Zaboravio sam jutros nešto, sada je veče, i ja već ne znam
ni šta to bješe, možda je i pjesma neka posrijedi, kako bih
i mogao znati ono što sam smetnuo s uma, ali jasno ćutim
da je naročit imalo značaj, pa i presudno da je za me bilo,
bez toga da ne bih ni živ mogao biti ovako sluđen kakav
sve više postajem, štaviše: ni rodio se ne bih da slučajem
nekim nikada ne bijaše toga što sam iz memorije temeljito
i sveobuhvatno izbrisao, a što, uprkos logičkom paradoksu,
mogu još snažnije i još prilježnije, bez prestanka takoreći,
potiskivati u cerebralnu tminu, mada se gorljivo trudim,
pokušavam, sve od sebe dajem, ništa drugo zapravo i ne
činim već nastojim da se toga nečega neznanog prisjetim,
i uopće pri tome ne gubim samopouzdanje niti vjeru da
uspjet ću, iako mislim sve nesigurnije i sve maglovitije
razumijevam jesam li se ikada nečega sjećao, bilo čega,
pa kako bih, onda, mogao i pomisliti da sam imao nešto
što je i zapamćenje zavrijedilo, jer ono što se nije kao
kristalno znanje u mojoj svijesti ugnijezdilo ni spoznati
mogao nisam, a ni zaborav mi, tada, ne bi mogao tegobu
ovakvu predstavljati i uzrokovati ovaj grdni očaj u koji
sam se strovalio kao u mračnu provaliju kojoj ni širinu
ni dubinu ne razaznajem, dok nezaustavljivo padam
i tonem propadajući munjevito, s osjećanjem da sve
o čemu zborim traje, u stvari, otkako postojim, premda
ne bih mogao ustvrditi da imam valjan pojam o vremenu
što je minulo niti o onom koje upravo promiče stremeći
gore, tako mi se čini, dok ja padam dolje, sve dublje,
ali ne bih se usudio ni u tome biti apodiktičan, kamoli
da bih smio prisegnuti, jer u šta bi se, napokon, i mogao
zakleti smetenjak što ne pamti ni najveću vlastitu svetinju
koja je, po svemu sudeći, bila on sâm u svojoj suštini,
pa sada može još jedino bilježiti ove nesuvisle riječi, taj
pregled raspadanja, ali smjesta, bez odlaganja i žurno,
dok nije i njih počeo zaboravljati i razum dok mu se nije
apsolutno razlomio, jer sluti kako će tada dospjeti u stanje
u kojem neće znati ni da ga je jedanput na svijetu ovome
bilo, mada i taj svijet provizorijem odavno doživljava,
a sebe u njemu kao avet koja je, eno, ovog časa proletjela
sijevnuv pod utvarnom krošnjom onoga tamo nekakvoga
stabla, ili kandelabra, ko bi sad već umio da kaže čega
Sablast ispod stabla ili kandelabra
Zaboravio sam jutros nešto, sada je veče, i ja već ne znam
ni šta to bješe, možda je i pjesma neka posrijedi, kako bih
i mogao znati ono što sam smetnuo s uma, ali jasno ćutim
da je naročit imalo značaj, pa i presudno da je za me bilo,
bez toga da ne bih ni živ mogao biti ovako sluđen kakav
sve više postajem, štaviše: ni rodio se ne bih da slučajem
nekim nikada ne bijaše toga što sam iz memorije temeljito
i sveobuhvatno izbrisao, a što, uprkos logičkom paradoksu,
mogu još snažnije i još prilježnije, bez prestanka takoreći,
potiskivati u cerebralnu tminu, mada se gorljivo trudim,
pokušavam, sve od sebe dajem, ništa drugo zapravo i ne
činim već nastojim da se toga nečega neznanog prisjetim,
i uopće pri tome ne gubim samopouzdanje niti vjeru da
uspjet ću, iako mislim sve nesigurnije i sve maglovitije
razumijevam jesam li se ikada nečega sjećao, bilo čega,
pa kako bih, onda, mogao i pomisliti da sam imao nešto
što je i zapamćenje zavrijedilo, jer ono što se nije kao
kristalno znanje u mojoj svijesti ugnijezdilo ni spoznati
mogao nisam, a ni zaborav mi, tada, ne bi mogao tegobu
ovakvu predstavljati i uzrokovati ovaj grdni očaj u koji
sam se strovalio kao u mračnu provaliju kojoj ni širinu
ni dubinu ne razaznajem, dok nezaustavljivo padam
i tonem propadajući munjevito, s osjećanjem da sve
o čemu zborim traje, u stvari, otkako postojim, premda
ne bih mogao ustvrditi da imam valjan pojam o vremenu
što je minulo niti o onom koje upravo promiče stremeći
gore, tako mi se čini, dok ja padam dolje, sve dublje,
ali ne bih se usudio ni u tome biti apodiktičan, kamoli
da bih smio prisegnuti, jer u šta bi se, napokon, i mogao
zakleti smetenjak što ne pamti ni najveću vlastitu svetinju
koja je, po svemu sudeći, bila on sâm u svojoj suštini,
pa sada može još jedino bilježiti ove nesuvisle riječi, taj
pregled raspadanja, ali smjesta, bez odlaganja i žurno,
dok nije i njih počeo zaboravljati i razum dok mu se nije
apsolutno razlomio, jer sluti kako će tada dospjeti u stanje
u kojem neće znati ni da ga je jedanput na svijetu ovome
bilo, mada i taj svijet provizorijem odavno doživljava,
a sebe u njemu kao avet koja je, eno, ovog časa proletjela
sijevnuv pod utvarnom krošnjom onoga tamo nekakvoga
stabla, ili kandelabra, ko bi sad već umio da kaže čega