U svibnju prošle godine The New York Times objavio je da je J. D. Salinger slomio kuk. Događa se starcima, ali i ta je vijest bila neprovjerena, kao i sve ono što se u posljednjih četrdesetak godina načulo i doznalo od onih koji nešto znaju i onih koji bi se htjeli proslaviti, iako zapravo ne znaju ništa, uključujući i njegove bližnje, poznanike, prijatelje i literarne agente. Jedini siguran glas koji je od Salingera dopirao, i za koji se moglo pouzdano znati da njemu i pripada, bile su povremene tužbe i zabrane protiv onih koji su kršili piščeva autorska prava.
Šest mjeseci kasnije, sin J. D. Salingera objavio je njegovu smrt. Za viješću je slijedio i indiskretni detalj: u smrtnome času nije osjećao nikakve bolove! Na nekoj drugoj smrtovnici takvo bi pojašnjenje djelovalo utješno, “nije se, jadan, mučio”, poradovale bi se u nas stare žene, ali na njegovoj, u svim važnim i nevažnim novinama objavljenoj smrtovnici, te riječi zvuče ironično. Svih ovih godina kako ga nije bilo i kako se skrivao u Cornishu, New Hapshire, tvrdoglavo je ustrajavao na tome da se nikoga ne tiče kako mu je, boli li ga što. I sada je, eto, nesretnik dočekao da cjelokupna svjetska javnost bude obaviještena o njegovim osjećajima u drugome najintimnijem trenutku u životu. Vijest o Salingerovoj smrti predstavlja njegov izlazak iz duge samoizolacije. Od sada, njegov je život jednako javan kao i život bilo kojeg drugog pisca, ili kao život Elvisa Presleyja.
Onaj dio svijeta koji je okružen Amerikom ovih je dana ponovo fasciniran godinama njegove neprisutnosti. Nakon što su ga progonili, postavljali mu zasjede ispred seoskoga dućana u Cornishu, pratili ga teleobjektivima i satelitima, sad po televizijama i na internetu emitiraju i objavljuju snimke i fotografije, na kojima Salingera vidimo kao mrzovoljnog, katkad i gnjevnog starca. Čak su i naše novine, u posljednje vrijeme fascinirane isključivo likom i djelom Ante Pavelića, objavile na svome portalu tu kratku video snimku, pozivajući čitatelje zaštićene pseudonimima, uglavnom sve sami neonacistički i rasistički ološ, da “s drugima podijele” što su im značili Salinger i njegova književnost. I doista, našao se poneko kome je pisac nešto značio.
No, i Amerika katkad nalikuje komentarima s web portala hrvatskih dnevnih novina. Tako je, recimo, Bret Easton Ellis izjavio da je sretan i da će slaviti Salingerovu smrt, dan koji je čekao jebeno dugo. Stephen King je, pak, rekao da je umro posljednji u nizu velikih poslijeratnih američkih pisaca. Ta su se dvojica nekako tipski izdvojila: King je hiperproduktivni, ali za svake intelektualne mode prezreni, pripovjedač koji se na pisanju obogatio, a Easton Ellis mali je njujorški bogataški sin, što se od duga vremena počeo baviti književnošću, očajno je loš i dosadan pisac, koji na sve načine – drogom, alkoholom, drukčijim seksom, razbijanjem namještaja, kanibalizmom – nastoji šokirati u svojoj prozi. I sad bi, eto, šokirao i tulumom na Salingerovom grobu. Za razliku od Kinga koji je trivijalan – kako tvrde oni koji ga odveć preziru da bi ga čitali – Easton Ellis je smrtno dosadan.
Ali dok King kao pisac doista nema nikakve veze sa Salingerom, i bio bi isti takav da “Lovac u žitu” ili “Devet priča” nikada nisu objavljeni, Easton Ellis je dio istoga tradicijskog niza ili obiteljskog književnog stabla. On je, moglo bi se i tako reći, daleki Salingerov potomak, u jednome izvrnutom evolucijskom nizu (kakvi su u književnosti inače česti), koji se kreće od čovjeka prema majmunu.
Prije desetak godina Louis Menand je u The New Yorkeru sastavio jedan estetski zanimljiv niz pisaca i knjiga na koje je utjecao Salinger, osobito “Lovac u žitu”, u kojem se, među ostalima, našla i Sylvia Plath, s autobiografskim romanom “Stakleno zvono”, još jednom knjigom koja je, davnih sedamdesetih, u nas imala kultni status. Osim što strukturno nalikuje romanu o Holdenu Caulfieldu, roman Sylvije Plath obilježen je vrlo sličnim osjećajima, mučnom i neurotičnom ispoviješću, te beznadnim i bolno tužnim završetkom.
