U proljeće 1972. izbila je posljednja epidemija velikih boginja u Europi. Ovako je to počelo: Albanac Ibrahim H, iz sela Danjani, pokraj gradića Orahovca na Kosovu, našao se, po povratku s hadžiluka u Meki, gdje je obavio dužnost koju pred Bogom ima svaki muslimanski vjernik, na jednoj tržnici u Bagdadu. Ibrahim H. bio je priprost čovjek, nije znao što je metafora niti bi razumio ako bi mu se reklo da je tada, tog 6. februara, svojim životom i imenom postao neka buduća metafora, toliko politička i artificijelna da ga čini nestvarnim, i da na neki način poništava činjenicu da je Ibrahim H. prije svega živ čovjek, koji te 1972. vjeruje u Allaha jednoga i jedinog. Dok se gura po bagdadskoj tržnici okružen ljudskom masom koja kulja sa svih strana, i dok kupuje darove za ženu i djecu, on je čovjek koji je prebrinuo svoje najvažnije metafizičke brige. Oslobodio se straha, jer je obavio hodočašće. U Bagdadu je samo turist, među braćom u vjeri, te ponekim zakašnjelim hipikom, pristiglim sa Zapada, koji je malo skrenuo s puta koji vodi prema Afganistanu. Te 1972. bio je još živ Jim Morrison, Led Zeppelin bili su na vrhuncu slave, Allan Ginsberg pjevao je svoj Kadish, ali to nije bio svijet koji bi Ibrahima H. zanimao. Još uvijek je bilo moguće da različita civilizacijska i povijesna iskustva traju na istim mjestima jedno uz drugo. Toga više neće biti kad jednom padne komunizam.
Dvanaest dana kasnije Ibrahim H. proveo je noć dršćući uz peć. Tresla ga je groznica, ali nije zbog toga otišao liječniku. Na Kosovu, najsiromašnijem i najnaseljenijem dijelu Jugoslavije, život se nije činio toliko dragocjenim da bi se zbog obične drhtavice išlo doktoru. Tek mjesec dana kasnije, nekom vrstom policijsko-zdravstvene istrage, otkriveno je kako je Ibrahim H. prebolio netipično blagi oblik velikih boginja, ili variole vere. Usput, zarazio je i sedmero rođaka te četvero drugih ljudi. Kod njih se bolest manifestirala na puno dramatičniji način.
Tek se 14. marta znala prava dijagnoza. Variola vera pojavila se na Kosovu. Osam dana kasnije potvrđeno je da je epidemija stigla i u Beograd, glavni jugoslavenski grad, prijestolnicu Pokreta Nesvrstanih i metropolu komunizma s ljudskim licem. Tih godina u Beograd se nije išlo kao na komunistički Istok, u Moskvu ili Prag, kod baćuške Brežnjeva i svirepoga ruskog medvjeda, koji je prijetio slobodnome svijetu i plašio ga Gulagom i KGB-om, nego se u Beograd dolazilo u svrhu poduke kako komunizam i ne mora biti tako strašan. Bilo je to doba kada je i rimski papa vjerovao kako postoji komunizam koji nije strašan.
Činjenica da su se velike boginje pojavile u Beogradu djelovala je porazno, i za Jugoslavene i za druge Europljane. Na Kosovu, u Bagdadu ili u Saudijskoj Arabiji, smrtonosna epidemija jest nešto što je strašno, ali nije i nešto što je naše.
Širom Jugoslavije osnivane su karantene, a odmah je započelo i cijepljenje koje će u narednih mjesec dana obuhvatiti osamnaest milijuna ljudi. Vakcinu nisu mogle primiti samo trudnice i teži srčani bolesnici. Trudnica koja bi bila cijepljena, u sretnijem bi slučaju pobacila, ili bi rodila nakazno dijete. Imao sam tada šest godina, i budio bih se usred noćnih mora, jer su mi u san dolazila djeca čije su majke cijepljene protiv variole vere.
Na kraju, komunizam i komunistički zdravstveni sustav pobijedili su bolest, i zaustavili je na kapijama slobodnoga zapadnog svijeta. Bila je to velika pobjeda Titove Jugoslavije, iako će se kasnije rijetko spominjati, možda i zato što nitko nije htio pomišljati što bi se dogodilo da su velike boginje ušle u Europu preko neke druge zemlje, u kojoj ne postoji besplatna zdravstvena zaštita za sve građane, neke zemlje slobode i demokracije. Malo je vjerojatno da bi virus ostao impresioniran nekim savršenijim političkim sustavom od jugoslavenskoga, i da bi se okrenuo i otišao.
Tokom epidemije oboljelo je 175 osoba, a umrlo 35. I sve zato što je Ibrahim H. išao na hadž, sve zato što se Bogu molio kao musliman, sve zato što je u Bagdadu, mitskom, drevnom i lijepom Bagdadu, kojim je vladao general Hasan al Bakr, kupovao poklone za svoju obitelj. Da je Ibrahim H. bio pravovjerni komunist, koji je čvrsto zaključio da boga nema, ili da je barem bio katolik ili pravoslavac, i da je, kao svi normalni Jugoslaveni, djeci kupovao poklone u Trstu, ne bi bilo velikih boginja, ne bi bilo epidemije.
