Intervju koji je vodio Ahmet Melih Karauğuz, a odgovore na pitanja prevodili Özge Deniz i Alparslan Demir, izašao je na turskom sajtu Vaziyet.com.tr u nedjelju 22. 09. 2019.
Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od početka rata. Nije moguće zaboraviti događaje koji su inspirirali “Sarajevski marlboro”, međutim, većina onih koji su bili odgovorni za rat, danas su mrtvi. Nakon desetaka godina, što se promijenilo u Sarajevu i u vašem životu ? Što biste mogli reći o ratu kao svjedok i kao autor?
– Promijenilo se sve. Danas sam, recimo, više nego dvostruko stariji nego aprila 1992. kada je započela opsada Sarajeva. Mrtvi su, ili su u zatvoru, oni koji su taj rat započeli, ali isto tako su mrtvi moji roditelji, moje sarajevske tetke i ujaci, većina susjeda iz moje sarajevske mahale… Veći dio mog svijeta danas je na sarajevskim grobljima, uredno raspoređeni po muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim parcelama. Od rata je prošlo skoro dvadeset i pet godina, a to je u čovjekovom životu užasno dugo vrijeme. S druge strane, rat kao da je jučer završio, ili kao da nije ni završio. Kao da svih ovih dvadeset i pet godina traje, ali u nekom drugom obliku. Zarobljeni smo u tom vremenu, i nismo u stanju da iz njega izađemo. Tako da mi je zapravo teško o našim ratovima iz devedesetih godina govoriti s odmakom. To je i inače problem balkanskih naroda: nijedan naš rat nije dovršen, ni Prvi svjetski, ni Drugi svjetski. Mi i dalje, makar u mislima i snovima, nastavljamo te ratove, borimo se za pobjede iz 1914. i 1941, i preko nišana gledamo komšije drugih vjera i nacija, koji se također bore za pobjede iz 1914. i 1941, ali u ime neke druge strane i nekoga drugog imperija.
Uvijek ima priča o ratu. Priče dolaze tek nakon ratova, no vaše priče nisu počele nakon rata, nego prije. Vaše priče nastaju tijekom rata i završavaju na njegovu kraju. Nikada ne radite emocionalnu zloupotrebu, nema pretjerivanja. Ljudi čitaju priče o Sarajlijama sironijom, boli,prijateljstvom i savjesti… O Bošnjacima, o Srbima, o Hrvatima. Nakon velike destrukcije i traume, kako ste mogli pisati priče lišene pornografije razaranja i romantiziranja rata? Kako je to moguće?
– Prvu od priča koje će ući u “Sarajevski marlboro” napisao sam u junu 1992, dva i pol mjeseca nakon početka opsade Sarajeva. Dakle, ne samo da nisam imao povijesni odmak, ne samo da nisam sačekao da se historija odvije, nego sam počeo pisati skoro i prije nego što se dogodilo ono što će se dogoditi. Pisao sam iz straha i iz nekoga pustošećeg osjećaja da pred mojim očima nestaje svijet, da nestaje sve ono od čega sam načinjen, što čini moje životno iskustvo, moju tradiciju i moj – to je sad jako frekventna riječ – identitet. Činilo mi se da ću, ako i preživim ovaj rat, ostati bez svega što jesam. I onda sam pisao te priče u koje je trebao stati sav moj nestajući svijet, sav moj identitet, sve ono što sam ja. Ako u stvarnosti ničega više ne bude, ako ne bude ni Sarajeva, onda barem neka bude u toj knjizi, koju ću onda pokazivati kao svoju ličnu kartu, i govoriti: da, vidite, to sam ja. Iz takvih razloga za knjigu proizašlo je i sve ostalo. Ne volim pornografiju rata, ne volim ni ratno romantiziranje, ni lažnu sentimentalnost, ni kolektivne osjećaje, ni uživljavanje u ulogu žrtve. Likovi “Sarajevskog marlbora” nikad nisu žrtve. Oni su normalni ljudi u nenormalnim okolnostima.
Najistaknutija karakteristika vaših priča je pripovijedanje o običnom životu. Svakodnevna rutina traje i tijekom rata. Snovi nikad ne prestaju. Ljubaznosti i dobrote ostaju. Rat stvara novu svoju bol, međutim, ljudi u Sarajevu bore se protiv nove dnevne rutine rata. Ne dopuštaju da im ona uništi život. Kako to uspijevaju? Koja je tajna komunista koji plače nakon što je srušena katedrala? Kako je Slobodan mogao proći kroz vatru? Kako je Bosna i Hercegovina to stvorila?
