Ovaj tekst je predgovor Sarajevskoga Marlbora objavljenoga na turskom jeziku (Milenko Yergoviç, Saraybosna Marlborosu, Kutu Yayınları, İstanbul 2019.).
“Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., ‛Sarajevski Marlboro’ – u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnikai kolumnista – bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas,četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog,a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkihproza iz ‛Sarajevskog Marlbora’ zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigomovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.-1995. ” (Ivan Lovrenović, književnik)
“Bosna i Hercegovina je zemlja koja potpuno pripada i onima koji je mrze i preziru, premda u njoj žive. Ne pripada im ništa manje nego onima koji je smatraju jednom i jedinom. Drukčije ne može i ne smije biti. U zemlji u kojoj su svi jednako mladi i jednako stari temeljni je narod od tri naroda sačinjen. A bosanski patriotizam, ako nije huljski i ako je lijep po mjeri ljepote ove zemlje, može biti zasnovan samo na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, onoga što su učinili tvoji sugrađani, suplemenici, ili pripadnici tvoje vjere. Susjede se može samo poštovati, ne očekujući od njih da se srame. To važi za sva tri naroda, bez obzira na to koliko je koji propatio.” (Miljenko Jergović, “Patriotizam”, Sarajevski Marlboro).
1. Pozadina Sarajevskoga Marlbora: Preživjeti u opkoljenom Sarajevo
Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca, od aprila 1992. do februara 1996. godine. U prosjeku je svakoga dana ispaljivano 329 projektila na grad koji je do izbijanja rata bio jugoslavenski simbol multietničnosti i skladnoga života Bošnjaka muslimana, Hrvata katolika i Srba pravoslavaca. Neposredno pred izbijanje rata Sarajevo je napustio znatan broj Srba. Mnogi su se priključili Vojsci Republike Srpske, produženoj ruci bivše Jugoslavenske narodne armije, čijih je 18.000 rezervista opkolilo grad i svakodnevno ga razaralo. Do sklapanja Daytonskog sporazuma u tim je bombardiranjima poginulo oko više od 14.000 Sarajlija, skupa s onima koji su se borili u redovima Armije BiH, te oko 1600 djece. Oštećeno je ili porušeno oko 35.000 stambenih objekata. Tijekom opsade grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države i svijeta pa je u njemu vladala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode. Sarajlije koji su izlazili iz kuća u potrazi za vodom, hranom i lijekovima često su bili žrtvom srpskih snajperista koji su ih gađali iz okupirane Grbavice, srpskoga dijela grada, ili s obližnjih brda. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. Sarajlije srpske nacionalnosti, koji su i sami bili žrtvom agresije, napuštaju Sarajevo u strahu od bošnjačke i hrvatske odmazde.
2. Sarajevski Marlboro
Knjiga Sarajevski Marlboro (1994.) prva je Jergovićeva prozna knjiga koju kritičari smatraju početkom trenda tzv. stvarnosne proze. Ona sadrži 29 kratkih priča u kojima se tematizira ratna stvarnost Sarajeva. Jergovićeva knjiga, jedan od najboljih i najuspješnijih proznih tekstova suvremene hrvatske književnosti, prevedena je na sve velike svjetske jezike.
Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. godine, dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je njezin autor, inače bosanski Hrvat, tada već živio u Zagrebu. Jergović, koji je u Sarajevu proveo jednu ratnu godinu (1993), opisuje na koji način rat ubija svakodnevni, normalan život. Sve drugo ‒ borbe, bombe, smrt, raskomadana tijela na ulicama, pogibije u potrazi za hranom i vodom ‒ sve to ostaje u pozadini priča kao filmske kulise nekog ratnog filma.
U literaturi o Jergovićevoj knjizizamijećeno je da se njezin naslov (Sarajevski Marlboro) referira na bosansko-američke odnose; drugim riječima, da se njime aludira na “američku nesposobnost da događaje u balkanskome ratu sagleda drugačije nego kao kliše”. Za tu aluziju poslužila je i konkretna poveznica s naslovom knjige: omiljene predratne cigarete Sarajlija bile su lokalna inačica Marlbora koju su stručnjaci Philipa Morrisa “dizajnirali” za bosansko tržište prilagodivši je lokalnom pušačkom ukusu (Daniela Strigl).