Koliko god bratstvo&jedinstvo Jugoslavenima bilo propisano kao lijek, i koliko god se zbog javno iskazanog zazora prema tuđoj naciji ili vjeri moglo završiti u zatvoru, ipak se na slučaj velike zaraze, koju je na Kosovo donio albanski musliman, gledalo s predrasudama, s potmulom mržnjom, i bez pretjeranog razumijevanja prema bližnjemu, s kojim bi, kako su nas učile i Partija i Crkva, trebao biti brat.
Trideset godina kasnije, tačnije – još jednu godinu više, dakle trideset i jednu nakon epidemije variole vere, putovao sam u Torino, na promociju knjige priča Mama Leone. Bio je februar, kao i u Ibrahimovom slučaju. Do Trsta sam putovao vlakom, a dalje sam nastavio sa svojom prevoditeljicom Ljiljanom Avirović. Kroz prozor sam gledao predjele za koje je, kao pripadnik Bosanske regimente u Austro-Ugarskoj carskoj i kraljevskoj vojsci, ratovao moj djed. Tu je i pao u talijansko zarobljeništvo. Držali su ga tri i pol godine, ali pričao je da mu je bilo lijepo. Naučio je jezik, stekao prijatelje za cijeli život, i nije morao ni o čemu brinuti. Godinu i pol po svršetku rata Talijani su ga zdravog i čitavog poslali kući u Bosnu. Tako je to nekada bilo sa zarobljenicima.
Čim smo stigli u Torino, istoga popodneva, javljeno je da sam među finalistima Nagrade Grinzane Cavour. Radovao sam se skupa s Ljiljanom, izljubili smo se od sreće, kao što se Slaveni obično ljube čim im je nešto po volji, a meni se učinilo kako sam s tom nagradom nekako postao stariji nego što sam još jutros bio. I to bukvalno stariji. Bio sam umoran od puta, boljele su me noge dok sam se penjao stepenicama do sobe, i već sam se s nostalgijom sjećao vremena kad sam mogao ustrčati na peti kat zgrade u kojoj sam u Zagrebu stanovao, a da se i ne zadišem. Hvatala me staračka bolećivost za još ranijim dobima, kada sam, bježeći pred srpskim snajperima, u Sarajevu svakodnevno pretrčavao most preko Miljacke, na putu prema redakciji. Bilo je i vremena kada me nikakvo putovanje nije moglo umoriti, a kamoli putovanje vlakom do Torina, i kada sam tri noći mogao piti i nespavati, i da se ne osjetim tako umornim kao kad su mi javili za Grinzane Cavour. Bože dragi, kako li se tek osjećaju nobelovci? Kako li je to kada si star kao Rabindranat Tagore, a divi ti se cijeli svijet?
Tog sam popodneva, u sobi luksuznoga torinskoga hotela, bio umoran i star kao Rabindranat Tagore. Jedino što me pomalo zbunjivalo, bilo je što sam još jučer trčao stepenicama do petoga kata, i ne bih se zadihao. Može li se tako ostariti u jednome danu? Vjerojatno može. Pisanje katkad jako troši čovjeka. Pogotovu pisanje fikcije. Uživiš se u lik penzionera kojega upravo ispisuješ, lik nekoga bosanskog Umberta D, nekoga osamdesetogodišnjaka koji samo što nije ispustio dušu, i toliko se uživiš da odjednom ostariš, i zauvijek ostaneš star. Pretpostavljao sam da se tako nešto lako može dogoditi dobrome piscu, a sve sam činio, i još uvijek činim, da budem dobar pisac.
Negdje oko četiri sklopio sam svoje umorne staračke oči.
Probudio sam se u pola šest, umorniji nego što sam bio, s kostoboljom i nekom čudnom kratkovidnošću, koje jutros nije bilo, pa sam se zaputio prema recepciji, gdje me je Ljiljana već čekala, da krenemo na večeru s talijanskim piscima i izdavačima. Za razliku od svoga djeda, ja na žalost nisam pao u talijansko zarobljeništvo, tako da bez Ljiljane mogu samo šutjeti s ljudima.
S godinama sam, izgleda, izgubio i apetit, iako se biftek s tartufima činio savršenim. Ali i hrana je, eto, ostala dijelom lijepe prošlosti, i sjećanja koje svakim trenutkom sve više blijedi. Bog je to dobro ugodio. Bog ili njegova posestrima, naša majka Priroda. Jedno od njih dvoje uredili su tako da čovjek kako stari počinje gubiti razloge za život. Napuštaju ga, jedno za drugim, sva životna zadovoljstva, više mu se ne jede i ne pije, izgubio je spolnu želju, ne uživa u ljepotama svijeta, svejedno mu je da li je u Torinu ili je u zatvorskoj ćeliji, i samo šuti, umorno se smješka, i čeka trenutak kada će i ovome biti kraj. Jednom, kada ga napusti posljednja radost, umrijet će miran, i pomiren.
Šutio sam i gledao Talijane oko sebe. Oni su se smijali puni energije i životnoga elana. Brbljali su bez prestanka, a ja sam ih samo gledao, i čudio im se kako tako mogu. Biološki gledano, svi su bili stariji od mene. Ali ja sam bio stariji i umorniji nego što je to Sandro Pertini ikada mogao biti. A za talijanske prilike Sandro Pertini bio je najstariji čovjek kojega se uopće i može zamisliti.