– Sarajevo nikada nije bilo veliki grad, nije bilo metropola, na način Istanbula ili Beča, pa ni važan i frekventan grad, na način Soluna, Odese ili Trsta. Sarajevo je bilo daleko od svih važnih puteva i događaja, a Bosna je najprije bila najudaljenija zapadna provincija Otomanskog imperija, a nakon toga, mnogo kraće, najudaljenija istočna provincija Habsburškog imperija. U Jugoslaviji, Bosna je bila unutrašnja zemlja, jedinakoja nije graničila s “inostranstvom”, njezine granice nigdje nisu bile i vanjske granice Jugoslavije. Međutim, i u davna osmanska, i u novija jugoslavenska vremena, a pogotovo u onom kratkom habsburškom razdoblju, Bosna je bila zemlja različitih kolektivnih identiteta, a Sarajevo je bilo grad množine etničkih, vjerskih, kulturno-povijesnih i sentimentalnih pripadnosti. Iz tog šarenila i raznolikosti rađao se duh mjesta, duh grada, duh zemlje. Jer iako je Bosna bila ta udaljena provincija s etničkim i vjerskim šarenilom, koje se nikad nije pretopilo u jedan narod i jednu vjeru, vazda je postojao taj jedan nadidetitet. Ili identitet koji je objedinjavao sve druge identitete. Kao što su i svi oni tako različiti građani Sarajeva bili Sarajlije, i u sebi su imali nešto speficično sarajevsko, što će ih razlikovati od pripadnika njihovih vjera ili naroda iz drugih dijelova nestalih imperija, ili iz drugih dijelova Bosne. Meni je uvijek bio važan taj nadidentitet, jer je u njemu sadržan duh mjesta i vremena. “Sarajevski marlboro” u velikoj mjeri govori o toj vrsti pripadanja.
Od Vijećnice nije ostalo ništa, osim pepela i nekoliko video zapisa kako gori. Rat uništava ljudski rod, ali i memoriju. Svjedočimo pepelu ogromne biblioteke na kraju vaše knjige. Da ste imali priliku, što biste spasili iz nje? Što je čovječanstvo izgubilo u toj vatri?
– Iskreno govoreći, ne znam što je čovječanstvo izgubilo paljevinom i smrću najveće sarajevske biblioteke, ali mi koji smo u tu biblioteku odlazili, mi koji smo u njezinoj čitaonici učili za ispite na fakultetu, mi koji smo se u njezina znanja pouzdavali, mi koji smo vjerovali da su u knjigama iz te Vijećnice pohranjena naša porodična sjećanja, mi smo nepovratno izgubili sve. Dok je gorjela Vijećnica, a gorjela je dugo, nad gradom je sipila kiša pepela. Savršeno se dobro sjećam tih trenutaka i svoga vrlo živog i zastrašujućeg osjećaja da upravo nestaje moje lične memorije, da s tom bibliotekom umire jedan mogući ja. Da s tom bibliotekom umiru na hiljade, desetine hiljada mogućih ja. Iz tog osjećaja nastaje veliki dio onoga što danas mislim, pišem i osjećam. Vijećnica je, zahvaljujući uglavnom novcu pojedinih članica Europske unije, obnovljena u skladu sa svojim izvornim arhitektonskim projektima, ali, zahvaljujući domaćim vlastima, u njezine prostore nije vraćena biblioteka, nego je to sad neka reprezentativna državna građevina, koja se koristi u protokolarne svrhe. Ne odlazim tamo, današnja Vijećnica me ostavlja hladnim.
U Komunistu, Ivo T. plače ko lud nakon što je katedrala pogođena. Spominje loše ljude i upozorava svog sina – ne krivi prijatelje i susjede. Danas, ne vidimo ljude poput Ive T. Osobito ne na Srednjem istoku … Kako smo izgubili ljude poput Ive T.? Što mislite, kako bismo ih opet mogli imati?
– Na žalost, nema sretnog odgovora na vaše pitanje. U pravu ste, na Bliskom i Srednjem istoku, tamo gdje se danas odvija niz kolektivnih tragedija, po posljedicama ponekad i mnogo strašnijih od one bosanske s početka devedesetih, nema više ljudi kakav je Ivo T. iz “Sarajevskog marlbora”, nema onih koji bi i u potpunoj katastrofi osjećali cjelinu vlastitog svijeta. Ali takvih ljudi gotovo da više nema ni u Bosni. Iza njih i njihovog osjećaja svijeta stajalo je veliko povijesno i civilizacijsko iskustvo, oni su bili istinska i povijesna Bosna, Sirija, Irak, Sarajevo, Alep, Bagdad, oni su bili svijet zasnovan na isprepletenosti, mnogoznačnosti, razumijevanju Drugoga, ali i na unutarnjem osjećaju za svetost tuđega hrama kao svoga vlastitog. Svetost tuđega hrama u njihovom je svijetu činila mogućom svetost svakoga, pa i vlastitog hrama. Gubitak tog osjećaja strašan je, užasavajući, za Bliski i Srednji istok, kao i za Bosnu, ali je još strašniji za cjelinu svijeta, za sve ljude na Zemlji. Kao da pred našim očima nestaje civilizacija iz koje smo svi, svatko na svoj način, nastajali.
Turski nacionalni pjesnik Mehmet Akif Ersoy, koji je napisao našu himnu, kaže: “Nadam se da me Bog više nikada neće natjerati da napišem ovu himnu!” Danas, gospodine Jergoviću, strahujete li da ćete ponovo morati pisati “Sarajevski marlboro”. Što, kao novinar, mislite o trenutnoj situaciji u Bosni nakon Daytona? Što može spriječiti da se to dogodi?
