Zaspavši, iz ruku sam ispustio knjigu na čijim koricama stoji naslov Propast laganja, i evo me u nekom čudnom snu, toliko čudnom da se pitam: je li mogućno da je to običan ovozemaljski san, ili sam iz njega dospio u neki drugi, vječni? Jer ono što opažam i osjećam cijelim svojim nepojmljivo promijenjenim bićem, to je prostor u čijim mi se mnogostrukim dimenzijama čini da se gubim kao kamen u ponoru, a u kojemu ipak lako lebdim kao pero u zraku. Moja čula upijaju prizore skoro nesagledive ljudskom vidu, strašni, moćni huk od mom sluhu nepoznatih i skoro nepodnošljivih tonova, zvukova, šumova kojima se glasa svemir, onaj svemir čija nas šutnja plaši kad smo u budnom stanju. Međutim, ja ovdje, u ovom snu, u ovom beskraju, u isti mah i sa ushitom i sa bolom čujem sve, vidim sve. Neizmjerno mnoštvo svjetova javlja mi se nepoznatim jezicima koji se slivaju u jednu jedinu vrhunaravnu glazbu čiju ljepotu ne narušavaju ni sve one pjesme tuge i beznađa, svi oni jauci patnje i očaja koji čineći dio tog sveopćeg kontrapunkta dopiru i dovdje. Oni su ovdje samo note što se uklapaju u simfoniju kakvu do tog trenutka, u svojoj svakodnevici, u budnom stanju, nikad nisam čuo ni mogao čuti.
Dok slušam te čudesne skladbe, te šumore i žamore, to pjevanje jednog svijeta koji mi je neznan, do mene iz tog brujanja dopire i Glas koji mi je poznat, štoviše, koji mi se do maločas obraćao… To je govor knjige koju sam čitao prije nego što sam usnuo i koji se u ovom drukčijem svijetu ostvaruje kao Glas. Da li me to njen autor prati iz jedne fikcije u drugu, kako bi mi i dalje zaokupljao duh, ovdje, gdje su svuda oko mene i neka nestvarna bića od kojih je on jedno – bića rasuta kao zvijezde, daleka i bliska u isti mah, i isto onako bestjelesna kao što je mene san učinio bestjelesnim? Pitam se: jesu li to duše? I da li se ovo sad susrećem s jednom od njih?
“Da, našao si me”, kaže mi Glas, “sa mnom si se do maločas družio. Ja sam taj koji ti i dalje govori – ja sam pisac knjige Propast laganja”.
Shvaćam te riječi kao sasvim neočekivanu priliku da dijalog, koji sam čitajući pratio do posljednjih trenutaka svog budnog stanja, za mene, kao sudionika, bude produžen u ovom nevjerojatnom snu. Usuđujem se obratiti Priviđenju:
“Moram ti reći, Duše – ako si Duh – da sam odavno štovatelj tvog djela, još otkako sam pročitao roman Portret Doriana Graya.”
“Znam to,” – odgovara mi Glas – “ali rekao bih da ti nisi našao u tom romanu, već u mojim dijaloškim esejima koje si upravo pročitao, poticaj kojim se tvoj privremeni san vinuo do ovih visina. A taj poticaj, to je, dopusti da pretpostavim, moja misao da ‚Život oponaša Umjetnost daleko više nego što Umjetnost oponaša Život‛.Je li tako?”
“Ne znam kako sam i zašto ovamo dospio”, odgovaram, “ali točno je da me je ta tvoja misao uzbudila i predočila mojoj mašti dug niz izvanrednih slika i predstava koje sam, u želji da ih usporedim, uzeo kako iz Života tako i iz Umjetnosti, pa me je sve to, izgleda, ponijelo u neodoljivom vrtlogu, opilo me, otelo od stvarnosti, čak i od onoga što zoveš privremenim snom, da bi me možda živog, a možda umrlog, dovelo u ovu beskrajnost. Poklonik sam Umjetnosti skoro isto kao i ti, i skoro isto kao i ti uvjeren u njenu moć, i upravo sam zato osjetio potrebu da ispitam vjerodostojnost te tvoje misli, a za tako nešto nema bolje prigode od dijaloga s tobom, makar i u snu. Hvala, dakle, ovom snu, ma kakve vrste on bio, što mi je to omogućeno.”
