Bile su lakše one smrti tuđe,
u nekoj sobi neko umre i u tu sobu se uđe: moja majka,
moja zemlja,
moj otac,
moj pas,
onaj nesrećni kaktus koji sam ubila dolijevanjem vode.
Za njima sam plakala one suze šljive, iz mene je lilo to krvavo voće, tap tap tap kao slap.
Ali bile su lakše te smrti drugih bića,
ta krvoprolića
u vijestima,
te orgije smrti u onim mjestima
u koja se nikada neću vratiti,
ja sam živjela daleko, ja sam mislila dalje, svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime, ja sam vidjela Bahame, i Pariz, i Ameriku, i mjesto gdje je Džek London prvi put vidio svog
vučjaka
u snijegu,
ja sam vidjela svijet i od njega sam tražila svoju njegu,
ja neću umrijeti
kao moja majka, moj otac, moja zemlja, moj pas, moj kaktus koji se udavio u previše vlage, ja ću imati više sreće i više snage
i preživjeću.
Bilo je tako dok su me održavale te smrti tuđe,
čovjek mora da ih sve ožali i ta žalost je čovjeku oruđe,
hodaš iz inata,
živiš jer su te otpisali,
dišeš tamo gdje drugi nikada nisu prodisali,
ti si uspjeh jer ne umireš u tom plodnome vrtu smrti,
ti si onaj koji se dragovoljno ne natrti,
već opstaje.
Izdržavaš kao divljakuša, boriš se kao Spartakuša, od mene neće načiniti ropkinju,
ja ovoj smrti neću robovati
ja ovome svijetu neću robovati, svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja ću po njima kročiti kao gazela
visokog čela.
Ali tako niko ne preživi svoju smrt, ona je kao hrt
koji te stigne i zakolje, moju majku, mog oca, moju zemlju, mog psa, moj kaktus, moje zemljake,
moj buljuk izbjeglica, sva ta lica,
baš sve ih je zaklala
iz kaprica.
Sad znam
samo ovako čovjek preživi svoju smrt,
tako da je zaboravi,
tako da o njoj ne misli u ovom svijetu strašila,
Samo ovako čovjek preživi svoju smrt
Bile su lakše one smrti tuđe,
u nekoj sobi neko umre i u tu sobu se uđe:
moja majka,
moja zemlja,
moj otac,
moj pas,
onaj nesrećni kaktus koji sam ubila dolijevanjem vode.
Za njima sam plakala one suze šljive, iz mene je lilo to krvavo voće,
tap tap tap
kao slap.
Ali bile su lakše te smrti drugih bića,
ta krvoprolića
u vijestima,
te orgije smrti u onim mjestima
u koja se nikada neću vratiti,
ja sam živjela daleko, ja sam mislila dalje,
svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja sam vidjela Bahame, i Pariz, i Ameriku, i mjesto gdje je Džek London prvi put vidio svog
vučjaka
u snijegu,
ja sam vidjela svijet i od njega sam tražila svoju njegu,
ja neću umrijeti
kao moja majka, moj otac, moja zemlja, moj pas, moj kaktus koji se udavio u previše vlage,
ja ću imati više sreće i više snage
i preživjeću.
Bilo je tako dok su me održavale te smrti tuđe,
čovjek mora da ih sve ožali i ta žalost je čovjeku oruđe,
hodaš iz inata,
živiš jer su te otpisali,
dišeš tamo gdje drugi nikada nisu prodisali,
ti si uspjeh jer ne umireš u tom plodnome vrtu smrti,
ti si onaj koji se dragovoljno ne natrti,
već opstaje.
Izdržavaš kao divljakuša, boriš se kao Spartakuša,
od mene neće načiniti ropkinju,
ja ovoj smrti neću robovati
ja ovome svijetu neću robovati,
svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja ću po njima kročiti kao gazela
visokog čela.
Ali tako niko ne preživi svoju smrt, ona je kao hrt
koji te stigne i zakolje,
moju majku, mog oca, moju zemlju, mog psa, moj kaktus, moje zemljake,
moj buljuk izbjeglica,
sva ta lica,
baš sve ih je zaklala
iz kaprica.
Sad znam
samo ovako čovjek preživi svoju smrt,
tako da je zaboravi,
tako da o njoj ne misli u ovom svijetu strašila,
i to sam promašila.