3. Literatura, a ne “voajerska priča” o opsadi Sarajeva
Jergovićev Sarajevski Marlboro nipošto nije knjiga dnevničkih zapisa o teškim danima Sarajeva i njegovoj tragičnoj opsadi, iako i takvi zapisi iz pera nadarena književnika (prisjetimo se mađarskoga nobelovca Imre Kertésza) mogu biti literatura. Sarajevski Marlboro je knjiga kratkih priča u kojima je fokus usmjeren na piščev mikrosvemir u kojemu se zatekao u trenutku izbijanja rata. Tragična i krvava opsada Sarajeva izoštrila mu je čula za “obične, male” stvari i ljude s društvene margine te za neobične priče i događaje u kojima se prepliću fakcija i fikcija. O svemu tome Jergović pripovijeda s mirom i lakoćom, gdjekad s humorom, komikom, ironijom, sarkazmom pa i groteskom, gdjekad pak sa senzibilnošću koja prelazi u čežnju, liričnost, melankoliju i tragiku. Još jedna konstanta Jergovićeva pripovjedačkoga stila jesu sentence ‒ mudra i jezgrovita zapažanja o ljudima, sudbini, životu i mnogo čemu drugome ( “…u životu se treba čuvati detalja. I ničeg drugog”; “u rat je ugrađena navika smrti bez tuge”). Kad ih pročitamo, učini nam se da smo ih možda i imali negdje u primisli, ali ih nikada nismo uspjeli verbalizirali, a pogotovo ne zapisati.
Puno puta su strani izvještači u opkoljenome Sarajevu pogrdno nazivani “medijskim štakorima” koji iz cijeloga svijeta hrle u Sarajevo da bi gledali “reality show” u kojemu se Sarajlije bore za goli život i opstanak, i izvještavali o toj borbi. Mada je ta formulacija sama po sebi gruba i velikim dijelom pretjerana, ne može se poreći da je u osnovi svaki pogled na ratno Sarajevo bio “voajeristički” te da, kako bi rekla Daniela Strigl, “svaka priča o bosanskom ratu pored literarnoga ima i kroničarski značaj”. Ista autorica ne propušta dodati i to da priče Sarajlije Miljenka Jergovića “u prvome redu zaslužuju biti čitane kao literatura”.
4. Fikcija i fakcija
Prethodno zapažanje navodi nas na razmišljanje koliko u Jergovićevoj knjizi ima fikcije i fakcije. Na novinarsko pitanje je li u pisanju teško održati balans između fikcije i fakcije, Jergović daje sljedeći odgovor:“Pa to je ono čime se bavim još od prve knjige pjesama, koju sam objavio, evo ovog će proljeća trideset godina od tada, 1988. u Zagrebu. Uživam kada u istom odlomku teksta mogu pomiješati činjenice iz fikcije i fakcije, i kada čitatelj baš i nije siguran pišem li jedno ili pišem drugo.”
Vjerojatno se u svakome književnom djelu miješaju fikcija i fakcija, no Jergovićeva knjiga Sarajevski Marlboro ne samo da zaslužuje biti čitana kao literatura, nego jest vrhunska literatura i po stilu i po pripovjedačkom umijeću. Poststrukturalistička kritika naratologije razotkriva paradoksalnu logiku pripovjednoga teksta: ako događaji prethode pripovijedanju, sama priča o događajima uvijek je naknadan učinak pripovjednoga diskursa. Taj “naknadni učinak”, odnosno Jergovićeve kratke priče o preživljavanju u ratnom Sarajevu, prepoznate su kao vrijedan literarni tekst koji može izići samo iz pera pisaca koji posjeduju izniman dar pripovijedanja. Po vrhunskome umijeću pripovijedanja prepoznajemo i Jergovića, pisca koji je i s malo riječi kadar izreći teško izrecivo i opisati teško opisivo.
