U vakat moje mladosti među većinom mlađeg naraštaja, smatralo se nemoralnim biti policajac. Vođen takvim mišljenjem, “skinuh se iz policije” početkom ljeta 1996. godine. A u Specijalnu jedinicu MUP-a RS mobilisan sam bio pred sami kraj rata kao regrut i to ne svojom voljom. Mogao sam odbiti poziv, ali bijah sujetan, te mi je taj poziv dizao ego do neslućenih visina. Ni danas ne znam načinih li grešku? Možda bih danas bio visoki policijski funkcioner, sa velikom platom i drugim beneficijama, ili bi prije, poznavajući sebe i svoju nehajnu bezbrižnost, odavno bio decertifikovan. Posle demobilizacije, svoje mladalačke dane provodih najviše svirajući u diple, pasionirano čitajući klasike svjetske i domaće književnosti te radeći povremeno svakakve poslove, od kopanja kanala, preko istovara kamiona do povremenih anažmana po ljubinjskim ugostiteljskim objektima. Tadašnje kafane i kafići nisu mnogo ličili na današnje. Gazde su bili veliki improvizatori. O nekim luksuznim rješenjima nije bilo govora. Iventar bi redovno bio sklepan sa konca i konopca. Prodavala su se pića koja vjerovatno prema današnjim standardima ne bi bila dozvoljena za ljudsku upotrebu. Led se trošio nemilice, a o izdavanju računa nije bilo ni govora. Za razliku od današnjeg vremena, tada je redovna pojava bila da se neko veliko društvo tokom dana napije i zapjeva.
Kafanske tuče su bile redovne, a kazne za izgrede simbolične. Ako bi se koji policajac pojavio na razbojištu, on bi bojbaše krvavih glava pokušavao pomiriti, najčešće govoreći : “Popite piće veseli bili” ili “ Hajde se fino izljubite i pomirite.” Takođe u svako doba ama baš svakog dana po čaršiji si mogao vidjeti barem nekoliko alkoholičarskih oriđinala davno skrenulih sa puteva normalnog života. Predstavljali su veliki teret za ugostiteljsko osoblje. Više nelikvidni no likvidni, obavezno poganog jezika i nepredvidljivih reakcija, dosta su jada zadavali konobarima i vlasnicima kafana. Sve sam ih poznavao dobro i možda sam ja od svih tadašnjih ugostiteljskih radnika imao najmanje problema sa njima. Ne bih se sa njima šegačio i poštovao sam ih i trpio više nego što su zasluživali. Bilo me je sramota odbiti da ih uslužim, nisam znao razloge njihove životne stranputice a da im ne uspem piće, ne bih im pomogao, oni bi do pića došli na drugi način.
Među njima posebno bijaše interesantan pokojni Savo Šošo. Povremeno bi došao iz Dračeva u Popovom Polju i nekoliko dana tumarao po Ljubinju. Suv, ispijenog lika, bolesno žute boje lica i pogužvanog izgleda, sa čudnim facijalnim ekspresijama, izazivao je sablazan gdje se kod tako unezvijeren pojavi. Zbog poganog jezika često bi dobivao batine, spavao bi po ulicama ili kod nekih sažaljivih domaćina, a kući bi ga, nazad u Dračevo, odvela policija ili neko od osjećajnijih Ljubinjaca. O Savi su kružile priče da on nije oduvijek takav bio. Navodno je bio ugledni dubrovački ekonomista, porodičan čovjek za uzor, kojeg je vremenom alkohol potpuno obuzeo i odveo u pakao. Porodica ga je napustila, ostao je bez službe i kao uništena olupina od čovjeka napustio grad pod Srđom i vratio se u svoje siromašno rodno selo pod krševitom ,golom i vrletnom Bjelašnicom. Pripovijedali su takođe da je Savo svakome, a naročito zemljacima, izlazio u susret, nesebično ih pomažući da se priviknu i snađu u Dubrovniku.
Začudo, Savo mene nije vrijeđao i napadao, vjerovatno zbog moga pokojnoga oca s kojim je proveo nekoliko godina u trebinjskom đačkom konviktu. Jedva bi ušao u kafanu, javio bi mi se nekom mimikom. Ja bih mu donio lozu, on bi klimnuo glavom i počeo nešto nejasno da mrlja sebi u bradu, trzajući čudnu glavom u svim pravcima istovremeno kolačeći oči. Povremeno, istina vrlo rijetko, Savu bi uhvatili trenuci lucidnosti pa sam par puta s njim i popričao.