“A na koji si to način uspoređivao Život i Umjetnost? Od čega si počeo?”
“Duhom sam se prenosio u tvoje vrijeme i pokušavao ga doživjeti onako kako si ga ti doživljavao. Ti ga sad sigurno možeš promatrati iz povijesne perspektive, pa znaš da to razdoblje, taj kraj XIX stoljeća, u naše vrijeme zovu belle époque.”
“Znam. Ovdje se sve zna. Ali i ti sigurno znaš da za mene to nisu bila naročito sretna vremena. A zbog čega ti se to doba čini tako značajnim?”
“Zbog toga što je u njemu najlakše naći primjere koji pokazuju, kao što ti tvrdiš, da je Život taj koji oponaša Umjetnost, a ne obratno. Rekao si da je ono čega u Životu nema, ili čega u njemu još nema, uvijek bivalo u Umjetnosti izmišljano i oblikovano ‚njemu za ushit‛. Ako je doista tako, to pogotovo vrijedi za tvoje vrijeme, vrijeme ushita dostignućima umjetnosti i otkrićima znanosti, te prema tome, i velikih očekivanja od budućnosti. ‚Veliki umjetnik stvara tip‚‛ kažeš, ,a Život pokušava da ga preslika, da ga reproducira na dopadljiv način‛. Ali zar se to ne bi moglo razumjeti tako da Život pretvara u puku modu, pa i u kič, ono što je stvorila Umjetnost?”
“Ne u modu! Ne u kič! Nego u ljepotu.”
“Naravno. Tvoje doba bilo je doba nade i optimizma, pa su se od Života očekivale samo lijepe stvari. Ali u desetljećima koja su uslijedila Život je dobio čudovišne oblike…”
“Znam na što misliš... Na užase svjetskih ratova.”
“Da, na njih. Jesu li dovdje doprli krici iz gasnih komora i smrad izgorjelog ljudskog mesa iz dimnjaka krematorija?”
“Dragi moj, iz Univerzuma dovdje dopire premnogo toga što tvoja zemaljska čula nisu kadra registrirati, a tvoj um razumjeti. U svemirskoj glazbi koju čuješ ima bezbroj jauka, glasova poniklih iz užasnog bola, iz najvećih muka, paklenog čemera. Mi koji se nađemo ovdje postajemo, sasvim postupno, sposobni da posebnim čulom registriramo, uz ogromnu patnju i bol, sve te užase, sve te jauke što dovdje dopiru iz svakog najmanjeg kutka svih Galaksija širom beskonačnog Univerzuma. Ti užasi neusporedivo su strašniji od naših zemaljskih koje si spomenuo. Ali zasad, pošto sam i ja ovdje srazmjerno nov, najviše opažam strahote iz našeg svijeta, pa znam za sve ono što se događalo poslije mog odlaska, i mogu ti reći da sam patio zajedno s mučenicima iz Aušvica i Dahaua, jaukao s ljudima bacanim u jame Babi Jara, doživljavao svoje nove smrti sa žrtvama iz Hirošime… Znam i za sva ona umjetnička djela – književna, likovna, glazbena – koja su pokušavala reproducirati cijelu tu strahotu kako bi je sačuvala za sjećanje.”
“Eto! Zar time što si upravo rekao ne poričeš misao da Umjetnost ne oponaša Život? Zar konclogori i gulazi, kame koje su klale ljude, jame u koje su bacani leševi, bombe koje su uništavale gradove i u njima ubijale nedužne, zar sve to nije nešto što pripada samo Životu – Životu koji ništa od toga nije mogao naći u Umjetnosti kao uzor za oponašanje?”