Zanimljivo je i znakovito da Jergović u knjizi Sarajevski Marlboro jednu kratku priču (Kondor) posvećuje i umijeću pripovijedanja, odnosno osobi po imenu Izet, za kojega pisac kaže da je bio pravi eglen-efendija. “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Međutim, kao što pripovijedanje spašava život Šeherezadi, tako ovaj put šutnja spašava život Izetu u trenutku kad ga zarobljavaju četnici, a on od straha gubi dar govora. Izet na mučnom saslušanju ne izusti ni jednu riječ osim spasonosne laži da mu je kodno ime Kondor s Treskavice. Na temelju toga četnici zaključuju da je on prilično krupna zvjerka te ga razmjenjuju za 10 Srba koje je zarobila Armija BiH. Međutim, osim četničkih, Izet dobiva i batine “braće po vjeri” jer nadležni centar Armije BiH shvaća da je Izet prevario i jedne i druge te da su za 10 važnih zarobljenika dobili “beskorisna” čovjeka. Pouka je da je pripovijedanje ipak može spasiti život čak i kad ga na trenutak šutnja prekine; susjed kojemu je Izet “složio” dobru priču kako da se izvuče iz srpskoga zarobljeništva nije preživio saslušanje jer nije znao pripovijedati, ali ni šutjeti do spasonosne ideje.
Kako zamjećuje Nikola Košćak (Diskursne strategije i stil “Sarajevskoga Marlbora”), u ratnome vihoru malo tko i malo što ostaje pošteđeno promjena. Veliki dio priča počinje u vrijeme kad u Bosni i Hercegovini izbija rat i kad se biografije, odnosi među likovima te povijest stvari i prostora radikalno mijenjaju: dojučerašnji prijatelji pretvaraju se u neprijatelje (Brada), neprijatelji u prijatelje (Krađa), ljubavi se gase (Kaktus, Bosanskilonac), ružičnjaci postaju vrtovima (Gospar), redikuli se preobraćaju u junake (Slobodan), pasionirani ljubitelji stripa u ratnike (Čiko zavodnik), propalice u četničke vojvode (Vojvoda), jazz-birtije u “gole podrume lišene svake iluzije” (Zvono), saksofonisti u vojnike (Saksofonist) i dr.
Njemački autor Uli Hufen kao da se nadovezuje na Košćaka tekstom “Sarajevo Marlboro”, Erzählungen des bosnischen Schriftstellers Miljenko Jergovic” [“Sarajevski Marlboro”, priče bosanskoga pisca Miljenka Jergovića]. On, naime, ističe da u fokusu Jergovićevih priča može biti sve: kaktus, stablo jabuke, bunar ili pivnica, zvuk prolazećeg tramvaja, cigarete ili stari VW Beetle… Tomu pribrojimo i likove o kojima pripovijeda pripovjedač (uključuje i autoreferencijalne tekstove) ili pak neki od protagonista koji preuzima ulogu pripovjedača. Priče u kojima prepoznajemo autobiografski diskurs usmjerene su na osobnu povijest (djetinjstvo, odrastanje, smrti u obitelji…). Junaci priča nose muslimanska, srpska i hrvatska imena, no nisu ni generali ni političari, nego obični građani Sarajeva. Jergović, zaključuje Uli Hufen, “svojim čarobnim realizmom prikazuje život svojih likova do trenutka kad rat iznenada razbija svakodnevni život, nakon čega ništa više nije bilo kao prije. Rat okreće stvari naopako pa sve što je inače zabranjeno iznenada postaje normalno, a sve normalno postaje teško, pogubno ili nemoguće: jesti, piti, čitati, spavati, razgovarati, hodati…”
Sarajevski Marlboro jest knjiga koja sublimira iskustvo rata, ali ne onako kako se on opisuje u memoarima, dnevnicima ili povijesnim izvorima, nego kao iskustvo rata iz osobne i subjektivne perspektive. Unatoč tome, Jergović je autentičan u doživljaju i literariziranju tog strašnog iskustva, u opisima straha, neizvjesnosti i rituala svakodnevnog života u nemogućim uvjetima. Osobno iskustvo i subjektivna perspektiva pretočena u literarnu formu često je važnija od tzv. velike povijesti, medijskih izvještaja i povijesnih knjiga. Aludirajući s ironijom na povijesnu autentičnost koja teško da je moguća, Jergović u završnoj priči o požaru koji je progutao sarajevsku Vijećnicu i Sveučilišnu biblioteka (Biblioteka), kaže sljedeće: “Knjige su čudan dokaz vaše sklonosti da akumulirate nepotrebne stvari koje će se pretvoriti u nagomilane uspomene u bolno treperećem trenutku.”
Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića
Ovaj tekst je predgovor Sarajevskoga Marlbora objavljenoga na turskom jeziku (Milenko Yergoviç, Saraybosna Marlborosu, Kutu Yayınları, İstanbul 2019.).
“Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., ‛Sarajevski Marlboro’ – u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista – bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz ‛Sarajevskog Marlbora’ zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.-1995. ” (Ivan Lovrenović, književnik)
“Bosna i Hercegovina je zemlja koja potpuno pripada i onima koji je mrze i preziru, premda u njoj žive. Ne pripada im ništa manje nego onima koji je smatraju jednom i jedinom. Drukčije ne može i ne smije biti. U zemlji u kojoj su svi jednako mladi i jednako stari temeljni je narod od tri naroda sačinjen. A bosanski patriotizam, ako nije huljski i ako je lijep po mjeri ljepote ove zemlje, može biti zasnovan samo na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, onoga što su učinili tvoji sugrađani, suplemenici, ili pripadnici tvoje vjere. Susjede se može samo poštovati, ne očekujući od njih da se srame. To važi za sva tri naroda, bez obzira na to koliko je koji propatio.” (Miljenko Jergović, “Patriotizam”, Sarajevski Marlboro).
1. Pozadina Sarajevskoga Marlbora: Preživjeti u opkoljenom Sarajevo
Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca, od aprila 1992. do februara 1996. godine. U prosjeku je svakoga dana ispaljivano 329 projektila na grad koji je do izbijanja rata bio jugoslavenski simbol multietničnosti i skladnoga života Bošnjaka muslimana, Hrvata katolika i Srba pravoslavaca. Neposredno pred izbijanje rata Sarajevo je napustio znatan broj Srba. Mnogi su se priključili Vojsci Republike Srpske, produženoj ruci bivše Jugoslavenske narodne armije, čijih je 18.000 rezervista opkolilo grad i svakodnevno ga razaralo. Do sklapanja Daytonskog sporazuma u tim je bombardiranjima poginulo oko više od 14.000 Sarajlija, skupa s onima koji su se borili u redovima Armije BiH, te oko 1600 djece. Oštećeno je ili porušeno oko 35.000 stambenih objekata. Tijekom opsade grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države i svijeta pa je u njemu vladala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode. Sarajlije koji su izlazili iz kuća u potrazi za vodom, hranom i lijekovima često su bili žrtvom srpskih snajperista koji su ih gađali iz okupirane Grbavice, srpskoga dijela grada, ili s obližnjih brda. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. Sarajlije srpske nacionalnosti, koji su i sami bili žrtvom agresije, napuštaju Sarajevo u strahu od bošnjačke i hrvatske odmazde.
2. Sarajevski Marlboro
Knjiga Sarajevski Marlboro (1994.) prva je Jergovićeva prozna knjiga koju kritičari smatraju početkom trenda tzv. stvarnosne proze. Ona sadrži 29 kratkih priča u kojima se tematizira ratna stvarnost Sarajeva. Jergovićeva knjiga, jedan od najboljih i najuspješnijih proznih tekstova suvremene hrvatske književnosti, prevedena je na sve velike svjetske jezike.
Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. godine, dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je njezin autor, inače bosanski Hrvat, tada već živio u Zagrebu. Jergović, koji je u Sarajevu proveo jednu ratnu godinu (1993), opisuje na koji način rat ubija svakodnevni, normalan život. Sve drugo ‒ borbe, bombe, smrt, raskomadana tijela na ulicama, pogibije u potrazi za hranom i vodom ‒ sve to ostaje u pozadini priča kao filmske kulise nekog ratnog filma.
U literaturi o Jergovićevoj knjizi zamijećeno je da se njezin naslov (Sarajevski Marlboro) referira na bosansko-američke odnose; drugim riječima, da se njime aludira na “američku nesposobnost da događaje u balkanskome ratu sagleda drugačije nego kao kliše”. Za tu aluziju poslužila je i konkretna poveznica s naslovom knjige: omiljene predratne cigarete Sarajlija bile su lokalna inačica Marlbora koju su stručnjaci Philipa Morrisa “dizajnirali” za bosansko tržište prilagodivši je lokalnom pušačkom ukusu (Daniela Strigl).
