Hotel Karmel. Uska sobica, nalik redovničkoj ćeliji.
Liježem kasno, nakon popodneva i večeri koje sam proveo obilazeći pusto jevrejsko predgrađe Kazimierz. Nekad je to bio zaseban gradić, rijekom Vislom odijeljen od Krakova. Kada su čovjekova znanja i moći toliko uznapredovali, Visla je preusmjerena. Potekla je drugim tokom, a grad je postao jedan.
Sakupili su ih i poveli opet na drugu obalu rijeke. Tamo je podignut geto.
Zatim su ih vozovima, dobrim poljskim željeznicama, odvezli u Oświęciem.
Kazimierz je nakon rata godinama bio pust. Ostavljen kao onoga dana kada su ljudi odvedeni.
Zatim je partija u oronule i urušene jevrejske kuće uselila krakovske bezdomnike, ljude s dna, najgori proletarijat.
Za generacije djece, Kazimierz je bio kvart u koji se ne zalazi, jer sa svih strana vreba opasnost, osveta deklasiranih.
Kada je pao komunizam, sirotinja je nestala, a Kazimierz je obnovljen, onakav kakav je bio prije rata, i uvršten u turističku ponudu.
Kraj je oktobra i turista nema. Obilazim po nekoliko puta potpuno pusti štetl. Sinagoga, ješiva, mjesto na kojem je bila tržnica, ulice Josefa, Kupa, Szeroka, Izaaka…
Zatim odlazim u hotel, liježem i već spavam.
Prevrćući se po uskoj postelji, slučajno rukom udaram po prekidaču i svjetlo se pali.
Gledam oko sebe i ne znam tko sam i zašto sam tu.
To traje kratko. Nekoliko trenutaka, ili samo djelić. To ne mogu znati.
Mislim da su svjetlo upalili oni koji su po mene došli. Ali spokojan sam i miran. Nastavilo se to na neki san kojeg se više nisam sjećao. I znao sam što će se dogoditi i koji je to osjećaj.
Zatim sam došao sebi.
I uplašio se svog spokoja.
Nikome o tome ne mogu pričati. Sna se ne sjećam i ne znam što se dogodilo.
San u Kazimierzu
Hotel Karmel. Uska sobica, nalik redovničkoj ćeliji.
Liježem kasno, nakon popodneva i večeri koje sam proveo obilazeći pusto jevrejsko predgrađe Kazimierz. Nekad je to bio zaseban gradić, rijekom Vislom odijeljen od Krakova. Kada su čovjekova znanja i moći toliko uznapredovali, Visla je preusmjerena. Potekla je drugim tokom, a grad je postao jedan.
Sakupili su ih i poveli opet na drugu obalu rijeke. Tamo je podignut geto.
Zatim su ih vozovima, dobrim poljskim željeznicama, odvezli u Oświęciem.
Kazimierz je nakon rata godinama bio pust. Ostavljen kao onoga dana kada su ljudi odvedeni.
Zatim je partija u oronule i urušene jevrejske kuće uselila krakovske bezdomnike, ljude s dna, najgori proletarijat.
Za generacije djece, Kazimierz je bio kvart u koji se ne zalazi, jer sa svih strana vreba opasnost, osveta deklasiranih.
Kada je pao komunizam, sirotinja je nestala, a Kazimierz je obnovljen, onakav kakav je bio prije rata, i uvršten u turističku ponudu.
Kraj je oktobra i turista nema. Obilazim po nekoliko puta potpuno pusti štetl. Sinagoga, ješiva, mjesto na kojem je bila tržnica, ulice Josefa, Kupa, Szeroka, Izaaka…
Zatim odlazim u hotel, liježem i već spavam.
Prevrćući se po uskoj postelji, slučajno rukom udaram po prekidaču i svjetlo se pali.
Gledam oko sebe i ne znam tko sam i zašto sam tu.
To traje kratko. Nekoliko trenutaka, ili samo djelić. To ne mogu znati.
Mislim da su svjetlo upalili oni koji su po mene došli. Ali spokojan sam i miran. Nastavilo se to na neki san kojeg se više nisam sjećao. I znao sam što će se dogoditi i koji je to osjećaj.
Zatim sam došao sebi.
I uplašio se svog spokoja.
Nikome o tome ne mogu pričati. Sna se ne sjećam i ne znam što se dogodilo.