Tokom večere palo mi je na pamet kako Talijani zbog nekoga kulturološkog nedostatka nisu svjesni vlastite starosti.
Jedva sam se dovukao do hotelske sobe. Triput sam se morao odmarati dok sam se penjao uz stepenice, i još jednom dok sam išao niz hodnik.
– O Isuse Bože, o majko mila, o Isuse Bože, o majko mila…- mantrao sam i ponavljao kao i uvijek kad mi je teško.
Jedva sam se skinuo, i svalio se na postelju. Ruka mi je pala preko golog trbuha, na kojem sam, odjednom, napipao nešto čudno. Mjehurić s providnom tekućinom, sličan onome kakav je, trideset jednu godinu ranije, na sebi pronašao i Ibrahim H. Nisam se zabrinuo. Bit će da je to neka alergija. Recimo, na talijansku prašinu, koja je drukčija od naše slavenske prašine.
Kada sam se pola sata kasnije probudio, lice mi je gorjelo. Kao da su ga mali Amerikanci u malim helikopterima, ne većim od kućne muhe, u međuvremenu polijevali nekim svojim malim napalmom. Otišao sam do kupaonice i upalio svjetlo. Uplašio sam se kada sam vidio onoga u ogledalu. Lice mu je bilo prekriveno ružnim crvenim plikovima, od kojih su neki bili ispunjeni prozirnom tekućinom, a drugi su se samo prijeteći crvenili. Onako čupav i bradat izgledao sam kao teško bolesni Arapin. Kao bombaš samoubojica koji se razbolio noć prije nego što će se opasati eksplozivom i skupa s kojom desetinom Torineza i torinskih turista poći u nebo. Samo su moje svijetle, plave oči remetile taj osnovni dojam o kulturnoj, vjerskoj i civilizacijskoj transformaciji do koje je došlo iz još, do tada, meni nepoznatih razloga. Ali ima i plavookih Arapa.
Nazvao sam Ljiljanu u susjednu sobu i rekao joj da imam vodene kozice. Imam varicelle. Kako znaš, pitala je. Pa eto, znam. Da variola vera nije istrijebljena, i praktično iščezla kao bolest, vjerojatno bih posumnjao kako se radi o velikim boginjama. Baš godinu ili dvije ranije pročitao sam na zadnjoj stranici novina, u rubrici s bizarnim vijestima, kako se znanstvenici dvoume treba li usmrtiti posljednje preživjele nakupine virusa, pohranjene u sefu nekoga ruskog laboratorija. Ako ubiju te primjerke, vrlo je vjerojatno da će jedna živa vrsta, jedan Božji stvor, biti potpuno istrijebljen. Je li moralno ubiti virus variole vere, čak i ako znamo da mu je jedina svrha u prirodi da ubija nas?
Ljiljana je došla u moju sobu i nije mogla sakriti zaprepaštenje kad me vidjela. Između dvoje ljudi nema veće barijere od one koju stvara bolest. I to jako zarazna bolest, kao što su varicelle. Možda se i nismo trebali poljubiti. Nagrada nije toga vrijedna. Ljudi bi se smjeli ljubiti, samo ako su spremni zajedno poći u smrt.
Za razliku od Ibrahima H mene je pogodio izrazito buran oblik bolesti. Sa svakom je minutom moje tijelo bilo prekriveno sa sve više plikova. Poput vedroga ljetnog neba koje, kako noć pada, biva sve zvjezdanije. Ljiljana je predložila da zove doktora. Predao sam se, i legao u postelju, skršen i slomljen, oslobođen svakoga stida, što će me uskoro pregledati stranac u stranome gradu. Moj tata je liječnik, uvijek sam zbog te činjenice imao povlašten položaj kada se razbolim, ali u Italiji, u Torinu, koju tisuću kilometara daleko od mjesta na kojem me prepoznaju, to prestaje biti važno.
Sat i pol kasnije u sobu je ušao muškarac koji je od glave do pete bio u zelenom gumenom odijelu. Na licu mu je bila kirurška maska, ali je djelovao nekako prljavo, baš kao da je krenuo čistiti septičku jamu. Počeo je vikati, najprije na mene, a onda i na Ljiljanu, ali bilo mi je svejedno. Potom me je dodirivao svojim gumenim prstima, pretraživao mi limfne čvorove, a onda ponovo vikao. Izmjerio mi je krvni tlak: 130/80. Puls: 95. Temperatura: 37,6. Sve je to upisao u nekakav formular, za rastanak se još izvikao, i otišao.
