Ne znam za čudniju riječ od riječi Cigan. Moji Romi, koje sam upoznao u Zagrebu i s kojima povremeno popijem piće, doživljavaju je kao uvredu i spominju kada je netko od javnih ljudi o njima govorio kao o Ciganima. Cigan je i Stipe Mesić, a Ciganima su, iz jednog vrlo specifičnog diskursa, nazivani i svi Srbi. Ta riječ je na neki način postala uvredom svih uvreda, tako strašna i ozloglašena da je cijeli jedan narod zbog nje promijenio ime, nazvavši se, u prijevodu, Ljudima. Time su svijet pokušali upozoriti kojoj vrsti pripadaju i kakva prava za sebe očekuju. Bez države i nacionalne ideologije, Romi su mogli biti samo ljudi. Iz neke više i plemenitije perspektive bilo bi to sasvim dovoljno određenje. Međutim, riječ Cigan teško je prežaliti i prepustiti je rječniku pogrda, jer ona podrazumjeva jednu raskošnu kulturu i osjećaj svijeta koji se, ni u izvornom ni u interpretativnom smislu, ne može zamijeniti drugom riječju. Kao što Carmen nije Romkinja, tako ni muzika Šabana Bajramovića ne može ne biti ciganska. Starija od pogrda, ona je nešto čemu se ne mijenja ime ili atribut. Između ostaloga i zato što nju odavno ne slušaju ljudi zbog kojih su Romi uzeli novo ime.
Šaban Bajramović rođen je 16. travnja 1936. godine u Nišu. Tako mu barem piše u dokumentima, premda sam do tog podatka previše ne drži. Četiri godine išao je u školu, kada su ga ponijele kavane i njegov talenat. U to vrijeme slova još uvijek nije naučio. Pred odlazak u vojsku imao je veliku ljubav, pa je zbog nje i dezertirao. Uhapsilo ga je i poslalo na Goli otok. Tamo je stekao prva ozbiljnija znanja, pjevao je u zatvorskome orkestru, uglavnom meksikanske pjesme i ponešto od crnačkoga repertoara. U jednom intervjuu rekao je: “Čovjek koji nije bio u zatvoru i nije skroz čovjek.” Šezdesetih godina Šaban Bajramović stvorio je zavidnu karijeru u birtijama duž Južne pruge i postao jedan od traženijih ciganskih pjevača. Pjevao je sve što se od njega tražilo, od zabavnjaka do narodnjaka, a najmanje ciganske standarde, ali kao kod svih velikih ciganskih pjevača i pjevačica s Balkana, ni njemu nije bilo najvažnije koju pjesmu pjeva, nego se radilo o tome kako ju pjeva. Krajem šezdesetih snimio je prve singlice; u svojoj kolekciji imam onu na kojoj se nalaze njegove autorske pjesme “Nataša” i “Merima”. Tekstovi su, naravno, bili na srpskom, a ne na romskom jeziku, jer se Šaban nastojao uklopiti u tokove ranog novokomponovanog melosa. Već tada nije bio sitničav i nije se zamarao činjenicom da je bolji od ostalih.
Uskoro su mu novac i lokalna slava, koja je za ljude kao on uvijek važnija od globalne, sasvim ugasili potrebu za izlaskom na estradu. Kretao se među poznatim svijetom, obilazio birtije po Jugoslaviji i postavio pjevačke standarde koje nitko drugi, unutar socio-kulturnoga žanra, nije mogao pratiti. Dok su se ostali značajni ciganski pjevači, poput Muharema Serbezovskog i brata mu Ajnura, povlačili iz kavana i počeli ozbiljno (često i preozbiljno) shvaćati svoj identitet i dok je velika Esma Redžepova gradila karijeru zajedno sa Stevom Teodosijevskim unutar nečega što je bilo elitno čak i kad bi se događalo pod svadbenom šatrom ili u birtiji, Šaban Bajramović tonuo je u svijet iz kojega je i potekao. Nije to bila propast, barem iz njegove perspektive, nego dosljednost. Zbog čega bi njemu, nesumnjivo najvećem, koji je mogao pjevati kao Louis Armstrong, ali samo kada je imao razloga za to, trebalo da snima ploče, slika se na televiziji i gradi karijeru kakva je priličila i onima koji uopće nisu znali pjevati? No, Šaban Bajramović je već tada imao jedan mali problem. Bio je strasni kockar.
