Rodio sam se na nekoj livadi, livadici, koju su zvali Riterova bašta, odmah iza kasarne na Futoškom putu. I sad kao da čujem trubu kako svira povečerje, dok na zapadnom nebu blista Večernjača. Majka je bila od vode i vetra, veoma mlada, otac dosta stariji, odmah je umro, ili su ga ubili kao matorog konja. Ko zna šta se sa njim zbilo? To ubijanje ljudi, ali i životinja!? Kažu ti samo: Hajde, ubićemo te, dosta si živeo! Kada sam imao šest godina, ona se ponovo udala za nekog tapetara, ratnog vojnog invalida. Verovatno u nameri da me pridobije, očuh mi je, kada se doselio kod nas, poklonio jednu knjižicu koja se zvaše “Pale, sam na svijetu”, i od koje se posle nisam odvajao. Dečak Pale se probudi jedno jutro, međutim, u stanu nema roditelja. (Možda ih je odveo Gestapo? – komentar mat sen skribomana.) Izlazi u grad i vidi da na ulicama nema ljudi, iako je sve na svome mestu. (Neutronska bomba!?) Sve mu je dostupno, ulazi u puste prodavnice, u restorane, uzima šta hoće. Na kraju, najveće zadovoljstvo: penje se u tramvaj, seda na vozačevo mesto i vozi tramvaj pustim ulicama grada. Spušta se veče i Pale shvata da je sam, sam u gradu. Ipak, poželi da vidi mamu i tatu ali njih nema nigde i to ga brine. Tužan je. Odjednom, probudi se u snu – sve je samo san! Naravno, susret sa tom knjižicom, nije to bilo ništa posebno – Pale beše tih godina omiljen lik mnogim dečacima, a i devojčicama. Majka i očuh su stalno plesali valcere uz stari portabl-gramofon, vežbali su se za oficirske balove koji su bili veoma popularni u to vreme. Ličili su mi na lutke. Podozrevao sam da je očuh sav od drveta. Imao je jednu nogu kraću, ne sećam se tačno koju, ali vrlo vešto je u ritmu tročetvrtinskog takta, dok je pod njima škripao parket, okretao majku oko sebe. Posmatrao sam ih širom otvorenih usta, a slinac mi je curio iz nosa. Kosili su travu mašinskom kosilicom, kišica zalivala, redovno i najzad livadica postade teren za golf. Zapravo, beše to običan travnjak, ograđen niskom metalnom ogradom. Na livadici se nalazila metalna konstrukcija, mali toranj, sličan Ajfelovoj kuli, kao veća maketa, iz čijeg središta se dizala cev dugačka oko tri metra. Pričalo se da je ta cev nekada bila mnogo viša, tj. duža, kako se uzme, ali da se s vremenom smanjivala ili se spuštala u zemlju. Možda je to bila nekakva antena, ali nije bila. Ispod se nalazila roša u koju je trebalo uterati lopticu. Niko nije znao čemu taj tornjić služi, nigde nije pisalo šta on predstavlja, ili ko ga je napravio, tj. postavio tu. Majka nam je pričala kako je posmatrajući toranj čula glasove, neki dečji glasić koji je zapomagao: Majčice mila, spasi me, ne daj me! Mi smo se smejali. Jednom, očuh u nesmotrenosti zgazi u travi puža, zdrobi mu kućicu i to onom kraćom nogom, bar tako je on tvrdio. Strašno se sekirao i na kraju se razboleo: hoće i on da umre. Lekari uopšte nisu znali šta mu je. Ali nismo mu dali. Posle je dobio hemoroide. Posledica svega je bila da ga je mati odbacila. Zgadio joj se. Bar tako mi se danas čini, kada malo bolje razmislim o svemu. Ipak, tavorio je pored nje godinama, ali iz dana u dan kao da se smanjivao, dok sam ja samo rastao, bio sam prilično visok za svoje godine. Jednog letnjeg dana, iznenada nam je rekao da je odlučio da ide na more, u neki kamp. Pustili smo ga. Spakovao je šator, uzeo malo hrane, poneo je i gitaru, seo u crnog fiću, auto malih dimenzija kog smo od milošte zvali cipela buvine boje, i zapalio u pravcu Jadranske obale. Kada je seo za volan, izgledao je baš kao dečak, kao moj nerođeni brat. Nikada