To nije bio veliki grad, ali od najsjevernijeg do najjužnijeg kina bilo je više od deset kilometara. Prvo kino zvalo se Romanija i dugo je bilo najljepše i najmodernije u gradu, a drugo kino zvalo se Igman i nalazilo se na samome kraju grada, na Ilidži, ispod obronaka planine po kojoj je i dobilo ime. Od Romanije do Igmana postojala su još kina Partizan, Dubrovnik, Tesla, Radnik, Sutjeska, Prvi maj, Kumrovec… Postojali su i neki domovi kulture u kojima su se prikazivali filmovi, ali niti se netko tih filmova sjeća, niti ih je itko gledao. Samo ponekad, kad bi te put nanio preko Podhrastova, Sedrenika, Bistrika ili Vratnika, mogao si vidjeti crnu šperploču na koju je bio naljepljen plakat koji je najavljivao neku tužnu indijsku melodramu što izvan Kalkute i Bombaja i nije igrala nigdje na svijetu osim u nekim nestajućim sarajevskim domovima kulture.
Dva najvažnija kina bila su Kinoteka i Radnički univerzitet Đuro Đaković. Taj Đuro Đaković je zapravo trebao biti nešto drugo, ali je za naših života bio samo kino i povremena koncertna sala u kojoj su neki prašnjavi simfoničari izvodili hitove iz davno prošlih stoljeća.
Dvorana je bila jako akustična, ali o njezinoj akustici nismo stigli razmišljati prije nego sto je počeo naš rat. Kupili bismo karte i, lijeno čekajući da nas puste u mrak, čitali smo riječi ispisane na ružnoj ćoškastoj mramornoj apstrakciji postavljenoj ispred ulaza. Onim dosadnim socijalističkim jezikom tu je pisalo da je ova zgrada, ovo naše kino, poklon sarajevskih Jevreja svome gradu. Nigdje, međutim, nije pisalo kojim su povodom Jevreji poklonili nama kino i je li tada kada su ga poklanjali bilo svečano i veselo i zašto odjednom Jevrejima nije trebala ta zgrada pa su je, eto, poklanjali da u njoj bude kino.
Da su nas u to vrijeme zanimale takve priče, mogli smo lako saznati da se u zgradi Radničkog univerziteta Đuro Đaković nekada nalazio jevrejski hram i da su ti ljudi zgradu sagradili u vrijeme kada je u Bosnu došla Austro-Ugarska i kada su, nesretni, povjerovali da bi ova zemlja mogla ostati njihova domovina u kojoj će se usred grada, na najljepšem zamislivom mjestu za progonjeni narod, moliti Bogu, za svoje dobro, za dobro svoje djece, duše svojih mrtvih i za dobro grada i zajednice u kojoj su živjeli. A onda su 1941. ustaše oskvrnule hram i razlupale sve što se razlupati dalo i tako je započelo jedno strašno doba koje će se završiti 1945., a završit će se tako da većine ljudi vise neće biti, da će biti mrtvi, i da se u tom hramu više neće imati tko moliti Bogu. Maloj preostaloj jevrejskoj zajednici bila je sasvim dovoljna ona jedna sinagoga kod Drvenija mosta, pa je ova o kojoj govorimo poklonjena voljenome gradu. Tko ju je poklonio? Jesu li to učinili preživjeli ili je kino bilo poklon mrtvih sarajevskih Jevreja potpisanih u nekim debelim knjigama o Jasenovcu i na spomeniku iznad Vraca; jesu li oni trebali umrijeti da bismo mi svih naših godina za vrućih ljetnih dana čekali da uđemo u najhladnije i najveće sarajevsko kino?
Za takva pitanja vjerovatno je prekasno. Uostalom, više nema ni Radničkog univerziteta Đuro Đaković, i on je postao dio neke žalosne priče i on je prestao postojati jer su umrli neki ljudi u čije će ime živima biti nešto poklonjeno, a poklon popraćen nekim drugim dosadnim jezikom i govorom koji, istina, više neće biti socijalistički, ali će se na njega ljudi jednako brzo naviknuti i jednako će brzo zaboravljati da te suhe, glupe i jeftine riječi možda vrijeđaju uspomene.
Ispod Kinoteke teče Koševski potok. Nekada davno su ga asfaltirali i nitko za njega više ne bi ni znao da nije bilo vlage koja je izvirala iz dubina i penjala se uza zidove obložene bordo itisonima. Sarajevska je Kinoteka kroz svu našu povijest vonjala po ledenoj oznojenoj zemlji i po podzemnim vodama; vonjala je poput stana neke mrtve sirotinje koja rađa rahitičnu djecu i trune prije nego što osjeti klasnu svijest. Ta Kinoteka će kod generacija filmom uznesenih Sarajlija stvoriti neku vrstu uslovnoga refleksa. Kada im izgovorite riječ Kinoteka, oni osjete taj miris, a u koju god kinoteku svijeta danas uđu, svejedno jesu li u Londonu, Washingtonu ili Melbournu, i kad god im se na platnu ukaže crno-bijeli film, na trenutak će se osjetiti uskraćenim i prevarenim jer će im nedostajati podzemna vlaga. Bez mraka nema kina, a bez vlage nema Kinoteke. Ta istina nekada je važila na prostoru od deset kilometara, od Romanije do Igmana, a danas važi gdje god bila glava koja ovo čita.