– Na žalost, ne dijelim strepnju ni strah Mehmeta Akifa Ersoya. Govorim, na žalost, zato što svijet iz kojeg je nastao “Sarajevski marlboro” više ne postoji. On nije nestao onako dramatično kako mi se u ljeto 1992. činilo da nestaje, ali je činjenica da ga više nema, da više nema ljudi koji bi Drugog osjećali svojim i koji u Drugom ne bi vidjeli samo neprijatelja, tuđina, stranca. To, naravno, ne znači da je ova i ovakva današnja Bosna meni manje važna. To je moja zemlja, svi njezini ljudi moji su ljudi, svi njezini junaci moji su junaci, ali i svi njezini zločinci moji su zločinci. Daytonski sporazum stvorio je okvir za mir, ili tačnije rečeno, okvir za ne-rat. Ali ništa više ni bolje od toga. Oko svega drugog morali bi se pobrinuti ljudi u Bosni. A oni to nisu u stanju, jer nisu u stanju da malo razmišljaju iz glave i srca onoga drugog. Da bi se Bosni učinilo ikakvo dobro, a onda i da bi se samome sebi učinilo dobro, Bošnjaci bi trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Bosanski bi Srbi, pak, trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem Bošnjaka i bosanskih Hrvata, koji bi trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem Bošnjaka i bosanskih Srba. To obični ljudi u svom svakodnevnom životu i čine, ali nacionalne su politike užasno daleko i od svakodnevnog života i od takvog načina mišljenja.
Balkan je Turskoj uvijek važan. Ipak, balkanska je književnost uvijek slabo zastupljena u Turskoj. Vaša je knjiga objavljena 2001., ali nije tada postala dovoljno popularna. No sada, 2019., jedna je od najpopularnijih knjiga u našoj zemlji s prijevodom izravno s hrvatskog, što je u Turskoj vrlo rijetko. Kako to komentirate?
– Za početak, meni je veoma važno već to što je moja knjiga prevedena i objavljena u Turskoj. Moj svijet, Sarajevo, Bosna, a na neki način i ja sam, važan dio sebe i svojih identiteta dugujemo Osmanlijama, Otomanskom imperiju, životu pod Turcima i s Turcima. Po našem su jeziku posijane turske riječi, za mnoge turcizme mi nemamo slavensku zamjenu. Ali to je još i najmanje važno. Naše je povijesno iskustvo povezano s Turcima, naš kulturni identitet, način na koji gledamo svijet, naš položaj u Europi. Istina, o tome se u našim krajevima uglavnom misli na pogrešan, nacionalizmom i lokalnim isključivostima ograničen način. Pa tako kršćanska strana našega bosanskog i balkanskog svijeta o Turcima i Osmanlijama govori kao o okupatorima. Baš kao da je moguće da te netko četiri i pol stoljeća drži pod okupacijom i baš kao da ljudi žive po petsto godina i imaju mogućnost tog jedinstvenog generacijskog iskustva okupacije. Istina je da smo mi u ta četiri i pol stoljeća, zajedno sa svojim identitetima, jezicima i vjerama, dio velikoga, u svoje vrijeme naprednog i moćnog imperija. Istina, bili smo granični njegov svijet, svojevrsni marginalci, ali svejedno je Istanbul bio naš glavni grad, naše središte svijeta. Taj Otomanski imperij iz petnaestog i šesnaestog stoljeća bio je poput Sjedinjenih Američkih Država u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Vrelo naroda, melting pot, okupljalište mnogih kultura svijeta. Kasnije dolazi dugo razdoblje dekadencije. Nasuprot tom kršćanskom narativu o Turcima kao našim višestoljetnim okupatorima, stoji narativ balkanskih i bosanskih muslimana o otomanskom razdoblju kao zlatnom dobu, epohi tolerancije, razumijevanja i jedine ispravne vlasti. Kao što je pogrešno ono prvo, pogrešno je i ovo drugo. Osmanski sultani i istanbulski paše bili su ljudi jednoga doba, a mi smo ljudi drugoga doba. Ovo je doba za život ugodnije od onoga doba, a ja do određene mjere vjerujem i u to da je modernizam bolji, moralniji, ispravniji od onog što je modernizmu prethodilo. Ne trebamo biti nostalgični za prethodnim vjekovima. Kao što ne bismo u tim vjekovima smjeli vidjeti epohu mraka, robovanja, okupacije. To je naša tradicija, naša povijest, to su naši mentaliteti, i to je na kraju izvor naših priča, naše književnosti. Eto, i zato mi je važno da “Sarajevski marlboro” stiže do Turske, kao što mi je važan svaki moj redak preveden na turski.
Vjerujem da bismo, kao pripadnici naroda koji nose višestoljetno zajedničko naslijeđe, trebali čuti više priča jedni o drugima. Vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kad bismo imali prilike čuti priče jedni o drugima. Uz želju da vidim više balkanskih autora u Turskoj, što biste rekli o turskoj književnosti i književnosti u Turskoj? Možete li nam i preporučiti neke autore s Balkana?
