Skidajte sve mostove sa r’jeke moje izdišuće, Obale vlasne ne vidim, samo járe ljetne palež, Od zapada do Siona sve su vode isušile, i Jordan i Taho, mȏra, Miljacka i Manzanares.
Skidajte sve mostove jer sȃm sam sebi pretežao, Vrleću misliju i slaženjem u ponor im bezdan; Sjećam li se Galicije? Tamo tek sam gladovao za hljebom kog nemade – sad ja sam onaj kojeg nema.
I kojeg žude kajzeršmarni1 tirana i mračnjaka, Ipak sam im umakao i nisu me razdrobili; Ja izdišem slobodan, izlijte r’jeku mi u kanal, Pa ulijte neku drugu, da nismo mȕktē mostili2
Od daha do daha, tako je daleko, hibridna gomila, Do Bosne, Španije, nikad mi bliže – Saksonija mogila!3
II
Tajne moje duše, o tajne duše želim otkriti, Nebo želim kao papir, kao papir nebo c’jelo; O izlivaj se more plavo u sjajnocrnu tintu, Reći ću ti tajne i tvoje tajne izliti smjelo.
Kad stisnemo se mracima, fotofobični međusob, Naš zaključani bezoblik delirično se klati; I mi dva smo nerastajna čiji zajednički kosmos ni malena me ne trpi, već znajuć’ da će rasti
strast za tvojim znanjem, romansom starom da ga rasunčim, nesalomljivo i stoički opjevam mu fuziju; ovo je moja neznatnost i tvoja svjetlost; ja učim zemlju gutati, Tajfu Toledsku4 i Andaluziju bačene na hrpu katranastu stršeću u vazduh Bergen-Belzena – priljepčiv, bakračem5tvojim razasut.
1 Kajzeršmarn (njem. Kaiserschmarren, die) – jednostavni domaći slatkiš od izdrobljenih mrvica; pejor. bezvrijedna umjetnička tvorevina koja podsjeća na staru Austriju (plitka opereta i sl.)
3mogila (rus. могила) – grob; izraženo izdignut grobni humak po običajima kopanja mrtvaca kod nekih naroda.
4Toledska Tajfa (špa. Taifa de Toledo, Reino de Toledo), jedna od taifa Al-Andaluza nastalih raspadom Kordobskog Kalifata 1035. godine. Prestaje postojati kršćanskom rekonkvistom 1085.
5 bakrač (tur.) – kotao od bakra za kuhanje na otvorenoj vatri
Dr. Kalmi Baruh (1896 – 1945) rodio se igrom slučaja u Sarajevu (porodica mu je živjela u Višegradu) kao osmo i najmlađe dijete Salamona Baruha i Flore Abinun. Nakon završene osnovne škole u Višegradu, pohađa Veliku realnu gimnaziju u Sarajevu, i već u mladom uzrastu počinje prevoditi jevrejske priče sa nekoliko stranih jezika. 1915. mobilisan je u austrougarsku vojsku, poslat na galicijski front, gdje biva zarobljen, te će gotovo dvije godine provesti u ruskom zarobljeništvu na Kavkazu, gdje u uslovima ograničene slobode ipak uspijeva pohađati i neka od predavanja na Kazanjskom univerzitetu.
Pripadao je mladoj generaciji sarajevskih Sefarda koji su se školovali na prestižnim evropskim univerzitetima kao stipendisti Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“. Kalmi Baruh studira romanistiku najprije u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje 1923. i doktorira. Bio je jedini balkanski Sefard kojem je španska vlada dodijelila stipendiju za postdoktoralne studije u Centru za istoriju u Madridu, gdje sarađuje sa najvećim svjetskim autoritetima u oblasti hispanistike i sefardistike. Kalmi Baruh bio je veliki erudita i poliglota. Pored maternjeg srpskohrvatskog i judeo-espanjola, govorio je i njemački, engleski, francuski, portugalski, katalonski, galicijski, talijanski, latinski, grčki, hebrejski i ruski jezik.
