Kiša je bila laka, gotovo proljetna. Do mene je dopro ženski glas, koji se, iza mene, nekome obraćao.
– Vidiš! Tamo bi stvarno sve moglo da počne.
– Ponovo da počne? – odgovorio je upitno muški glas.
Sve počinje s morem, uz more, u moru. Sve počinje? Ili, sve se najavljuje? S morem, sve se apsolutizuje, ali i dovodi u sumnju, znači relativizuje. S morem sve se obogotvoruje, ali i dovodi u vezu sa ništavnošću.
S morem…
Valeri je pisao „Mediteranske inspiracije“, u svom Setu, uz Morsko groblje, okružen mirom koji su tek golubovi narušavali.
Ovdje, u Dubrovniku, moj mir ništa ne narušava. Juče je bilo kišno i sivo, ali antički mirno, pinije su uspostavljale ravnotežu u pejzažu sa horizontom mora, bliskim završetkom, krivom stijena i zelenog žbunja, mirne pinije, čak i bez grobova. Mirno, u svojim kamenim kućama, vječnim sobicama počivaju gospari i njihove gospe. Za njih je Conte Ivo napisao „Ekvinocijo“. Zaista, vrijeme miruje. Izdašno vrijeme, gospari moji.
„Ovi kam težak… izbacilo je more MDLLLXXXIX Ljeta gospod.“
To more koje je izbacivalo i primalo, ravnodušno, pjano, trezveno, dobro, nasušno more.
„Elle est retrouvée. Quoi ?
— L’Éternité.
C’est la mer allée.
Avec le soleil.“
„Ona je pronašla. Šta?
– Vječnost.
To je more što se kreće
Sa suncem.“
– napisao je osamnaestogodišnji Rembo, po povrratku iz „Pakla“, a ONA ovdje, u Dubrovniku, pronalazi mogućnost novog početka i to i nepostojećem meni saopštava. Usredsređena na sebe, ovdje shvata koliko je njeno postojanje nejasno i malo, usredsređena odjednom na te neshvatljive velike mogućnosti života, ona bi ponovo počinjala. Ali, kaže Rembo, to je samo varka, jer more se neprekidno kreće sa suncem. Sunca tu nije bilo, ali ko bi mogao da ga zaboravi! Kiša briše utiske, zavoliš stijenu, zavoliš neku smreku. Čvrsto stablo, ali kiša sve briše. O čemeru, o bijedo, gdje se krije ta „vječnost“?
Sve se tu završavalo, tu zadržalo, sačuvalo, ali zar je nešto moglo da preživi?! Sve što preživi, samo je simbolično, inače vonja po buđi, trune, urasta, degeneriše se.
To što Hamlet govori na Lovrijencu samo je neka vrsta matematičke pogodbe. „Zamislimo da je tako.“ Ili, „Neka je tako!“ Dalje slijedi čista igra nekog života.
Zapravo, u Dubrovniku smo uvijek više okrenuti prema sebi, kao da smo se vratili svome biću poslije dugog izbivanja. Vidjeli smo sve, na jednom mjestu, i, ako uopšte možemo, napokon uhvatiti sebe na djelu. Jer shvatili smo, pomislili u magnovenju: „Šta to sada vrijedi.“
Ovdje moramo prihvatiti život, jasno, suštinski, ako smo uopšte sposobni da bilo šra prihvatimo.
S vrha Bogišićevog parka, dug pogled na spokoj krovova, sezanovski i Valerijevski savršenih, moćnih.
S vrha Bogišićevog parka
Kiša je bila laka, gotovo proljetna. Do mene je dopro ženski glas, koji se, iza mene, nekome obraćao.
– Vidiš! Tamo bi stvarno sve moglo da počne.
– Ponovo da počne? – odgovorio je upitno muški glas.
Sve počinje s morem, uz more, u moru. Sve počinje? Ili, sve se najavljuje? S morem, sve se apsolutizuje, ali i dovodi u sumnju, znači relativizuje. S morem sve se obogotvoruje, ali i dovodi u vezu sa ništavnošću.
S morem…
Valeri je pisao „Mediteranske inspiracije“, u svom Setu, uz Morsko groblje, okružen mirom koji su tek golubovi narušavali.
Ovdje, u Dubrovniku, moj mir ništa ne narušava. Juče je bilo kišno i sivo, ali antički mirno, pinije su uspostavljale ravnotežu u pejzažu sa horizontom mora, bliskim završetkom, krivom stijena i zelenog žbunja, mirne pinije, čak i bez grobova. Mirno, u svojim kamenim kućama, vječnim sobicama počivaju gospari i njihove gospe. Za njih je Conte Ivo napisao „Ekvinocijo“. Zaista, vrijeme miruje. Izdašno vrijeme, gospari moji.
„Ovi kam težak… izbacilo je more MDLLLXXXIX Ljeta gospod.“
To more koje je izbacivalo i primalo, ravnodušno, pjano, trezveno, dobro, nasušno more.
„Elle est retrouvée. Quoi ?
— L’Éternité.
C’est la mer allée.
Avec le soleil.“
„Ona je pronašla. Šta?
– Vječnost.
To je more što se kreće
Sa suncem.“
– napisao je osamnaestogodišnji Rembo, po povrratku iz „Pakla“, a ONA ovdje, u Dubrovniku, pronalazi mogućnost novog početka i to i nepostojećem meni saopštava. Usredsređena na sebe, ovdje shvata koliko je njeno postojanje nejasno i malo, usredsređena odjednom na te neshvatljive velike mogućnosti života, ona bi ponovo počinjala. Ali, kaže Rembo, to je samo varka, jer more se neprekidno kreće sa suncem. Sunca tu nije bilo, ali ko bi mogao da ga zaboravi! Kiša briše utiske, zavoliš stijenu, zavoliš neku smreku. Čvrsto stablo, ali kiša sve briše. O čemeru, o bijedo, gdje se krije ta „vječnost“?
Sve se tu završavalo, tu zadržalo, sačuvalo, ali zar je nešto moglo da preživi?! Sve što preživi, samo je simbolično, inače vonja po buđi, trune, urasta, degeneriše se.
To što Hamlet govori na Lovrijencu samo je neka vrsta matematičke pogodbe. „Zamislimo da je tako.“ Ili, „Neka je tako!“ Dalje slijedi čista igra nekog života.
Zapravo, u Dubrovniku smo uvijek više okrenuti prema sebi, kao da smo se vratili svome biću poslije dugog izbivanja. Vidjeli smo sve, na jednom mjestu, i, ako uopšte možemo, napokon uhvatiti sebe na djelu. Jer shvatili smo, pomislili u magnovenju: „Šta to sada vrijedi.“
Ovdje moramo prihvatiti život, jasno, suštinski, ako smo uopšte sposobni da bilo šra prihvatimo.
S vrha Bogišićevog parka, dug pogled na spokoj krovova, sezanovski i Valerijevski savršenih, moćnih.
Uveče, konobari, mladi, pjevaju:
„Mila majko ti ne roni suza,
Lijepo stoji konobarska bluza.“
(Januar, 1974, Dubrovnik)