Legenda kaže da je vađenje iz dugova bilo najvažniji razlog što je napokon pristao snimati ploče za Založbu kaset in plošč Radio televizije Ljubljana. Bili su to, napokon, ozbiljni albumi, s pravom ciganskom muzikom, na kojima je pjevao i tradicionale i svoje stvari na romskome jeziku, a za koje veliku zaslugu ima Jure Robežnik, bez čije strpljivosti bi sve najvjerojatnije propalo. Ali i on i izdavač povlađivali su geniju crnoga Ciganina, premda do danas nisam sasvim siguran jesu li doista bili svjesni Šabanove veličine ili su ga doživljavali kao sjajan potencijal na narodnjačkoj sceni. Naime, na tim je pločama bilo previše trendovskoga harmonikašenja i trilera na dobro ugođenom ćemanetu, sound je bio po mjeri lošeg estradnog uha, a tek povremeno bi, kao u elingtonovskoj obradi “Djelem Djelem”, Šabanu Bajramoviću bila pružena mogućnost da se pokaže najvećim.
On je bio i ostao samo pjevač, koji od muzike očekuje samo to da ga prati. Bio je dijamant u kič aranžmanima, Crna mamba i rođeni brat B.B.Kinga, božanski glas u šund produkciji. Dane i godine potrošio sam puštajući njegove ploče ljudima u čiji sam ukus vjerovao, a do čijega mi je oduševljenja bilo stalo. Blijedo su me gledali, tražili da stavim nešto drugo i bili uvjereni da se izmotavam i da iz nekog, tko zna kojeg razloga, hvalim narodnjačko smeće. Nekima bi bio simpatičan trud da se prikažem kao ekscentrik, koji istovremeno sluša Joy Division i Šabana Bajramovića, ali bit nerazumijevanja sadržana je u više puta postavljenom pitanju: Pa čuješ li ti uopće kako to zvuči? Naravno da čujem, ali čujete li vi, ljudi božji, kako čovjek pjeva? Te pjesme, često veličanstveno lijepe i tužne, ljudi nisu bili u stanju čuti, jer su bile snimljene unutar zvuka i zvučnoga smisla koji je bio ružan, neprivlačan i podsjećao je na mutne glavobolje lokalnih autobuskih linija, kada bi majstor po Bosni i Srbiji do daske odfrljio neki radio šabac.