Govorio mi je o svome životu, za svoju propast poput drugih alkoholičara, rakiju nije krivio. Pravi razlog njegove propasti, govorio je Savo, bile su žene. A za njegov potpuni slom navodno je, kako mi je kazivao, bila odgovorna jedna velika eks-jugoslovenska filmska ljepotica sa kojom je bio u strasnoj vezi.
Jednom se Savo pojavio u kafani sa sto američkih dolara, navaleći da me bogato časti jer ga ja uvijek ispoštujem iako mi ništa u životu nije učinio, za razliku od nekih drugih, koji izbjegavaju da ga sretnu iako su dosta njegovih ručaka u životu pojeli. Pokušavao sam da odbijem tu nuđenu čast, ali Savo je bio neumoljiv. Usuo sam nam po rakiju, i u praznoj kafani sjeo sa Savom za sto. Upitah ga odakle mu tih sto dolara, više da ga smetnem sa njegovih dobro mi poznatih zaludnih besjeda. Savo mi reče da ima strica, odnosno očevog rođaka u Los Anđelesu koji mu povremeno pošalje nešto novca i da je taj stric veliki holivudski glumac. Smijao sam se, misleći da mi Savo opet priča neku svoju uobrazilju. Savo se na moju nevjericu mrštio i ljutito mi govorio da je sve to istina i da je njegov stric glumio u desetine najboljih filmova i da mu je Merlin Monro bila ljubavnica, a Frenk Sinatra najbolji prijatelj. I dalje sam se smijao i odmahivao rukom, ne znajući da ću se petnaestak godina kasnije, gorko kajati zbog te nevjerice.
Prestao sam davno raditi po kafanama, u narednim godinama Savu bih povremeno sreo, javio bih mu se, on kao da me nije prepoznavao. Prošlo je još par godina i ja se pasionirano gotovo na granici sa opsjednutošću, počeh interesovati za hercegovačke iseljenike u Americi. Nekada početkom dvadesetog vijeka hiljade hercegovačkih mladića upotilo se na Novi kontinent u potrazi za srećom i bježeći od služenja austrougarske vojske. Bilo je tu desetine filmskih biografija, a gotovo da u mom bližem okruženju nije bilo porodice koja nije imala svoju američku priču. Mnogi od njih su poginuli po rudnicima i gradilištima, mnogi su nestajali bez traga i svjedočanstva o njihovim sudbinama. Neki su se silno obogatili i ostvarili Američki san, a neki, poput moga pradjeda Vlade Budinčića vratili u stari kraj. Pričalo se kako su se iznad Hercegovine oboreni saveznički piloti, nisu mogli čudom iščuditi, koliko staraca po selima u koja su se sklonili od Nijemaca, zna engleski jezik.
Praveći spiskove emigranata, istražujući njihove biograije, nailazio sam na prave bisere lokalne istorije u dalekoj Americi. Jednog dana sklopiše mi se kockice i najenom se sjetih Save Šoše. Vidjeh da me nije lagao, iako se sve njegove tvrdnje ne mogu provjeriti. Naletih negdje na internetu na informaciju da je Bred Dekster, Hari Lak, jedan od Sedmorice veličanstvenih iz istoimenog kultnog filma srpskog porijekla. O njegovom pravom, odnosno srpskom imenu iz početka nisam mogao naći neki pouzdani trag. Imenovali su ga kao Ričarda ili Borisa Milanovića, negdje kao Borisa Majkla Sosu. Prvi trag o Bredovom pravom imenu nađoh kod dosta nepouzdanog istraživača srpske emigracije Marka Lopušine. On je negdje napisao da se Bred Dekster zove zapravo, Veljko Šošo. Krećući za tom inormacijom, otkrih jednu zanimljivu životnu priču.
Bred Dekster se rodio 1917. godine u Goldfildu u Nevadi, od oca Marka Šoše iz Dračeva u Kotaru Ljubinje i majke Milice Samardžić iz Zovog Dola kod Nevesinja. Bilo je to vrijeme izmaka poznate Zlatne groznice, pa već iste godine vidimo da se porodica Šošo preselila u Los Anđeles, gdje je u crkvi Svetog Save Bred Dekster kršten kao Veljko Šošo. Nije toliko interesantno za priču, ali saznadoh da su Bredovi djed i baba po ocu bili Tomo Šošo i Stana, rođena Kurilić, a po majci djed mu bijaše Jovan Samardžić i Mara, rođena Salatić.