– To je, barem iz moje perspektive, veoma teško pitanje. Balkanske su književnosti veoma raznorodne, bogate i neobične, a granice Balkana nisu do kraja definirane, tako da je svako nabrajanje nepotpuno i problematično. Ali s druge strane, ja volim nabrajati, volim stvarati liste, bilježiti imena. Pa, evo, da se malo poigramo. Krenimo od balkanskog slova A, i Albanije. Ne znam koliko je Ismail Kadare prevođen na turski, ali on je jedan od svakako najvećih balkanskih pisaca, te na neki način i jedan od najturskijih pisaca na Balkanu. Kad kažem najturskijih, mislim na isto što mi je na umu pri spomenu dvojice velikih bosanskih, također veoma turskih pisaca, Ive Andrića i Isaka Samokovlije. Oni su, kao i Kadare, pisci koji su Otomanskoj Turskoj na Balkanu stvorili spomenik, oni su Otomanski imperij u književnom smislu na Balkanu stvorili i napisali. Kad smo kod Bosanaca, vjerujem da su oba kanonska romana Meše Selimovića u Turskoj prevedena, a bilo bi dragocjeno prevoditi i pisce novih generacije, Josipa Mlakića, Damira Ovčinu, Almina Kaplana. Od Bugara vrlo je zanimljiv također suvremeni Georgij Gospodinov, a važno bi, recimo, bio i prevesti romane Vere Mutafčijeve, također jedne veoma turske spisateljice na Balkanu. Od Srba prvi mi na um pada Danilo Kiš. Koliko je on prevođen u Turskoj? Pa Miloš Crnjanski, pa Bora Stanković, još jedan pisac turskih tema i post-otomanskih i otomanskih vremena, a od suvremenih David Albahari, Dragan Velikić, Svetislav Basara. Svakako valja prevoditi i čitati makedonske klasike Vladu Uroševića i Luana Starovu. Bilo bi, recimo, važno prevoditi i čitati proznog klasika iz Slovenije Lojzeta Kovačiča, važnog za razumijevanje jugoslavenskoga komunističkog kompleksa. Kad je o Hrvatima riječ, Miroslav Krleža relativno je udaljen od tursko-balkanskih tema, ali je riječ o najvažnijem hrvatskom i jugoslavenskom piscu dvadesetog stoljeća. Je li on prevođen na turski? Od suvremenih hrvatskih autora, vrijedi čitati i prevoditi eseje Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, važni su i vrlo zanimljivi kao pripovjedači i romanopisci Kristian Novak, Ivica Đikić, Damir Karakaš. Uzgred rečeno, Karakaš je rodom iz Like, pokrajine u centralnoj Hrvatskoj, a prezime mu ima tursku etimologiju. Pritom, čovjek zbilja ima crne obrve.
Književnost možda ne zaustavlja ratove, međutim, mir se može postići papirom i olovkom, tvrdi Rilke. I kao zadnje pitanje, možete li uputiti nekoliko riječi o Sarajevu i vašim pričama?
– Sarajevo je grad u kojem sam odrastao. Kada spavam i sanjam, većina mojih snova zbiva se u Sarajevu. Velika većina mojih proznih knjiga, romana i knjiga pripovijetki, za mjesto radnje ima Sarajevo. Za mene to je istovremeno stvarni i izmišljeni grad. Fantastično fiktivno i izmaštano mjesto, koje istovremeno postoji u stvarnosti. Sredinom i krajem osamnaestog stoljeća u Sarajevu je živio i pisao čovjek koji se zvao Mula Mustafa Bašeskija. Bio je majstor kazaz, izrađivao je pozamanteriju i konjsku opremu, ali je kao darovit dječak i mladić nakon mekteba nastavio pohađati medresu, pa je službovao kao imam jedne lijepe, ali ne naročito istaknute i frekventne sarajevske džamije, te kao gradski pisar. U doba općenepismenosti, ljudima je sastavljao dopise, žalbe i molbe, po narudžbi je pisao privatna pisma, sastavljao oporuke i darovnice. Kao jedan od rijetkih pismenih građana imao je savršen uvid u život čaršije. A imao je i strast kroničara, onoga koji spašava grad i svijet od zaboravljanja naoko malih stvari. Bašeskijin “Ljetopis” temeljna je knjiga Sarajeva i jedna od najvažnijih knjiga koje sam pročitao i preko kojih se formirao moj svijet i moji interesi. Recimo, 1164. po Hidžri ili 1751. na 1752. Bašeskija je zapisao ovo: “U Sarajevo je dovedena jedna žena iz unutrašnjosti koja od rođenja nije imala ruke, nego je nogama prela i obavljala druge poslove. Odvedena je u Istanbul da je tamo pokažu.” A hidžretske 1173. se, između ostaloga, dogodilo ovo: “Mehmed-efendija Fojničanin postao je muftija. Međutim, dotadašnji stari muftija ne ustupi mu položaja, nego sastavi mahzar i štaviše protiv Mehmed-efendije nahuška svoje prijatelje.” Ove sam dvije natuknice upravo odabrao nasumičnim otvaranjem “Ljetopisa”, a ima ih na stotine, i od svake bi se mogao napisati po jedan roman. Uz ovu drugu o nevoljama Mehmed-efendijinim još stoji i da su te godine trešnje neviđeno dobro rodile. I što piscu više treba za priču. Eto, to je Sarajevo, i to je Mula Mustafa Bašeskija.
