I za šiju moju isplela je uže Božja ruka?, mislio sam da ću stati topolino noćno klatno; kao vođa zalutalih ili strv koju kaljuga s čizme tiranske potonuti neće poplavom gladnom.
No dok pretače krv se zemlji iz mitraljeskih rupa, To, nije li čovječije upravo na zemlji gnjeti; Dok presipa zemlja krvi se u izrošana trupla, To nije li anđelom upravljen već red vaseljenski?
I svjetlost nek te osije kao talmudska korica, Rabe Božji Morice i dok potopu ne prkosiš, Nebu se zemlja otvara, od Mojsija do Mojsija, Sve što ikad mogao si je prestati da postojiš!
A onda kada saspeš se u oporu suzu Vječnog, Klatićeš se dok ne isplakneš se slobodan u Svjetlost!
II
No ne znam, Vječni, ni za oči ni za nebesa plava, zadnji put se vidjesmo tek nakratko kroz šoferšajbnu, kada vozeć se na puškomet, sve mišljah da je zapad, sa svitcima frijulskim vinogronsku noć kad razasnu.
Ne vidim od mraka, ne vidim od malja i čekića, tek kazan s ljudskim mesištem u vrelini hadskoj plamsa; Da li šilo zabodeno u anđelska oka dječija, filosofija je anđelska? Mudrost i esperansa?
Ja razvržen sam, Vječni, srsima vjetra gubilišnog, Sukobljen sa sumnjama i sumnjama na gotovs predan; Ne poznajem se Svemirom, tek berač sam plođa niskog, Čovjek sam bez vjere…ne mogu do u blato da spadam.
Znaš, spoznaja je izdaja – Levijatan koji sumnjom mori; Zlo je svesadrživo…i ja zao mu…ne mogu da prostim.
Moric Levi (1878 – 1942 ?) rodio se u Sarajevu u veoma siromašnoj i pobožnoj sefardskoj porodici. U svom rodnom gradu završava meldar (jevrejsku osnovnu školu), la alahu (škola biblije i talmuda), a zatim i gimnaziju. 1901. godine u Beču, upisuje dva fakulteta (Teološki i Filozofski), na kojima će za nekoliko godina i dipolomirati. Odmah po završetku studija vraća se u Sarajevo, gdje ga je Sefardska opština angažovala za rabina, te tako postaje i prvi univerzitetski obrazovan sarajevski rabin, a na dužnosti nadrabina, na koju je promovisan 1914. godine, će ostati sve do svoje nasilne smrti, 1942. godine. Njegovim dolaskom u Sarajevo, Sefardska opština i njeni vjernici dobijaju lidera prepunog znanja i iskustva koji će u svoju zajednicu unijeti moderan i progresivan duh, te polako sprovesti reforme odgovarajuće savremenom životu. Sarajevski Sefardi sve će se više povezivati sa svojim susjedima nejevrejima, te tako polako izlaziti iz svog zatvorenog kruga.
Pored dužnosti rabina i nadrabina, dr Moric Levi bio je i stalni profesor vjeronauke u sarajevskim gimnazijama i drugim srednjim školama. Objavljuje i brojne naučne radove, od kojih su najvrjedniji: „David Pardo“, „Fragmenti iz života Sefarada“, „Rav Danon i Ruždi-paša“. Priređuje i „Spomenicu o Majmonidesu“, povodom 800-godišnjice rođenja velikog jevrejkog filozofa, čijeg je djela jedan od najvećih poznavalaca u Jugoslaviji. Napisao je i knjigu „Die Sephardim in Bosnien“, gdje je sakupio veliku zbirku sefardskih romansi i poslovica. Tečno je govorio grčki, latinski, njemački, turski, arapski, francuski i hebrejski jezik.
Veoma je aktivan i u društvenom i političkom životu, kako u vrijeme Austro-Ugarske okupacije, tako i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, gdje se uspješno bori za prava Jevrejskog naroda.
U proljeće 1941. godine, nekoliko dana prije ulaska ustaške vojske u Sarajevo, nadrabin dr. Moric Levi je uhvaćen i deportovan u Grac. Njegov sin Albert je sa grupom naprednih Jevreja odveden noću i strijeljan na Vracama, dok supruga Rifka, najprije završava u logoru Kruščica, a zatim i u u Lobor gradu.