“Otkuda ti ta pomisao? Nema tog užasa koji nije postojao u Umjetnosti! Ali strahote u Umjetnosti imaju nešto po čemu se bitno razlikuju od onih iz Života – imaju ljepotu! Ljepotu koja ih čini vječnima. Zlo nema maštu: ono se može šetati Danteovim paklenim krugovima ili svjetovima iz Boschovih vizija kako bi našlo primjere na koje će se ugledati u svom djelovanju, ali djelujući, ono stvara samo ružnoću – jezivu, odvratnu ružnoću, takvu da i ona i njeni tvorci bivaju osuđeni na zaborav, ili, još gore, na vječito gađenje. Svi zločini iz povijesti čovječanstva, pa i ovi najgori koji su se dogodili poslije mog odlaska, pronalazili su nadahnuće u čudovišnim devijacijama uma najdarovitijih, genijalnih ljudi. Svaki novi užas u ljudskoj egzistenciji potvrđuje da je Život još jednom našao u Umjetnosti svoj primjer za ugled.”
“Ako je tako, dozvoli da upitam što je čemu služilo kao primjer za ugled u tvojoj najpoznatijoj knjizi – da li je portret Doriana Graya, dakle jedno umjetničko djelo, pratio, to jest oponašao stravično mijenjanje stvarnog moralnog lika junaka romana, dakle preslikavao Život, ili je bilo obratno?”
“Slika može prikazati laž, ali i istinu. Ta istina i ta laž mogu biti krajnje mučne i ružne, ali im se čovjekov moralni lik, svjesno ili nesvjesno, veoma lako prilagođava. On njima, a ne one njemu! Uostalom, to podsjeća na ono vječito pitanje šta je starije: kokoška ili jaje. Uz to, Život podražava umjetničko djelo upravo zato što je ono jedna veličanstvena laž. Ali laž iza koje se krije ona bitna istina. Naše pravo lice – naš istiniti portret – ogledalo je jedne Više Volje.”
“To što si rekao strašno je. U toj istini o kojoj govoriš, istini Univerzuma, u kojoj se, kako kažeš, ogleda jedna Viša Volja, sve je plač i škrgut zubi… Ona me užasava tim jaucima koji su njen izraz i koji su daleko veća muka mom duhu nego mom sluhu, a ti ih bolje od mene registriraš, uz patnju i bol, kao što si rekao. Nije li to za tebe pakao? To znači da je Zlo vječito.”
“A zar ne čuješ i veličanstvenu glazbu u kojoj se glasanje tog Zla gubi? Svi svjetovi šalju u beskrajne prostore svoje pjesme, svoje himne, u čežnji da se sretnu i zajednički pronađu Smisao. Zar ne razabireš u svemu tome i skromni glas iz našeg svijeta? Beethovenovu Petu simfoniju? Mozartov Rekvijem? Stihove iz Goetheovog Fausta?”
“Trenutno čujem nešto zaista neobično: učinilo mi se da sam čuo cijuk miša.”
“Sva stvorenja imaju pravo sudjelovati u tom koncertu Univerzuma, pa to i čine. Čuo si cijuk miša, a možeš čuti i riku lava, mukanje krave, pjev slavuja. Kad se tvoja svemirska čula sasvim izoštre, možda ćeš čuti i razgovor mrava. Sumnjam, doduše, da cijuk miša može bitnije doprinijeti pronalasku Smisla, ali možda može, makar sasvim malo, koristiti uspostavljanju sveopće Harmonije.”
“Ti, dakle, misliš, Duše, da će se ova sveobuhvatna huka, ovo moćno brujanje, okončati svemirskom Harmonijom?”
“Ne znam. Možda, ali sasvim nakratko. Takva Harmonija, ako ikad bude uspostavljena, vjerojatno će se smjesta raspasti, jer sve ovdje teče u neprestanim promjenama, potresima i katastrofama.”
I zbilja: još dok sam slušao te posljednje riječi kojima mi se Glas obraćao, sve se oko mene zaljuljalo i počelo rušiti, zajedno sa mnom, u neizmjerno dubok ponor koji se otvorio poda mnom. “Zbogom!” doviknuo mi je Glas. Padajući, pomislio sam: da li ovo ponovno umirem ili se vraćam u Život?
Tada sam se probudio.
I na podu pored kreveta ugledao knjižicu: Propast laganja, od Oscara Wildea.
Uzevši je, primijetio sam da su joj rubovi nagriženi mišjim zubićima.