Sarajevska kina
Objavljeno 15.02.1999.
To nije bio veliki grad, ali od najsjevernijeg do najjužnijeg kina bilo je više od deset kilometara. Prvo kino zvalo se Romanija i dugo je bilo najljepše i najmodernije u gradu, a drugo kino zvalo se Igman i nalazilo se na samome kraju grada, na Ilidži, ispod obronaka planine po kojoj je i dobilo ime. Od Romanije do Igmana postojala su još kina Partizan, Dubrovnik, Tesla, Radnik, Sutjeska, Prvi maj, Kumrovec… Postojali su i neki domovi kulture u kojima su se prikazivali filmovi, ali niti se netko tih filmova sjeća, niti ih je itko gledao. Samo ponekad, kad bi te put nanio preko Podhrastova, Sedrenika, Bistrika ili Vratnika, mogao si vidjeti crnu šperploču na koju je bio naljepljen plakat koji je najavljivao neku tužnu indijsku melodramu što izvan Kalkute i Bombaja i nije igrala nigdje na svijetu osim u nekim nestajućim sarajevskim domovima kulture.
Dva najvažnija kina bila su Kinoteka i Radnički univerzitet Đuro Đaković. Taj Đuro Đaković je zapravo trebao biti nešto drugo, ali je za naših života bio samo kino i povremena koncertna sala u kojoj su neki prašnjavi simfoničari izvodili hitove iz davno prošlih stoljeća.
Dvorana je bila jako akustična, ali o njezinoj akustici nismo stigli razmišljati prije nego sto je počeo naš rat. Kupili bismo karte i, lijeno čekajući da nas puste u mrak, čitali smo riječi ispisane na ružnoj ćoškastoj mramornoj apstrakciji postavljenoj ispred ulaza. Onim dosadnim socijalističkim jezikom tu je pisalo da je ova zgrada, ovo naše kino, poklon sarajevskih Jevreja svome gradu. Nigdje, međutim, nije pisalo kojim su povodom Jevreji poklonili nama kino i je li tada kada su ga poklanjali bilo svečano i veselo i zašto odjednom Jevrejima nije trebala ta zgrada pa su je, eto, poklanjali da u njoj bude kino.
Da su nas u to vrijeme zanimale takve priče, mogli smo lako saznati da se u zgradi Radničkog univerziteta Đuro Đaković nekada nalazio jevrejski hram i da su ti ljudi zgradu sagradili u vrijeme kada je u Bosnu došla Austro-Ugarska i kada su, nesretni, povjerovali da bi ova zemlja mogla ostati njihova domovina u kojoj će se usred grada, na najljepšem zamislivom mjestu za progonjeni narod, moliti Bogu, za svoje dobro, za dobro svoje djece, duše svojih mrtvih i za dobro grada i zajednice u kojoj su živjeli. A onda su 1941. ustaše oskvrnule hram i razlupale sve što se razlupati dalo i tako je započelo jedno strašno doba koje će se završiti 1945., a završit će se tako da većine ljudi vise neće biti, da će biti mrtvi, i da se u tom hramu više neće imati tko moliti Bogu. Maloj preostaloj jevrejskoj zajednici bila je sasvim dovoljna ona jedna sinagoga kod Drvenija mosta, pa je ova o kojoj govorimo poklonjena voljenome gradu. Tko ju je poklonio? Jesu li to učinili preživjeli ili je kino bilo poklon mrtvih sarajevskih Jevreja potpisanih u nekim debelim knjigama o Jasenovcu i na spomeniku iznad Vraca; jesu li oni trebali umrijeti da bismo mi svih naših godina za vrućih ljetnih dana čekali da uđemo u najhladnije i najveće sarajevsko kino?
Za takva pitanja vjerovatno je prekasno. Uostalom, više nema ni Radničkog univerziteta Đuro Đaković, i on je postao dio neke žalosne priče i on je prestao postojati jer su umrli neki ljudi u čije će ime živima biti nešto poklonjeno, a poklon popraćen nekim drugim dosadnim jezikom i govorom koji, istina, više neće biti socijalistički, ali će se na njega ljudi jednako brzo naviknuti i jednako će brzo zaboravljati da te suhe, glupe i jeftine riječi možda vrijeđaju uspomene.
Ispod Kinoteke teče Koševski potok. Nekada davno su ga asfaltirali i nitko za njega više ne bi ni znao da nije bilo vlage koja je izvirala iz dubina i penjala se uza zidove obložene bordo itisonima. Sarajevska je Kinoteka kroz svu našu povijest vonjala po ledenoj oznojenoj zemlji i po podzemnim vodama; vonjala je poput stana neke mrtve sirotinje koja rađa rahitičnu djecu i trune prije nego što osjeti klasnu svijest. Ta Kinoteka će kod generacija filmom uznesenih Sarajlija stvoriti neku vrstu uslovnoga refleksa. Kada im izgovorite riječ Kinoteka, oni osjete taj miris, a u koju god kinoteku svijeta danas uđu, svejedno jesu li u Londonu, Washingtonu ili Melbournu, i kad god im se na platnu ukaže crno-bijeli film, na trenutak će se osjetiti uskraćenim i prevarenim jer će im nedostajati podzemna vlaga. Bez mraka nema kina, a bez vlage nema Kinoteke. Ta istina nekada je važila na prostoru od deset kilometara, od Romanije do Igmana, a danas važi gdje god bila glava koja ovo čita.