Postoje različite verzije o pogibiji dr Morica Levija. Jedna je da je ubijen u Gracu u tamošnjem logoru, druga da je završio u Aušvicu, zatim da ga ustaše ubijaju pri pokušaju bijega u Dalmaciju. Ipak najvjerovatnija je ona za koju postoje i pouzdana svjedočanstva preživjelih logoraša, po kojoj je dr Moric Levi, nakon što je interniran u Grac, u maju ili junu 1942. oslobođen od strane mjesnih njemačkih vlasti, odnosno sa putnim papirima vraćen u NDH, kada se zaputio u Zagreb, u nadi da će tamo pronaći suprugu, što mu naposljetku i uspijeva. Tu se još uvijek mogao slobodno kretati, kao i mnogi zagrebački Jevreji koji do ljeta te godine nisu bili odvedeni u logore, no ipak pod stalnom prismotrom ustaških agenata. Uvidjevši da mora što prije da bježi, zajedno sa suprugom pronalazi taksistu, koji ih je trebao prebaciti do talijanske granice. Isti ih ipak odvozi u ustaško redarstvo na Savskoj cesti, odakle su internirani u Jasenovac, gdje će ih nakon nekog vremena odvesti preko Save u Gradinu, gdje su i likvidirani strijeljanjem.
Pjesma „Sarajevski nadrabin Moric Levi pred streljačkim vodom na jasenovačkoj gradini“ imaginacijski je pokušaj predodžbe posljednjih trenutaka života nadrabina Morica Levija, sa svim čovjeka svojstvenim moralnim, etičkim i vjerskim iskušenjima, sa kojima se suočava neko predat na pladanj neminovnom besmislu prijevremene nasilničke smrti, zajedno sa čitavom etničkom i vjerskom zajednicom kojoj je pripadao i u čijoj je službi kao poglavar proveo gotovo čitav svoj vijek.
Na nadrabina dr. Morica Levija, u Sarajevu danas, mimo okrilja Jevrejske zajednice, nikakav spomen ne postoji.
Sarajevski nadrabin Moric Levi pred streljačkim vodom na jasenovačkoj gradini
I
I za šiju moju isplela je uže Božja ruka?,
mislio sam da ću stati topolino noćno klatno;
kao vođa zalutalih ili strv koju kaljuga
s čizme tiranske potonuti neće poplavom gladnom.
No dok pretače krv se zemlji iz mitraljeskih rupa,
To, nije li čovječije upravo na zemlji gnjeti;
Dok presipa zemlja krvi se u izrošana trupla,
To nije li anđelom upravljen već red vaseljenski?
I svjetlost nek te osije kao talmudska korica,
Rabe Božji Morice i dok potopu ne prkosiš,
Nebu se zemlja otvara, od Mojsija do Mojsija,
Sve što ikad mogao si je prestati da postojiš!
A onda kada saspeš se u oporu suzu Vječnog,
Klatićeš se dok ne isplakneš se slobodan u Svjetlost!
II
No ne znam, Vječni, ni za oči ni za nebesa plava,
zadnji put se vidjesmo tek nakratko kroz šoferšajbnu,
kada vozeć se na puškomet, sve mišljah da je zapad,
sa svitcima frijulskim vinogronsku noć kad razasnu.
Ne vidim od mraka, ne vidim od malja i čekića,
tek kazan s ljudskim mesištem u vrelini hadskoj plamsa;
Da li šilo zabodeno u anđelska oka dječija,
filosofija je anđelska? Mudrost i esperansa?
Ja razvržen sam, Vječni, srsima vjetra gubilišnog,
Sukobljen sa sumnjama i sumnjama na gotovs predan;
Ne poznajem se Svemirom, tek berač sam plođa niskog,
Čovjek sam bez vjere…ne mogu do u blato da spadam.
Znaš, spoznaja je izdaja – Levijatan koji sumnjom mori;
Zlo je svesadrživo…i ja zao mu…ne mogu da prostim.