Kada sam prije dvije godine načuo da su Mostarci uspjeli pronaći Šabana Bajramovića i nagovoriti ga da u Pavarotti centru snimi album, znao sam da se događa velika stvar. I snimanje i objavljivanje više su puta odgađani. Dolazio je, pa odlazio nizozemski producent, Šaban je nestajao i pojavljivao se, sve dok se prije nekoliko dana, iznenada, u prodavnicama nije pojavila ploča: “Mostar Sevdah Reunion present Šaban Bajramović, a gipsy legend”. Kupio sam je one subote kad su čondićevci demonstrirali na trgu, sjeo sam u auto, ubacio disk u plejer, provjerio jesu li svi prozori zatvoreni, da moju muziku ne čuje bijesan svijet pred semaforima, i zaplovio. Narednih šezdeset šest minuta su bili od onih rijetkih životnih trenutaka kada se rasplačem od ljepote. Tako je, recimo, bilo kada sam prvi put slušao Amaliu Rodrigues, kada sam čitao “Vodeni žig” Josifa Brodskog ili kada sam gledao “Buena Vista Social Club” Wima Wendersa. Album Šabana Bajramovića ima nešto od sve tri stvari. Njegov glas slobodan je i sugestivan kao Amalijin, njegovo pjevanje zvuči kao posljednja istina svijeta, poput venecijanskog Brodskog, a njegova naivnost u izravnom je dosluhu s genijalnim, kao kad stari Kubanci komentiraju Kip slobode ili kao kad Ruben Gonzales, skroman poput Franje iz Asiza, u onoj dvorani za baletne probe priča o tome da već dugo nema svoj vlastiti klavir. Svaka je umjetnost nasilni čin, ali postoje ljudi, različiti kao što su različite sve ciganske domovine, koji vas uvjere da je to što rade prirodno kao voda koja teče. Oni vladaju magijom stvaranja, a ne tumačenja, i to je ono što nagoni suze. Strašan je, u svojoj beskrajnoj ljepoti, trenutak u kojem čovjek to osjeća. Čišćenje od predrasuda i opterećenja vlastitoga karaktera, pretvaranje u osjet i čuh i povlađivanje onom dijelu sebe koji vjeruje, sve to ima smisao zbog muzike i knjiga od kojih se prirodno plače. Dobrota mimo svih moralnih načela ima isti taj smisao.
Šaban Bajramović je s Mostar Sevdah Reunionom i gostujućom ekipom muzičara snimio četrnaest pjesama. Sve su iz njegovog standardnog repertoara, a neke su već objavljene u više verzija. Aranžmani su neka vrsta putovanja po Svijetu; sa svih strana uzimano je ono što je bilo prikladno, od tex-mexa i swinga, kubanskoga ugođaja i Djanga Reinharta, sve do balkanskoga teškoga ciganskog derta; ali to šarenilo čini cjelinu ugođaja. Glas Šabana Bajramovića, velikoga ciganskog pjevača, na jednak će način kao i glasovi velikih Crnaca bluesa i soula nepogrešivo spojiti sve sa svačim, potvrđujući tako da jedna je muzika Svijeta. To bez savršenog aranžiranja mostarske ekipe ne bi bilo moguće.
Sam izbor pjesama neočekivano je, čak i za Šabanove stare fanove, otkrio da njegova muzika predstavlja konstantni odmak od striktno shvaćenih ciganskih tradicionala i da bi bila velika šteta to ne pokazati. Tako je svoje mjesto na albumu našao birtijski evergreen “Hanuma”, prvi put izdignut do svoga stvarnog smisla, kao pjesma iz ciganske i muslimanske tradicije; pa luda poskočica “Boza limunada”, koja djeluje kao neobično privlačan Gypsies Way of Life, ali najveće iznenađenje pjesma je “Pitao sam malog puža”. Za tu stvar sam prvi puta čuo prije desetak godina, tako što mi je netko odrecitirao njezin tekst. Prva asocijacija bio mi je neki stari bluesman, s početka dvadesetog stoljeća, eventualno zabilježen u onoj krckavoj ediciji s korijenima bluesa, koji pjeva basnu o svome životu. Znao sam da Šaban Bajramović o bluesu zna taman onoliko koliko ja o barbutu, dakle skoro ništa, i da nema nikakve šanse da mu je netko prevodio tekstove starih crnačkih pjevača. Da je netko to i pokušao, ne vjerujem da bi Šaban našao razloga slušati ga. Zaključio sam da isti duh lebdi nad vodama, svejedno je zovu li se one Mississippi i Missuri ili Nišava i da se jednako dotakne debelog Billa Broonzyja i Šabana Bajramovića.