Prema nekim podacima, Bred ili Veljko do polasku u školu, poput druge emigrantske djece, govorio je samo maternji jezik. Inače Šoše su živjele u ravnicama istočnog Los Anđelesa na Bojl Hejtsu uz druge srpske porodice uglavnom hercegovačkog i bokeljskog porijekla. Duhovni i društveni život srpske zajednice odvijao se uglavnom na Bulajiću, placu Srpskog dobrotvornog društva Jedinstvo, gdje je 1910. podignuta crkva Svetog Save i gdje se nalazi srpsko groblje, danas najstarije aktivno groblje u Los Anđelesu. Naziv Bulajić to kultno mjesto južnokaliornijskih Srba dobilo je u spomen na prvog sahranjenog u tom groblju.
Čime se bavio Marko Šošo, nije mi poznato. Milena Šotra Gaćinović u svojim sjećanjima piše dosta o Marku Šoši, pominje i njegovog sina, ali pogrešno, kao Džona Dekstera. Milena, inače sestra revolucionara i slikara Branka Šotre i supruga sveštenika Vojislava Gaćinovića, inače brata revolucionara Vladimira Gaćinovića, zajedno sa suprugom stanovala je kod Šoša dok je njen muž bio paroh u Los Anđelesu. Marka opisuje kao izuzetno poštenog čovjeka, ali bez većih ambicija. U to vrijeme zatemeljane su velike građevinske kompanije hercegovačkih emigranata koje su dale najveći doprinos u gradnji i urbanizaciji južne Kaliornije. Marka nema među tim velikim preduzimačima, ali ima ga među predsjednicima crkvene opštine što vjerovatno svjedoči o njegovom ugledu. Mali Veljko Šošo, potonji glumac, igrom slučaja svoju prvu ulogu odigrao je u predstavi “Balkanska carica” koju je pripremila i organizovala upravo popadija Milena Šotra Gaćinović, inače opet ne toliko važno za priču, sestra od strica režisera Zdravka Šotre, povodom nekog crkvenog praznika. Odrastajući Veljko je pohađao neke glumačke škole, igrao neke manje filmske i pozorišne uloge, radio svakakve poslove, manje više uspješno se bavio i boksom. Sve tako do Drugog svjetskog rata, kada je mobilisan u vojsku. Nije mu bilo suđeno da ratuje, Americi je služio u armijskoj pozorišnoj trupi gdje je upoznao svog zemljaka i budućeg velikog glumca, Karka Maldena. (Postoji snimak sa početka dvadeset prvog vijeka u kom Karl Malden i Bred Dekster u društvu Mire Adanje Polak pjevaju sasvim pristojno pjesmu “Crven fesić nano” i pričaju korektnim hercegovačkim arhaičnim dijalektom) Bredova karijera je bila bogata, mada, kažu mnogi, mogao je mnogo više. Glumio je najčešće likove grubijana i gangstera zbog svoje robusne fizionomije. Sklon provodu i raskalašnom životu bio je zvjezda bulevarske štampe, naročito za vrijeme burnog braka sa pjevačicom Pegi Li. Posle razvoda drugovao je sa Frenkom Sinatrom kome je na Havajima spasio život. Zašto se Bred posvađao sa Frenkom dugo je bila velika misterija u Holivudu, dok Bred u starosti nije otkrio da Frenk nije volio nikom ništa da duguje a da je inicijalna kapsula za raspad njihovog prijateljstva bila ta što je Bred zamjerio Frenku ljubavnu vezu sa Miom Farou, koja je bila mlađa od Frenkove kćeri Nensi. Bred je to smatrao nepriličnim. I pored glamuroznog života i sjaja Holivuda koji ga je okruživao, Bred je u duši bio patrijarhalni Hercegovac. Vrhunac njegove holivudske filmske karijere je bilo pojavljivanje u kultnum vesternu “Sedmorica veličanstvenih”. Taj rimejk Kurosavinog klasika “Sedam samuraja” snimljen je 1960. u režiji Džona Strudžsa, a radnja je smještena u Meksiko, gdje stanovnici osiromašenog sela angažuju malobrojnu grupu američkih revolveraša da ih obrane od velike bande razbojnika. Ovo ostvarenje koje je u glumačkoj postavi okuplio neke od najvećih holivudskih zvijezda svog doba, postalo je jedan od najpopularnijih vesterna svih vremena i klasični primjer žanra. Tome je doprinos dala i popularna muzička tema Elmera Bernštajna , kasnije korištena u reklamama za Marlboro cigarete, a korištena je i u popularnoj domaćoj dječijoj seriji “Smogovci”. Bred Dekster glumi jednog od sedmorice angažovanih plaćenika, Hari Laka. Ostaće upamćen po onoj klišeiziranoj sceni i replici “Svi ste izgubili razum!” samo da bi se vratio da na vrijeme spase život Julu Brineru i umre onako lijepo i fenomenalno glumljeno, verujući i dalje u iluziju o nekom skrivenom blagu.
