‘Našu susjedu Ann svaki dan posjećuje prijateljica’, debelim štampanim slovima piše na obavijesti koju je revni građanin zalijepio na prozor dnevne sobe. ‘Tim sebičnim postupkom dovodi u pitanje zdravlje svih nas u kući. Srami se, Ann!’ Poruku prati cijeli red debelih strelica koje pokazuju prema gore, što u ovom slučaju ne znači ništa dobro kao u leksikonu emotikona, već naprosto lokaciju na kojoj živi ozloglašena Ann. Ovo je jedan od, doduše, rijetko ‘proaktivnih’ primjera građanske savjesti, ali kultura potkazivanja procvala je u Velikoj Britaniji brzo i naglo baš kao proljeće 2020.
Korona-mjere su u ovom društvu, koje o sebi misli kao o progresivnom, stoljetno demokratskom, prepuštene individualnoj savjesti građana. Policiji su dodijeljene nove, male ovlasti koje provodi neujednačeno i nedosljedno. Je l’ mjera, je l’ preporuka, je l’ zakon? U mutnoj zoni između mjera i preporuka profilirala su se dva zaključka. Prvo, velik broj građana je neodgovoran, razmažen i nedorastao poklonjenom povjerenju. Drugo, preko noći je niknulo čudo malih špijuna i policijaca-amatera na kojem bi nam pozavidjeli prezreni represivni režimi. Jedna je medicinska sestra na šajbi pronašla zataknutu poruku :’Vidim da svakog dana izlaziš i odlaziš nekamo autom. Nisi u uniformi, dakle, ne ideš na posao. Sram te bilo. Gledam te. Znaj da si prijavljena policiji.’
Na lokalnoj društvenoj mreži za stanovnike mojeg kvarta građani se svakodnevno pjene i prokazuju; šetače s prerazigranom djecom, oznojene džogere, zadihane bicikliste, brojčano prevelike obitelji, pojedince koji ‘svakodnevno izlaze iz kuće’, iako to nigdje nije izrijekom zabranjeno. Poneki, blaženo nesvjesni ironije, vozeći se biciklom primjećuju zabrinjavajuću količinu građana na ulicama te im na društvenoj mreži čitaju lekciju.
Pravednički gnjev povremeno uzleti do ekstremnih visina s kojih ozlojađeni zazivaju vojsku i policiju da izađe na ulice i počne uvoditi red ‘kad već sami nismo u stanju’ ili se nadaju uvođenju aplikacija kojima bi se pratilo kretanje zaraženih. U ime zdravlja priželjkuju da im ograniče slobodu i ukinu privatnost. Nitko spremniji od bogate srednje klase da prostre crveni tepih zemlji Gilead, za vlastitu dobrobit.
Kad ne strahujem od bliske distopije, borim se s karantenskim zamorom. Dani su puni monotonih zadataka, razina kreativne produktivnosti niska, količina mrvica po stanu neusisiva, dijete sve prepredenije, sa sve sofisticiranijom primjenom izjava ljubavi kako bi izbjeglo zadatke i postiglo kratkoročne, diskutabilne ciljeve.
Sanjam jednu noć da moja prijateljica Ana i ja idemo na balet k nekoj ženi koja ima studio s prečkama na kotače. Svaki put kad dignem nogu, prečka se otkotrlja. Progoni me, čini se, osjećaj uzaludnosti. Da ne spominjem da je u takav san povesti prijateljicu, bivšu balerinu, posebna vrsta mazohizma.
‘Mama je komplicirana’, čujem Anju kako objašnjava tati. ‘I ja sam komplicirana. Ti nisi kompliciran. Razumiješ?’
Iako se ne bih mogla složiti s njom, u Dagijevom pogledu čitam misao, ‘Kad se ova približi pubertetu, najebasmo.’
Proljeće je granulo i grunulo, kao iz Anjinih slikovnica o godišnjim dobima. Vješamo veš u vrtu što je u Škotskoj obično riskantna odluka. Šetamo šumom. Tu i tamo mimoiđemo se s drugim šetačima. Kad nam se pogledi sretnu, pozdravljamo se i osmjehnemo kao sudionici iste sudbine. Osim s Revnima. Njih prepoznaješ po napetoj energiji već tamo s udaljenog proplanka.