Sada sam, napokon, čuo Šabanov blues, aranžiran i otpjevan u maniri sevdalinke. Čovjek je pogodio ono što uvjereni Bosanci trube evo već petnaest godina: blues je ustvari sevdah, samo što su ga harmonikaši i estrada sjebali. Tu je Bajramović otpjevao pjesmu svoga života, u kojoj nam je sve lijepo objasnio, od toga da kad imaš para imaš i prijatelje do toga da na kraju sve pare i izgubiš, ali to nije razlog za očaj. Ostao si kokuz, bez banke u džepu, ostavili su te prijatelji, napustila te žena i sad nemaš gdje da živiš. U takvoj situaciji najbolje ti je naći prvog puža i pitati ga da ti kuću proda. Pa Šaban kaže: “Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda, a puž meni odgovara – otkud tebi druže para?” Puž je, naravno, genije. On je skužio ono što Mate Crkvenac nije u stanju shvatiti, dok mirno gleda kako mu prvog siječnja 2002. gangsteri marke mijenjaju u eure. Bože, hoće li on u naredna dva mjeseca čuti Šabana i hoće li Šabanov puž svojim pitanjem spasiti hrvatsku ekonomiju?
Svatko tko bude slušao album Šabana Bajramovića je Ciganin, kao što je svaki slušač bluesa u tom trenutku Crnac. Čovjek koji se u to upusti zavidi B.B.Kingu dok onako genijalno brljavi po gitari i zavidi Šabanu jer mu je Bog dao takav glas. Znači, mi smo Cigani i Crnci niže vrste, što je ipak bolje nego da uopće nismo Cigani i Crnci, pa da ne slušamo tu muziku. Naravno, zatvarajući prozore na svojim autima i stanovima, oprezni pred svijetom koji ništa ne kuži i ne konta, ali u slijepoj nadi da će i iza Cigana jednom stati neka Amerika i dopustiti nam da širom otvorimo svoje prozore. Tada ću doći Kasumu Cani i čestitati mu jer su on i njegovi od ljudi napokon postali Cigani. Do tada sam sretan što me moji više neće blijedo gledati kada im pustim Šabanov disk. Buena Vista, dragi moji.
Šaban Bajramović: 66 minuta ljepote
Tekst objavljen početkom 2002. godine
Ne znam za čudniju riječ od riječi Cigan. Moji Romi, koje sam upoznao u Zagrebu i s kojima povremeno popijem piće, doživljavaju je kao uvredu i spominju kada je netko od javnih ljudi o njima govorio kao o Ciganima. Cigan je i Stipe Mesić, a Ciganima su, iz jednog vrlo specifičnog diskursa, nazivani i svi Srbi. Ta riječ je na neki način postala uvredom svih uvreda, tako strašna i ozloglašena da je cijeli jedan narod zbog nje promijenio ime, nazvavši se, u prijevodu, Ljudima. Time su svijet pokušali upozoriti kojoj vrsti pripadaju i kakva prava za sebe očekuju. Bez države i nacionalne ideologije, Romi su mogli biti samo ljudi. Iz neke više i plemenitije perspektive bilo bi to sasvim dovoljno određenje. Međutim, riječ Cigan teško je prežaliti i prepustiti je rječniku pogrda, jer ona podrazumjeva jednu raskošnu kulturu i osjećaj svijeta koji se, ni u izvornom ni u interpretativnom smislu, ne može zamijeniti drugom riječju. Kao što Carmen nije Romkinja, tako ni muzika Šabana Bajramovića ne može ne biti ciganska. Starija od pogrda, ona je nešto čemu se ne mijenja ime ili atribut. Između ostaloga i zato što nju odavno ne slušaju ljudi zbog kojih su Romi uzeli novo ime.
