Na ulazu u Gornju Valu bila je “Krčma kod Mare”. Skučena i tko zna otkad neobijeljena, sa štekatom od dva stola (za jednim je uvijek sjedio i šutio krčmaričin muž), ledenicom u kojoj su se hladili lederer pivo, pepsi i ora, ratnom fotografijom maršala Tita na zidu iznad šanka i reprodukcijom onoga rjepinovskog dolaska Hrvata na more, na suprotnome zidu. Krčmarica s fizionomijom Bepe Joseph bila je duhovita i bučna žena, koja je toga prvog proljeća i ljeta kojih se u životu jasno sjećam držala vatrena politička predavanja, uz uključeni radio što je upravo emitirao jedan od onih dugih Savkinih govora. Ustvari, krčmarica Mara tumačila je Savkine misli, simultano ih prevodila na jezik svojih gostiju, a oni su se malo smijali, malo su se žestili, a malo su polemizirali s Marinim interpretacijama. Tog ljeta na svim su kućama u Drveniku bili izvješeni bijeli lancuni, Hajduk je nakon dugih godina bio prvak, beštimalo se, lajalo i bunilo kako je kome bila volja, i nitko se nije puno plašio svojih riječi, jer je vladala sloboda i jer je Drvenik bio sav partizanski.
A onda je jednoga dana krčmarica Mara šutjela. Imao sam pet godina, ali sam jasno čuo način na koji šuti. Nisu mi ništa objašnjavali, jer se nije moglo objasniti ni odraslome, a kamoli djetetu. Savka je nestala iz radio aparata, umjesto vedre i brbljave slobode nastupilo je neko sumračno raspoloženje, u kojem se krčmarica plašila sebe, svojih jučerašnjih riječi i tumačenja, plašila se svojih gostiju, njihovoga jučerašnjeg smijeha, a ponajviše prijekora koji su joj upućivali. Iz njezine perspektive i iz povijesnoga iskustva cijele generacije, kao i svih prethodnih hrvatskih i jugoslavenskih generacija, vjerojatno je očekivala da će je sad netko prijaviti kao vatrenog egzegeta maspokovskih političkih teorija i praksi. Nakon što se to, ipak, ne dogodi, Mara će se opet razbrbljati, opet će se čuti vika i dreka iz njezine krčme (takva mjesta će se godinama kasnije zvati – konobe), i sve će biti skoro kao prije. Osim što se više nikada neće osjetiti takav privid razuzdane, ali uznosite slobode kao u ljeto 1971.
Na intervju sa Savkom Dabčević-Kučar stigao sam kada je već bila u konačnoj političkoj mirovini. Desetljeće tuđmanizma bližilo se kraju, predjeli iz naših djetinjstva bili su naseljeni mržnjom, konačnu povijesnu pobjedu ostvarili su oni zbog čije je mračne i neizgovorene prijetnje krčmarica Mara jednoga dana zašutjela. Taj novinski razgovor pamtim jer je sugovornica u njega, u jedan obični novinski intervju, koji više ništa nije mogao popraviti ni promijeniti, ulagala energiju i šarm kakvi se, pod uvjetom da ih čovjek ima i da ih umije prenijeti na drugoga, ulažu samo u silno važnim životnim trenucima. Tako je, nema sumnje, razgovarala sa svima, to je, valjda, bila forma i sadržaj njezina karaktera, ali ja sam bio istinski opčinjen. Kada čovjek ima tu moć da ni jednoga trenutka u dvosatnome razgovoru olakom riječju ne podcijeni sugovornika, nego mu posveti svu pažnju ovoga svijeta, tada taj čovjek, barem kada je o politici riječ, doista raspolaže nesvakidašnjim talentom. Uglavnom, postalo mi je jasno, ono što mi inače nikada nije jasno, kako se uz političkoga vođu ide u vatru. A onda i u zatvor.
Ali ona nije izgovorila riječi mržnje kada je u Hrvatskoj za mržnju bilo vrijeme. Većina drugih ljudi bit će žrtve lošega Tuđmanovog karaktera, ali ne i Savka. Da je bila drukčija, da je zapjevala koju ustašku, da je krivotvorila – kao što se ovih dana krivotvori – ono za što se 1971. borila, da je uskočila u opanke dida Vidurine i da je zatajila pravo na dostojanstvo hrvatskim Srbima, vjerojatno bi Tuđmanu i njegovima uspješnije parirala.
Ovih dana mogli smo na više mjesta pročitati, uz sav taj patetični bombonijerski neukus iz prišivka “ruža hrvatska”, taman kao da je riječ o kakvoj misici ili seljančici s limenke Gavrilović hrenovki, kako se 1990. nije najbolje snašla, pače da se pomalo i dezorijentirala, te je zato izgubila te zlosretne izbore s Koalicijom narodnog sporazuma, i dvije godine kasnije, kao predsjednička kandidatkinja. Možda je to utjeha za naraštaj političara koji se snašao i koji je pristao uz rječnik i emocionalni katalog tuđmanizma, ali istina je drukčija. Savka bi se 1990. “snašla” samo da je izdala sebe.
Sada je umrla i više nas nitko ne podsjeća kakva je ova zemlja mogla biti s njom. Kao Savka, slobodna od mržnje.
