U gradu iz kojeg ti pišem mnogo je mrtvih pisaca koji su u meni i dalje živi. Sklonili su se u moje srce i moja sjećanja i tu će živjeti sve do moje smrti. Zahvaljujući njima povezan sam i ja sa svijetom u kojemu su oni za svojih života pronašli svoj vječni dom. S njima u Sarajevu i dalje živim kao sa starijim članovima obitelji od kojih i učim kako u svijetu biti svoj. Došao sam u Sarajevo iz Gradačca u tu obitelj kad sam tek učio pisati. U godini kad su njegovoj općini bili najpotrebniji pravnici. Kad sam njegovu vlast molio za stipendiju na studiju likovne umjetnosti. Nije uspjelo. Molio sam i za francuski, jezik na kojem se obranio svoj maturski rad „Le Père Goriot “, bio sam odbijen. Moj profesor glazbe Ivo Ungaro, Hrvat na privremenom radu u Bosni, koji je u općini vodio resor stipendiranja, ponudio mi je pravo, o kojemu nikada nisam niti razmišljao. Prihvatio sam i na tome studiju izdržao kratko, onda se vratio svome prvome izboru – likovnoj umjetnosti. Nakon dvije godine bio sam bez stipendije.
Ova moja ispovijest stići će ti u Zagreb, na adresu tvoga weba gdje ćeš ga, bivši Sarajlijo Jergoviću, vjerujem, i objaviti. U Zagreb si iz Sarajeva stigao kao pisac triju objavljenih knjiga, „OpservatorijeVaršava“, pjesme, Zagreb 1988. i „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“, pjesme, Sarajevo, 1990. i „Himmel Comando, pjesme, Sarajevo, 1992. Ja sam u Sarajevo zakoračio bez ijednog objavljenog slova, bez osiguranog smještaja i ishrane. Dugo vremena, kao ilegalac, spavao sam u zgradi nekadašnje i današnje Bogoslovije, nakratko kod rodice u ulici Mustajpašin mejdan, kod Vijećnice. Onda opet nigdje, ni na nebu ni na zemlji, bez stalnog prenoćišta, s vremena na vrijeme kod dobrih prijatelja. Predugo sam u Sarajevu birao što ću biti: slikar, profesor francuskog, novinar ili pisac?! Ili sve istovremeno. U sarajevskom studentskom listu „Naši dani“ pokušao sam kao novinar, prvo kao tehnički urednik i ilustrator, povremeno i kao novinar-reporter. Tu sam prvi put upoznao predstavnike generacije sarajevskih mladih pjesnika, koji su u redakciju često navraćali i donosili svoja nova ostvarenja. Mnogi su odavno mrtvi, u meni su i danas živi. O umrlim koji su u meni nastavili svoje živote želim ti reći riječ-dvije, koliko i o sebi. Ispisujem ti imena najznačajnijih, njihova djela su ti poznata, koliko i meni: Ćamil Sijarić, Meša Selimović, Mak Dizdar, Hamza Humo, Ahmet Hromadžić, Risto Trifković, Dara Sekulić, Ilija Ladin, Vitomir Lukić, Alija Isaković, Stevan Bulajić, Tvrtko Kulenović, Ljubo Jandrić, Izet Sarajlić, Jan Beran, Čedo Kisić, Mladen Oljača, Miodrag Žalica, Duško Trifunović, Velimir Milošević, Nenad Radanović, Nedžad Ibrišimović, Nenad Ešpek, Nikola Martić, Velimir Stojanović, Anastazija Šubić.
Ćamil je bio pričalica, ma gdje bio, s najviše pozornih slušatelja, kao i Nenad Radanović. Nije me s ovim piscima trajno povezalo samo njihovo djelo već i prijateljstvo koje nam je osigurao sam život. Pisci tog intelektualnog i kreativnog formata, te mudrosti, intelekta i raskošne duhovnosti zauvijek su me vezali za književnost kao univerzalnu umjetnost.