Šaban Bajramović rođen je 16. travnja 1936. godine u Nišu. Tako mu barem piše u dokumentima, premda sam do tog podatka previše ne drži. Četiri godine išao je u školu, kada su ga ponijele kavane i njegov talenat. U to vrijeme slova još uvijek nije naučio. Pred odlazak u vojsku imao je veliku ljubav, pa je zbog nje i dezertirao. Uhapsilo ga je i poslalo na Goli otok. Tamo je stekao prva ozbiljnija znanja, pjevao je u zatvorskome orkestru, uglavnom meksikanske pjesme i ponešto od crnačkoga repertoara. U jednom intervjuu rekao je: “Čovjek koji nije bio u zatvoru i nije skroz čovjek.” Šezdesetih godina Šaban Bajramović stvorio je zavidnu karijeru u birtijama duž Južne pruge i postao jedan od traženijih ciganskih pjevača. Pjevao je sve što se od njega tražilo, od zabavnjaka do narodnjaka, a najmanje ciganske standarde, ali kao kod svih velikih ciganskih pjevača i pjevačica s Balkana, ni njemu nije bilo najvažnije koju pjesmu pjeva, nego se radilo o tome kako ju pjeva. Krajem šezdesetih snimio je prve singlice; u svojoj kolekciji imam onu na kojoj se nalaze njegove autorske pjesme “Nataša” i “Merima”. Tekstovi su, naravno, bili na srpskom, a ne na romskom jeziku, jer se Šaban nastojao uklopiti u tokove ranog novokomponovanog melosa. Već tada nije bio sitničav i nije se zamarao činjenicom da je bolji od ostalih.
Uskoro su mu novac i lokalna slava, koja je za ljude kao on uvijek važnija od globalne, sasvim ugasili potrebu za izlaskom na estradu. Kretao se među poznatim svijetom, obilazio birtije po Jugoslaviji i postavio pjevačke standarde koje nitko drugi, unutar socio-kulturnoga žanra, nije mogao pratiti. Dok su se ostali značajni ciganski pjevači, poput Muharema Serbezovskog i brata mu Ajnura, povlačili iz kavana i počeli ozbiljno (često i preozbiljno) shvaćati svoj identitet i dok je velika Esma Redžepova gradila karijeru zajedno sa Stevom Teodosijevskim unutar nečega što je bilo elitno čak i kad bi se događalo pod svadbenom šatrom ili u birtiji, Šaban Bajramović tonuo je u svijet iz kojega je i potekao. Nije to bila propast, barem iz njegove perspektive, nego dosljednost. Zbog čega bi njemu, nesumnjivo najvećem, koji je mogao pjevati kao Louis Armstrong, ali samo kada je imao razloga za to, trebalo da snima ploče, slika se na televiziji i gradi karijeru kakva je priličila i onima koji uopće nisu znali pjevati? No, Šaban Bajramović je već tada imao jedan mali problem. Bio je strasni kockar.
Legenda kaže da je vađenje iz dugova bilo najvažniji razlog što je napokon pristao snimati ploče za Založbu kaset in plošč Radio televizije Ljubljana. Bili su to, napokon, ozbiljni albumi, s pravom ciganskom muzikom, na kojima je pjevao i tradicionale i svoje stvari na romskome jeziku, a za koje veliku zaslugu ima Jure Robežnik, bez čije strpljivosti bi sve najvjerojatnije propalo. Ali i on i izdavač povlađivali su geniju crnoga Ciganina, premda do danas nisam sasvim siguran jesu li doista bili svjesni Šabanove veličine ili su ga doživljavali kao sjajan potencijal na narodnjačkoj sceni. Naime, na tim je pločama bilo previše trendovskoga harmonikašenja i trilera na dobro ugođenom ćemanetu, sound je bio po mjeri lošeg estradnog uha, a tek povremeno bi, kao u elingtonovskoj obradi “Djelem Djelem”, Šabanu Bajramoviću bila pružena mogućnost da se pokaže najvećim.