U šumi beremo lišće divljeg češnjaka od kojeg Dougie radi pesto.
Jedemo božanstveno. Jela iz Ottolenghijevih kuharica. Kolače iz kuharice Andree Pisac.
‘Kako si?’, pita me prijatelj iz Makedonije.
‘Debelo.’, odgovaram.
Osjećaj je donekle subjektivan, ali s vremenom će tri veća, dva manja i dvanaest do petnaest mikroobroka polučiti i objektivne rezultate.
Kad toliko vremena provodimo za stolom, postaje jasno da smo neke lekcije iz bontona zanemarili. Podučavam Anju da pokuša ostati za stolom dok svi ne završe s hranom i da pita – May I be excused from the table?, kao neko viktorijansko dijete, kojemu je povremeno, samo na slikama, nalik.
Dok nam izvana prijeti invazija u privatnost, karantena je na kućnom frontu srušila i zadnje bastione misterije.
‘Tata!’, čujem kako se ori s drugog kraja stana.
Tišina.
‘Tata! Gdje si?’
Tišina.
‘Tata!! Oh’, nagla tišina. Našla ga je. ‘Je l’ piškiš ili kakaš?’
‘Kakam, Anja. Možeš, molim, te izaći i zatvoriti vrata?’
‘Kad se pokakaš, hoćeš se igrati skrivača?’
‘Hoću. Možeš, molim te, izaći i zatvoriti vrata?’
Čujem kako se vrata zatavaraju i vidim kako se prilijepila za njih.
‘Tata? Ta-ta!’
‘Molim, Anja?’
‘Šta radiš?’
‘Isto što i maloprije.’
‘Još uvijek kakaš?!’
‘Pokušavam!’
Onda čujem njene male korake kako me traže. Uđe u sobu i duboko, teško uzdahne. ‘Tata me nervira. Užasno dugo kaka. Ja nikad tako dugo ne kakam.’
‘Žene su efikasnije, Anja’.
S dva kreativna zadatka koje sam prihvatila, ipak nisam efikasna. Pišem scenu za National Theatre of Scotland, dok je Dougie u nabavci, a Anja bulji u Moje pjesme, moji snovi. Iako pišem u radnoj sobi u stanu u kojem je prostora napretek, otkad je Anje na ovom svijetu ja kao da sam opremljena trećim uhom, malim satelitom koji prati njezina kretanja, osluškuje njezin puls i potrebe, i svakih nekoliko minuta šalje mini strujne udare u moje poslom zaokupljene misli. Ona vrsta koncetracije nalik na trans koju sam ranije poznavala više ne postoji. ‘Srdačan pozdrav, majčinstvo’.
Karantenska zasićenost zahvatila je mnoge. I kolege i prijatelji prijavljuju nisku produktivnost i sjene depresije. Ali jedan kaže da pohađa online masterclass iz scenaristike, drugi uči mandarinski, prijeteljica preko puta ima pun dan ispunjen online satovima joge, boksa, meditacije. A ima ih, slutim, i koji neobuzdano pišu. Moji će kolege izroniti iz ovoga kao poligloti, s usavršenim autorskim stilom, razgibani, definirani i mišićavi, nemali broj njih s folderom ‘Tetralogija’. Kako li ću se ja opet natjecati na bilo kojem tržištu, ovako potkvalificirana, zaboravivši kako se piše, s neodgojenim djetetom koje, po svoj prilici, svakodnevno nazaduje? Zdvajam, umjesto da pišem.
Kad se približi Anjino vrijeme spavanja, na čelu mi piše: ‘Iscrpljena. Lako me pokolebati.’
Sjedim na podu s onim noise cancelling slušalicama. Završavam scenu za National Theatre. Prije pola sata sam rekla ‘laku noć, apsolutno zadnji put’. Kroz slušalice čujem Anju kako punim plućima pjeva ‘So long, farewell, auf wiedersehen, good bye’. Ništa se drugo od vojničke poslušnosti djece Von Trapp nije očešalo o nju.
Kad već mislim da je zaspala, shvatim da me fiksira jednim okom.
Samoizolacija s Anjom (3) – Gledam te!