Iako je njezina junakinja generacijski udaljena od Holdena, s druge je strane puberteta nego on, te iako se radi o priči koja, za razliku od Salingerove, predstavlja presliku njezina života i uvod u način na koji će skončati, u romanu Sylvije Plath kao da se zrcali “Lovac u žitu”. No, to mu ne oduzima ništa od književne, ali i emotivne autentičnosti i veličine. Uz Sylviju Plath, Menand je spomenuo i Huntera S. Thompsona i njegov klasik iz 1971. “Strah i prezir u Las Vegasu”, te Easton Ellisu poetički bliskog i jednako dosadnog Jaya McInerneya s romanom “Sjajna svjetla, velegrad”, ali i “Potresno djelo nesigurnog genija”, knjigu Davea Eggersa iz 2000…
Mnogi su američki pisci, pogotovo kad bi ih nagradilo ili kada su nešto slavili, priznavali da štošta duguju Salingeru. Njegovim kratkim pričama počast su odavali John Updike i Richard Yates. Salingerove utjecaje lako je otkriti ne samo u Updikeovim kratkim i novinskim pričama, nego i u golemom romanu “Parovi”, dok su, primjerice, dramska struktura, atmosfera, socijalni ambijent, ali i način na koji ludi glavna junakinja, u veličanstvenom romanu Richarda Yatesa “Put oslobođenja”, kao od iste stvoriteljske ruke i od iste duše kao “Devet priča”. To je jednako vidljivo, i još šokantnije, u filmu Sama Mandesa, za koji bi se moglo reći da je najselindžerskiji od svih filmova čiji su se pisci ili redatelji načitavali nad Salingerovim pričama.
Charles Bukowski narugao se kultu romana “The Catcher in the Rye”, a pomalo i samom Salingeru, persiflažom “Ham on Rye”. U format “Lovca u žitu” smjestio je svoju autobiografiju, fikcionalnu ili istinitu – svejedno, u kojoj se metafizički problemi glavnoga lika tiču uglavnom zastrašujuće prekrivenosti njegova lica bubuljicama, aknama, vimlicama, prištevima žutim i crnim, te njegove očajničke sklonosti čestom drkanju. Ovakva se postavka mogla shvatiti i kao otvorena polemika sa Salingerovim konceptom genijalnoga i osjetljivog djeteta, ostvarenog ne samo u liku Holdena Caulfielda, nego i u nizu drugih dječaka i djevojčica u njegovim kratkim i dužim prozama.
Bukowskom je očito nepodnošljivo na živce išla ta pomalo bolesna i infantilno elitistička Salingerova sklonost prema vunderkindima, te ju je nastojao ismijati potpunom oprekom. Duhovni pakao odrastanja on je samo zamijenio vidljivijim, očitijim i rasprostranjenijim fizičkim paklom odrastanja. No, kako je riječ o velikom piscu, a ne o kakvoj današnjoj blogeraškoj hrvatskoj vucibatini, rezultat je bio izvanredan, duhovit i potresan roman, koji je u naše krajeve stigao u dobrome srpskom prijevodu i s pogođenim, premda prevoditeljski proizvoljnim, naslovom “Bludni sin”.
Za razliku od Salingera, Charles Bukowski nije imao sreće s oponašateljima, sljedbenicima i istomišljenicima. Njih je čitava armija, nedarovitih, nepismenih i pretencioznih, uvjerenih da književnost čine šank, kvart i šuplja priča, koji su ovoga velikog pisca banalizirali do krajnosti, te su ga, svojim pozivanjem na njega i hvaljenjem, doveli ne samo na loš, nego i na krivi glas. Bukowski, naime, nije pijana budala i mizogina prostačina, kao što se rašireno vjeruje. On je veliki prozaist i pjesnik, točan, suptilan i stilski raskošan, te što bi najviše šokiralo one koji ga nisu čitali, Bukowski je vrlo intelektualan pisac. Jedini od hrvatskih sljedbenika i poštovatelja Charlesa Bukowskog, koji ga je drukčije predstavljao i koji mu je i kao autor dorastao, bio je njegov genijalni prevoditelj Boris Maruna.