On je bio i ostao samo pjevač, koji od muzike očekuje samo to da ga prati. Bio je dijamant u kič aranžmanima, Crna mamba i rođeni brat B.B.Kinga, božanski glas u šund produkciji. Dane i godine potrošio sam puštajući njegove ploče ljudima u čiji sam ukus vjerovao, a do čijega mi je oduševljenja bilo stalo. Blijedo su me gledali, tražili da stavim nešto drugo i bili uvjereni da se izmotavam i da iz nekog, tko zna kojeg razloga, hvalim narodnjačko smeće. Nekima bi bio simpatičan trud da se prikažem kao ekscentrik, koji istovremeno sluša Joy Division i Šabana Bajramovića, ali bit nerazumijevanja sadržana je u više puta postavljenom pitanju: Pa čuješ li ti uopće kako to zvuči? Naravno da čujem, ali čujete li vi, ljudi božji, kako čovjek pjeva? Te pjesme, često veličanstveno lijepe i tužne, ljudi nisu bili u stanju čuti, jer su bile snimljene unutar zvuka i zvučnoga smisla koji je bio ružan, neprivlačan i podsjećao je na mutne glavobolje lokalnih autobuskih linija, kada bi majstor po Bosni i Srbiji do daske odfrljio neki radio šabac.
Kada sam prije dvije godine načuo da su Mostarci uspjeli pronaći Šabana Bajramovića i nagovoriti ga da u Pavarotti centru snimi album, znao sam da se događa velika stvar. I snimanje i objavljivanje više su puta odgađani. Dolazio je, pa odlazio nizozemski producent, Šaban je nestajao i pojavljivao se, sve dok se prije nekoliko dana, iznenada, u prodavnicama nije pojavila ploča: “Mostar Sevdah Reunion present Šaban Bajramović, a gipsy legend”. Kupio sam je one subote kad su čondićevci demonstrirali na trgu, sjeo sam u auto, ubacio disk u plejer, provjerio jesu li svi prozori zatvoreni, da moju muziku ne čuje bijesan svijet pred semaforima, i zaplovio. Narednih šezdeset šest minuta su bili od onih rijetkih životnih trenutaka kada se rasplačem od ljepote. Tako je, recimo, bilo kada sam prvi put slušao Amaliu Rodrigues, kada sam čitao “Vodeni žig” Josifa Brodskog ili kada sam gledao “Buena Vista Social Club” Wima Wendersa. Album Šabana Bajramovića ima nešto od sve tri stvari. Njegov glas slobodan je i sugestivan kao Amalijin, njegovo pjevanje zvuči kao posljednja istina svijeta, poput venecijanskog Brodskog, a njegova naivnost u izravnom je dosluhu s genijalnim, kao kad stari Kubanci komentiraju Kip slobode ili kao kad Ruben Gonzales, skroman poput Franje iz Asiza, u onoj dvorani za baletne probe priča o tome da već dugo nema svoj vlastiti klavir. Svaka je umjetnost nasilni čin, ali postoje ljudi, različiti kao što su različite sve ciganske domovine, koji vas uvjere da je to što rade prirodno kao voda koja teče. Oni vladaju magijom stvaranja, a ne tumačenja, i to je ono što nagoni suze. Strašan je, u svojoj beskrajnoj ljepoti, trenutak u kojem čovjek to osjeća. Čišćenje od predrasuda i opterećenja vlastitoga karaktera, pretvaranje u osjet i čuh i povlađivanje onom dijelu sebe koji vjeruje, sve to ima smisao zbog muzike i knjiga od kojih se prirodno plače. Dobrota mimo svih moralnih načela ima isti taj smisao.
Šaban Bajramović je s Mostar Sevdah Reunionom i gostujućom ekipom muzičara snimio četrnaest pjesama. Sve su iz njegovog standardnog repertoara, a neke su već objavljene u više verzija. Aranžmani su neka vrsta putovanja po Svijetu; sa svih strana uzimano je ono što je bilo prikladno, od tex-mexa i swinga, kubanskoga ugođaja i Djanga Reinharta, sve do balkanskoga teškoga ciganskog derta; ali to šarenilo čini cjelinu ugođaja. Glas Šabana Bajramovića, velikoga ciganskog pjevača, na jednak će način kao i glasovi velikih Crnaca bluesa i soula nepogrešivo spojiti sve sa svačim, potvrđujući tako da jedna je muzika Svijeta. To bez savršenog aranžiranja mostarske ekipe ne bi bilo moguće.