‘Našu susjedu Ann svaki dan posjećuje prijateljica’, debelim štampanim slovima piše na obavijesti koju je revni građanin zalijepio na prozor dnevne sobe. ‘Tim sebičnim postupkom dovodi u pitanje zdravlje svih nas u kući. Srami se, Ann!’ Poruku prati cijeli red debelih strelica koje pokazuju prema gore, što u ovom slučaju ne znači ništa dobro kao u leksikonu emotikona, već naprosto lokaciju na kojoj živi ozloglašena Ann. Ovo je jedan od, doduše, rijetko ‘proaktivnih’ primjera građanske savjesti, ali kultura potkazivanja procvala je u Velikoj Britaniji brzo i naglo baš kao proljeće 2020.
Korona-mjere su u ovom društvu, koje o sebi misli kao o progresivnom, stoljetno demokratskom, prepuštene individualnoj savjesti građana. Policiji su dodijeljene nove, male ovlasti koje provodi neujednačeno i nedosljedno. Je l’ mjera, je l’ preporuka, je l’ zakon? U mutnoj zoni između mjera i preporuka profilirala su se dva zaključka. Prvo, velik broj građana je neodgovoran, razmažen i nedorastao poklonjenom povjerenju. Drugo, preko noći je niknulo čudo malih špijuna i policijaca-amatera na kojem bi nam pozavidjeli prezreni represivni režimi. Jedna je medicinska sestra na šajbi pronašla zataknutu poruku :’Vidim da svakog dana izlaziš i odlaziš nekamo autom. Nisi u uniformi, dakle, ne ideš na posao. Sram te bilo. Gledam te. Znaj da si prijavljena policiji.’
Na lokalnoj društvenoj mreži za stanovnike mojeg kvarta građani se svakodnevno pjene i prokazuju; šetače s prerazigranom djecom, oznojene džogere, zadihane bicikliste, brojčano prevelike obitelji, pojedince koji ‘svakodnevno izlaze iz kuće’, iako to nigdje nije izrijekom zabranjeno. Poneki, blaženo nesvjesni ironije, vozeći se biciklom primjećuju zabrinjavajuću količinu građana na ulicama te im na društvenoj mreži čitaju lekciju.
Pravednički gnjev povremeno uzleti do ekstremnih visina s kojih ozlojađeni zazivaju vojsku i policiju da izađe na ulice i počne uvoditi red ‘kad već sami nismo u stanju’ ili se nadaju uvođenju aplikacija kojima bi se pratilo kretanje zaraženih. U ime zdravlja priželjkuju da im ograniče slobodu i ukinu privatnost. Nitko spremniji od bogate srednje klase da prostre crveni tepih zemlji Gilead, za vlastitu dobrobit.
Kad ne strahujem od bliske distopije, borim se s karantenskim zamorom. Dani su puni monotonih zadataka, razina kreativne produktivnosti niska, količina mrvica po stanu neusisiva, dijete sve prepredenije, sa sve sofisticiranijom primjenom izjava ljubavi kako bi izbjeglo zadatke i postiglo kratkoročne, diskutabilne ciljeve.
Sanjam jednu noć da moja prijateljica Ana i ja idemo na balet k nekoj ženi koja ima studio s prečkama na kotače. Svaki put kad dignem nogu, prečka se otkotrlja. Progoni me, čini se, osjećaj uzaludnosti. Da ne spominjem da je u takav san povesti prijateljicu, bivšu balerinu, posebna vrsta mazohizma.
‘Mama je komplicirana’, čujem Anju kako objašnjava tati. ‘I ja sam komplicirana. Ti nisi kompliciran. Razumiješ?’
Iako se ne bih mogla složiti s njom, u Dagijevom pogledu čitam misao, ‘Kad se ova približi pubertetu, najebasmo.’
Proljeće je granulo i grunulo, kao iz Anjinih slikovnica o godišnjim dobima. Vješamo veš u vrtu što je u Škotskoj obično riskantna odluka. Šetamo šumom. Tu i tamo mimoiđemo se s drugim šetačima. Kad nam se pogledi sretnu, pozdravljamo se i osmjehnemo kao sudionici iste sudbine. Osim s Revnima. Njih prepoznaješ po napetoj energiji već tamo s udaljenog proplanka.