Salinger u našim krajevima nije imao sljedbenika, a skoro ni onih koji bi ikad i pokušali pisati poput njega. Razloga je nekoliko, a prvi je njegovo insistiranje na melodramatskim emocijama, koje pritom izbijaju iz nekih čudnih, katkad pomalo bizarnih konteksta. Njegove priče čitatelja će dovesti do ruba suza, u njima će katkad osjetiti nešto što, barem pretežito, ne pripada umjetničkome pripovijedanju, nego udara u srce kao slučajan prizor, anegdota iz života, drama za nedjeljnim ručkom, odlazak u kino… On radi ono od čega golema većina hrvatskih pisaca oduvijek zazire: piše krajnje jednostavno, ali o ljubavi, nježnosti, nesreći… Piše samo o onome što je u životu važno i što je ljudskoj koži bliže i od same književnosti.
U nas, i ne samo u nas, nisu pokušavali pisati poput njega i zato što je Salinger savršen – ali krajnje tradicionalan – pripovjedač. Da bi se tako pisalo treba imati dara, ali jednako važno, treba riskirati i pisati o onome što čovjeka u privatnome životu najviše boli i što ga se tiče kad god je budan i živ. A na takvo što rijetki bi pristali, kao što rijetki ljudi i znaju opisati i objasniti, sebi i svijetu, što ih se to doista tiče. Postoji negdje u svakome od nas točka koju je dovoljno samo kvrcnuti srebrnom žličicom i čovjek se raspada u tisuće komadića, kao vjetrobransko staklo kad ga pogodi kamičak. Salinger, pišući o sebi, piše samo o toj točki.
Postoji još jedan razlog zašto su kopirali Bukowskog, a ne njega: Salinger silno vodi računa o vremenskome i prostornom ambijentu, on je vrlo lokalan i u tome konzervativan pisac, s jakim socijalnim nabojem, pa je po tome sličan jugoslavenskim međuratnim socijalnim piscima. Recimo, tako su svoje priče ambijentirali Hasan Kikić, Zija Dizdarević, Isak Samokovlija, a još prije njih genijalni Ivan Cankar… Možda bi naši pisci i pristali biti lokalni na njegov način kada bi im bilo dano da svoju priču, kao i Salinger, smjeste u – New York. U svoje kvartove i svoje provincijske selendre oni će smještati samo priče u kojima se mimo šanka malo što događa.
Ali temelj svega su osjećaji i ta točka u koju valja kvrcnuti… Na takav način je, istina, pisao jedan vrlo lokalan pisac naših jezika, toliko lokalan da se u Zagrebu za njega i ne zna. Bio je to Dario Džamonja, sarajevski pripovjedač, koji je, začudo, po nacionalnosti bio Hrvat, ali do te činjenice nije pretjerano držao, pa ga etnički higijeničari hrvatske književnosti devedesetih nisu unutra upustili, proslavili i Matici hrvatskoj priveli. A pisao je kao da nije bio živ čovjek, nego lik iz Salingerovih proza.
Jednu priču nad kojom se čitatelj mogao rasplakati, a u kojoj je bilo selindžerovske točnosti u tragici i u osjećajima, napisao je, recimo, i Antun Šoljan. Bila je to njegova posljednja objavljena proza u životu, priča se zvala “Lolita”, tiskana je u dnevnim novinama, čini mi se Večernjem listu, u rano proljeće 1993…
Starac koji je umro pola godine nakon što je slomio kuk mogao je biti naš susjed. Svatko je imao barem po jednoga takvog u obitelji, u neboderu ili u ulici. Bili su dobrodržeći, a onda je iz njih život samo iscurio nakon što se slomila kost. Bit će da je tako bilo i s njim. Negdje je, navodno, rekao da je pisanje za njega velika radost i užitak, ali da piše samo za sebe i da neće objavljivati. Valjda je poveo računa da tako ostane i nakon njegove smrti. Ne bi bilo lijepo da sad počnu izlaziti nove Salingerove knjige i da saznamo kada je i zašto osjećao bol. A još bi ružnije bilo da te knjige budu loše i dosadne. To je, na žalost, vrlo moguće: nije on bio pisac koji je od samoće stvarao književnost. Baš suprotno.
“Uzmite tako jednog stvarno pospanog čovjeka, Esme, takav vam još uvijek ima šanse da postane čovjek s neokrnjenim fizičkim i duhovnim sna… s-n-a-g-a-m-a.” Kad god ti se usred nekog užasnog događaja prispava, možeš se sjetiti toga. I zbog takvih stvari se čitao Salinger.