Jugosloveni koji su pohodili Holivud su pričali da je Bred svakog zemljaka lijepo ugostio, počastio i nasavjetovao te i finansijski pomogao. U zemlju predaka prvi put došao je sedamdesetih godina sa drugom suprugom Meri Bogdanović, ćerkom čuvenog američkog proizvođača konzervirane ribe iz San Pedra Martina Bogdanovića, inače rođenog na otoku Visu i poznatog po velikom jugoslovenskom rodoljublju. Martinu nije bio važan režim koji upravlja njegovom otadžbinom, nego otadžbina, pa je tako izdašno finansirao i Kraljevinu Srbiju, Izbjegličku vladu u Londonu, a kasnije i Titove partizane.
Bred je pričao novinarima da se rasplakao kao malo dijete, kada su preko razglasa u avionu javili, da su upravo ušli u jugoslovenski vazdušni prostor. Susreo se sa Titom i izvinio mu se zbog toga što govori kao seljak, jer je tako naučio od roditelja.
Bred je umro 2002. u Kaliforniji, njegov srodnik Savo desetak godina kasnije u Dračevu zaboravljen gotovo od svih, osim od rođaka u dalekoj Americi. Sada Savi vjerujem i za romansu sa onom poznatom glumicom, neću vam reći sa kojom.
Savin striko Hari Lak
U vakat moje mladosti među većinom mlađeg naraštaja, smatralo se nemoralnim biti policajac. Vođen takvim mišljenjem, “skinuh se iz policije” početkom ljeta 1996. godine. A u Specijalnu jedinicu MUP-a RS mobilisan sam bio pred sami kraj rata kao regrut i to ne svojom voljom. Mogao sam odbiti poziv, ali bijah sujetan, te mi je taj poziv dizao ego do neslućenih visina. Ni danas ne znam načinih li grešku? Možda bih danas bio visoki policijski funkcioner, sa velikom platom i drugim beneficijama, ili bi prije, poznavajući sebe i svoju nehajnu bezbrižnost, odavno bio decertifikovan. Posle demobilizacije, svoje mladalačke dane provodih najviše svirajući u diple, pasionirano čitajući klasike svjetske i domaće književnosti te radeći povremeno svakakve poslove, od kopanja kanala, preko istovara kamiona do povremenih anažmana po ljubinjskim ugostiteljskim objektima. Tadašnje kafane i kafići nisu mnogo ličili na današnje. Gazde su bili veliki improvizatori. O nekim luksuznim rješenjima nije bilo govora. Iventar bi redovno bio sklepan sa konca i konopca. Prodavala su se pića koja vjerovatno prema današnjim standardima ne bi bila dozvoljena za ljudsku upotrebu. Led se trošio nemilice, a o izdavanju računa nije bilo ni govora. Za razliku od današnjeg vremena, tada je redovna pojava bila da se neko veliko društvo tokom dana napije i zapjeva.
Kafanske tuče su bile redovne, a kazne za izgrede simbolične. Ako bi se koji policajac pojavio na razbojištu, on bi bojbaše krvavih glava pokušavao pomiriti, najčešće govoreći : “Popite piće veseli bili” ili “ Hajde se fino izljubite i pomirite.” Takođe u svako doba ama baš svakog dana po čaršiji si mogao vidjeti barem nekoliko alkoholičarskih oriđinala davno skrenulih sa puteva normalnog života. Predstavljali su veliki teret za ugostiteljsko osoblje. Više nelikvidni no likvidni, obavezno poganog jezika i nepredvidljivih reakcija, dosta su jada zadavali konobarima i vlasnicima kafana. Sve sam ih poznavao dobro i možda sam ja od svih tadašnjih ugostiteljskih radnika imao najmanje problema sa njima. Ne bih se sa njima šegačio i poštovao sam ih i trpio više nego što su zasluživali. Bilo me je sramota odbiti da ih uslužim, nisam znao razloge njihove životne stranputice a da im ne uspem piće, ne bih im pomogao, oni bi do pića došli na drugi način.