ga više nismo videli. Dakle, očuh je prvi povukao nogu, onu kraću, i porodica se opasno nakrivila. Policija je dolazila nekoliko puta, sumnjali su nešto, ispitivali su majku, ali su na kraju odustali. Međutim, ja sam pouzdano znao da je živ. Kako? Verovao sam da se samo sakrio negde. Voleo sam ga, iako više mi je bilo žao zbog fiće. Posle izvesnog vremena, počeo je kod nas da navraća neki stari očev prijatelj i to sve češće i češće, kao duh, a možda je to bio i sam otac ponovo utelovljen, urvidečki Odisej. Nisam tome pridavao značaj, ali nije mi se sviđalo da nam neko stalno visi u kući. Izgleda da je on hteo da popravi stvar, kao veštačka drvena noga, da spase što se još moglo spasti. Štula? Inače, prezivao se Štulić. Za jedan državni praznik mati je bila dežurna u kafani, radila je kao konobarica, pošto je izgubila posao u školi zbog neke ljubavne afere. Čekao sam je kasno uveče, međutim nije se pojavila. Plakao sam celu noć, oka nisam sklopio. Sutradan je došao onaj očev prijatelj da je traži. Nisam znao šta da mu kažem. Dakle, ode i ona! U to vreme ja sam bio još maloletan, petnaestogodišnjak, ali, kao što sam već rekao, prilično izrastao za svoje godine. Nisam išao u školu: kada sam završio osnovnu, nisam se upisao u srednju, drndao sam po ceo dan jednu staru harmoniku-dugmetaru. Inače bio sam problematičan, nekoliko puta sam već bežao od kuće. Jednom su me pronašli čak u Dubrovniku. Posle dva dana došao je opet očev prijatelj i rekao mi da slučaj majčinog nestanka treba da prijavimo u policiji. Otišli smo zajedno, dali izjavu. Policija je došla da pretrese kuću, opet su me ispitivali, interesovala ih je veza moje majke i tog čoveka, očevog prijatelja. Rekao sam im šta sam znao, nije to bilo bog zna šta. Majka i taj čovek ili duh, šta li je već bio, znali su se mnogo godina pre mog rođenja. Pitali su naravno i za očuha. Otac, očuh, prijatelj, ništa im nije bilo jasno. Posle su mi rekli da su pre neki dan dobili izveštaj od italijanske policije da je na trajektu, koji je saobraćao na liniji Bar – Bari, pronađen crni fiat čiji je vlasnik bio moj očuh. Posmatrali su teren za golf, ko je normalan u to vreme igrao golf? Došla je ekipa sa nekim spravama, prekopali su livadicu, tornjić su ostavili na mestu. Nisu našli ništa osim leša neke životinjice, bio je u pitanju jež koga je očuh, izgleda, presekao prilikom košenja. Bio je to još jedan njegov zločin, učinjen verovatno iz nehata, za koji sam tek naknadno saznao. Rekli su mi da ne mogu živeti sam, da ću morati u dom, što mi se uopšte nije svidelo. U Beogradu sam, doduše, imao tetku, neku maminu dalju sestru ali ona nije bila u mogućnosti da preuzme brigu o meni. Razmišljao sam čitavu noć šta da radim, da li da bežim ili da se prepustim sudbini? Ujutro su se pojavili čovek i žena, socijalni radnici. Ličili su mi veoma na majku i očuha! Osećao sam se nekako čudno. Pomogli su mi da se spakujem (važno mi je bilo samo da ponesem knjigu “Pale sam na svijetu”, koja beše moja biblija, moje jevanđelje, poslednja nada da ću se probuditi iz košmarnog sna, da ću ponovo ugledati roditelje). Kada sam prigrlio knjižicu, kao da sam primetio suze u očima te žene. Zapečatili su vrata, strpali me u kombi i pravac selo Futog. Užas! Tumbali smo se pola sata. Nisam ni razmišljao gde je to, mislio sam da je taj dom negde u gradu. Praktično, bio sam u zatvoru, dopao sam robije, ni kriv, ni dužan. Prvih nekoliko dana samo sam cmizdrio, ali niko nije obraćao pažnju na mene. Posle sam razmišljao kako da pobegnem. Iza te cirkuzantske ideje, krila