Klub kulturnih radnika, preko puta štamparije „Oslobođenja“, bio je naše stalno sastajalište, ali i sastajalište glumaca, likovnih umjetnika, glazbenika, filmskih djelatnika. Napuštali smo ga posljednji, sve dok nam „kućepazitelj“ Janko i njegov naredbodavac prvoborac i pjesnik Vladimir Čerkez ne bi naredili da to učinimo. Pjesnik Velimir Milošević je gotovo svaki put iz njega odlazio doma s dobrom količinom alkohola u tijelu, Duško Trifunović nije u to vrijeme uopće pio, Nenad Radanović „po koju“, kao i ja. U šetnji pustim ulicama Sarajeva slušali smo Velju kako govori svoje stihove. Usnuli grad je odjekivao. Duško je to vrlo često činio u Klubu, nakon što bi „drmnuo“ jednu ljutu.
Naše stalno sastajalište po danu bilo je i u Parkuši, Jelića bašči i Istri. Susretali smo se i u Radićevoj ulici, u zgradi u kojoj su na posljednjem katu bili smješteni, u sobi do sobe, uredništvo časopisa „Život“ i ured Udruženja književnika BiH. Naši najburniji sastanci bili su na redovitim skupštinama Udruženja književnika BiH. Bilo je na njima i polemike, neodmjerene kritike, uvreda… Ključalo je kao na vatri, početnici su rušili autoritete, njihove osinje ubode autoriteti su podnosili sa smiješkom. Njih danas više nema među živima, oni su (ne)umrli pisci koji su u ovom gradu i dalje živi u meni, ali i u njegovoj kulturnoj i umjetničkoj povijesti. Od njih sam sve učio, s njima i danas živim kao sa svojim roditeljima. Svih tih godina okupljali su nas Sarajevski dani poezije, kraće vrijeme i Poetski maraton, čiji je pokretač bio Duško Trifunović.
S Ćamilom se družim i dok ti ovo pišem, u kafiću „Svjetlosti“ na četvrtom katu nove zgrade u Preradovićevoj. Tu mi je navraćao vrlo često, tu smo ispijali kave i eglenisali satima. Stanovao je u blizini, u JATovom neboderu, navraćao mi je s cigaretom na usnama, odlazio od mene s cigaretom na usnama. Njegov eglen bio je poezija, da je sniman, mogao je odmah na papir, u knjigu. Tako je bilo od 1980. godine, u kojoj smo s Ristom Trifkovićem na natječaju „Svjetlosti“ za roman o Sarajevu dobili nagrade, sve do njegove tragične smrti.
S Mešom sam i danas u društvu njegove “Četiri zlatne ptice“, objavljivanim u nastavcima u časopisu „Život“, kao njihov korektor i kao autor njegova portreta u tušu. (Taj minijaturni portret, uokviren, mnogo godina kasnije, u društvu Vere Marjanović i Stevana Tontića, dočekao me na zidu beogradskog stana Meše i Darke Selimović, u kojem smo kratko boravili u svezi odobrenja nasljednice autorskih prava za uvrštenje djela njezina supruga u ediciju „Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga“.) Autora romana „Četiri zlatne ptice“ („Derviša i smrti“) susretao sam često i na Titovoj, uvijek s Darkom, uvijek bez hrabrosti da mu priđem i da ga upoznam.
I Ilija Ladin je u meni i danas živ. (Ma, je li stvarno umro?) Umro je u staračkom domu u Nedžarićima, izvan svog jednosobnog stana na osmome katu kod kina Kumrovec, koji sam prije njega koristio sa suprugom. (Već sam, dakle, oženjen, u svom stanu, nisam beskućnik!) Preko velikih sam mu veza, kao beskućniku, uspio osigurati rješenje za taj stan prije nego što sam uselio u nešto veći na Alipašinom polju. Kad se u stanu odomaćio, izvan njega je počeo širiti priču kako sam mu ga ostavio potpuno prazna, bez šporeta, perilice rublja i frižidera, a trebao je… Jeo je kao ptica, pjevao i živio kao ptica. Što li je u frižideru namjeravao čuvati ne znam ni danas? Možda svoje stihove? Pa, njih je samo za sebe zamrznula vječnost. U stotinu voda oprala ih je njegova poetika čistoga stiha, svaku riječ ispekla na temperaturi originalnosti koja garantira održivost i u vječnosti.