Među njima posebno bijaše interesantan pokojni Savo Šošo. Povremeno bi došao iz Dračeva u Popovom Polju i nekoliko dana tumarao po Ljubinju. Suv, ispijenog lika, bolesno žute boje lica i pogužvanog izgleda, sa čudnim facijalnim ekspresijama, izazivao je sablazan gdje se kod tako unezvijeren pojavi. Zbog poganog jezika često bi dobivao batine, spavao bi po ulicama ili kod nekih sažaljivih domaćina, a kući bi ga, nazad u Dračevo, odvela policija ili neko od osjećajnijih Ljubinjaca. O Savi su kružile priče da on nije oduvijek takav bio. Navodno je bio ugledni dubrovački ekonomista, porodičan čovjek za uzor, kojeg je vremenom alkohol potpuno obuzeo i odveo u pakao. Porodica ga je napustila, ostao je bez službe i kao uništena olupina od čovjeka napustio grad pod Srđom i vratio se u svoje siromašno rodno selo pod krševitom ,golom i vrletnom Bjelašnicom. Pripovijedali su takođe da je Savo svakome, a naročito zemljacima, izlazio u susret, nesebično ih pomažući da se priviknu i snađu u Dubrovniku.
Začudo, Savo mene nije vrijeđao i napadao, vjerovatno zbog moga pokojnoga oca s kojim je proveo nekoliko godina u trebinjskom đačkom konviktu. Jedva bi ušao u kafanu, javio bi mi se nekom mimikom. Ja bih mu donio lozu, on bi klimnuo glavom i počeo nešto nejasno da mrlja sebi u bradu, trzajući čudnu glavom u svim pravcima istovremeno kolačeći oči. Povremeno, istina vrlo rijetko, Savu bi uhvatili trenuci lucidnosti pa sam par puta s njim i popričao.
Govorio mi je o svome životu, za svoju propast poput drugih alkoholičara, rakiju nije krivio. Pravi razlog njegove propasti, govorio je Savo, bile su žene. A za njegov potpuni slom navodno je, kako mi je kazivao, bila odgovorna jedna velika eks-jugoslovenska filmska ljepotica sa kojom je bio u strasnoj vezi.
Jednom se Savo pojavio u kafani sa sto američkih dolara, navaleći da me bogato časti jer ga ja uvijek ispoštujem iako mi ništa u životu nije učinio, za razliku od nekih drugih, koji izbjegavaju da ga sretnu iako su dosta njegovih ručaka u životu pojeli. Pokušavao sam da odbijem tu nuđenu čast, ali Savo je bio neumoljiv. Usuo sam nam po rakiju, i u praznoj kafani sjeo sa Savom za sto. Upitah ga odakle mu tih sto dolara, više da ga smetnem sa njegovih dobro mi poznatih zaludnih besjeda. Savo mi reče da ima strica, odnosno očevog rođaka u Los Anđelesu koji mu povremeno pošalje nešto novca i da je taj stric veliki holivudski glumac. Smijao sam se, misleći da mi Savo opet priča neku svoju uobrazilju. Savo se na moju nevjericu mrštio i ljutito mi govorio da je sve to istina i da je njegov stric glumio u desetine najboljih filmova i da mu je Merlin Monro bila ljubavnica, a Frenk Sinatra najbolji prijatelj. I dalje sam se smijao i odmahivao rukom, ne znajući da ću se petnaestak godina kasnije, gorko kajati zbog te nevjerice.