“Sarajevski marlboro”, ponovno nakon 18 godina
Intervju koji je vodio Ahmet Melih Karauğuz, a odgovore na pitanja prevodili Özge Deniz i Alparslan Demir, izašao je na turskom sajtu Vaziyet.com.tr u nedjelju 22. 09. 2019.
Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od početka rata. Nije moguće zaboraviti događaje koji su inspirirali “Sarajevski marlboro”, međutim, većina onih koji su bili odgovorni za rat, danas su mrtvi. Nakon desetaka godina, što se promijenilo u Sarajevu i u vašem životu ? Što biste mogli reći o ratu kao svjedok i kao autor?
– Promijenilo se sve. Danas sam, recimo, više nego dvostruko stariji nego aprila 1992. kada je započela opsada Sarajeva. Mrtvi su, ili su u zatvoru, oni koji su taj rat započeli, ali isto tako su mrtvi moji roditelji, moje sarajevske tetke i ujaci, većina susjeda iz moje sarajevske mahale… Veći dio mog svijeta danas je na sarajevskim grobljima, uredno raspoređeni po muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim parcelama. Od rata je prošlo skoro dvadeset i pet godina, a to je u čovjekovom životu užasno dugo vrijeme. S druge strane, rat kao da je jučer završio, ili kao da nije ni završio. Kao da svih ovih dvadeset i pet godina traje, ali u nekom drugom obliku. Zarobljeni smo u tom vremenu, i nismo u stanju da iz njega izađemo. Tako da mi je zapravo teško o našim ratovima iz devedesetih godina govoriti s odmakom. To je i inače problem balkanskih naroda: nijedan naš rat nije dovršen, ni Prvi svjetski, ni Drugi svjetski. Mi i dalje, makar u mislima i snovima, nastavljamo te ratove, borimo se za pobjede iz 1914. i 1941, i preko nišana gledamo komšije drugih vjera i nacija, koji se također bore za pobjede iz 1914. i 1941, ali u ime neke druge strane i nekoga drugog imperija.
Uvijek ima priča o ratu. Priče dolaze tek nakon ratova, no vaše priče nisu počele nakon rata, nego prije. Vaše priče nastaju tijekom rata i završavaju na njegovu kraju. Nikada ne radite emocionalnu zloupotrebu, nema pretjerivanja. Ljudi čitaju priče o Sarajlijama s ironijom, boli, prijateljstvom i savjesti… O Bošnjacima, o Srbima, o Hrvatima. Nakon velike destrukcije i traume, kako ste mogli pisati priče lišene pornografije razaranja i romantiziranja rata? Kako je to moguće?
– Prvu od priča koje će ući u “Sarajevski marlboro” napisao sam u junu 1992, dva i pol mjeseca nakon početka opsade Sarajeva. Dakle, ne samo da nisam imao povijesni odmak, ne samo da nisam sačekao da se historija odvije, nego sam počeo pisati skoro i prije nego što se dogodilo ono što će se dogoditi. Pisao sam iz straha i iz nekoga pustošećeg osjećaja da pred mojim očima nestaje svijet, da nestaje sve ono od čega sam načinjen, što čini moje životno iskustvo, moju tradiciju i moj – to je sad jako frekventna riječ – identitet. Činilo mi se da ću, ako i preživim ovaj rat, ostati bez svega što jesam. I onda sam pisao te priče u koje je trebao stati sav moj nestajući svijet, sav moj identitet, sve ono što sam ja. Ako u stvarnosti ničega više ne bude, ako ne bude ni Sarajeva, onda barem neka bude u toj knjizi, koju ću onda pokazivati kao svoju ličnu kartu, i govoriti: da, vidite, to sam ja. Iz takvih razloga za knjigu proizašlo je i sve ostalo. Ne volim pornografiju rata, ne volim ni ratno romantiziranje, ni lažnu sentimentalnost, ni kolektivne osjećaje, ni uživljavanje u ulogu žrtve. Likovi “Sarajevskog marlbora” nikad nisu žrtve. Oni su normalni ljudi u nenormalnim okolnostima.
Najistaknutija karakteristika vaših priča je pripovijedanje o običnom životu. Svakodnevna rutina traje i tijekom rata. Snovi nikad ne prestaju. Ljubaznosti i dobrote ostaju. Rat stvara novu svoju bol, međutim, ljudi u Sarajevu bore se protiv nove dnevne rutine rata. Ne dopuštaju da im ona uništi život. Kako to uspijevaju? Koja je tajna komunista koji plače nakon što je srušena katedrala? Kako je Slobodan mogao proći kroz vatru? Kako je Bosna i Hercegovina to stvorila?