San u snu
Zaspavši, iz ruku sam ispustio knjigu na čijim koricama stoji naslov Propast laganja, i evo me u nekom čudnom snu, toliko čudnom da se pitam: je li mogućno da je to običan ovozemaljski san, ili sam iz njega dospio u neki drugi, vječni? Jer ono što opažam i osjećam cijelim svojim nepojmljivo promijenjenim bićem, to je prostor u čijim mi se mnogostrukim dimenzijama čini da se gubim kao kamen u ponoru, a u kojemu ipak lako lebdim kao pero u zraku. Moja čula upijaju prizore skoro nesagledive ljudskom vidu, strašni, moćni huk od mom sluhu nepoznatih i skoro nepodnošljivih tonova, zvukova, šumova kojima se glasa svemir, onaj svemir čija nas šutnja plaši kad smo u budnom stanju. Međutim, ja ovdje, u ovom snu, u ovom beskraju, u isti mah i sa ushitom i sa bolom čujem sve, vidim sve. Neizmjerno mnoštvo svjetova javlja mi se nepoznatim jezicima koji se slivaju u jednu jedinu vrhunaravnu glazbu čiju ljepotu ne narušavaju ni sve one pjesme tuge i beznađa, svi oni jauci patnje i očaja koji čineći dio tog sveopćeg kontrapunkta dopiru i dovdje. Oni su ovdje samo note što se uklapaju u simfoniju kakvu do tog trenutka, u svojoj svakodnevici, u budnom stanju, nikad nisam čuo ni mogao čuti.
Dok slušam te čudesne skladbe, te šumore i žamore, to pjevanje jednog svijeta koji mi je neznan, do mene iz tog brujanja dopire i Glas koji mi je poznat, štoviše, koji mi se do maločas obraćao… To je govor knjige koju sam čitao prije nego što sam usnuo i koji se u ovom drukčijem svijetu ostvaruje kao Glas. Da li me to njen autor prati iz jedne fikcije u drugu, kako bi mi i dalje zaokupljao duh, ovdje, gdje su svuda oko mene i neka nestvarna bića od kojih je on jedno – bića rasuta kao zvijezde, daleka i bliska u isti mah, i isto onako bestjelesna kao što je mene san učinio bestjelesnim? Pitam se: jesu li to duše? I da li se ovo sad susrećem s jednom od njih?
“Da, našao si me”, kaže mi Glas, “sa mnom si se do maločas družio. Ja sam taj koji ti i dalje govori – ja sam pisac knjige Propast laganja”.
Shvaćam te riječi kao sasvim neočekivanu priliku da dijalog, koji sam čitajući pratio do posljednjih trenutaka svog budnog stanja, za mene, kao sudionika, bude produžen u ovom nevjerojatnom snu. Usuđujem se obratiti Priviđenju:
“Moram ti reći, Duše – ako si Duh – da sam odavno štovatelj tvog djela, još otkako sam pročitao roman Portret Doriana Graya.”
“Znam to,” – odgovara mi Glas – “ali rekao bih da ti nisi našao u tom romanu, već u mojim dijaloškim esejima koje si upravo pročitao, poticaj kojim se tvoj privremeni san vinuo do ovih visina. A taj poticaj, to je, dopusti da pretpostavim, moja misao da ‚Život oponaša Umjetnost daleko više nego što Umjetnost oponaša Život‛. Je li tako?”
“Ne znam kako sam i zašto ovamo dospio”, odgovaram, “ali točno je da me je ta tvoja misao uzbudila i predočila mojoj mašti dug niz izvanrednih slika i predstava koje sam, u želji da ih usporedim, uzeo kako iz Života tako i iz Umjetnosti, pa me je sve to, izgleda, ponijelo u neodoljivom vrtlogu, opilo me, otelo od stvarnosti, čak i od onoga što zoveš privremenim snom, da bi me možda živog, a možda umrlog, dovelo u ovu beskrajnost. Poklonik sam Umjetnosti skoro isto kao i ti, i skoro isto kao i ti uvjeren u njenu moć, i upravo sam zato osjetio potrebu da ispitam vjerodostojnost te tvoje misli, a za tako nešto nema bolje prigode od dijaloga s tobom, makar i u snu. Hvala, dakle, ovom snu, ma kakve vrste on bio, što mi je to omogućeno.”
“A na koji si to način uspoređivao Život i Umjetnost? Od čega si počeo?”
“Duhom sam se prenosio u tvoje vrijeme i pokušavao ga doživjeti onako kako si ga ti doživljavao. Ti ga sad sigurno možeš promatrati iz povijesne perspektive, pa znaš da to razdoblje, taj kraj XIX stoljeća, u naše vrijeme zovu belle époque.”
“Znam. Ovdje se sve zna. Ali i ti sigurno znaš da za mene to nisu bila naročito sretna vremena. A zbog čega ti se to doba čini tako značajnim?”
“Zbog toga što je u njemu najlakše naći primjere koji pokazuju, kao što ti tvrdiš, da je Život taj koji oponaša Umjetnost, a ne obratno. Rekao si da je ono čega u Životu nema, ili čega u njemu još nema, uvijek bivalo u Umjetnosti izmišljano i oblikovano ‚njemu za ushit‛. Ako je doista tako, to pogotovo vrijedi za tvoje vrijeme, vrijeme ushita dostignućima umjetnosti i otkrićima znanosti, te prema tome, i velikih očekivanja od budućnosti. ‚Veliki umjetnik stvara tip‚‛ kažeš, ,a Život pokušava da ga preslika, da ga reproducira na dopadljiv način‛. Ali zar se to ne bi moglo razumjeti tako da Život pretvara u puku modu, pa i u kič, ono što je stvorila Umjetnost?”
“Ne u modu! Ne u kič! Nego u ljepotu.”
“Naravno. Tvoje doba bilo je doba nade i optimizma, pa su se od Života očekivale samo lijepe stvari. Ali u desetljećima koja su uslijedila Život je dobio čudovišne oblike…”
“Znam na što misliš... Na užase svjetskih ratova.”
“Da, na njih. Jesu li dovdje doprli krici iz gasnih komora i smrad izgorjelog ljudskog mesa iz dimnjaka krematorija?”
“Dragi moj, iz Univerzuma dovdje dopire premnogo toga što tvoja zemaljska čula nisu kadra registrirati, a tvoj um razumjeti. U svemirskoj glazbi koju čuješ ima bezbroj jauka, glasova poniklih iz užasnog bola, iz najvećih muka, paklenog čemera. Mi koji se nađemo ovdje postajemo, sasvim postupno, sposobni da posebnim čulom registriramo, uz ogromnu patnju i bol, sve te užase, sve te jauke što dovdje dopiru iz svakog najmanjeg kutka svih Galaksija širom beskonačnog Univerzuma. Ti užasi neusporedivo su strašniji od naših zemaljskih koje si spomenuo. Ali zasad, pošto sam i ja ovdje srazmjerno nov, najviše opažam strahote iz našeg svijeta, pa znam za sve ono što se događalo poslije mog odlaska, i mogu ti reći da sam patio zajedno s mučenicima iz Aušvica i Dahaua, jaukao s ljudima bacanim u jame Babi Jara, doživljavao svoje nove smrti sa žrtvama iz Hirošime… Znam i za sva ona umjetnička djela – književna, likovna, glazbena – koja su pokušavala reproducirati cijelu tu strahotu kako bi je sačuvala za sjećanje.”
“Eto! Zar time što si upravo rekao ne poričeš misao da Umjetnost ne oponaša Život? Zar konclogori i gulazi, kame koje su klale ljude, jame u koje su bacani leševi, bombe koje su uništavale gradove i u njima ubijale nedužne, zar sve to nije nešto što pripada samo Životu – Životu koji ništa od toga nije mogao naći u Umjetnosti kao uzor za oponašanje?”