Moric Levi (1878 – 1942 ?) rodio se u Sarajevu u veoma siromašnoj i pobožnoj sefardskoj porodici. U svom rodnom gradu završava meldar (jevrejsku osnovnu školu), la alahu (škola biblije i talmuda), a zatim i gimnaziju. 1901. godine u Beču, upisuje dva fakulteta (Teološki i Filozofski), na kojima će za nekoliko godina i dipolomirati. Odmah po završetku studija vraća se u Sarajevo, gdje ga je Sefardska opština angažovala za rabina, te tako postaje i prvi univerzitetski obrazovan sarajevski rabin, a na dužnosti nadrabina, na koju je promovisan 1914. godine, će ostati sve do svoje nasilne smrti, 1942. godine. Njegovim dolaskom u Sarajevo, Sefardska opština i njeni vjernici dobijaju lidera prepunog znanja i iskustva koji će u svoju zajednicu unijeti moderan i progresivan duh, te polako sprovesti reforme odgovarajuće savremenom životu. Sarajevski Sefardi sve će se više povezivati sa svojim susjedima nejevrejima, te tako polako izlaziti iz svog zatvorenog kruga.
Pored dužnosti rabina i nadrabina, dr Moric Levi bio je i stalni profesor vjeronauke u sarajevskim gimnazijama i drugim srednjim školama. Objavljuje i brojne naučne radove, od kojih su najvrjedniji: „David Pardo“, „Fragmenti iz života Sefarada“, „Rav Danon i Ruždi-paša“. Priređuje i „Spomenicu o Majmonidesu“, povodom 800-godišnjice rođenja velikog jevrejkog filozofa, čijeg je djela jedan od najvećih poznavalaca u Jugoslaviji. Napisao je i knjigu „Die Sephardim in Bosnien“, gdje je sakupio veliku zbirku sefardskih romansi i poslovica. Tečno je govorio grčki, latinski, njemački, turski, arapski, francuski i hebrejski jezik.
Veoma je aktivan i u društvenom i političkom životu, kako u vrijeme Austro-Ugarske okupacije, tako i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, gdje se uspješno bori za prava Jevrejskog naroda.
U proljeće 1941. godine, nekoliko dana prije ulaska ustaške vojske u Sarajevo, nadrabin dr. Moric Levi je uhvaćen i deportovan u Grac. Njegov sin Albert je sa grupom naprednih Jevreja odveden noću i strijeljan na Vracama, dok supruga Rifka, najprije završava u logoru Kruščica, a zatim i u u Lobor gradu.
Postoje različite verzije o pogibiji dr Morica Levija. Jedna je da je ubijen u Gracu u tamošnjem logoru, druga da je završio u Aušvicu, zatim da ga ustaše ubijaju pri pokušaju bijega u Dalmaciju. Ipak najvjerovatnija je ona za koju postoje i pouzdana svjedočanstva preživjelih logoraša, po kojoj je dr Moric Levi, nakon što je interniran u Grac, u maju ili junu 1942. oslobođen od strane mjesnih njemačkih vlasti, odnosno sa putnim papirima vraćen u NDH, kada se zaputio u Zagreb, u nadi da će tamo pronaći suprugu, što mu naposljetku i uspijeva. Tu se još uvijek mogao slobodno kretati, kao i mnogi zagrebački Jevreji koji do ljeta te godine nisu bili odvedeni u logore, no ipak pod stalnom prismotrom ustaških agenata. Uvidjevši da mora što prije da bježi, zajedno sa suprugom pronalazi taksistu, koji ih je trebao prebaciti do talijanske granice. Isti ih ipak odvozi u ustaško redarstvo na Savskoj cesti, odakle su internirani u Jasenovac, gdje će ih nakon nekog vremena odvesti preko Save u Gradinu, gdje su i likvidirani strijeljanjem.
Pjesma „Sarajevski nadrabin Moric Levi pred streljačkim vodom na jasenovačkoj gradini“ imaginacijski je pokušaj predodžbe posljednjih trenutaka života nadrabina Morica Levija, sa svim čovjeka svojstvenim moralnim, etičkim i vjerskim iskušenjima, sa kojima se suočava neko predat na pladanj neminovnom besmislu prijevremene nasilničke smrti, zajedno sa čitavom etničkom i vjerskom zajednicom kojoj je pripadao i u čijoj je službi kao poglavar proveo gotovo čitav svoj vijek.
Na nadrabina dr. Morica Levija, u Sarajevu danas, mimo okrilja Jevrejske zajednice, nikakav spomen ne postoji.