– Sarajevo nikada nije bilo veliki grad, nije bilo metropola, na način Istanbula ili Beča, pa ni važan i frekventan grad, na način Soluna, Odese ili Trsta. Sarajevo je bilo daleko od svih važnih puteva i događaja, a Bosna je najprije bila najudaljenija zapadna provincija Otomanskog imperija, a nakon toga, mnogo kraće, najudaljenija istočna provincija Habsburškog imperija. U Jugoslaviji, Bosna je bila unutrašnja zemlja, jedina koja nije graničila s “inostranstvom”, njezine granice nigdje nisu bile i vanjske granice Jugoslavije. Međutim, i u davna osmanska, i u novija jugoslavenska vremena, a pogotovo u onom kratkom habsburškom razdoblju, Bosna je bila zemlja različitih kolektivnih identiteta, a Sarajevo je bilo grad množine etničkih, vjerskih, kulturno-povijesnih i sentimentalnih pripadnosti. Iz tog šarenila i raznolikosti rađao se duh mjesta, duh grada, duh zemlje. Jer iako je Bosna bila ta udaljena provincija s etničkim i vjerskim šarenilom, koje se nikad nije pretopilo u jedan narod i jednu vjeru, vazda je postojao taj jedan nadidetitet. Ili identitet koji je objedinjavao sve druge identitete. Kao što su i svi oni tako različiti građani Sarajeva bili Sarajlije, i u sebi su imali nešto speficično sarajevsko, što će ih razlikovati od pripadnika njihovih vjera ili naroda iz drugih dijelova nestalih imperija, ili iz drugih dijelova Bosne. Meni je uvijek bio važan taj nadidentitet, jer je u njemu sadržan duh mjesta i vremena. “Sarajevski marlboro” u velikoj mjeri govori o toj vrsti pripadanja.
Od Vijećnice nije ostalo ništa, osim pepela i nekoliko video zapisa kako gori. Rat uništava ljudski rod, ali i memoriju. Svjedočimo pepelu ogromne biblioteke na kraju vaše knjige. Da ste imali priliku, što biste spasili iz nje? Što je čovječanstvo izgubilo u toj vatri?
– Iskreno govoreći, ne znam što je čovječanstvo izgubilo paljevinom i smrću najveće sarajevske biblioteke, ali mi koji smo u tu biblioteku odlazili, mi koji smo u njezinoj čitaonici učili za ispite na fakultetu, mi koji smo se u njezina znanja pouzdavali, mi koji smo vjerovali da su u knjigama iz te Vijećnice pohranjena naša porodična sjećanja, mi smo nepovratno izgubili sve. Dok je gorjela Vijećnica, a gorjela je dugo, nad gradom je sipila kiša pepela. Savršeno se dobro sjećam tih trenutaka i svoga vrlo živog i zastrašujućeg osjećaja da upravo nestaje moje lične memorije, da s tom bibliotekom umire jedan mogući ja. Da s tom bibliotekom umiru na hiljade, desetine hiljada mogućih ja. Iz tog osjećaja nastaje veliki dio onoga što danas mislim, pišem i osjećam. Vijećnica je, zahvaljujući uglavnom novcu pojedinih članica Europske unije, obnovljena u skladu sa svojim izvornim arhitektonskim projektima, ali, zahvaljujući domaćim vlastima, u njezine prostore nije vraćena biblioteka, nego je to sad neka reprezentativna državna građevina, koja se koristi u protokolarne svrhe. Ne odlazim tamo, današnja Vijećnica me ostavlja hladnim.
U Komunistu, Ivo T. plače ko lud nakon što je katedrala pogođena. Spominje loše ljude i upozorava svog sina – ne krivi prijatelje i susjede. Danas, ne vidimo ljude poput Ive T. Osobito ne na Srednjem istoku … Kako smo izgubili ljude poput Ive T.? Što mislite, kako bismo ih opet mogli imati?
– Na žalost, nema sretnog odgovora na vaše pitanje. U pravu ste, na Bliskom i Srednjem istoku, tamo gdje se danas odvija niz kolektivnih tragedija, po posljedicama ponekad i mnogo strašnijih od one bosanske s početka devedesetih, nema više ljudi kakav je Ivo T. iz “Sarajevskog marlbora”, nema onih koji bi i u potpunoj katastrofi osjećali cjelinu vlastitog svijeta. Ali takvih ljudi gotovo da više nema ni u Bosni. Iza njih i njihovog osjećaja svijeta stajalo je veliko povijesno i civilizacijsko iskustvo, oni su bili istinska i povijesna Bosna, Sirija, Irak, Sarajevo, Alep, Bagdad, oni su bili svijet zasnovan na isprepletenosti, mnogoznačnosti, razumijevanju Drugoga, ali i na unutarnjem osjećaju za svetost tuđega hrama kao svoga vlastitog. Svetost tuđega hrama u njihovom je svijetu činila mogućom svetost svakoga, pa i vlastitog hrama. Gubitak tog osjećaja strašan je, užasavajući, za Bliski i Srednji istok, kao i za Bosnu, ali je još strašniji za cjelinu svijeta, za sve ljude na Zemlji. Kao da pred našim očima nestaje civilizacija iz koje smo svi, svatko na svoj način, nastajali.
Turski nacionalni pjesnik Mehmet Akif Ersoy, koji je napisao našu himnu, kaže: “Nadam se da me Bog više nikada neće natjerati da napišem ovu himnu!” Danas, gospodine Jergoviću, strahujete li da ćete ponovo morati pisati “Sarajevski marlboro”. Što, kao novinar, mislite o trenutnoj situaciji u Bosni nakon Daytona? Što može spriječiti da se to dogodi?