3. Literatura, a ne “voajerska priča” o opsadi Sarajeva
Jergovićev Sarajevski Marlboro nipošto nije knjiga dnevničkih zapisa o teškim danima Sarajeva i njegovoj tragičnoj opsadi, iako i takvi zapisi iz pera nadarena književnika (prisjetimo se mađarskoga nobelovca Imre Kertésza) mogu biti literatura. Sarajevski Marlboro je knjiga kratkih priča u kojima je fokus usmjeren na piščev mikrosvemir u kojemu se zatekao u trenutku izbijanja rata. Tragična i krvava opsada Sarajeva izoštrila mu je čula za “obične, male” stvari i ljude s društvene margine te za neobične priče i događaje u kojima se prepliću fakcija i fikcija. O svemu tome Jergović pripovijeda s mirom i lakoćom, gdjekad s humorom, komikom, ironijom, sarkazmom pa i groteskom, gdjekad pak sa senzibilnošću koja prelazi u čežnju, liričnost, melankoliju i tragiku. Još jedna konstanta Jergovićeva pripovjedačkoga stila jesu sentence ‒ mudra i jezgrovita zapažanja o ljudima, sudbini, životu i mnogo čemu drugome ( “…u životu se treba čuvati detalja. I ničeg drugog”; “u rat je ugrađena navika smrti bez tuge”). Kad ih pročitamo, učini nam se da smo ih možda i imali negdje u primisli, ali ih nikada nismo uspjeli verbalizirali, a pogotovo ne zapisati.
Puno puta su strani izvještači u opkoljenome Sarajevu pogrdno nazivani “medijskim štakorima” koji iz cijeloga svijeta hrle u Sarajevo da bi gledali “reality show” u kojemu se Sarajlije bore za goli život i opstanak, i izvještavali o toj borbi. Mada je ta formulacija sama po sebi gruba i velikim dijelom pretjerana, ne može se poreći da je u osnovi svaki pogled na ratno Sarajevo bio “voajeristički” te da, kako bi rekla Daniela Strigl, “svaka priča o bosanskom ratu pored literarnoga ima i kroničarski značaj”. Ista autorica ne propušta dodati i to da priče Sarajlije Miljenka Jergovića “u prvome redu zaslužuju biti čitane kao literatura”.
4. Fikcija i fakcija
Prethodno zapažanje navodi nas na razmišljanje koliko u Jergovićevoj knjizi ima fikcije i fakcije. Na novinarsko pitanje je li u pisanju teško održati balans između fikcije i fakcije, Jergović daje sljedeći odgovor: “Pa to je ono čime se bavim još od prve knjige pjesama, koju sam objavio, evo ovog će proljeća trideset godina od tada, 1988. u Zagrebu. Uživam kada u istom odlomku teksta mogu pomiješati činjenice iz fikcije i fakcije, i kada čitatelj baš i nije siguran pišem li jedno ili pišem drugo.”
Vjerojatno se u svakome književnom djelu miješaju fikcija i fakcija, no Jergovićeva knjiga Sarajevski Marlboro ne samo da zaslužuje biti čitana kao literatura, nego jest vrhunska literatura i po stilu i po pripovjedačkom umijeću. Poststrukturalistička kritika naratologije razotkriva paradoksalnu logiku pripovjednoga teksta: ako događaji prethode pripovijedanju, sama priča o događajima uvijek je naknadan učinak pripovjednoga diskursa. Taj “naknadni učinak”, odnosno Jergovićeve kratke priče o preživljavanju u ratnom Sarajevu, prepoznate su kao vrijedan literarni tekst koji može izići samo iz pera pisaca koji posjeduju izniman dar pripovijedanja. Po vrhunskome umijeću pripovijedanja prepoznajemo i Jergovića, pisca koji je i s malo riječi kadar izreći teško izrecivo i opisati teško opisivo.