I Nedžad Ibrišimović je mrtav, to oporičem, s tim se ne mirim. Stasit momak, briljantan stilist, kipar blizak Giacomettijevoj nadrealnoj poetici. Među svojim kolegama je djelovao kao čempres u gustoj šumi. Bio jednom jedan čempres. Nije bolovao, umro je lako: zaspao topal, iz mraka noći osvanuo leden. Melek. „Bosna, to je jedna dobra zemlja…/Operi noge u rijekama/Bosna je ćilimom zastrta.“
Dok ti ovo pišem, evo me i s Duškom Trifunovićem, u njegovoj koševskoj garsonijeri. U njoj spavam, u nju nam svakodnevno iz obližnje samoposluge Duško donosi hranu. Ja sam njegov podstanar koji gazdi ne daje ni dinara. Navečer zajedno odlazimo u Klub, gdje je šarmer, povremeno i govornik svojih stihova. Evo me s njim i na Poetskom maratonu koji se ne gasi ni noću, traje danima. U A fazi Alipašina polja dobio je novi stan, oženjen je, već ima dvoje djece, Severina i Anu, u njemu smo gotovo svake večeri, uz meze, razne zezervate, kako je on meze zvao. Ponekad je s nama i Berber. Nas dvoje kod njih i po tri dana tjedno uzastopce, njih četvero kod nas bar jednom tjedno u Bfazi Alipašina polja. Kao jedna obitelj koju je iznenadni rat zauvijek razdvojio. Tužno. Dirljivo.
Iz Pionirske doline gdje mu je brat Božo zaposlen i nastanjen i Velimir Milošević je konačno preselio u vlastiti stan, u blizini stadiona je Grbavice. Povremeno sam s njim još uvijek i na spavanju u Pionirskoj dolini gdje mu je i majka. Sada smo nas dvojica od njegova brata i majke konačno odvojeni. Ljeto je, konac kolovoza. Mnogi su na moru, i domaći i strani gosti. Slučajno u Parkuši susrećemo dvije Poljakinje. Nemaju gdje prenoćiti, pristaju poći s nama u Veljin novi stan. Usput kupujemo velikog šarana za večeru, živ je, stavljamo ga u vodu, u kadu u kupatilu. Povremeno s Poljakinjama nadgledamo njegov život u kadi. Blizu je večera, gladni smo. Vadimo ga iz kade i ubijamo. Siječemo ga na komade, jedan po jedan komad stavljamo na vrelo ulje. Komadi se trzaju, iskaču iz tave. Šaran je još uvijek živ. Skakuće i na ploči šporeta. S mukom nekako uspijevamo svaki komad vratiti na vrelo ulje gdje se konačno predaje. Niti jedan zalogaj ne odlazi iz naših grla bez smijeha.
S Makom Dizdarom zbližila me jedna moja naslovnica „Kamenog spavača“. Honorar od korekture tekstova u časopisu „Život“ punio je koliko-toliko prazni džep nezaposlenog. Kao što su i portreti najznačajnijih suradnika „Života“. Objavljivanje u nastavcima romana „U ime oca i sina“ nakon „Četiri zlatne ptice“ moj džep je dobro dopunilo. Dobri čovjek Mak. Veliki pjesnik Mak. I kao početnika, odmah me je prihvatio kao sebi ravna.
Neću dalje, Jergoviću, široko je, duboko je, bojim se dubina, mogle bi me odvojiti od bitnog. Došli novi, potisnuli stare kao da im nisu ništa značajno ostavili. Nema ih. Umrli, a (ne)umrli. Neka čudna kulturna politika caruje, otpisuje i žive zajedno s (ne)umrlim. Otkako te je rat protjerao s Mejtaša, nema te ovdje, a nema te ni tu. Kako, dakle, uopće živjeti u svijetu koji ne poštuje svoje vrhunske vrijednosti?