se u stvari čežnja za nestajanjem, želeo sam da nestanem kao što su i roditelji nestali, a možda i nada da ću se negde ponovo sresti sa njima i da ćemo opet živeti srećno u nekom drugom gradu. Jednom mi se ukazala prilika. Išli smo kolektivno na neki izlet, na jug Srbije, u stvari, u Bosnu. Prešli smo skelom, preko reke Drine, u neko mesto, mislim da se zvaše Skeletani. Autobusom smo nastavili prema Srebrenici. Na nekom odmorištu, pošto su se vaspitač i vaspitačica izgubili, ugrabio sam priliku i pobegao u obližnji šumarak Nastavio sam da trčim šljunkovitim puteljkom kroz sve gušću šumu. Posle jednog sata počeo je da se spušta mrak, ptičice su ćućorile u tamnim krošnjama, razmišljao sam prilično uplašen, gde ću da prespavam, tj. da prenoćim, pošto o nekom spavanju teško da je moglo biti reči. Najzad sam našao šuplje stablo u koje sam se uvukao. Skupio sam se na nekoj crvotočini i cvokotao. Da li od straha ili od hladnoće? Ne znam. Iako beše juli, u šumi je bilo sveže. Ipak tonuo sam u san, pa se trzao unezveren. Vrisnuo bih i čitavu šumu bi preplavila strava. Kako sam to znao? Ali meni je tako bilo lakše, bar na trenutak. U tom košmaru javljali su mi se likovi majke i očuha, tj. očevog prijatelja, i to stopljeni u jedan lik, jedno biće, neka muškarasta snažna žena koja je čas svlačila ćebe sa mene, čas me pokrivala. Ujutro kada sam izašao iz šupljeg stabla činilo mi se kao da sam se još više izdužio, u stvari, bio sam uvrnut kao neka špageta ili pokidana struna. Sasvim nisko sa žutog horizonta obasjavalo me je malo crnputasto sunce. Nastavio sam puteljkom i ubrzo sam primetio neki zaselak, nešto razbacanih kuća u dolji. Glad me je terala, glad za slobodom. Na vidiku nije bilo živog stvora, ali znao sam da moram biti oprezan. Sa leve strane puta pružao se veliki voćnjak ograđen žicom. Zašto sa leve strane? Plašio sam se pasa, ipak, okuražio sam se, preskočio sam ogradu i halapljivo pojeo nekoliko većih krušaka. Od tog doručka me je tako proteralo da sam morao hitro da se olakšam ispod jednog stabla. Dok sam čučao napala me je svraka, posle sam video šta je interesuje. Nastavio sam dalje puteljkom i ubrzo sam se domogao prvog imanja. Gledao sam da mu priđem sa zadnje strane, iz zadnjeg dvorišta, da me niko ne primeti. Uvukao sam se u neku šupu, legao na stog sena i odmah zaspao. Ne znam koliko sam spavao, bio sam umoran, pošto prethodne noći nisam oka sklopio. Kada sam se najzad probudio, iznad mene je stajao stariji bradati čovek. Upitao me je odakle sam i šta tu tražim. Govorio je nekim čudnim jezikom, ali koji sam ipak mogao da razumem. Rekao sam mu da sam iz Srbije, da su me roditelji napustili, pa sam krenuo u beli svet. Naravno, prećutao sam da sam štićenik doma za nezbrinutu decu i da sam u bekstvu. Zatim me je pitao da li sam gladan. I ne čekajući odgovor pokazao mi je rukom da pođem za njim. Odmah sam primetio da hramlje, vukao je jednu nogu. Ušli smo u neku onižu prostoriju gde je za stolom sedela starija žena, prilično krupna, njene snažne gole ruke su skrštene mirovale u krilu. Čovek joj je objasnio da me je zatekao u ambaru i naredio joj da mi da nešto da jedem. Žena je stavila pred mene tanjir sa kukuruznom kašom koju je prelila vrućim mlekom.Gutao sam i ćutao. On je sedeo sa druge strane stola i posmatrao me. Osećao sam da mu se po glavi vrzmaju neke ideje. Najzad me je upitao da li hoću da živim kod njih. Naravno, uslov je bio da nešto radim, da im pomažem. On i žena ostali su sami, sinovi su bili u Sarajevu, bistrili su politiku, baš tako je rekao.