– Na žalost, ne dijelim strepnju ni strah Mehmeta Akifa Ersoya. Govorim, na žalost, zato što svijet iz kojeg je nastao “Sarajevski marlboro” više ne postoji. On nije nestao onako dramatično kako mi se u ljeto 1992. činilo da nestaje, ali je činjenica da ga više nema, da više nema ljudi koji bi Drugog osjećali svojim i koji u Drugom ne bi vidjeli samo neprijatelja, tuđina, stranca. To, naravno, ne znači da je ova i ovakva današnja Bosna meni manje važna. To je moja zemlja, svi njezini ljudi moji su ljudi, svi njezini junaci moji su junaci, ali i svi njezini zločinci moji su zločinci. Daytonski sporazum stvorio je okvir za mir, ili tačnije rečeno, okvir za ne-rat. Ali ništa više ni bolje od toga. Oko svega drugog morali bi se pobrinuti ljudi u Bosni. A oni to nisu u stanju, jer nisu u stanju da malo razmišljaju iz glave i srca onoga drugog. Da bi se Bosni učinilo ikakvo dobro, a onda i da bi se samome sebi učinilo dobro, Bošnjaci bi trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Bosanski bi Srbi, pak, trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem Bošnjaka i bosanskih Hrvata, koji bi trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem Bošnjaka i bosanskih Srba. To obični ljudi u svom svakodnevnom životu i čine, ali nacionalne su politike užasno daleko i od svakodnevnog života i od takvog načina mišljenja.
Balkan je Turskoj uvijek važan. Ipak, balkanska je književnost uvijek slabo zastupljena u Turskoj. Vaša je knjiga objavljena 2001., ali nije tada postala dovoljno popularna. No sada, 2019., jedna je od najpopularnijih knjiga u našoj zemlji s prijevodom izravno s hrvatskog, što je u Turskoj vrlo rijetko. Kako to komentirate?
– Za početak, meni je veoma važno već to što je moja knjiga prevedena i objavljena u Turskoj. Moj svijet, Sarajevo, Bosna, a na neki način i ja sam, važan dio sebe i svojih identiteta dugujemo Osmanlijama, Otomanskom imperiju, životu pod Turcima i s Turcima. Po našem su jeziku posijane turske riječi, za mnoge turcizme mi nemamo slavensku zamjenu. Ali to je još i najmanje važno. Naše je povijesno iskustvo povezano s Turcima, naš kulturni identitet, način na koji gledamo svijet, naš položaj u Europi. Istina, o tome se u našim krajevima uglavnom misli na pogrešan, nacionalizmom i lokalnim isključivostima ograničen način. Pa tako kršćanska strana našega bosanskog i balkanskog svijeta o Turcima i Osmanlijama govori kao o okupatorima. Baš kao da je moguće da te netko četiri i pol stoljeća drži pod okupacijom i baš kao da ljudi žive po petsto godina i imaju mogućnost tog jedinstvenog generacijskog iskustva okupacije. Istina je da smo mi u ta četiri i pol stoljeća, zajedno sa svojim identitetima, jezicima i vjerama, dio velikoga, u svoje vrijeme naprednog i moćnog imperija. Istina, bili smo granični njegov svijet, svojevrsni marginalci, ali svejedno je Istanbul bio naš glavni grad, naše središte svijeta. Taj Otomanski imperij iz petnaestog i šesnaestog stoljeća bio je poput Sjedinjenih Američkih Država u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Vrelo naroda, melting pot, okupljalište mnogih kultura svijeta. Kasnije dolazi dugo razdoblje dekadencije. Nasuprot tom kršćanskom narativu o Turcima kao našim višestoljetnim okupatorima, stoji narativ balkanskih i bosanskih muslimana o otomanskom razdoblju kao zlatnom dobu, epohi tolerancije, razumijevanja i jedine ispravne vlasti. Kao što je pogrešno ono prvo, pogrešno je i ovo drugo. Osmanski sultani i istanbulski paše bili su ljudi jednoga doba, a mi smo ljudi drugoga doba. Ovo je doba za život ugodnije od onoga doba, a ja do određene mjere vjerujem i u to da je modernizam bolji, moralniji, ispravniji od onog što je modernizmu prethodilo. Ne trebamo biti nostalgični za prethodnim vjekovima. Kao što ne bismo u tim vjekovima smjeli vidjeti epohu mraka, robovanja, okupacije. To je naša tradicija, naša povijest, to su naši mentaliteti, i to je na kraju izvor naših priča, naše književnosti. Eto, i zato mi je važno da “Sarajevski marlboro” stiže do Turske, kao što mi je važan svaki moj redak preveden na turski.
Vjerujem da bismo, kao pripadnici naroda koji nose višestoljetno zajedničko naslijeđe, trebali čuti više priča jedni o drugima. Vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kad bismo imali prilike čuti priče jedni o drugima. Uz želju da vidim više balkanskih autora u Turskoj, što biste rekli o turskoj književnosti i književnosti u Turskoj? Možete li nam i preporučiti neke autore s Balkana?