Sarajevo, grad (ne)umrlih pisaca
U gradu iz kojeg ti pišem mnogo je mrtvih pisaca koji su u meni i dalje živi. Sklonili su se u moje srce i moja sjećanja i tu će živjeti sve do moje smrti. Zahvaljujući njima povezan sam i ja sa svijetom u kojemu su oni za svojih života pronašli svoj vječni dom. S njima u Sarajevu i dalje živim kao sa starijim članovima obitelji od kojih i učim kako u svijetu biti svoj. Došao sam u Sarajevo iz Gradačca u tu obitelj kad sam tek učio pisati. U godini kad su njegovoj općini bili najpotrebniji pravnici. Kad sam njegovu vlast molio za stipendiju na studiju likovne umjetnosti. Nije uspjelo. Molio sam i za francuski, jezik na kojem se obranio svoj maturski rad „Le Père Goriot “, bio sam odbijen. Moj profesor glazbe Ivo Ungaro, Hrvat na privremenom radu u Bosni, koji je u općini vodio resor stipendiranja, ponudio mi je pravo, o kojemu nikada nisam niti razmišljao. Prihvatio sam i na tome studiju izdržao kratko, onda se vratio svome prvome izboru – likovnoj umjetnosti. Nakon dvije godine bio sam bez stipendije.
Ova moja ispovijest stići će ti u Zagreb, na adresu tvoga weba gdje ćeš ga, bivši Sarajlijo Jergoviću, vjerujem, i objaviti. U Zagreb si iz Sarajeva stigao kao pisac triju objavljenih knjiga, „OpservatorijeVaršava“, pjesme, Zagreb 1988. i „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“, pjesme, Sarajevo, 1990. i „Himmel Comando, pjesme, Sarajevo, 1992. Ja sam u Sarajevo zakoračio bez ijednog objavljenog slova, bez osiguranog smještaja i ishrane. Dugo vremena, kao ilegalac, spavao sam u zgradi nekadašnje i današnje Bogoslovije, nakratko kod rodice u ulici Mustajpašin mejdan, kod Vijećnice. Onda opet nigdje, ni na nebu ni na zemlji, bez stalnog prenoćišta, s vremena na vrijeme kod dobrih prijatelja. Predugo sam u Sarajevu birao što ću biti: slikar, profesor francuskog, novinar ili pisac?! Ili sve istovremeno. U sarajevskom studentskom listu „Naši dani“ pokušao sam kao novinar, prvo kao tehnički urednik i ilustrator, povremeno i kao novinar-reporter. Tu sam prvi put upoznao predstavnike generacije sarajevskih mladih pjesnika, koji su u redakciju često navraćali i donosili svoja nova ostvarenja. Mnogi su odavno mrtvi, u meni su i danas živi. O umrlim koji su u meni nastavili svoje živote želim ti reći riječ-dvije, koliko i o sebi. Ispisujem ti imena najznačajnijih, njihova djela su ti poznata, koliko i meni: Ćamil Sijarić, Meša Selimović, Mak Dizdar, Hamza Humo, Ahmet Hromadžić, Risto Trifković, Dara Sekulić, Ilija Ladin, Vitomir Lukić, Alija Isaković, Stevan Bulajić, Tvrtko Kulenović, Ljubo Jandrić, Izet Sarajlić, Jan Beran, Čedo Kisić, Mladen Oljača, Miodrag Žalica, Duško Trifunović, Velimir Milošević, Nenad Radanović, Nedžad Ibrišimović, Nenad Ešpek, Nikola Martić, Velimir Stojanović, Anastazija Šubić.
Ćamil je bio pričalica, ma gdje bio, s najviše pozornih slušatelja, kao i Nenad Radanović. Nije me s ovim piscima trajno povezalo samo njihovo djelo već i prijateljstvo koje nam je osigurao sam život. Pisci tog intelektualnog i kreativnog formata, te mudrosti, intelekta i raskošne duhovnosti zauvijek su me vezali za književnost kao univerzalnu umjetnost.