Za brisanje: (Predložio mi je da im čuvam koze. Imali su stado koza koje je predvodio jarac kog su zvali Đeko i sa kojim sam posle imao dosta problema. Često se zaletao na mene. Gazda mi je dao savet da kada Đeko počne da se kreće unazad i da oštri papke, jednostavno, zabodem štap na metar od sebe i da čekam. Ali kada bi se jarac uz tutnjavu počeo približavati, ja bih uvek odbacio štap i hitro potražio zaklon u najbližem šumarku.)
Predložio mi je da im čuvam svinje. Radi se o istom čoveku, gajili su i koze i svinje. Zanimljiva kombinacija!? Imali su jednu krmaču i deset prasića, trebalo ih je svaki dan isterati u šumu koja nije bila daleko. Pristao sam, šta sam drugo mogao. Krmača je bila ogromna zver jorkširske rase, od kojih dvesta kila, potpuno bele boje, posle sam čuo da je oprasila dvanaest prasića ali da je dva pojela, zvali su je Belka-prasožderka. Uostalom, uvek je postojala mogućnost da pobegnem, ako mi to čuvanje svinja dosadi. Bio je to smrdljiv posao, iako ne suviše naporan. Predeo beše bajkovit, brežuljkast, sa proplancima i padinama, prošaranim bukovom i hrastovom šumom, tako da je žira, koji je bio osnovna hrana za svinje, bilo svuda. Ležao sam obično čitav dan u debeloj hladovini i dosađivao se. Kao Pan u Arkadiji, dremao sam opijen, tek na trenutak bih se trgnuo i vrisnuo da bi se svemu živom ledila krv u žilama. Opet?! Da li od radosti, da li od užasa? U magnovenju dremeža kao da sam nešto naslućivao, ulazio sam nesvesno u neko drugo prostor-vreme a tu se izgleda događalo svašta. Krv je zalivala pašnjake. Nerazgovetno, čuo sam vrisku i plač i činilo mi se na momente da ludim. Svinje su tumarale okolo, ali imao sam jednog psa, crnog pulina, koji je revnosno obavljao posao, tako da su svi prasići bili uvek na broju. Crno pseto, bela krmača, hm, hm? Ipak, bio sam ja gradsko dete, priroda, ma koliko lepa, nije mi puno značila. Gazda je bio ćutljiv, nije me ništa ispitivao. Uveče, kada bih se vratio, malo bih se ispljuskao na česmi u dvorištu, zatim sam dobio večeru i onda pravac u ambar na spavanje. Tamo su mi namestili neki ležaj. Leto je bilo i u ambaru je bilo prijatno, ni previše toplo, ni previše hladno. Jedno veče, baš sam završavao sa obedom, kada u dvorište pristigoše dva crna džipa. Iz njih izađoše neki ljudi u šarenim uniformama, četvorica. Ubrzo sam shvatio da su to gazdini sinovi. Govorili su ocu da je u Bosni upravo izbio rat. Pitali su za mene, odakle sam, šta tu radim. Posle mi je jedan od njih rekao da bi mi bilo najpametnije da bežim kući, i to što pre.