Prestao sam davno raditi po kafanama, u narednim godinama Savu bih povremeno sreo, javio bih mu se, on kao da me nije prepoznavao. Prošlo je još par godina i ja se pasionirano gotovo na granici sa opsjednutošću, počeh interesovati za hercegovačke iseljenike u Americi. Nekada početkom dvadesetog vijeka hiljade hercegovačkih mladića upotilo se na Novi kontinent u potrazi za srećom i bježeći od služenja austrougarske vojske. Bilo je tu desetine filmskih biografija, a gotovo da u mom bližem okruženju nije bilo porodice koja nije imala svoju američku priču. Mnogi od njih su poginuli po rudnicima i gradilištima, mnogi su nestajali bez traga i svjedočanstva o njihovim sudbinama. Neki su se silno obogatili i ostvarili Američki san, a neki, poput moga pradjeda Vlade Budinčića vratili u stari kraj. Pričalo se kako su se iznad Hercegovine oboreni saveznički piloti, nisu mogli čudom iščuditi, koliko staraca po selima u koja su se sklonili od Nijemaca, zna engleski jezik.
Praveći spiskove emigranata, istražujući njihove biograije, nailazio sam na prave bisere lokalne istorije u dalekoj Americi. Jednog dana sklopiše mi se kockice i najenom se sjetih Save Šoše. Vidjeh da me nije lagao, iako se sve njegove tvrdnje ne mogu provjeriti. Naletih negdje na internetu na informaciju da je Bred Dekster, Hari Lak, jedan od Sedmorice veličanstvenih iz istoimenog kultnog filma srpskog porijekla. O njegovom pravom, odnosno srpskom imenu iz početka nisam mogao naći neki pouzdani trag. Imenovali su ga kao Ričarda ili Borisa Milanovića, negdje kao Borisa Majkla Sosu. Prvi trag o Bredovom pravom imenu nađoh kod dosta nepouzdanog istraživača srpske emigracije Marka Lopušine. On je negdje napisao da se Bred Dekster zove zapravo, Veljko Šošo. Krećući za tom inormacijom, otkrih jednu zanimljivu životnu priču.
Bred Dekster se rodio 1917. godine u Goldfildu u Nevadi, od oca Marka Šoše iz Dračeva u Kotaru Ljubinje i majke Milice Samardžić iz Zovog Dola kod Nevesinja. Bilo je to vrijeme izmaka poznate Zlatne groznice, pa već iste godine vidimo da se porodica Šošo preselila u Los Anđeles, gdje je u crkvi Svetog Save Bred Dekster kršten kao Veljko Šošo. Nije toliko interesantno za priču, ali saznadoh da su Bredovi djed i baba po ocu bili Tomo Šošo i Stana, rođena Kurilić, a po majci djed mu bijaše Jovan Samardžić i Mara, rođena Salatić.
Prema nekim podacima, Bred ili Veljko do polasku u školu, poput druge emigrantske djece, govorio je samo maternji jezik. Inače Šoše su živjele u ravnicama istočnog Los Anđelesa na Bojl Hejtsu uz druge srpske porodice uglavnom hercegovačkog i bokeljskog porijekla. Duhovni i društveni život srpske zajednice odvijao se uglavnom na Bulajiću, placu Srpskog dobrotvornog društva Jedinstvo, gdje je 1910. podignuta crkva Svetog Save i gdje se nalazi srpsko groblje, danas najstarije aktivno groblje u Los Anđelesu. Naziv Bulajić to kultno mjesto južnokaliornijskih Srba dobilo je u spomen na prvog sahranjenog u tom groblju.