Rekao je da imam varicelle, da neću umrijeti, i da se mogu vratiti u svoju zemlju, u Hrvatsku ili u Bosnu, tamo gdje mi je volja. Bio je neugodan i nepristojan, kao oni ljudi koji pomažu beskućnicima samo zato što su za taj posao plaćeni, pa se osjećaju poniženim, jer im država nije dala neki ljepši posao. Taj torinski liječnik sasvim sigurno nije sanjao o tome da bude javni i komunalni liječnik, nije upisao medicinu da bi osluškivao škripava pluća bolesne balkanske cigančadi, koja umire po ulicama grada. Iz njegove perspektive ja sam samo još jedan od takvih, koji je samo igrom slučaja, koji njega i ne treba zanimati, umjesto ispod kakvoga mosta, noćio u dobrom hotelu. Moja je bolest, kao i svaka bolest pristigla s Istoka, bila neugodna i prljava. Naravno, varicelle postoje i u Italiji, svakoga proljeća od te se bolesti razbolijevaju i torinska djeca, pa iako su s medicinskog stanovišta moje varicelle iste kao i njihove, ipak neka razlika postoji. I virusi se, kao i ljudi, razlikuju po mjestu iz kojega su potekli. Čisto intuitivno, torinski bi liječnik radije imao posla s američkim, nego primjerice s albanskim varicellama. Po tome je on neobično sličan ljudima među kojima živim. Sličan je onima koji su u sebi i ispotiha osuđivali Ibrahima H, jer je u Jugoslaviju iz Bagdada donio velike boginje.
Noć je bila teška i vrela. Stajao sam uz prozor i gledao na ulicu. Ispod stabla kestena stajala je ulična lampa. Pod njom bio je parkiran žuti mercedes. Pločnikom iza lampe išli su ljudi. Zagrljeni parovi, poslovni ljudi u odijelima. Zašto tako kasno po Torinu hodaju poslovni ljudi u odijelima? I gdje su im kaputi? Tamo, s one strane Jadranskoga mora, tamo gdje bih sad i ja trebao biti, ljudi su puno osjetljiviji na hladnoću. Čim malo zazimi, oni za svaki slučaj navlače kapute. To je razlika između bogatih i siromašnih. Prvima nije problem da se malo i smrzavaju, dok je drugima zima jedan od oblika osobnoga siromaštva. Čak se i bogati među siromašnima ogrću kaputima, kao što se, vjerojatno, siromašni Torinezi, ugledajući se na one bogatije, spremno smrzavaju u odijelima.
Satima sam promatrao taj jedan prozorski kadar, sa stablom kestena, uličnom svjetiljkom, žutim mercedesom i ljudima koji prolaze. To će mi ostati najupečatljivija slika Torina. Sve što ću vidjeti u kasnijim posjetama tome gradu bit će neusporedivo s tim noćnim prizorom, u kojem sam bio tužni i bolesni Arapin, koji utjehu ne nalazi ni u Bogu.
Ujutro je Ljiljana vukla i svoje i moje torbe po torinskome željezničkom kolodvoru, i otkazivala promocije na koje zbog bolesti neću otići. Otkazala je i intervju koji sam trebao dati za vatikanski radio. Novinar je obećao da će se na važnome mjestu pomoliti za moje zdravlje. Nasmijao sam se, i bilo mi je drago. Ljudi u bolesti lako postaju fanatici. Zdravom mi vatikanska molitva ne bi baš previše značila.
U vlaku je bila strašna gužva. Koliko je Italija velika i naseljena zemlja može se vidjeti samo u talijanskim vlakovima. Skoro uvijek su prepuni, narod kulja sa svih strana, baš kao na tržnici u Bagdadu, a ja bolestan i umoran ljuljam se uz rukohvat, ravnodušan prema činjenici da se moj dah miješa s dahom svakoga tko se pokraj mene pokušava provući do sljedećega vagona. Ne upozoravam ljude na svoju bolest, i ne mislim da je to grijeh. Tko zna koliko sam ih u tom vlaku zarazio. Možda nijednoga, a možda i deset. Po načinu prenošenja i zaraznosti varicelle se ne razlikuju od variole vere.
Kasnije mi je Ljiljana našla mjesto. Sjedio sam preko puta mlade žene, koja je na krilu držala crni rokovnik, i u njega zapisivala neke formule. Možda je išla na fakultet, polagati ispit. Kasnije je na njezino mjesto sjela plavokosa trudnica. Pogledala me je, a ja sam spustio pogled. Ako je pomislila da su to na mome licu akne, mladalački prištevi, ili neka neobična autoimuna bolest, jedna od onih koje napadaju samo strance iz dalekih zemalja, tada je sve u redu. Ali ako je prepoznala što mi je, tada je između nas mogla biti samo ona strašna i neljudska mržnja, kojom ljudi mrze pripadnike drugih vjera i rasa, ljude koji s Istoka donose te strašne smrtonosne bolesti. Moja je bolest, baš kao i variola vera, bila smrtonosna za njezin plod.
U Veneciji smo mijenjali vlak. Osjećao sam se sve bolesnije, i pokušavao sam zamisliti trenutak kada ću se dočepati postelje. Tamo gdje me je vodilo moje dugo putovanje, u Zagrebu, čekala me je djevojka, s kojom sam, nakon nekoliko godina zajedničkoga života, upravo okončavao vezu. Između nas nije više bilo ničega, niti sam se mogao sjetiti vremena kada je nešto postojalo. Neke se stvari u životu brzo zaborave. Nosio sam bolest, koja me je svega obuzimala, i ništa osim nje više nije bilo uz mene, a išao sam na mjesto gdje me je, bolesnoga, dočekivala pustoš i tuđina kojom zrače poprišta razvedenih brakova. Skoro da i nema većega inozemstva od stana koji si dijelio s nekim s kime više nisi. Samo je to mjesto za mene bilo udaljenije od Torina. Bio sam Arapin, bio sam Saracen, Ibrahim H, duboko u kršćanskome svijetu.
