S puta

Što su nas više prisvajali – sve veći tuđinci bivasmo,
hoteli, večere, prijemi, a opet: kao da infantilni smo

Kao da nismo ljudi, već tek Bošnjaci, što muslimani
za njih je značilo, čak da smo sebe ostavili po strani

kada smo k njima poletjeli, da se autentični nađemo
Ni jezik svoj da nemamo, i treba sad da se snađemo

u njihovom, a znamo poneku riječ iz doba okupacije
usljed koje smo vječno ostali bez države i bez nacije

Na kojem je jeziku ta zbog koje ste me zvali poezija,
to sam ih upitao, i kulminirala je tada nijema tenzija,

pa još kada sam, nakon izleta u Efes, pilsen zatražio,
svrgnut sam s trona, i kao potpuni bilmez sam važio

Ispratili su nas nazad radosni, zagrljaji, tebi i cvijeće
Pjevali smo na putu ka tužnoj Bosni, toj zemlji sreće