Polifonijski roman nagrađivanog srpskog pisca o odrastanju i svođenju računa. Veliki broj stranica Dragan Velikić posvećuje Solunu, koji opisuje s osećajnošću i retkom preciznošću
*
Važni prozni pisci ali i pesnicisa Balkana polako postaju poznati i u našoj zemlji zajedno sa drugim, još uvek nepoznatim, autorima iz Centralne Evrope. To se posebno odnosi na pisce iz bivše Jugoslavije, koji većinom u svojoj svesti ostaju Jugosloveni uprkos raspadu zemlje. A upravo ta svest se odslikava u njihovim knjigama, čiji se geografski i kulturni prostor ne može omeđiti državnim granicama.
Srpski prozaista Dragan Velikić, rođen 1953, upravo je takav pisac. A njegov nagrađivani roman Islednik, objavljen 2015, koji je nedavno izašao u prevodu na grčki u izdanju „Kastanjotisa“, jeste odličan primer takve knjige. Prisustvovao sam promociji ovog romana pre dve godine u Zagrebu. Tržište knjiga u bivšoj Jugoslaviji u velikoj meri je ostalo jedinstveno.
Islednik je ambiciozan, višeslojni i višeglasni roman. U izvesnoj meri on je i prikrivena autobiografija. Islednika, glavnog junaka romana, vest o smrti majke zatiče u Budimpešti. Taj događaj će mu promeniti život, tj. život kakav je do tada živeo, a kojeg počinje da se priseća od detinjstva provedenog u Puli pa sve do sadašnjeg trenutka.
Prizivanje sećanja, drugim rečima, jeste isleđivanje koje vodi samospoznaji. Ko je bio, koga je sve u životu sreo, kakvu su ulogu imali u njegovom životu, ko je on danas. A zajedno sa junacima kroz roman defiluje i mnoštvo mesta bivše Jugoslavije: Srbije i Hrvatske i posebno poluostrva Istre, između Tršćanskog i Kvarnerskog zaliva, u kojoj se nalazi jedan od najlepših primorskih gradova Sredozemlja – Opatija, staro letovalište austrijske aristokratije. U blizini je i Pula (na italijanskom Pola), gde je jednu godinu u ogranku škole Berlic predavao Džojs. Ili Rovinj (u kojem Velikić ima kuću) i mnoštvo drugih gradova, koji čine jednu topografiju skladno ukomponovanu sa antropografijom romana. Ukoliko su čitaocu bliski gradovi i mesta koje Velikić opisuje, knjiga će ga očarati, ali ništa manje neće očarati i čitaoca kojem su prostori kroz koje pisac vodi svoje likove potpuno nepoznati.
U romanu se pored pripovedača javljaju još dva glavna lika – oba ženska: majka naratora, koja je imala dominantnu ulogu u njegovom životu, i njena prijateljica Liza Benedeti iz Soluna (stvarna ličnost), koja je vodila uzbudljiv i izuzetno zanimljiv život. Veliki broj strana Velikić posvećuje Solunu opisujući ga s osećajnošću i retkom preciznošću. Majstorski se kreće kroz prostor i vreme, seća se, priziva uspomene, iznosi sud. Od sećanja i likova koje opisuje (simbolični likovi poput Maleša, odanog Titovog časovničara) gradi drugu domovinu, pošto ona u kojoj je rođen i odrastao više ne postoji. Ali za istinskog pisca, čedo Mnemosine, sve što je postojalo postoji i dalje, a za stilistu kakav je Velikić, sećanje predstavlja ključ samospoznaje.
Ovaj, u suštini, usamljenički postupak pripovedača obeležen je pokušajem da se oslobodi destruktvnog uticaja majke i porodičnog okruženja. Sećanje, međutim, nije samo prizivanje prošlosti, već i svođenje računa i sud. „Kako je jednoličan bio svet u glavi desetogodišnjaka!“ kaže nam autor. A nešto dalje se pita: „Kojem su to svetu pripadali moji roditelji? Kako jadno izgleda danas.“ Iz čega sledi da sećanje nije uvek blagonaklono. A u svetu stalnih promena i kretanja sve što se događa, posmatrano sa distance, dobija nove dimenzije, naročito kada spoznamo da, iako se svet u suštini ne menja, nikada nije isti jer ni život nije onakav kakav je bio.
Islednik je roman odrastanja, ali i svođenja računa. Jer, kako to lepo kaže pisac, „život je širi od svake priče.“ Pa makar bio i „velika zabluda“, pa makar postao i „pogled sadašnjosti setan i okrutan.“
Neću otkriti od čega je umrla pripovedačeva majka. Jer bih time pokvario majstorsku igru sećanja i zaborava na kojoj se roman temelji. Pripovedač se seća, ali elegičan ton, posebno na poslednjim stranicama romana, postavlja pitanje: da li je bolje sećanje ili zaborav? Umetnost je na strani sećanja, ali ga život u jedanom delu ukida. I to se ne odnosi samo na ljude, već i na oblasti i zemlje. Govoreći tako o gradovima u Istri, njegova majka kaže: „Nekada je sve ovo bila Italija. Cela Rijeka (nekada italijanski grad Fiume, koji danas pripada Hrvatskoj), Opatija, Kvarnerski zaliv, sve to nekad je pripadalo Italiji.“ I odmah zatim dodaje: „Zemlje su kao ljudi, rađaju se i umiru.“
Raspad bivše Jugoslavije izazvao je politički šok u Evropi čije se posledice i danas teško mogu u potpunosti sagledati. Međutim, u ovom izvanrednom romanu, pored čisto pripovedačkog umeća, kroz priče koje Velikić komponuje prikazan je i strahovit kulturni šok koji su pretrpeli stanovnici svih republika bivše Jugoslavije, kao i jedan nimalo beznačajan deo Centralne Evrope. Na njegovom platnu ključno mesto ima i Grčka (ne samo zato što veliki deo govori o Solunu), zbog čega budi dodatno interesovanje grčkog čitaoca.
Prevod s grčkog GordanaRadaković
(Objavljeno u kulturnom dodatku lista Vima Atina, 1. 07. 2018.)
Sećanje – ključ samospoznaje
Polifonijski roman nagrađivanog srpskog pisca o odrastanju i svođenju računa. Veliki broj stranica Dragan Velikić posvećuje Solunu, koji opisuje s osećajnošću i retkom preciznošću
*
Važni prozni pisci ali i pesnici sa Balkana polako postaju poznati i u našoj zemlji zajedno sa drugim, još uvek nepoznatim, autorima iz Centralne Evrope. To se posebno odnosi na pisce iz bivše Jugoslavije, koji većinom u svojoj svesti ostaju Jugosloveni uprkos raspadu zemlje. A upravo ta svest se odslikava u njihovim knjigama, čiji se geografski i kulturni prostor ne može omeđiti državnim granicama.
Srpski prozaista Dragan Velikić, rođen 1953, upravo je takav pisac. A njegov nagrađivani roman Islednik, objavljen 2015, koji je nedavno izašao u prevodu na grčki u izdanju „Kastanjotisa“, jeste odličan primer takve knjige. Prisustvovao sam promociji ovog romana pre dve godine u Zagrebu. Tržište knjiga u bivšoj Jugoslaviji u velikoj meri je ostalo jedinstveno.
Islednik je ambiciozan, višeslojni i višeglasni roman. U izvesnoj meri on je i prikrivena autobiografija. Islednika, glavnog junaka romana, vest o smrti majke zatiče u Budimpešti. Taj događaj će mu promeniti život, tj. život kakav je do tada živeo, a kojeg počinje da se priseća od detinjstva provedenog u Puli pa sve do sadašnjeg trenutka.
Prizivanje sećanja, drugim rečima, jeste isleđivanje koje vodi samospoznaji. Ko je bio, koga je sve u životu sreo, kakvu su ulogu imali u njegovom životu, ko je on danas. A zajedno sa junacima kroz roman defiluje i mnoštvo mesta bivše Jugoslavije: Srbije i Hrvatske i posebno poluostrva Istre, između Tršćanskog i Kvarnerskog zaliva, u kojoj se nalazi jedan od najlepših primorskih gradova Sredozemlja – Opatija, staro letovalište austrijske aristokratije. U blizini je i Pula (na italijanskom Pola), gde je jednu godinu u ogranku škole Berlic predavao Džojs. Ili Rovinj (u kojem Velikić ima kuću) i mnoštvo drugih gradova, koji čine jednu topografiju skladno ukomponovanu sa antropografijom romana. Ukoliko su čitaocu bliski gradovi i mesta koje Velikić opisuje, knjiga će ga očarati, ali ništa manje neće očarati i čitaoca kojem su prostori kroz koje pisac vodi svoje likove potpuno nepoznati.
U romanu se pored pripovedača javljaju još dva glavna lika – oba ženska: majka naratora, koja je imala dominantnu ulogu u njegovom životu, i njena prijateljica Liza Benedeti iz Soluna (stvarna ličnost), koja je vodila uzbudljiv i izuzetno zanimljiv život. Veliki broj strana Velikić posvećuje Solunu opisujući ga s osećajnošću i retkom preciznošću. Majstorski se kreće kroz prostor i vreme, seća se, priziva uspomene, iznosi sud. Od sećanja i likova koje opisuje (simbolični likovi poput Maleša, odanog Titovog časovničara) gradi drugu domovinu, pošto ona u kojoj je rođen i odrastao više ne postoji. Ali za istinskog pisca, čedo Mnemosine, sve što je postojalo postoji i dalje, a za stilistu kakav je Velikić, sećanje predstavlja ključ samospoznaje.
Ovaj, u suštini, usamljenički postupak pripovedača obeležen je pokušajem da se oslobodi destruktvnog uticaja majke i porodičnog okruženja. Sećanje, međutim, nije samo prizivanje prošlosti, već i svođenje računa i sud. „Kako je jednoličan bio svet u glavi desetogodišnjaka!“ kaže nam autor. A nešto dalje se pita: „Kojem su to svetu pripadali moji roditelji? Kako jadno izgleda danas.“ Iz čega sledi da sećanje nije uvek blagonaklono. A u svetu stalnih promena i kretanja sve što se događa, posmatrano sa distance, dobija nove dimenzije, naročito kada spoznamo da, iako se svet u suštini ne menja, nikada nije isti jer ni život nije onakav kakav je bio.
Islednik je roman odrastanja, ali i svođenja računa. Jer, kako to lepo kaže pisac, „život je širi od svake priče.“ Pa makar bio i „velika zabluda“, pa makar postao i „pogled sadašnjosti setan i okrutan.“
Neću otkriti od čega je umrla pripovedačeva majka. Jer bih time pokvario majstorsku igru sećanja i zaborava na kojoj se roman temelji. Pripovedač se seća, ali elegičan ton, posebno na poslednjim stranicama romana, postavlja pitanje: da li je bolje sećanje ili zaborav? Umetnost je na strani sećanja, ali ga život u jedanom delu ukida. I to se ne odnosi samo na ljude, već i na oblasti i zemlje. Govoreći tako o gradovima u Istri, njegova majka kaže: „Nekada je sve ovo bila Italija. Cela Rijeka (nekada italijanski grad Fiume, koji danas pripada Hrvatskoj), Opatija, Kvarnerski zaliv, sve to nekad je pripadalo Italiji.“ I odmah zatim dodaje: „Zemlje su kao ljudi, rađaju se i umiru.“
Raspad bivše Jugoslavije izazvao je politički šok u Evropi čije se posledice i danas teško mogu u potpunosti sagledati. Međutim, u ovom izvanrednom romanu, pored čisto pripovedačkog umeća, kroz priče koje Velikić komponuje prikazan je i strahovit kulturni šok koji su pretrpeli stanovnici svih republika bivše Jugoslavije, kao i jedan nimalo beznačajan deo Centralne Evrope. Na njegovom platnu ključno mesto ima i Grčka (ne samo zato što veliki deo govori o Solunu), zbog čega budi dodatno interesovanje grčkog čitaoca.
Prevod s grčkog Gordana Radaković
(Objavljeno u kulturnom dodatku lista Vima
Atina, 1. 07. 2018.)