Čime se bavio Marko Šošo, nije mi poznato. Milena Šotra Gaćinović u svojim sjećanjima piše dosta o Marku Šoši, pominje i njegovog sina, ali pogrešno, kao Džona Dekstera. Milena, inače sestra revolucionara i slikara Branka Šotre i supruga sveštenika Vojislava Gaćinovića, inače brata revolucionara Vladimira Gaćinovića, zajedno sa suprugom stanovala je kod Šoša dok je njen muž bio paroh u Los Anđelesu. Marka opisuje kao izuzetno poštenog čovjeka, ali bez većih ambicija. U to vrijeme zatemeljane su velike građevinske kompanije hercegovačkih emigranata koje su dale najveći doprinos u gradnji i urbanizaciji južne Kaliornije. Marka nema među tim velikim preduzimačima, ali ima ga među predsjednicima crkvene opštine što vjerovatno svjedoči o njegovom ugledu. Mali Veljko Šošo, potonji glumac, igrom slučaja svoju prvu ulogu odigrao je u predstavi “Balkanska carica” koju je pripremila i organizovala upravo popadija Milena Šotra Gaćinović, inače opet ne toliko važno za priču, sestra od strica režisera Zdravka Šotre, povodom nekog crkvenog praznika. Odrastajući Veljko je pohađao neke glumačke škole, igrao neke manje filmske i pozorišne uloge, radio svakakve poslove, manje više uspješno se bavio i boksom. Sve tako do Drugog svjetskog rata, kada je mobilisan u vojsku. Nije mu bilo suđeno da ratuje, Americi je služio u armijskoj pozorišnoj trupi gdje je upoznao svog zemljaka i budućeg velikog glumca, Karka Maldena. (Postoji snimak sa početka dvadeset prvog vijeka u kom Karl Malden i Bred Dekster u društvu Mire Adanje Polak pjevaju sasvim pristojno pjesmu “Crven fesić nano” i pričaju korektnim hercegovačkim arhaičnim dijalektom) Bredova karijera je bila bogata, mada, kažu mnogi, mogao je mnogo više. Glumio je najčešće likove grubijana i gangstera zbog svoje robusne fizionomije. Sklon provodu i raskalašnom životu bio je zvjezda bulevarske štampe, naročito za vrijeme burnog braka sa pjevačicom Pegi Li. Posle razvoda drugovao je sa Frenkom Sinatrom kome je na Havajima spasio život. Zašto se Bred posvađao sa Frenkom dugo je bila velika misterija u Holivudu, dok Bred u starosti nije otkrio da Frenk nije volio nikom ništa da duguje a da je inicijalna kapsula za raspad njihovog prijateljstva bila ta što je Bred zamjerio Frenku ljubavnu vezu sa Miom Farou, koja je bila mlađa od Frenkove kćeri Nensi. Bred je to smatrao nepriličnim. I pored glamuroznog života i sjaja Holivuda koji ga je okruživao, Bred je u duši bio patrijarhalni Hercegovac. Vrhunac njegove holivudske filmske karijere je bilo pojavljivanje u kultnum vesternu “Sedmorica veličanstvenih”. Taj rimejk Kurosavinog klasika “Sedam samuraja” snimljen je 1960. u režiji Džona Strudžsa, a radnja je smještena u Meksiko, gdje stanovnici osiromašenog sela angažuju malobrojnu grupu američkih revolveraša da ih obrane od velike bande razbojnika. Ovo ostvarenje koje je u glumačkoj postavi okuplio neke od najvećih holivudskih zvijezda svog doba, postalo je jedan od najpopularnijih vesterna svih vremena i klasični primjer žanra. Tome je doprinos dala i popularna muzička tema Elmera Bernštajna , kasnije korištena u reklamama za Marlboro cigarete, a korištena je i u popularnoj domaćoj dječijoj seriji “Smogovci”. Bred Dekster glumi jednog od sedmorice angažovanih plaćenika, Hari Laka. Ostaće upamćen po onoj klišeiziranoj sceni i replici “Svi ste izgubili razum!” samo da bi se vratio da na vrijeme spase život Julu Brineru i umre onako lijepo i fenomenalno glumljeno, verujući i dalje u iluziju o nekom skrivenom blagu.
Jugosloveni koji su pohodili Holivud su pričali da je Bred svakog zemljaka lijepo ugostio, počastio i nasavjetovao te i finansijski pomogao. U zemlju predaka prvi put došao je sedamdesetih godina sa drugom suprugom Meri Bogdanović, ćerkom čuvenog američkog proizvođača konzervirane ribe iz San Pedra Martina Bogdanovića, inače rođenog na otoku Visu i poznatog po velikom jugoslovenskom rodoljublju. Martinu nije bio važan režim koji upravlja njegovom otadžbinom, nego otadžbina, pa je tako izdašno finansirao i Kraljevinu Srbiju, Izbjegličku vladu u Londonu, a kasnije i Titove partizane.
Bred je pričao novinarima da se rasplakao kao malo dijete, kada su preko razglasa u avionu javili, da su upravo ušli u jugoslovenski vazdušni prostor. Susreo se sa Titom i izvinio mu se zbog toga što govori kao seljak, jer je tako naučio od roditelja.
Bred je umro 2002. u Kaliforniji, njegov srodnik Savo desetak godina kasnije u Dračevu zaboravljen gotovo od svih, osim od rođaka u dalekoj Americi. Sada Savi vjerujem i za romansu sa onom poznatom glumicom, neću vam reći sa kojom.