Savka
Objavljeno 7. kolovoza 2009.
Na ulazu u Gornju Valu bila je “Krčma kod Mare”. Skučena i tko zna otkad neobijeljena, sa štekatom od dva stola (za jednim je uvijek sjedio i šutio krčmaričin muž), ledenicom u kojoj su se hladili lederer pivo, pepsi i ora, ratnom fotografijom maršala Tita na zidu iznad šanka i reprodukcijom onoga rjepinovskog dolaska Hrvata na more, na suprotnome zidu. Krčmarica s fizionomijom Bepe Joseph bila je duhovita i bučna žena, koja je toga prvog proljeća i ljeta kojih se u životu jasno sjećam držala vatrena politička predavanja, uz uključeni radio što je upravo emitirao jedan od onih dugih Savkinih govora. Ustvari, krčmarica Mara tumačila je Savkine misli, simultano ih prevodila na jezik svojih gostiju, a oni su se malo smijali, malo su se žestili, a malo su polemizirali s Marinim interpretacijama. Tog ljeta na svim su kućama u Drveniku bili izvješeni bijeli lancuni, Hajduk je nakon dugih godina bio prvak, beštimalo se, lajalo i bunilo kako je kome bila volja, i nitko se nije puno plašio svojih riječi, jer je vladala sloboda i jer je Drvenik bio sav partizanski.
A onda je jednoga dana krčmarica Mara šutjela. Imao sam pet godina, ali sam jasno čuo način na koji šuti. Nisu mi ništa objašnjavali, jer se nije moglo objasniti ni odraslome, a kamoli djetetu. Savka je nestala iz radio aparata, umjesto vedre i brbljave slobode nastupilo je neko sumračno raspoloženje, u kojem se krčmarica plašila sebe, svojih jučerašnjih riječi i tumačenja, plašila se svojih gostiju, njihovoga jučerašnjeg smijeha, a ponajviše prijekora koji su joj upućivali. Iz njezine perspektive i iz povijesnoga iskustva cijele generacije, kao i svih prethodnih hrvatskih i jugoslavenskih generacija, vjerojatno je očekivala da će je sad netko prijaviti kao vatrenog egzegeta maspokovskih političkih teorija i praksi. Nakon što se to, ipak, ne dogodi, Mara će se opet razbrbljati, opet će se čuti vika i dreka iz njezine krčme (takva mjesta će se godinama kasnije zvati – konobe), i sve će biti skoro kao prije. Osim što se više nikada neće osjetiti takav privid razuzdane, ali uznosite slobode kao u ljeto 1971.
Na intervju sa Savkom Dabčević-Kučar stigao sam kada je već bila u konačnoj političkoj mirovini. Desetljeće tuđmanizma bližilo se kraju, predjeli iz naših djetinjstva bili su naseljeni mržnjom, konačnu povijesnu pobjedu ostvarili su oni zbog čije je mračne i neizgovorene prijetnje krčmarica Mara jednoga dana zašutjela. Taj novinski razgovor pamtim jer je sugovornica u njega, u jedan obični novinski intervju, koji više ništa nije mogao popraviti ni promijeniti, ulagala energiju i šarm kakvi se, pod uvjetom da ih čovjek ima i da ih umije prenijeti na drugoga, ulažu samo u silno važnim životnim trenucima. Tako je, nema sumnje, razgovarala sa svima, to je, valjda, bila forma i sadržaj njezina karaktera, ali ja sam bio istinski opčinjen. Kada čovjek ima tu moć da ni jednoga trenutka u dvosatnome razgovoru olakom riječju ne podcijeni sugovornika, nego mu posveti svu pažnju ovoga svijeta, tada taj čovjek, barem kada je o politici riječ, doista raspolaže nesvakidašnjim talentom. Uglavnom, postalo mi je jasno, ono što mi inače nikada nije jasno, kako se uz političkoga vođu ide u vatru. A onda i u zatvor.
Ali ona nije izgovorila riječi mržnje kada je u Hrvatskoj za mržnju bilo vrijeme. Većina drugih ljudi bit će žrtve lošega Tuđmanovog karaktera, ali ne i Savka. Da je bila drukčija, da je zapjevala koju ustašku, da je krivotvorila – kao što se ovih dana krivotvori – ono za što se 1971. borila, da je uskočila u opanke dida Vidurine i da je zatajila pravo na dostojanstvo hrvatskim Srbima, vjerojatno bi Tuđmanu i njegovima uspješnije parirala.
Ovih dana mogli smo na više mjesta pročitati, uz sav taj patetični bombonijerski neukus iz prišivka “ruža hrvatska”, taman kao da je riječ o kakvoj misici ili seljančici s limenke Gavrilović hrenovki, kako se 1990. nije najbolje snašla, pače da se pomalo i dezorijentirala, te je zato izgubila te zlosretne izbore s Koalicijom narodnog sporazuma, i dvije godine kasnije, kao predsjednička kandidatkinja. Možda je to utjeha za naraštaj političara koji se snašao i koji je pristao uz rječnik i emocionalni katalog tuđmanizma, ali istina je drukčija. Savka bi se 1990. “snašla” samo da je izdala sebe.
Sada je umrla i više nas nitko ne podsjeća kakva je ova zemlja mogla biti s njom. Kao Savka, slobodna od mržnje.