Ova priča se nametnula matorom senilnim skribomanu nekako sama od sebe, u magnovenju dremeža od koga pati u poslednje vreme, što nije ništa čudno s obzirom na njegove godine. Kada čovek napuni sedamdeset, najbolje je da zaspi i da se više ne budi. Ali moje spavanje je prepuno košmarnih snoviđenja, između jave i sna provlače se razne uznemirujuće priče, što može biti i simptom neke ozbiljne bolesti. Ipak, ne bi trebalo ovo da pišem, ne bi trebalo da nastavim. Ovo je, jednostavno, neopisivo, nemoćan sam. Pokušaću da pobegnem od Teme/Tame koja je izronila nenadano. Ili pokušaću bar da je sakrijem. I inače ona se sama od sebe povremeno krije, nestane, potone, pa opet negde izroni kao ostrvce, ili kao planina, asteroid na horizontu. A možda me je moja bolesna mašta, ili pak moja savest, povukla tamo, iako me istorija i politika nikada nisu posebno interesovale. Sada se nalazim pred najbitnijim i najtragičnijim događajem koji se dogodio na ovim prostorima u skorašnjoj prošlosti. Petnae(sto)godišnjak igrom slučaja zabasa u kraj u kom će se uskoro dogoditi jedan od najstravičnijih zločina. Da li on treba tu da ostane, da bude svedok tih događaja ili treba da beži, da se vrati kući, koje, u stvari, više i nema? Na hiljade ljudi biće pobijeno u istim tim šumama, gde je on čuvao, ili će tek čuvati svinje. Očevi sa maloletnim sinovima biće košeni mitraljeskom paljbom na proplancima obasjanim zlatnim zracima zalazećeg sunca. Video sam na televiziji: neki ugojen mlađi čovek sa šiljatom obrijanom glavom usađenom u ramena, takoreći bez vrata, tera grupu dečaka da legne u nekakav jendek…užas! Isključio sam televizor, više nisam izdržao, počeo sam da plačem.
Ružni snovi, tj. sećanja matorog senilnog skribomana
(čarapin početak, najzad)
Rodio sam se na nekoj livadi, livadici, koju su zvali Riterova bašta, odmah iza kasarne na Futoškom putu. I sad kao da čujem trubu kako svira povečerje, dok na zapadnom nebu blista Večernjača. Majka je bila od vode i vetra, veoma mlada, otac dosta stariji, odmah je umro, ili su ga ubili kao matorog konja. Ko zna šta se sa njim zbilo? To ubijanje ljudi, ali i životinja!? Kažu ti samo: Hajde, ubićemo te, dosta si živeo! Kada sam imao šest godina, ona se ponovo udala za nekog tapetara, ratnog vojnog invalida. Verovatno u nameri da me pridobije, očuh mi je, kada se doselio kod nas, poklonio jednu knjižicu koja se zvaše “Pale, sam na svijetu”, i od koje se posle nisam odvajao. Dečak Pale se probudi jedno jutro, međutim, u stanu nema roditelja. (Možda ih je odveo Gestapo? – komentar mat sen skribomana.) Izlazi u grad i vidi da na ulicama nema ljudi, iako je sve na svome mestu. (Neutronska bomba!?) Sve mu je dostupno, ulazi u puste prodavnice, u restorane, uzima šta hoće. Na kraju, najveće zadovoljstvo: penje se u tramvaj, seda na vozačevo mesto i vozi tramvaj pustim ulicama grada. Spušta se veče i Pale shvata da je sam, sam u gradu. Ipak, poželi da vidi mamu i tatu ali njih nema nigde i to ga brine. Tužan je. Odjednom, probudi se u snu – sve je samo san! Naravno, susret sa tom knjižicom, nije to bilo ništa posebno – Pale beše tih godina omiljen lik mnogim dečacima, a i devojčicama. Majka i očuh su stalno plesali valcere uz stari portabl-gramofon, vežbali su se za oficirske balove koji su bili veoma popularni u to vreme. Ličili su mi na lutke. Podozrevao sam da je očuh sav od drveta. Imao je jednu nogu kraću, ne sećam se tačno koju, ali vrlo vešto je u ritmu tročetvrtinskog takta, dok je pod njima škripao parket, okretao majku oko sebe. Posmatrao sam ih širom otvorenih usta, a slinac mi je curio iz nosa. Kosili su travu mašinskom kosilicom, kišica zalivala, redovno i najzad livadica postade teren za golf. Zapravo, beše to običan travnjak, ograđen niskom metalnom ogradom. Na livadici se nalazila metalna konstrukcija, mali toranj, sličan Ajfelovoj kuli, kao veća maketa, iz čijeg središta se dizala cev dugačka oko tri metra. Pričalo se da je ta cev nekada bila mnogo viša, tj. duža, kako se uzme, ali da se s vremenom smanjivala ili se spuštala u zemlju. Možda je to bila nekakva antena, ali nije bila. Ispod se nalazila roša u koju je trebalo uterati lopticu. Niko nije znao čemu taj tornjić služi, nigde nije pisalo šta on predstavlja, ili ko ga je napravio, tj. postavio tu. Majka nam je pričala kako je posmatrajući toranj čula glasove, neki dečji glasić koji je zapomagao: Majčice mila, spasi me, ne daj me! Mi smo se smejali. Jednom, očuh u nesmotrenosti zgazi u travi puža, zdrobi mu kućicu i to onom kraćom nogom, bar tako je on tvrdio. Strašno se sekirao i na kraju se razboleo: hoće i on da umre. Lekari uopšte nisu znali šta mu je. Ali nismo mu dali. Posle je dobio hemoroide. Posledica svega je bila da ga je mati odbacila. Zgadio joj se. Bar tako mi se danas čini, kada malo bolje razmislim o svemu. Ipak, tavorio je pored nje godinama, ali iz dana u dan kao da se smanjivao, dok sam ja samo rastao, bio sam prilično visok za svoje godine. Jednog letnjeg dana, iznenada nam je rekao da je odlučio da ide na more, u neki kamp. Pustili smo ga. Spakovao je šator, uzeo malo hrane, poneo je i gitaru, seo u crnog fiću, auto malih dimenzija kog smo od milošte zvali cipela buvine boje, i zapalio u pravcu Jadranske obale. Kada je seo za volan, izgledao je baš kao dečak, kao moj nerođeni brat. Nikada ga više nismo videli. Dakle, očuh je prvi povukao nogu, onu kraću, i porodica se opasno nakrivila. Policija je dolazila nekoliko puta, sumnjali su nešto, ispitivali su majku, ali su na kraju odustali. Međutim, ja sam pouzdano znao da je živ. Kako? Verovao sam da se samo sakrio negde. Voleo sam ga, iako više mi je bilo žao zbog fiće. Posle izvesnog vremena, počeo je kod nas da navraća neki stari očev prijatelj i to sve češće i češće, kao duh, a možda je to bio i sam otac ponovo utelovljen, urvidečki Odisej. Nisam tome pridavao značaj, ali nije mi se sviđalo da nam neko stalno visi u kući. Izgleda da je on hteo da popravi stvar, kao veštačka drvena noga, da spase što se još moglo spasti. Štula? Inače, prezivao se Štulić. Za jedan državni praznik mati je bila dežurna u kafani, radila je kao konobarica, pošto je izgubila posao u školi zbog neke ljubavne afere. Čekao sam je kasno uveče, međutim nije se pojavila. Plakao sam celu noć, oka nisam sklopio. Sutradan je došao onaj očev prijatelj da je traži. Nisam znao šta da mu kažem. Dakle, ode i ona! U to vreme ja sam bio još maloletan, petnaestogodišnjak, ali, kao što sam već rekao, prilično izrastao za svoje godine. Nisam išao u školu: kada sam završio osnovnu, nisam se upisao u srednju, drndao sam po ceo dan jednu staru harmoniku-dugmetaru. Inače bio sam problematičan, nekoliko puta sam već bežao od kuće. Jednom su me pronašli čak u Dubrovniku. Posle dva dana došao je opet očev prijatelj i rekao mi da slučaj majčinog nestanka treba da prijavimo u policiji. Otišli smo zajedno, dali izjavu. Policija je došla da pretrese kuću, opet su me ispitivali, interesovala ih je veza moje majke i tog čoveka, očevog prijatelja. Rekao sam im šta sam znao, nije to bilo bog zna šta. Majka i taj čovek ili duh, šta li je već bio, znali su se mnogo godina pre mog rođenja. Pitali su naravno i za očuha. Otac, očuh, prijatelj, ništa im nije bilo jasno. Posle su mi rekli da su pre neki dan dobili izveštaj od italijanske policije da je na trajektu, koji je saobraćao na liniji Bar – Bari, pronađen crni fiat čiji je vlasnik bio moj očuh. Posmatrali su teren za golf, ko je normalan u to vreme igrao golf? Došla je ekipa sa nekim spravama, prekopali su livadicu, tornjić su ostavili na mestu. Nisu našli ništa osim leša neke životinjice, bio je u pitanju jež koga je očuh, izgleda, presekao prilikom košenja. Bio je to još jedan njegov zločin, učinjen verovatno iz nehata, za koji sam tek naknadno saznao. Rekli su mi da ne mogu živeti sam, da ću morati u dom, što mi se uopšte nije svidelo. U Beogradu sam, doduše, imao tetku, neku maminu dalju sestru ali ona nije bila u mogućnosti da preuzme brigu o meni. Razmišljao sam čitavu noć šta da radim, da li da bežim ili da se prepustim sudbini? Ujutro su se pojavili čovek i žena, socijalni radnici. Ličili su mi veoma na majku i očuha! Osećao sam se nekako čudno. Pomogli su mi da se spakujem (važno mi je bilo samo da ponesem knjigu “Pale sam na svijetu”, koja beše moja biblija, moje jevanđelje, poslednja nada da ću se probuditi iz košmarnog sna, da ću ponovo ugledati roditelje). Kada sam prigrlio knjižicu, kao da sam primetio suze u očima te žene. Zapečatili su vrata, strpali me u kombi i pravac selo Futog. Užas! Tumbali smo se pola sata. Nisam ni razmišljao gde je to, mislio sam da je taj dom negde u gradu. Praktično, bio sam u zatvoru, dopao sam robije, ni kriv, ni dužan. Prvih nekoliko dana samo sam cmizdrio, ali niko nije obraćao pažnju na mene. Posle sam razmišljao kako da pobegnem. Iza te cirkuzantske ideje, krila se u stvari čežnja za nestajanjem, želeo sam da nestanem kao što su i roditelji nestali, a možda i nada da ću se negde ponovo sresti sa njima i da ćemo opet živeti srećno u nekom drugom gradu. Jednom mi se ukazala prilika. Išli smo kolektivno na neki izlet, na jug Srbije, u stvari, u Bosnu. Prešli smo skelom, preko reke Drine, u neko mesto, mislim da se zvaše Skeletani. Autobusom smo nastavili prema Srebrenici. Na nekom odmorištu, pošto su se vaspitač i vaspitačica izgubili, ugrabio sam priliku i pobegao u obližnji šumarak Nastavio sam da trčim šljunkovitim puteljkom kroz sve gušću šumu. Posle jednog sata počeo je da se spušta mrak, ptičice su ćućorile u tamnim krošnjama, razmišljao sam prilično uplašen, gde ću da prespavam, tj. da prenoćim, pošto o nekom spavanju teško da je moglo biti reči. Najzad sam našao šuplje stablo u koje sam se uvukao. Skupio sam se na nekoj crvotočini i cvokotao. Da li od straha ili od hladnoće? Ne znam. Iako beše juli, u šumi je bilo sveže. Ipak tonuo sam u san, pa se trzao unezveren. Vrisnuo bih i čitavu šumu bi preplavila strava. Kako sam to znao? Ali meni je tako bilo lakše, bar na trenutak. U tom košmaru javljali su mi se likovi majke i očuha, tj. očevog prijatelja, i to stopljeni u jedan lik, jedno biće, neka muškarasta snažna žena koja je čas svlačila ćebe sa mene, čas me pokrivala. Ujutro kada sam izašao iz šupljeg stabla činilo mi se kao da sam se još više izdužio, u stvari, bio sam uvrnut kao neka špageta ili pokidana struna. Sasvim nisko sa žutog horizonta obasjavalo me je malo crnputasto sunce. Nastavio sam puteljkom i ubrzo sam primetio neki zaselak, nešto razbacanih kuća u dolji. Glad me je terala, glad za slobodom. Na vidiku nije bilo živog stvora, ali znao sam da moram biti oprezan. Sa leve strane puta pružao se veliki voćnjak ograđen žicom. Zašto sa leve strane? Plašio sam se pasa, ipak, okuražio sam se, preskočio sam ogradu i halapljivo pojeo nekoliko većih krušaka. Od tog doručka me je tako proteralo da sam morao hitro da se olakšam ispod jednog stabla. Dok sam čučao napala me je svraka, posle sam video šta je interesuje. Nastavio sam dalje puteljkom i ubrzo sam se domogao prvog imanja. