štitova u muzejima uvijek je nešto tražila, ali nije znala šta. Osjećala je potrebu da zaviri iza slika klasika zlatnog doba likovne umjetnosti da vidi nije li tamo ono što traži, a ne zna šta je. Možda se to Nešto nalazilo među kamenjem zidina drevnih tvrđava ili u lirskom tenoru koji se, poput već umornih morskih talasa što zapljuskuju oblutke na obali, razliva cijelom koncertnom dvoranom? Ili u koracima prolaznika? U gugutu golubova na krovovima kuća građenih prije dva vijeka, mnogih i ranije?
Jednom je u Bledu, sama, svratila u otmen restoran na obali jezera, da pojede čuvenu bledsku krempitu. Zastala je na ulazu da razgleda polupraznu, diskretno osvijetljenu prostoriju. Ništa joj nije privlačilo pažnju dok za stolom u uglu, kraj velikog prozora kroz koji je dopirao zračak sunca što se provlačio kroz ogromnu krošnju nekog drveta u dvorištu, nije ugledala sebe.
– Našla sam! – šapnu, i konobaru koji joj je prilazio reče da za sto u uglu donese dvije krempite i dvije limunade.
– Dvije? – upita začuđen konobar. – Očekujete još nekoga?
Ne odgovori ništa, samo se zagonetno osmijehnu i krenu prema stolu u uglu.
KAKO OHOLI ULAZE U HRAM VLASTI
To treba vidjeti! To kako oholi ulaze u Hram vlasti.
Dugim, hitrim korakom, bahato razmahujući laktovima, kao da uklanjaju one koji im smetaju, gledajući samo pravo, prostranim holom popločanim mermerom, grabe da se što prije dočepaju klimatizovane sabornice koju često pretvaraju u šatru, gdje će tek u punom sjaju zablistati njihova veličina.
Dok, nošeni još neimenovanim vjetrom, krilaju holom Hrama vlasti, hitro im, na vrhovima prstiju, prilaze livrejisani lakeji koji su već ugrabili visoke položaje, pa skidaju s njih kapute i pružaju ih lakejima na nižim položajima, oni onima na još nižim, dok konačno ne stignu do garderobera.
Dotle oni na ulazu sklapaju kišobrane kojima su ih štitili od moguće kiše dok su se, iz automobila, penjali uz ono nekoliko stepenika.
Tek kada uđu u sabornicu, odahnu, jer to je njihov dom i njihov hram, tu mogu obećevati šta im je volja, tu im niko ništa ne može.
A narod? Ko će ga uhvatiti pogledom zasjenjenim mermerom i reflektorima, ko će ga čuti od zujanja klima-uređaja?!
Narod, tamo negdje, daleko, razmišlja kako bi bilo dobro da se uz hljeb i mlijeko može makar jednom sedmično kupiti komadićak mesa. I kako bi to bio smislen život kad bi se djeci moglo reći da na djedovini sade voćke koje će tek za mnogo godina primiti sunce u svoje plodove.
STO POD PLATANOM
Čim su stolovi na hotelskoj terasi pripremljeni za goste, konobarima i varošanima nepoznat čovjek sjeo je za onaj u uglu, ispod široke krošnje platana. Odmah je pripalio cigaretu i zamolio da mu donesu gorču kafu. Sjedio je mirno, ćuteći, i samo diskretno pogledom pretraživao dio centra koji je mogao stati u njegov vidokrug. Ispijao je kafu za kafom i pripaljivao cigaretu na cigaretu. Pritom je povremeno nešto zapisivao u džepni notes.
Mještanima je postao zagonetan, jer nikad nisu vidjeli čovjeka da toliko puši i ispija toliko kafe. Kafanski gosti sjedali su za stolove podalje od onog pod platanom.
Špijun, pomislio je šef policije i odredio tri policajca da na smjenu, neprimjetno, prate svaki njegov pokret.
Privatni detektiv, sumnjao je lokalni ljekar, poznatiji po švalerisanju nego po utvrđivanju tačne dijagnoze. Angažovala ga njegova supruga da provjeri tačnost glasina o podužem zadržavanju nekih dama u zaključanoj ordinaciji.
Novinar iz nekog tiražnog prestoničkog lista, razmišljao je gradonačelnik. Kako li su samo saznali da je svom kumu, namještajući uslove tendera, povjerio gradnju sportske dvorane u gradu?
Kako se glas o zagonetnom strancu širio gradom, tako se praznila hotelska terasa; gosti su brzo ispijali svoja pića i odlazili, a novi nisu dolazili.
Pred samo veče, neznanac je otišao na autobusku stanicu i sjeo u sutobus koji je kretao prema prestonici.
Dugo nakon toga niko nije sjedao za sto pod širokom krošnjom platana.
Tek kada je poslije desetak dana iz prestoničkog projetantskog zavoda stiglo obavještenje da je njihov vrsni arhitekta sve dobro proučio i da je spreman da isprojektuje urbanističko uređenje centra njihovog grada, mještani su konačno odahnuli.
ČEKAMO GOLUBIĆE
Izolacija. Dan dvadeset i neki.
Nigdje nikoga, samo iz praistorijskih virusoidnih pećina (ili iz savremenih hemijskih laboratorija?!) nadiru i cijelom Planetom kruže, napadaju, nevidljivi neprijatelji ljudskog dostojanstva i života.
Ipak, nisam zaboravljen. Svakog jutra, koji minut poslije šest, na dasku prozora moje spavaće sobe slijeće par golubova. Guguču, vole se kljunovima i krilima, stapaju u jedno.
Onda, kao da se stide da to preda mnom čine, odlijeću na krov susjedne zgrade i otud, na svoj, golubiji način, poručuju: život nije stao, biće golubića!
KONJ KOJI JE ČITAO
Jahaći konj, privezan za motku ispred konjičkog kluba, u kontejneru za smeće ispred sebe ugleda knjigu. Radoznalost ga podstaknu da je prelista. Malo ko lista knjigu a da je ne počne čitati, pa to učini i konj koji je još od ždrebećeg doba volio da čita.
Knjiga mu se toliko svidjela da je sasvim zaboravio na želju da mu gazda što prije donese punu zobnicu.
U jednom trenutku trže se i zanjišta. Zastidi se što tako dobru knjigu čita blatnjavih kopita, jer je s gazdom u sedlu dugo kasao nekim močvarnim krajem. Koliko mu je dužina uzde dozvoljavala, iskorači u travnjak i poče kopita da trlja o visoku travu.
Kada se uvjeri da su mu noge čiste, nastavi da čita.
KAD PJESNIKINjA PERE SUĐE
Plišana zavjesa sutona navlači se na brda…
Gle, okrnjen tanjir! Mora ga baciti, da neko ne povrijedi ruku.
Kroz prozor virka mjesec… (gdje li je olovka, da zapiše?) … po dvorištu prosipa srebro.
Slomljen vrh noža. Ko li je to učinio? On! Teško mu bilo da traži otvarač za pivo.
Šum što lakokril iz noći ulazi kroz otvoren prozor, zove je u planine. Tamo je čeka… pjesma. Možda… možda… i… cijela zbirka pjesama?
Dođavola, ode još jedna čaša! Kuda li se sve rasulo staklo? Valja usisivač u ruke!
A stihovi trepere u večeri koja se osmjehuje iza prozora.
Hoće li odlepršati prije nego što opere suđe?