Klub kulturnih radnika, preko puta štamparije „Oslobođenja“, bio je naše stalno sastajalište, ali i sastajalište glumaca, likovnih umjetnika, glazbenika, filmskih djelatnika. Napuštali smo ga posljednji, sve dok nam „kućepazitelj“ Janko i njegov naredbodavac prvoborac i pjesnik Vladimir Čerkez ne bi naredili da to učinimo. Pjesnik Velimir Milošević je gotovo svaki put iz njega odlazio doma s dobrom količinom alkohola u tijelu, Duško Trifunović nije u to vrijeme uopće pio, Nenad Radanović „po koju“, kao i ja. U šetnji pustim ulicama Sarajeva slušali smo Velju kako govori svoje stihove. Usnuli grad je odjekivao. Duško je to vrlo često činio u Klubu, nakon što bi „drmnuo“ jednu ljutu.
Naše stalno sastajalište po danu bilo je i u Parkuši, Jelića bašči i Istri. Susretali smo se i u Radićevoj ulici, u zgradi u kojoj su na posljednjem katu bili smješteni, u sobi do sobe, uredništvo časopisa „Život“ i ured Udruženja književnika BiH. Naši najburniji sastanci bili su na redovitim skupštinama Udruženja književnika BiH. Bilo je na njima i polemike, neodmjerene kritike, uvreda… Ključalo je kao na vatri, početnici su rušili autoritete, njihove osinje ubode autoriteti su podnosili sa smiješkom. Njih danas više nema među živima, oni su (ne)umrli pisci koji su u ovom gradu i dalje živi u meni, ali i u njegovoj kulturnoj i umjetničkoj povijesti. Od njih sam sve učio, s njima i danas živim kao sa svojim roditeljima. Svih tih godina okupljali su nas Sarajevski dani poezije, kraće vrijeme i Poetski maraton, čiji je pokretač bio Duško Trifunović.
S Ćamilom se družim i dok ti ovo pišem, u kafiću „Svjetlosti“ na četvrtom katu nove zgrade u Preradovićevoj. Tu mi je navraćao vrlo često, tu smo ispijali kave i eglenisali satima. Stanovao je u blizini, u JATovom neboderu, navraćao mi je s cigaretom na usnama, odlazio od mene s cigaretom na usnama. Njegov eglen bio je poezija, da je sniman, mogao je odmah na papir, u knjigu. Tako je bilo od 1980. godine, u kojoj smo s Ristom Trifkovićem na natječaju „Svjetlosti“ za roman o Sarajevu dobili nagrade, sve do njegove tragične smrti.
S Mešom sam i danas u društvu njegove “Četiri zlatne ptice“, objavljivanim u nastavcima u časopisu „Život“, kao njihov korektor i kao autor njegova portreta u tušu. (Taj minijaturni portret, uokviren, mnogo godina kasnije, u društvu Vere Marjanović i Stevana Tontića, dočekao me na zidu beogradskog stana Meše i Darke Selimović, u kojem smo kratko boravili u svezi odobrenja nasljednice autorskih prava za uvrštenje djela njezina supruga u ediciju „Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga“.) Autora romana „Četiri zlatne ptice“ („Derviša i smrti“) susretao sam često i na Titovoj, uvijek s Darkom, uvijek bez hrabrosti da mu priđem i da ga upoznam.
I Ilija Ladin je u meni i danas živ. (Ma, je li stvarno umro?) Umro je u staračkom domu u Nedžarićima, izvan svog jednosobnog stana na osmome katu kod kina Kumrovec, koji sam prije njega koristio sa suprugom. (Već sam, dakle, oženjen, u svom stanu, nisam beskućnik!) Preko velikih sam mu veza, kao beskućniku, uspio osigurati rješenje za taj stan prije nego što sam uselio u nešto veći na Alipašinom polju. Kad se u stanu odomaćio, izvan njega je počeo širiti priču kako sam mu ga ostavio potpuno prazna, bez šporeta, perilice rublja i frižidera, a trebao je… Jeo je kao ptica, pjevao i živio kao ptica. Što li je u frižideru namjeravao čuvati ne znam ni danas? Možda svoje stihove? Pa, njih je samo za sebe zamrznula vječnost. U stotinu voda oprala ih je njegova poetika čistoga stiha, svaku riječ ispekla na temperaturi originalnosti koja garantira održivost i u vječnosti.