Salinger
Objavljeno 30.01.2010.
U svibnju prošle godine The New York Times objavio je da je J. D. Salinger slomio kuk. Događa se starcima, ali i ta je vijest bila neprovjerena, kao i sve ono što se u posljednjih četrdesetak godina načulo i doznalo od onih koji nešto znaju i onih koji bi se htjeli proslaviti, iako zapravo ne znaju ništa, uključujući i njegove bližnje, poznanike, prijatelje i literarne agente. Jedini siguran glas koji je od Salingera dopirao, i za koji se moglo pouzdano znati da njemu i pripada, bile su povremene tužbe i zabrane protiv onih koji su kršili piščeva autorska prava.
Šest mjeseci kasnije, sin J. D. Salingera objavio je njegovu smrt. Za viješću je slijedio i indiskretni detalj: u smrtnome času nije osjećao nikakve bolove! Na nekoj drugoj smrtovnici takvo bi pojašnjenje djelovalo utješno, “nije se, jadan, mučio”, poradovale bi se u nas stare žene, ali na njegovoj, u svim važnim i nevažnim novinama objavljenoj smrtovnici, te riječi zvuče ironično. Svih ovih godina kako ga nije bilo i kako se skrivao u Cornishu, New Hapshire, tvrdoglavo je ustrajavao na tome da se nikoga ne tiče kako mu je, boli li ga što. I sada je, eto, nesretnik dočekao da cjelokupna svjetska javnost bude obaviještena o njegovim osjećajima u drugome najintimnijem trenutku u životu. Vijest o Salingerovoj smrti predstavlja njegov izlazak iz duge samoizolacije. Od sada, njegov je život jednako javan kao i život bilo kojeg drugog pisca, ili kao život Elvisa Presleyja.
Onaj dio svijeta koji je okružen Amerikom ovih je dana ponovo fasciniran godinama njegove neprisutnosti. Nakon što su ga progonili, postavljali mu zasjede ispred seoskoga dućana u Cornishu, pratili ga teleobjektivima i satelitima, sad po televizijama i na internetu emitiraju i objavljuju snimke i fotografije, na kojima Salingera vidimo kao mrzovoljnog, katkad i gnjevnog starca. Čak su i naše novine, u posljednje vrijeme fascinirane isključivo likom i djelom Ante Pavelića, objavile na svome portalu tu kratku video snimku, pozivajući čitatelje zaštićene pseudonimima, uglavnom sve sami neonacistički i rasistički ološ, da “s drugima podijele” što su im značili Salinger i njegova književnost. I doista, našao se poneko kome je pisac nešto značio.
No, i Amerika katkad nalikuje komentarima s web portala hrvatskih dnevnih novina. Tako je, recimo, Bret Easton Ellis izjavio da je sretan i da će slaviti Salingerovu smrt, dan koji je čekao jebeno dugo. Stephen King je, pak, rekao da je umro posljednji u nizu velikih poslijeratnih američkih pisaca. Ta su se dvojica nekako tipski izdvojila: King je hiperproduktivni, ali za svake intelektualne mode prezreni, pripovjedač koji se na pisanju obogatio, a Easton Ellis mali je njujorški bogataški sin, što se od duga vremena počeo baviti književnošću, očajno je loš i dosadan pisac, koji na sve načine – drogom, alkoholom, drukčijim seksom, razbijanjem namještaja, kanibalizmom – nastoji šokirati u svojoj prozi. I sad bi, eto, šokirao i tulumom na Salingerovom grobu. Za razliku od Kinga koji je trivijalan – kako tvrde oni koji ga odveć preziru da bi ga čitali – Easton Ellis je smrtno dosadan.
Ali dok King kao pisac doista nema nikakve veze sa Salingerom, i bio bi isti takav da “Lovac u žitu” ili “Devet priča” nikada nisu objavljeni, Easton Ellis je dio istoga tradicijskog niza ili obiteljskog književnog stabla. On je, moglo bi se i tako reći, daleki Salingerov potomak, u jednome izvrnutom evolucijskom nizu (kakvi su u književnosti inače česti), koji se kreće od čovjeka prema majmunu.
Prije desetak godina Louis Menand je u The New Yorkeru sastavio jedan estetski zanimljiv niz pisaca i knjiga na koje je utjecao Salinger, osobito “Lovac u žitu”, u kojem se, među ostalima, našla i Sylvia Plath, s autobiografskim romanom “Stakleno zvono”, još jednom knjigom koja je, davnih sedamdesetih, u nas imala kultni status. Osim što strukturno nalikuje romanu o Holdenu Caulfieldu, roman Sylvije Plath obilježen je vrlo sličnim osjećajima, mučnom i neurotičnom ispoviješću, te beznadnim i bolno tužnim završetkom.