S malim boginjama u Torinu
U proljeće 1972. izbila je posljednja epidemija velikih boginja u Europi. Ovako je to počelo: Albanac Ibrahim H, iz sela Danjani, pokraj gradića Orahovca na Kosovu, našao se, po povratku s hadžiluka u Meki, gdje je obavio dužnost koju pred Bogom ima svaki muslimanski vjernik, na jednoj tržnici u Bagdadu. Ibrahim H. bio je priprost čovjek, nije znao što je metafora niti bi razumio ako bi mu se reklo da je tada, tog 6. februara, svojim životom i imenom postao neka buduća metafora, toliko politička i artificijelna da ga čini nestvarnim, i da na neki način poništava činjenicu da je Ibrahim H. prije svega živ čovjek, koji te 1972. vjeruje u Allaha jednoga i jedinog. Dok se gura po bagdadskoj tržnici okružen ljudskom masom koja kulja sa svih strana, i dok kupuje darove za ženu i djecu, on je čovjek koji je prebrinuo svoje najvažnije metafizičke brige. Oslobodio se straha, jer je obavio hodočašće. U Bagdadu je samo turist, među braćom u vjeri, te ponekim zakašnjelim hipikom, pristiglim sa Zapada, koji je malo skrenuo s puta koji vodi prema Afganistanu. Te 1972. bio je još živ Jim Morrison, Led Zeppelin bili su na vrhuncu slave, Allan Ginsberg pjevao je svoj Kadish, ali to nije bio svijet koji bi Ibrahima H. zanimao. Još uvijek je bilo moguće da različita civilizacijska i povijesna iskustva traju na istim mjestima jedno uz drugo. Toga više neće biti kad jednom padne komunizam.
Dvanaest dana kasnije Ibrahim H. proveo je noć dršćući uz peć. Tresla ga je groznica, ali nije zbog toga otišao liječniku. Na Kosovu, najsiromašnijem i najnaseljenijem dijelu Jugoslavije, život se nije činio toliko dragocjenim da bi se zbog obične drhtavice išlo doktoru. Tek mjesec dana kasnije, nekom vrstom policijsko-zdravstvene istrage, otkriveno je kako je Ibrahim H. prebolio netipično blagi oblik velikih boginja, ili variole vere. Usput, zarazio je i sedmero rođaka te četvero drugih ljudi. Kod njih se bolest manifestirala na puno dramatičniji način.
Tek se 14. marta znala prava dijagnoza. Variola vera pojavila se na Kosovu. Osam dana kasnije potvrđeno je da je epidemija stigla i u Beograd, glavni jugoslavenski grad, prijestolnicu Pokreta Nesvrstanih i metropolu komunizma s ljudskim licem. Tih godina u Beograd se nije išlo kao na komunistički Istok, u Moskvu ili Prag, kod baćuške Brežnjeva i svirepoga ruskog medvjeda, koji je prijetio slobodnome svijetu i plašio ga Gulagom i KGB-om, nego se u Beograd dolazilo u svrhu poduke kako komunizam i ne mora biti tako strašan. Bilo je to doba kada je i rimski papa vjerovao kako postoji komunizam koji nije strašan.
Činjenica da su se velike boginje pojavile u Beogradu djelovala je porazno, i za Jugoslavene i za druge Europljane. Na Kosovu, u Bagdadu ili u Saudijskoj Arabiji, smrtonosna epidemija jest nešto što je strašno, ali nije i nešto što je naše.
Širom Jugoslavije osnivane su karantene, a odmah je započelo i cijepljenje koje će u narednih mjesec dana obuhvatiti osamnaest milijuna ljudi. Vakcinu nisu mogle primiti samo trudnice i teži srčani bolesnici. Trudnica koja bi bila cijepljena, u sretnijem bi slučaju pobacila, ili bi rodila nakazno dijete. Imao sam tada šest godina, i budio bih se usred noćnih mora, jer su mi u san dolazila djeca čije su majke cijepljene protiv variole vere.
Na kraju, komunizam i komunistički zdravstveni sustav pobijedili su bolest, i zaustavili je na kapijama slobodnoga zapadnog svijeta. Bila je to velika pobjeda Titove Jugoslavije, iako će se kasnije rijetko spominjati, možda i zato što nitko nije htio pomišljati što bi se dogodilo da su velike boginje ušle u Europu preko neke druge zemlje, u kojoj ne postoji besplatna zdravstvena zaštita za sve građane, neke zemlje slobode i demokracije. Malo je vjerojatno da bi virus ostao impresioniran nekim savršenijim političkim sustavom od jugoslavenskoga, i da bi se okrenuo i otišao.
Tokom epidemije oboljelo je 175 osoba, a umrlo 35. I sve zato što je Ibrahim H. išao na hadž, sve zato što se Bogu molio kao musliman, sve zato što je u Bagdadu, mitskom, drevnom i lijepom Bagdadu, kojim je vladao general Hasan al Bakr, kupovao poklone za svoju obitelj. Da je Ibrahim H. bio pravovjerni komunist, koji je čvrsto zaključio da boga nema, ili da je barem bio katolik ili pravoslavac, i da je, kao svi normalni Jugoslaveni, djeci kupovao poklone u Trstu, ne bi bilo velikih boginja, ne bi bilo epidemije.