Od velikog je značaja i Baruhov književni rad. Njegovi esejistički, prevodilački i publicistički ogledi, osim sefardske tematike, obuhvataju i špansku književnost od vremena Majmonidesa pa sve do Španskog građanskog rata.
Po završetku školovanja, dr. Kalmi Baruh se vraća u Sarajevo i postaje gimnazijski profesor francuskog jezika i književnosti.
U godinama pred Holokaust, kada su već zaživjele represivne mjere nad Jevrejima, a kao jedna od njih i ograničavanje broja upisane jevrejske djece u srednje škole, dr. Kalmi Baruh postaje jedan od osnivača Jevrejske gimnazije u zgradi Jevrejske opštine, kao i njen prvi direktor.
Nakon godina profesionalnog šikaniranja i stalnog prisilnog prebacivanja iz mjesta u mjesto, iz škole u školu, 1941. godine, ukazom poglavnikovog povjereništva u Sarajevu od 3. maja, Kalmiju Baruhu biće zabranjen rad, te je otpušten iz službe bez prava na penziju, nakon čega zajedno sa braćom bježi pred ustašama, najprije u Sandžak, a zatim i u Crnu Goru. Nejasne su okolnosti Baruhovog hapšenja, najvjerovatnije u Pljevljima, ali ono što se zna je da je odveden na prisilni rad, a zatim i deportovan u koncentracioni logor Bergen-Belzen u Donjoj Saksoniji, gdje će za njega nanovo uslijediti mučenje, prebijanje i ponižavanje.
Shrvan mučenjem, glađu i bolešću, ipak dočekuje kraj rata i savezničku pobjedu, ali uslijed pjegavog tifusa i opšte iscrpljenosti uopšte više nije bio u stanju ni primati hranu, te umire u mukama, nekoliko dana po oslobođenju. Njegovo tijelo sa hiljadama drugih zaraženih tifusom bačeno je na gomilu koja je dosezala nebeske razmjere, a zatim i spaljeno.
Samrtnički lament Kalmija Baruha pred palež na tifusarskoj lomači Bergen-Belzena
I
Skidajte sve mostove sa r’jeke moje izdišuće,
Obale vlasne ne vidim, samo járe ljetne palež,
Od zapada do Siona sve su vode isušile,
i Jordan i Taho, mȏra, Miljacka i Manzanares.
Skidajte sve mostove jer sȃm sam sebi pretežao,
Vrleću misliju i slaženjem u ponor im bezdan;
Sjećam li se Galicije? Tamo tek sam gladovao
za hljebom kog nemade – sad ja sam onaj kojeg nema.
I kojeg žude kajzeršmarni1 tirana i mračnjaka,
Ipak sam im umakao i nisu me razdrobili;
Ja izdišem slobodan, izlijte r’jeku mi u kanal,
Pa ulijte neku drugu, da nismo mȕktē mostili2
Od daha do daha, tako je daleko, hibridna gomila,
Do Bosne, Španije, nikad mi bliže – Saksonija mogila!3
II
Tajne moje duše, o tajne duše želim otkriti,
Nebo želim kao papir, kao papir nebo c’jelo;
O izlivaj se more plavo u sjajnocrnu tintu,
Reći ću ti tajne i tvoje tajne izliti smjelo.
Kad stisnemo se mracima, fotofobični međusob,
Naš zaključani bezoblik delirično se klati;
I mi dva smo nerastajna čiji zajednički kosmos
ni malena me ne trpi, već znajuć’ da će rasti
strast za tvojim znanjem, romansom starom da ga rasunčim,
nesalomljivo i stoički opjevam mu fuziju;
ovo je moja neznatnost i tvoja svjetlost; ja učim
zemlju gutati, Tajfu Toledsku4 i Andaluziju
bačene na hrpu katranastu stršeću u vazduh
Bergen-Belzena – priljepčiv, bakračem5 tvojim razasut.
1 Kajzeršmarn (njem. Kaiserschmarren, die) – jednostavni domaći slatkiš od izdrobljenih mrvica; pejor. bezvrijedna umjetnička tvorevina koja podsjeća na staru Austriju (plitka opereta i sl.)