Sam izbor pjesama neočekivano je, čak i za Šabanove stare fanove, otkrio da njegova muzika predstavlja konstantni odmak od striktno shvaćenih ciganskih tradicionala i da bi bila velika šteta to ne pokazati. Tako je svoje mjesto na albumu našao birtijski evergreen “Hanuma”, prvi put izdignut do svoga stvarnog smisla, kao pjesma iz ciganske i muslimanske tradicije; pa luda poskočica “Boza limunada”, koja djeluje kao neobično privlačan Gypsies Way of Life, ali najveće iznenađenje pjesma je “Pitao sam malog puža”. Za tu stvar sam prvi puta čuo prije desetak godina, tako što mi je netko odrecitirao njezin tekst. Prva asocijacija bio mi je neki stari bluesman, s početka dvadesetog stoljeća, eventualno zabilježen u onoj krckavoj ediciji s korijenima bluesa, koji pjeva basnu o svome životu. Znao sam da Šaban Bajramović o bluesu zna taman onoliko koliko ja o barbutu, dakle skoro ništa, i da nema nikakve šanse da mu je netko prevodio tekstove starih crnačkih pjevača. Da je netko to i pokušao, ne vjerujem da bi Šaban našao razloga slušati ga. Zaključio sam da isti duh lebdi nad vodama, svejedno je zovu li se one Mississippi i Missuri ili Nišava i da se jednako dotakne debelog Billa Broonzyja i Šabana Bajramovića.
Sada sam, napokon, čuo Šabanov blues, aranžiran i otpjevan u maniri sevdalinke. Čovjek je pogodio ono što uvjereni Bosanci trube evo već petnaest godina: blues je ustvari sevdah, samo što su ga harmonikaši i estrada sjebali. Tu je Bajramović otpjevao pjesmu svoga života, u kojoj nam je sve lijepo objasnio, od toga da kad imaš para imaš i prijatelje do toga da na kraju sve pare i izgubiš, ali to nije razlog za očaj. Ostao si kokuz, bez banke u džepu, ostavili su te prijatelji, napustila te žena i sad nemaš gdje da živiš. U takvoj situaciji najbolje ti je naći prvog puža i pitati ga da ti kuću proda. Pa Šaban kaže: “Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda, a puž meni odgovara – otkud tebi druže para?” Puž je, naravno, genije. On je skužio ono što Mate Crkvenac nije u stanju shvatiti, dok mirno gleda kako mu prvog siječnja 2002. gangsteri marke mijenjaju u eure. Bože, hoće li on u naredna dva mjeseca čuti Šabana i hoće li Šabanov puž svojim pitanjem spasiti hrvatsku ekonomiju?
Svatko tko bude slušao album Šabana Bajramovića je Ciganin, kao što je svaki slušač bluesa u tom trenutku Crnac. Čovjek koji se u to upusti zavidi B.B.Kingu dok onako genijalno brljavi po gitari i zavidi Šabanu jer mu je Bog dao takav glas. Znači, mi smo Cigani i Crnci niže vrste, što je ipak bolje nego da uopće nismo Cigani i Crnci, pa da ne slušamo tu muziku. Naravno, zatvarajući prozore na svojim autima i stanovima, oprezni pred svijetom koji ništa ne kuži i ne konta, ali u slijepoj nadi da će i iza Cigana jednom stati neka Amerika i dopustiti nam da širom otvorimo svoje prozore. Tada ću doći Kasumu Cani i čestitati mu jer su on i njegovi od ljudi napokon postali Cigani. Do tada sam sretan što me moji više neće blijedo gledati kada im pustim Šabanov disk. Buena Vista, dragi moji.