Koliko god bratstvo&jedinstvo Jugoslavenima bilo propisano kao lijek, i koliko god se zbog javno iskazanog zazora prema tuđoj naciji ili vjeri moglo završiti u zatvoru, ipak se na slučaj velike zaraze, koju je na Kosovo donio albanski musliman, gledalo s predrasudama, s potmulom mržnjom, i bez pretjeranog razumijevanja prema bližnjemu, s kojim bi, kako su nas učile i Partija i Crkva, trebao biti brat.
Trideset godina kasnije, tačnije – još jednu godinu više, dakle trideset i jednu nakon epidemije variole vere, putovao sam u Torino, na promociju knjige priča Mama Leone. Bio je februar, kao i u Ibrahimovom slučaju. Do Trsta sam putovao vlakom, a dalje sam nastavio sa svojom prevoditeljicom Ljiljanom Avirović. Kroz prozor sam gledao predjele za koje je, kao pripadnik Bosanske regimente u Austro-Ugarskoj carskoj i kraljevskoj vojsci, ratovao moj djed. Tu je i pao u talijansko zarobljeništvo. Držali su ga tri i pol godine, ali pričao je da mu je bilo lijepo. Naučio je jezik, stekao prijatelje za cijeli život, i nije morao ni o čemu brinuti. Godinu i pol po svršetku rata Talijani su ga zdravog i čitavog poslali kući u Bosnu. Tako je to nekada bilo sa zarobljenicima.
Čim smo stigli u Torino, istoga popodneva, javljeno je da sam među finalistima Nagrade Grinzane Cavour. Radovao sam se skupa s Ljiljanom, izljubili smo se od sreće, kao što se Slaveni obično ljube čim im je nešto po volji, a meni se učinilo kako sam s tom nagradom nekako postao stariji nego što sam još jutros bio. I to bukvalno stariji. Bio sam umoran od puta, boljele su me noge dok sam se penjao stepenicama do sobe, i već sam se s nostalgijom sjećao vremena kad sam mogao ustrčati na peti kat zgrade u kojoj sam u Zagrebu stanovao, a da se i ne zadišem. Hvatala me staračka bolećivost za još ranijim dobima, kada sam, bježeći pred srpskim snajperima, u Sarajevu svakodnevno pretrčavao most preko Miljacke, na putu prema redakciji. Bilo je i vremena kada me nikakvo putovanje nije moglo umoriti, a kamoli putovanje vlakom do Torina, i kada sam tri noći mogao piti i nespavati, i da se ne osjetim tako umornim kao kad su mi javili za Grinzane Cavour. Bože dragi, kako li se tek osjećaju nobelovci? Kako li je to kada si star kao Rabindranat Tagore, a divi ti se cijeli svijet?
Tog sam popodneva, u sobi luksuznoga torinskoga hotela, bio umoran i star kao Rabindranat Tagore. Jedino što me pomalo zbunjivalo, bilo je što sam još jučer trčao stepenicama do petoga kata, i ne bih se zadihao. Može li se tako ostariti u jednome danu? Vjerojatno može. Pisanje katkad jako troši čovjeka. Pogotovu pisanje fikcije. Uživiš se u lik penzionera kojega upravo ispisuješ, lik nekoga bosanskog Umberta D, nekoga osamdesetogodišnjaka koji samo što nije ispustio dušu, i toliko se uživiš da odjednom ostariš, i zauvijek ostaneš star. Pretpostavljao sam da se tako nešto lako može dogoditi dobrome piscu, a sve sam činio, i još uvijek činim, da budem dobar pisac.
Negdje oko četiri sklopio sam svoje umorne staračke oči.
Probudio sam se u pola šest, umorniji nego što sam bio, s kostoboljom i nekom čudnom kratkovidnošću, koje jutros nije bilo, pa sam se zaputio prema recepciji, gdje me je Ljiljana već čekala, da krenemo na večeru s talijanskim piscima i izdavačima. Za razliku od svoga djeda, ja na žalost nisam pao u talijansko zarobljeništvo, tako da bez Ljiljane mogu samo šutjeti s ljudima.
S godinama sam, izgleda, izgubio i apetit, iako se biftek s tartufima činio savršenim. Ali i hrana je, eto, ostala dijelom lijepe prošlosti, i sjećanja koje svakim trenutkom sve više blijedi. Bog je to dobro ugodio. Bog ili njegova posestrima, naša majka Priroda. Jedno od njih dvoje uredili su tako da čovjek kako stari počinje gubiti razloge za život. Napuštaju ga, jedno za drugim, sva životna zadovoljstva, više mu se ne jede i ne pije, izgubio je spolnu želju, ne uživa u ljepotama svijeta, svejedno mu je da li je u Torinu ili je u zatvorskoj ćeliji, i samo šuti, umorno se smješka, i čeka trenutak kada će i ovome biti kraj. Jednom, kada ga napusti posljednja radost, umrijet će miran, i pomiren.
Šutio sam i gledao Talijane oko sebe. Oni su se smijali puni energije i životnoga elana. Brbljali su bez prestanka, a ja sam ih samo gledao, i čudio im se kako tako mogu. Biološki gledano, svi su bili stariji od mene. Ali ja sam bio stariji i umorniji nego što je to Sandro Pertini ikada mogao biti. A za talijanske prilike Sandro Pertini bio je najstariji čovjek kojega se uopće i može zamisliti.