2 mȕktē (tur. müft; perz. muft) . reg. badava, besplatno
3 mogila (rus. могила) – grob; izraženo izdignut grobni humak po običajima kopanja mrtvaca kod nekih naroda.
4 Toledska Tajfa (špa. Taifa de Toledo, Reino de Toledo), jedna od taifa Al-Andaluza nastalih raspadom Kordobskog Kalifata 1035. godine. Prestaje postojati kršćanskom rekonkvistom 1085.
5 bakrač (tur.) – kotao od bakra za kuhanje na otvorenoj vatri
Dr. Kalmi Baruh (1896 – 1945) rodio se igrom slučaja u Sarajevu (porodica mu je živjela u Višegradu) kao osmo i najmlađe dijete Salamona Baruha i Flore Abinun. Nakon završene osnovne škole u Višegradu, pohađa Veliku realnu gimnaziju u Sarajevu, i već u mladom uzrastu počinje prevoditi jevrejske priče sa nekoliko stranih jezika. 1915. mobilisan je u austrougarsku vojsku, poslat na galicijski front, gdje biva zarobljen, te će gotovo dvije godine provesti u ruskom zarobljeništvu na Kavkazu, gdje u uslovima ograničene slobode ipak uspijeva pohađati i neka od predavanja na Kazanjskom univerzitetu.
Pripadao je mladoj generaciji sarajevskih Sefarda koji su se školovali na prestižnim evropskim univerzitetima kao stipendisti Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“. Kalmi Baruh studira romanistiku najprije u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje 1923. i doktorira. Bio je jedini balkanski Sefard kojem je španska vlada dodijelila stipendiju za postdoktoralne studije u Centru za istoriju u Madridu, gdje sarađuje sa najvećim svjetskim autoritetima u oblasti hispanistike i sefardistike. Kalmi Baruh bio je veliki erudita i poliglota. Pored maternjeg srpskohrvatskog i judeo-espanjola, govorio je i njemački, engleski, francuski, portugalski, katalonski, galicijski, talijanski, latinski, grčki, hebrejski i ruski jezik.
Od velikog je značaja i Baruhov književni rad. Njegovi esejistički, prevodilački i publicistički ogledi, osim sefardske tematike, obuhvataju i špansku književnost od vremena Majmonidesa pa sve do Španskog građanskog rata.
Po završetku školovanja, dr. Kalmi Baruh se vraća u Sarajevo i postaje gimnazijski profesor francuskog jezika i književnosti.
U godinama pred Holokaust, kada su već zaživjele represivne mjere nad Jevrejima, a kao jedna od njih i ograničavanje broja upisane jevrejske djece u srednje škole, dr. Kalmi Baruh postaje jedan od osnivača Jevrejske gimnazije u zgradi Jevrejske opštine, kao i njen prvi direktor.
Nakon godina profesionalnog šikaniranja i stalnog prisilnog prebacivanja iz mjesta u mjesto, iz škole u školu, 1941. godine, ukazom poglavnikovog povjereništva u Sarajevu od 3. maja, Kalmiju Baruhu biće zabranjen rad, te je otpušten iz službe bez prava na penziju, nakon čega zajedno sa braćom bježi pred ustašama, najprije u Sandžak, a zatim i u Crnu Goru. Nejasne su okolnosti Baruhovog hapšenja, najvjerovatnije u Pljevljima, ali ono što se zna je da je odveden na prisilni rad, a zatim i deportovan u koncentracioni logor Bergen-Belzen u Donjoj Saksoniji, gdje će za njega nanovo uslijediti mučenje, prebijanje i ponižavanje.
Shrvan mučenjem, glađu i bolešću, ipak dočekuje kraj rata i savezničku pobjedu, ali uslijed pjegavog tifusa i opšte iscrpljenosti uopšte više nije bio u stanju ni primati hranu, te umire u mukama, nekoliko dana po oslobođenju. Njegovo tijelo sa hiljadama drugih zaraženih tifusom bačeno je na gomilu koja je dosezala nebeske razmjere, a zatim i spaljeno.