– To je, barem iz moje perspektive, veoma teško pitanje. Balkanske su književnosti veoma raznorodne, bogate i neobične, a granice Balkana nisu do kraja definirane, tako da je svako nabrajanje nepotpuno i problematično. Ali s druge strane, ja volim nabrajati, volim stvarati liste, bilježiti imena. Pa, evo, da se malo poigramo. Krenimo od balkanskog slova A, i Albanije. Ne znam koliko je Ismail Kadare prevođen na turski, ali on je jedan od svakako najvećih balkanskih pisaca, te na neki način i jedan od najturskijih pisaca na Balkanu. Kad kažem najturskijih, mislim na isto što mi je na umu pri spomenu dvojice velikih bosanskih, također veoma turskih pisaca, Ive Andrića i Isaka Samokovlije. Oni su, kao i Kadare, pisci koji su Otomanskoj Turskoj na Balkanu stvorili spomenik, oni su Otomanski imperij u književnom smislu na Balkanu stvorili i napisali. Kad smo kod Bosanaca, vjerujem da su oba kanonska romana Meše Selimovića u Turskoj prevedena, a bilo bi dragocjeno prevoditi i pisce novih generacije, Josipa Mlakića, Damira Ovčinu, Almina Kaplana. Od Bugara vrlo je zanimljiv također suvremeni Georgij Gospodinov, a važno bi, recimo, bio i prevesti romane Vere Mutafčijeve, također jedne veoma turske spisateljice na Balkanu. Od Srba prvi mi na um pada Danilo Kiš. Koliko je on prevođen u Turskoj? Pa Miloš Crnjanski, pa Bora Stanković, još jedan pisac turskih tema i post-otomanskih i otomanskih vremena, a od suvremenih David Albahari, Dragan Velikić, Svetislav Basara. Svakako valja prevoditi i čitati makedonske klasike Vladu Uroševića i Luana Starovu. Bilo bi, recimo, važno prevoditi i čitati proznog klasika iz Slovenije Lojzeta Kovačiča, važnog za razumijevanje jugoslavenskoga komunističkog kompleksa. Kad je o Hrvatima riječ, Miroslav Krleža relativno je udaljen od tursko-balkanskih tema, ali je riječ o najvažnijem hrvatskom i jugoslavenskom piscu dvadesetog stoljeća. Je li on prevođen na turski? Od suvremenih hrvatskih autora, vrijedi čitati i prevoditi eseje Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, važni su i vrlo zanimljivi kao pripovjedači i romanopisci Kristian Novak, Ivica Đikić, Damir Karakaš. Uzgred rečeno, Karakaš je rodom iz Like, pokrajine u centralnoj Hrvatskoj, a prezime mu ima tursku etimologiju. Pritom, čovjek zbilja ima crne obrve.
Književnost možda ne zaustavlja ratove, međutim, mir se može postići papirom i olovkom, tvrdi Rilke. I kao zadnje pitanje, možete li uputiti nekoliko riječi o Sarajevu i vašim pričama?
– Sarajevo je grad u kojem sam odrastao. Kada spavam i sanjam, većina mojih snova zbiva se u Sarajevu. Velika većina mojih proznih knjiga, romana i knjiga pripovijetki, za mjesto radnje ima Sarajevo. Za mene to je istovremeno stvarni i izmišljeni grad. Fantastično fiktivno i izmaštano mjesto, koje istovremeno postoji u stvarnosti. Sredinom i krajem osamnaestog stoljeća u Sarajevu je živio i pisao čovjek koji se zvao Mula Mustafa Bašeskija. Bio je majstor kazaz, izrađivao je pozamanteriju i konjsku opremu, ali je kao darovit dječak i mladić nakon mekteba nastavio pohađati medresu, pa je službovao kao imam jedne lijepe, ali ne naročito istaknute i frekventne sarajevske džamije, te kao gradski pisar. U doba opće nepismenosti, ljudima je sastavljao dopise, žalbe i molbe, po narudžbi je pisao privatna pisma, sastavljao oporuke i darovnice. Kao jedan od rijetkih pismenih građana imao je savršen uvid u život čaršije. A imao je i strast kroničara, onoga koji spašava grad i svijet od zaboravljanja naoko malih stvari. Bašeskijin “Ljetopis” temeljna je knjiga Sarajeva i jedna od najvažnijih knjiga koje sam pročitao i preko kojih se formirao moj svijet i moji interesi. Recimo, 1164. po Hidžri ili 1751. na 1752. Bašeskija je zapisao ovo: “U Sarajevo je dovedena jedna žena iz unutrašnjosti koja od rođenja nije imala ruke, nego je nogama prela i obavljala druge poslove. Odvedena je u Istanbul da je tamo pokažu.” A hidžretske 1173. se, između ostaloga, dogodilo ovo: “Mehmed-efendija Fojničanin postao je muftija. Međutim, dotadašnji stari muftija ne ustupi mu položaja, nego sastavi mahzar i štaviše protiv Mehmed-efendije nahuška svoje prijatelje.” Ove sam dvije natuknice upravo odabrao nasumičnim otvaranjem “Ljetopisa”, a ima ih na stotine, i od svake bi se mogao napisati po jedan roman. Uz ovu drugu o nevoljama Mehmed-efendijinim još stoji i da su te godine trešnje neviđeno dobro rodile. I što piscu više treba za priču. Eto, to je Sarajevo, i to je Mula Mustafa Bašeskija.