Tokom večere palo mi je na pamet kako Talijani zbog nekoga kulturološkog nedostatka nisu svjesni vlastite starosti.
Jedva sam se dovukao do hotelske sobe. Triput sam se morao odmarati dok sam se penjao uz stepenice, i još jednom dok sam išao niz hodnik.
– O Isuse Bože, o majko mila, o Isuse Bože, o majko mila…- mantrao sam i ponavljao kao i uvijek kad mi je teško.
Jedva sam se skinuo, i svalio se na postelju. Ruka mi je pala preko golog trbuha, na kojem sam, odjednom, napipao nešto čudno. Mjehurić s providnom tekućinom, sličan onome kakav je, trideset jednu godinu ranije, na sebi pronašao i Ibrahim H. Nisam se zabrinuo. Bit će da je to neka alergija. Recimo, na talijansku prašinu, koja je drukčija od naše slavenske prašine.
Kada sam se pola sata kasnije probudio, lice mi je gorjelo. Kao da su ga mali Amerikanci u malim helikopterima, ne većim od kućne muhe, u međuvremenu polijevali nekim svojim malim napalmom. Otišao sam do kupaonice i upalio svjetlo. Uplašio sam se kada sam vidio onoga u ogledalu. Lice mu je bilo prekriveno ružnim crvenim plikovima, od kojih su neki bili ispunjeni prozirnom tekućinom, a drugi su se samo prijeteći crvenili. Onako čupav i bradat izgledao sam kao teško bolesni Arapin. Kao bombaš samoubojica koji se razbolio noć prije nego što će se opasati eksplozivom i skupa s kojom desetinom Torineza i torinskih turista poći u nebo. Samo su moje svijetle, plave oči remetile taj osnovni dojam o kulturnoj, vjerskoj i civilizacijskoj transformaciji do koje je došlo iz još, do tada, meni nepoznatih razloga. Ali ima i plavookih Arapa.
Nazvao sam Ljiljanu u susjednu sobu i rekao joj da imam vodene kozice. Imam varicelle. Kako znaš, pitala je. Pa eto, znam. Da variola vera nije istrijebljena, i praktično iščezla kao bolest, vjerojatno bih posumnjao kako se radi o velikim boginjama. Baš godinu ili dvije ranije pročitao sam na zadnjoj stranici novina, u rubrici s bizarnim vijestima, kako se znanstvenici dvoume treba li usmrtiti posljednje preživjele nakupine virusa, pohranjene u sefu nekoga ruskog laboratorija. Ako ubiju te primjerke, vrlo je vjerojatno da će jedna živa vrsta, jedan Božji stvor, biti potpuno istrijebljen. Je li moralno ubiti virus variole vere, čak i ako znamo da mu je jedina svrha u prirodi da ubija nas?
Ljiljana je došla u moju sobu i nije mogla sakriti zaprepaštenje kad me vidjela. Između dvoje ljudi nema veće barijere od one koju stvara bolest. I to jako zarazna bolest, kao što su varicelle. Možda se i nismo trebali poljubiti. Nagrada nije toga vrijedna. Ljudi bi se smjeli ljubiti, samo ako su spremni zajedno poći u smrt.
Za razliku od Ibrahima H mene je pogodio izrazito buran oblik bolesti. Sa svakom je minutom moje tijelo bilo prekriveno sa sve više plikova. Poput vedroga ljetnog neba koje, kako noć pada, biva sve zvjezdanije. Ljiljana je predložila da zove doktora. Predao sam se, i legao u postelju, skršen i slomljen, oslobođen svakoga stida, što će me uskoro pregledati stranac u stranome gradu. Moj tata je liječnik, uvijek sam zbog te činjenice imao povlašten položaj kada se razbolim, ali u Italiji, u Torinu, koju tisuću kilometara daleko od mjesta na kojem me prepoznaju, to prestaje biti važno.
Sat i pol kasnije u sobu je ušao muškarac koji je od glave do pete bio u zelenom gumenom odijelu. Na licu mu je bila kirurška maska, ali je djelovao nekako prljavo, baš kao da je krenuo čistiti septičku jamu. Počeo je vikati, najprije na mene, a onda i na Ljiljanu, ali bilo mi je svejedno. Potom me je dodirivao svojim gumenim prstima, pretraživao mi limfne čvorove, a onda ponovo vikao. Izmjerio mi je krvni tlak: 130/80. Puls: 95. Temperatura: 37,6. Sve je to upisao u nekakav formular, za rastanak se još izvikao, i otišao.