Iako je njezina junakinja generacijski udaljena od Holdena, s druge je strane puberteta nego on, te iako se radi o priči koja, za razliku od Salingerove, predstavlja presliku njezina života i uvod u način na koji će skončati, u romanu Sylvije Plath kao da se zrcali “Lovac u žitu”. No, to mu ne oduzima ništa od književne, ali i emotivne autentičnosti i veličine. Uz Sylviju Plath, Menand je spomenuo i Huntera S. Thompsona i njegov klasik iz 1971. “Strah i prezir u Las Vegasu”, te Easton Ellisu poetički bliskog i jednako dosadnog Jaya McInerneya s romanom “Sjajna svjetla, velegrad”, ali i “Potresno djelo nesigurnog genija”, knjigu Davea Eggersa iz 2000…
Mnogi su američki pisci, pogotovo kad bi ih nagradilo ili kada su nešto slavili, priznavali da štošta duguju Salingeru. Njegovim kratkim pričama počast su odavali John Updike i Richard Yates. Salingerove utjecaje lako je otkriti ne samo u Updikeovim kratkim i novinskim pričama, nego i u golemom romanu “Parovi”, dok su, primjerice, dramska struktura, atmosfera, socijalni ambijent, ali i način na koji ludi glavna junakinja, u veličanstvenom romanu Richarda Yatesa “Put oslobođenja”, kao od iste stvoriteljske ruke i od iste duše kao “Devet priča”. To je jednako vidljivo, i još šokantnije, u filmu Sama Mandesa, za koji bi se moglo reći da je najselindžerskiji od svih filmova čiji su se pisci ili redatelji načitavali nad Salingerovim pričama.
Charles Bukowski narugao se kultu romana “The Catcher in the Rye”, a pomalo i samom Salingeru, persiflažom “Ham on Rye”. U format “Lovca u žitu” smjestio je svoju autobiografiju, fikcionalnu ili istinitu – svejedno, u kojoj se metafizički problemi glavnoga lika tiču uglavnom zastrašujuće prekrivenosti njegova lica bubuljicama, aknama, vimlicama, prištevima žutim i crnim, te njegove očajničke sklonosti čestom drkanju. Ovakva se postavka mogla shvatiti i kao otvorena polemika sa Salingerovim konceptom genijalnoga i osjetljivog djeteta, ostvarenog ne samo u liku Holdena Caulfielda, nego i u nizu drugih dječaka i djevojčica u njegovim kratkim i dužim prozama.
Bukowskom je očito nepodnošljivo na živce išla ta pomalo bolesna i infantilno elitistička Salingerova sklonost prema vunderkindima, te ju je nastojao ismijati potpunom oprekom. Duhovni pakao odrastanja on je samo zamijenio vidljivijim, očitijim i rasprostranjenijim fizičkim paklom odrastanja. No, kako je riječ o velikom piscu, a ne o kakvoj današnjoj blogeraškoj hrvatskoj vucibatini, rezultat je bio izvanredan, duhovit i potresan roman, koji je u naše krajeve stigao u dobrome srpskom prijevodu i s pogođenim, premda prevoditeljski proizvoljnim, naslovom “Bludni sin”.
Za razliku od Salingera, Charles Bukowski nije imao sreće s oponašateljima, sljedbenicima i istomišljenicima. Njih je čitava armija, nedarovitih, nepismenih i pretencioznih, uvjerenih da književnost čine šank, kvart i šuplja priča, koji su ovoga velikog pisca banalizirali do krajnosti, te su ga, svojim pozivanjem na njega i hvaljenjem, doveli ne samo na loš, nego i na krivi glas. Bukowski, naime, nije pijana budala i mizogina prostačina, kao što se rašireno vjeruje. On je veliki prozaist i pjesnik, točan, suptilan i stilski raskošan, te što bi najviše šokiralo one koji ga nisu čitali, Bukowski je vrlo intelektualan pisac. Jedini od hrvatskih sljedbenika i poštovatelja Charlesa Bukowskog, koji ga je drukčije predstavljao i koji mu je i kao autor dorastao, bio je njegov genijalni prevoditelj Boris Maruna.