U šumi beremo lišće divljeg češnjaka od kojeg Dougie radi pesto.
Jedemo božanstveno. Jela iz Ottolenghijevih kuharica. Kolače iz kuharice Andree Pisac.
‘Kako si?’, pita me prijatelj iz Makedonije.
‘Debelo.’, odgovaram.
Osjećaj je donekle subjektivan, ali s vremenom će tri veća, dva manja i dvanaest do petnaest mikroobroka polučiti i objektivne rezultate.
Kad toliko vremena provodimo za stolom, postaje jasno da smo neke lekcije iz bontona zanemarili. Podučavam Anju da pokuša ostati za stolom dok svi ne završe s hranom i da pita – May I be excused from the table?, kao neko viktorijansko dijete, kojemu je povremeno, samo na slikama, nalik.
Dok nam izvana prijeti invazija u privatnost, karantena je na kućnom frontu srušila i zadnje bastione misterije.
‘Tata!’, čujem kako se ori s drugog kraja stana.
Tišina.
‘Tata! Gdje si?’
Tišina.
‘Tata!! Oh’, nagla tišina. Našla ga je. ‘Je l’ piškiš ili kakaš?’
‘Kakam, Anja. Možeš, molim, te izaći i zatvoriti vrata?’
‘Kad se pokakaš, hoćeš se igrati skrivača?’
‘Hoću. Možeš, molim te, izaći i zatvoriti vrata?’
Čujem kako se vrata zatavaraju i vidim kako se prilijepila za njih.
‘Tata? Ta-ta!’
‘Molim, Anja?’
‘Šta radiš?’
‘Isto što i maloprije.’
‘Još uvijek kakaš?!’
‘Pokušavam!’
Onda čujem njene male korake kako me traže. Uđe u sobu i duboko, teško uzdahne. ‘Tata me nervira. Užasno dugo kaka. Ja nikad tako dugo ne kakam.’
‘Žene su efikasnije, Anja’.
S dva kreativna zadatka koje sam prihvatila, ipak nisam efikasna. Pišem scenu za National Theatre of Scotland, dok je Dougie u nabavci, a Anja bulji u Moje pjesme, moji snovi. Iako pišem u radnoj sobi u stanu u kojem je prostora napretek, otkad je Anje na ovom svijetu ja kao da sam opremljena trećim uhom, malim satelitom koji prati njezina kretanja, osluškuje njezin puls i potrebe, i svakih nekoliko minuta šalje mini strujne udare u moje poslom zaokupljene misli. Ona vrsta koncetracije nalik na trans koju sam ranije poznavala više ne postoji. ‘Srdačan pozdrav, majčinstvo’.
Karantenska zasićenost zahvatila je mnoge. I kolege i prijatelji prijavljuju nisku produktivnost i sjene depresije. Ali jedan kaže da pohađa online masterclass iz scenaristike, drugi uči mandarinski, prijeteljica preko puta ima pun dan ispunjen online satovima joge, boksa, meditacije. A ima ih, slutim, i koji neobuzdano pišu. Moji će kolege izroniti iz ovoga kao poligloti, s usavršenim autorskim stilom, razgibani, definirani i mišićavi, nemali broj njih s folderom ‘Tetralogija’. Kako li ću se ja opet natjecati na bilo kojem tržištu, ovako potkvalificirana, zaboravivši kako se piše, s neodgojenim djetetom koje, po svoj prilici, svakodnevno nazaduje? Zdvajam, umjesto da pišem.
Kad se približi Anjino vrijeme spavanja, na čelu mi piše: ‘Iscrpljena. Lako me pokolebati.’
Sjedim na podu s onim noise cancelling slušalicama. Završavam scenu za National Theatre. Prije pola sata sam rekla ‘laku noć, apsolutno zadnji put’. Kroz slušalice čujem Anju kako punim plućima pjeva ‘So long, farewell, auf wiedersehen, good bye’. Ništa se drugo od vojničke poslušnosti djece Von Trapp nije očešalo o nju.
Kad već mislim da je zaspala, shvatim da me fiksira jednim okom.
‘Izvoli, Anja?’
‘May I be excused from the bed?’