I Nedžad Ibrišimović je mrtav, to oporičem, s tim se ne mirim. Stasit momak, briljantan stilist, kipar blizak Giacomettijevoj nadrealnoj poetici. Među svojim kolegama je djelovao kao čempres u gustoj šumi. Bio jednom jedan čempres. Nije bolovao, umro je lako: zaspao topal, iz mraka noći osvanuo leden. Melek. „Bosna, to je jedna dobra zemlja…/Operi noge u rijekama/Bosna je ćilimom zastrta.“
Dok ti ovo pišem, evo me i s Duškom Trifunovićem, u njegovoj koševskoj garsonijeri. U njoj spavam, u nju nam svakodnevno iz obližnje samoposluge Duško donosi hranu. Ja sam njegov podstanar koji gazdi ne daje ni dinara. Navečer zajedno odlazimo u Klub, gdje je šarmer, povremeno i govornik svojih stihova. Evo me s njim i na Poetskom maratonu koji se ne gasi ni noću, traje danima. U A fazi Alipašina polja dobio je novi stan, oženjen je, već ima dvoje djece, Severina i Anu, u njemu smo gotovo svake večeri, uz meze, razne zezervate, kako je on meze zvao. Ponekad je s nama i Berber. Nas dvoje kod njih i po tri dana tjedno uzastopce, njih četvero kod nas bar jednom tjedno u Bfazi Alipašina polja. Kao jedna obitelj koju je iznenadni rat zauvijek razdvojio. Tužno. Dirljivo.
Iz Pionirske doline gdje mu je brat Božo zaposlen i nastanjen i Velimir Milošević je konačno preselio u vlastiti stan, u blizini stadiona je Grbavice. Povremeno sam s njim još uvijek i na spavanju u Pionirskoj dolini gdje mu je i majka. Sada smo nas dvojica od njegova brata i majke konačno odvojeni. Ljeto je, konac kolovoza. Mnogi su na moru, i domaći i strani gosti. Slučajno u Parkuši susrećemo dvije Poljakinje. Nemaju gdje prenoćiti, pristaju poći s nama u Veljin novi stan. Usput kupujemo velikog šarana za večeru, živ je, stavljamo ga u vodu, u kadu u kupatilu. Povremeno s Poljakinjama nadgledamo njegov život u kadi. Blizu je večera, gladni smo. Vadimo ga iz kade i ubijamo. Siječemo ga na komade, jedan po jedan komad stavljamo na vrelo ulje. Komadi se trzaju, iskaču iz tave. Šaran je još uvijek živ. Skakuće i na ploči šporeta. S mukom nekako uspijevamo svaki komad vratiti na vrelo ulje gdje se konačno predaje. Niti jedan zalogaj ne odlazi iz naših grla bez smijeha.
S Makom Dizdarom zbližila me jedna moja naslovnica „Kamenog spavača“. Honorar od korekture tekstova u časopisu „Život“ punio je koliko-toliko prazni džep nezaposlenog. Kao što su i portreti najznačajnijih suradnika „Života“. Objavljivanje u nastavcima romana „U ime oca i sina“ nakon „Četiri zlatne ptice“ moj džep je dobro dopunilo. Dobri čovjek Mak. Veliki pjesnik Mak. I kao početnika, odmah me je prihvatio kao sebi ravna.
Neću dalje, Jergoviću, široko je, duboko je, bojim se dubina, mogle bi me odvojiti od bitnog. Došli novi, potisnuli stare kao da im nisu ništa značajno ostavili. Nema ih. Umrli, a (ne)umrli. Neka čudna kulturna politika caruje, otpisuje i žive zajedno s (ne)umrlim. Otkako te je rat protjerao s Mejtaša, nema te ovdje, a nema te ni tu. Kako, dakle, uopće živjeti u svijetu koji ne poštuje svoje vrhunske vrijednosti?