Salinger u našim krajevima nije imao sljedbenika, a skoro ni onih koji bi ikad i pokušali pisati poput njega. Razloga je nekoliko, a prvi je njegovo insistiranje na melodramatskim emocijama, koje pritom izbijaju iz nekih čudnih, katkad pomalo bizarnih konteksta. Njegove priče čitatelja će dovesti do ruba suza, u njima će katkad osjetiti nešto što, barem pretežito, ne pripada umjetničkome pripovijedanju, nego udara u srce kao slučajan prizor, anegdota iz života, drama za nedjeljnim ručkom, odlazak u kino… On radi ono od čega golema većina hrvatskih pisaca oduvijek zazire: piše krajnje jednostavno, ali o ljubavi, nježnosti, nesreći… Piše samo o onome što je u životu važno i što je ljudskoj koži bliže i od same književnosti.
U nas, i ne samo u nas, nisu pokušavali pisati poput njega i zato što je Salinger savršen – ali krajnje tradicionalan – pripovjedač. Da bi se tako pisalo treba imati dara, ali jednako važno, treba riskirati i pisati o onome što čovjeka u privatnome životu najviše boli i što ga se tiče kad god je budan i živ. A na takvo što rijetki bi pristali, kao što rijetki ljudi i znaju opisati i objasniti, sebi i svijetu, što ih se to doista tiče. Postoji negdje u svakome od nas točka koju je dovoljno samo kvrcnuti srebrnom žličicom i čovjek se raspada u tisuće komadića, kao vjetrobransko staklo kad ga pogodi kamičak. Salinger, pišući o sebi, piše samo o toj točki.
Postoji još jedan razlog zašto su kopirali Bukowskog, a ne njega: Salinger silno vodi računa o vremenskome i prostornom ambijentu, on je vrlo lokalan i u tome konzervativan pisac, s jakim socijalnim nabojem, pa je po tome sličan jugoslavenskim međuratnim socijalnim piscima. Recimo, tako su svoje priče ambijentirali Hasan Kikić, Zija Dizdarević, Isak Samokovlija, a još prije njih genijalni Ivan Cankar… Možda bi naši pisci i pristali biti lokalni na njegov način kada bi im bilo dano da svoju priču, kao i Salinger, smjeste u – New York. U svoje kvartove i svoje provincijske selendre oni će smještati samo priče u kojima se mimo šanka malo što događa.
Ali temelj svega su osjećaji i ta točka u koju valja kvrcnuti… Na takav način je, istina, pisao jedan vrlo lokalan pisac naših jezika, toliko lokalan da se u Zagrebu za njega i ne zna. Bio je to Dario Džamonja, sarajevski pripovjedač, koji je, začudo, po nacionalnosti bio Hrvat, ali do te činjenice nije pretjerano držao, pa ga etnički higijeničari hrvatske književnosti devedesetih nisu unutra upustili, proslavili i Matici hrvatskoj priveli. A pisao je kao da nije bio živ čovjek, nego lik iz Salingerovih proza.
Jednu priču nad kojom se čitatelj mogao rasplakati, a u kojoj je bilo selindžerovske točnosti u tragici i u osjećajima, napisao je, recimo, i Antun Šoljan. Bila je to njegova posljednja objavljena proza u životu, priča se zvala “Lolita”, tiskana je u dnevnim novinama, čini mi se Večernjem listu, u rano proljeće 1993…
Starac koji je umro pola godine nakon što je slomio kuk mogao je biti naš susjed. Svatko je imao barem po jednoga takvog u obitelji, u neboderu ili u ulici. Bili su dobrodržeći, a onda je iz njih život samo iscurio nakon što se slomila kost. Bit će da je tako bilo i s njim. Negdje je, navodno, rekao da je pisanje za njega velika radost i užitak, ali da piše samo za sebe i da neće objavljivati. Valjda je poveo računa da tako ostane i nakon njegove smrti. Ne bi bilo lijepo da sad počnu izlaziti nove Salingerove knjige i da saznamo kada je i zašto osjećao bol. A još bi ružnije bilo da te knjige budu loše i dosadne. To je, na žalost, vrlo moguće: nije on bio pisac koji je od samoće stvarao književnost. Baš suprotno.
“Uzmite tako jednog stvarno pospanog čovjeka, Esme, takav vam još uvijek ima šanse da postane čovjek s neokrnjenim fizičkim i duhovnim sna… s-n-a-g-a-m-a.” Kad god ti se usred nekog užasnog događaja prispava, možeš se sjetiti toga. I zbog takvih stvari se čitao Salinger.