Rekao je da imam varicelle, da neću umrijeti, i da se mogu vratiti u svoju zemlju, u Hrvatsku ili u Bosnu, tamo gdje mi je volja. Bio je neugodan i nepristojan, kao oni ljudi koji pomažu beskućnicima samo zato što su za taj posao plaćeni, pa se osjećaju poniženim, jer im država nije dala neki ljepši posao. Taj torinski liječnik sasvim sigurno nije sanjao o tome da bude javni i komunalni liječnik, nije upisao medicinu da bi osluškivao škripava pluća bolesne balkanske cigančadi, koja umire po ulicama grada. Iz njegove perspektive ja sam samo još jedan od takvih, koji je samo igrom slučaja, koji njega i ne treba zanimati, umjesto ispod kakvoga mosta, noćio u dobrom hotelu. Moja je bolest, kao i svaka bolest pristigla s Istoka, bila neugodna i prljava. Naravno, varicelle postoje i u Italiji, svakoga proljeća od te se bolesti razbolijevaju i torinska djeca, pa iako su s medicinskog stanovišta moje varicelle iste kao i njihove, ipak neka razlika postoji. I virusi se, kao i ljudi, razlikuju po mjestu iz kojega su potekli. Čisto intuitivno, torinski bi liječnik radije imao posla s američkim, nego primjerice s albanskim varicellama. Po tome je on neobično sličan ljudima među kojima živim. Sličan je onima koji su u sebi i ispotiha osuđivali Ibrahima H, jer je u Jugoslaviju iz Bagdada donio velike boginje.
Noć je bila teška i vrela. Stajao sam uz prozor i gledao na ulicu. Ispod stabla kestena stajala je ulična lampa. Pod njom bio je parkiran žuti mercedes. Pločnikom iza lampe išli su ljudi. Zagrljeni parovi, poslovni ljudi u odijelima. Zašto tako kasno po Torinu hodaju poslovni ljudi u odijelima? I gdje su im kaputi? Tamo, s one strane Jadranskoga mora, tamo gdje bih sad i ja trebao biti, ljudi su puno osjetljiviji na hladnoću. Čim malo zazimi, oni za svaki slučaj navlače kapute. To je razlika između bogatih i siromašnih. Prvima nije problem da se malo i smrzavaju, dok je drugima zima jedan od oblika osobnoga siromaštva. Čak se i bogati među siromašnima ogrću kaputima, kao što se, vjerojatno, siromašni Torinezi, ugledajući se na one bogatije, spremno smrzavaju u odijelima.
Satima sam promatrao taj jedan prozorski kadar, sa stablom kestena, uličnom svjetiljkom, žutim mercedesom i ljudima koji prolaze. To će mi ostati najupečatljivija slika Torina. Sve što ću vidjeti u kasnijim posjetama tome gradu bit će neusporedivo s tim noćnim prizorom, u kojem sam bio tužni i bolesni Arapin, koji utjehu ne nalazi ni u Bogu.
Ujutro je Ljiljana vukla i svoje i moje torbe po torinskome željezničkom kolodvoru, i otkazivala promocije na koje zbog bolesti neću otići. Otkazala je i intervju koji sam trebao dati za vatikanski radio. Novinar je obećao da će se na važnome mjestu pomoliti za moje zdravlje. Nasmijao sam se, i bilo mi je drago. Ljudi u bolesti lako postaju fanatici. Zdravom mi vatikanska molitva ne bi baš previše značila.
U vlaku je bila strašna gužva. Koliko je Italija velika i naseljena zemlja može se vidjeti samo u talijanskim vlakovima. Skoro uvijek su prepuni, narod kulja sa svih strana, baš kao na tržnici u Bagdadu, a ja bolestan i umoran ljuljam se uz rukohvat, ravnodušan prema činjenici da se moj dah miješa s dahom svakoga tko se pokraj mene pokušava provući do sljedećega vagona. Ne upozoravam ljude na svoju bolest, i ne mislim da je to grijeh. Tko zna koliko sam ih u tom vlaku zarazio. Možda nijednoga, a možda i deset. Po načinu prenošenja i zaraznosti varicelle se ne razlikuju od variole vere.
Kasnije mi je Ljiljana našla mjesto. Sjedio sam preko puta mlade žene, koja je na krilu držala crni rokovnik, i u njega zapisivala neke formule. Možda je išla na fakultet, polagati ispit. Kasnije je na njezino mjesto sjela plavokosa trudnica. Pogledala me je, a ja sam spustio pogled. Ako je pomislila da su to na mome licu akne, mladalački prištevi, ili neka neobična autoimuna bolest, jedna od onih koje napadaju samo strance iz dalekih zemalja, tada je sve u redu. Ali ako je prepoznala što mi je, tada je između nas mogla biti samo ona strašna i neljudska mržnja, kojom ljudi mrze pripadnike drugih vjera i rasa, ljude koji s Istoka donose te strašne smrtonosne bolesti. Moja je bolest, baš kao i variola vera, bila smrtonosna za njezin plod.
U Veneciji smo mijenjali vlak. Osjećao sam se sve bolesnije, i pokušavao sam zamisliti trenutak kada ću se dočepati postelje. Tamo gdje me je vodilo moje dugo putovanje, u Zagrebu, čekala me je djevojka, s kojom sam, nakon nekoliko godina zajedničkoga života, upravo okončavao vezu. Između nas nije više bilo ničega, niti sam se mogao sjetiti vremena kada je nešto postojalo. Neke se stvari u životu brzo zaborave. Nosio sam bolest, koja me je svega obuzimala, i ništa osim nje više nije bilo uz mene, a išao sam na mjesto gdje me je, bolesnoga, dočekivala pustoš i tuđina kojom zrače poprišta razvedenih brakova. Skoro da i nema većega inozemstva od stana koji si dijelio s nekim s kime više nisi. Samo je to mjesto za mene bilo udaljenije od Torina. Bio sam Arapin, bio sam Saracen, Ibrahim H, duboko u kršćanskome svijetu.