“Otkuda ti ta pomisao? Nema tog užasa koji nije postojao u Umjetnosti! Ali strahote u Umjetnosti imaju nešto po čemu se bitno razlikuju od onih iz Života – imaju ljepotu! Ljepotu koja ih čini vječnima. Zlo nema maštu: ono se može šetati Danteovim paklenim krugovima ili svjetovima iz Boschovih vizija kako bi našlo primjere na koje će se ugledati u svom djelovanju, ali djelujući, ono stvara samo ružnoću – jezivu, odvratnu ružnoću, takvu da i ona i njeni tvorci bivaju osuđeni na zaborav, ili, još gore, na vječito gađenje. Svi zločini iz povijesti čovječanstva, pa i ovi najgori koji su se dogodili poslije mog odlaska, pronalazili su nadahnuće u čudovišnim devijacijama uma najdarovitijih, genijalnih ljudi. Svaki novi užas u ljudskoj egzistenciji potvrđuje da je Život još jednom našao u Umjetnosti svoj primjer za ugled.”
“Ako je tako, dozvoli da upitam što je čemu služilo kao primjer za ugled u tvojoj najpoznatijoj knjizi – da li je portret Doriana Graya, dakle jedno umjetničko djelo, pratio, to jest oponašao stravično mijenjanje stvarnog moralnog lika junaka romana, dakle preslikavao Život, ili je bilo obratno?”
“Slika može prikazati laž, ali i istinu. Ta istina i ta laž mogu biti krajnje mučne i ružne, ali im se čovjekov moralni lik, svjesno ili nesvjesno, veoma lako prilagođava. On njima, a ne one njemu! Uostalom, to podsjeća na ono vječito pitanje šta je starije: kokoška ili jaje. Uz to, Život podražava umjetničko djelo upravo zato što je ono jedna veličanstvena laž. Ali laž iza koje se krije ona bitna istina. Naše pravo lice – naš istiniti portret – ogledalo je jedne Više Volje.”
“To što si rekao strašno je. U toj istini o kojoj govoriš, istini Univerzuma, u kojoj se, kako kažeš, ogleda jedna Viša Volja, sve je plač i škrgut zubi… Ona me užasava tim jaucima koji su njen izraz i koji su daleko veća muka mom duhu nego mom sluhu, a ti ih bolje od mene registriraš, uz patnju i bol, kao što si rekao. Nije li to za tebe pakao? To znači da je Zlo vječito.”
“A zar ne čuješ i veličanstvenu glazbu u kojoj se glasanje tog Zla gubi? Svi svjetovi šalju u beskrajne prostore svoje pjesme, svoje himne, u čežnji da se sretnu i zajednički pronađu Smisao. Zar ne razabireš u svemu tome i skromni glas iz našeg svijeta? Beethovenovu Petu simfoniju? Mozartov Rekvijem? Stihove iz Goetheovog Fausta?”
“Trenutno čujem nešto zaista neobično: učinilo mi se da sam čuo cijuk miša.”
“Sva stvorenja imaju pravo sudjelovati u tom koncertu Univerzuma, pa to i čine. Čuo si cijuk miša, a možeš čuti i riku lava, mukanje krave, pjev slavuja. Kad se tvoja svemirska čula sasvim izoštre, možda ćeš čuti i razgovor mrava. Sumnjam, doduše, da cijuk miša može bitnije doprinijeti pronalasku Smisla, ali možda može, makar sasvim malo, koristiti uspostavljanju sveopće Harmonije.”
“Ti, dakle, misliš, Duše, da će se ova sveobuhvatna huka, ovo moćno brujanje, okončati svemirskom Harmonijom?”
“Ne znam. Možda, ali sasvim nakratko. Takva Harmonija, ako ikad bude uspostavljena, vjerojatno će se smjesta raspasti, jer sve ovdje teče u neprestanim promjenama, potresima i katastrofama.”
I zbilja: još dok sam slušao te posljednje riječi kojima mi se Glas obraćao, sve se oko mene zaljuljalo i počelo rušiti, zajedno sa mnom, u neizmjerno dubok ponor koji se otvorio poda mnom. “Zbogom!” doviknuo mi je Glas. Padajući, pomislio sam: da li ovo ponovno umirem ili se vraćam u Život?
Tada sam se probudio.
I na podu pored kreveta ugledao knjižicu: Propast laganja, od Oscara Wildea.
Uzevši je, primijetio sam da su joj rubovi nagriženi mišjim zubićima.