Zanimljivo je i znakovito da Jergović u knjizi Sarajevski Marlboro jednu kratku priču (Kondor) posvećuje i umijeću pripovijedanja, odnosno osobi po imenu Izet, za kojega pisac kaže da je bio pravi eglen-efendija. “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Međutim, kao što pripovijedanje spašava život Šeherezadi, tako ovaj put šutnja spašava život Izetu u trenutku kad ga zarobljavaju četnici, a on od straha gubi dar govora. Izet na mučnom saslušanju ne izusti ni jednu riječ osim spasonosne laži da mu je kodno ime Kondor s Treskavice. Na temelju toga četnici zaključuju da je on prilično krupna zvjerka te ga razmjenjuju za 10 Srba koje je zarobila Armija BiH. Međutim, osim četničkih, Izet dobiva i batine “braće po vjeri” jer nadležni centar Armije BiH shvaća da je Izet prevario i jedne i druge te da su za 10 važnih zarobljenika dobili “beskorisna” čovjeka. Pouka je da je pripovijedanje ipak može spasiti život čak i kad ga na trenutak šutnja prekine; susjed kojemu je Izet “složio” dobru priču kako da se izvuče iz srpskoga zarobljeništva nije preživio saslušanje jer nije znao pripovijedati, ali ni šutjeti do spasonosne ideje.
Kako zamjećuje Nikola Košćak (Diskursne strategije i stil “Sarajevskoga Marlbora”), u ratnome vihoru malo tko i malo što ostaje pošteđeno promjena. Veliki dio priča počinje u vrijeme kad u Bosni i Hercegovini izbija rat i kad se biografije, odnosi među likovima te povijest stvari i prostora radikalno mijenjaju: dojučerašnji prijatelji pretvaraju se u neprijatelje (Brada), neprijatelji u prijatelje (Krađa), ljubavi se gase (Kaktus, Bosanski lonac), ružičnjaci postaju vrtovima (Gospar), redikuli se preobraćaju u junake (Slobodan), pasionirani ljubitelji stripa u ratnike (Čiko zavodnik), propalice u četničke vojvode (Vojvoda), jazz-birtije u “gole podrume lišene svake iluzije” (Zvono), saksofonisti u vojnike (Saksofonist) i dr.
Njemački autor Uli Hufen kao da se nadovezuje na Košćaka tekstom “Sarajevo Marlboro”, Erzählungen des bosnischen Schriftstellers Miljenko Jergovic” [“Sarajevski Marlboro”, priče bosanskoga pisca Miljenka Jergovića]. On, naime, ističe da u fokusu Jergovićevih priča može biti sve: kaktus, stablo jabuke, bunar ili pivnica, zvuk prolazećeg tramvaja, cigarete ili stari VW Beetle… Tomu pribrojimo i likove o kojima pripovijeda pripovjedač (uključuje i autoreferencijalne tekstove) ili pak neki od protagonista koji preuzima ulogu pripovjedača. Priče u kojima prepoznajemo autobiografski diskurs usmjerene su na osobnu povijest (djetinjstvo, odrastanje, smrti u obitelji…). Junaci priča nose muslimanska, srpska i hrvatska imena, no nisu ni generali ni političari, nego obični građani Sarajeva. Jergović, zaključuje Uli Hufen, “svojim čarobnim realizmom prikazuje život svojih likova do trenutka kad rat iznenada razbija svakodnevni život, nakon čega ništa više nije bilo kao prije. Rat okreće stvari naopako pa sve što je inače zabranjeno iznenada postaje normalno, a sve normalno postaje teško, pogubno ili nemoguće: jesti, piti, čitati, spavati, razgovarati, hodati…”
Sarajevski Marlboro jest knjiga koja sublimira iskustvo rata, ali ne onako kako se on opisuje u memoarima, dnevnicima ili povijesnim izvorima, nego kao iskustvo rata iz osobne i subjektivne perspektive. Unatoč tome, Jergović je autentičan u doživljaju i literariziranju tog strašnog iskustva, u opisima straha, neizvjesnosti i rituala svakodnevnog života u nemogućim uvjetima. Osobno iskustvo i subjektivna perspektiva pretočena u literarnu formu često je važnija od tzv. velike povijesti, medijskih izvještaja i povijesnih knjiga. Aludirajući s ironijom na povijesnu autentičnost koja teško da je moguća, Jergović u završnoj priči o požaru koji je progutao sarajevsku Vijećnicu i Sveučilišnu biblioteka (Biblioteka), kaže sljedeće: “Knjige su čudan dokaz vaše sklonosti da akumulirate nepotrebne stvari koje će se pretvoriti u nagomilane uspomene u bolno treperećem trenutku.”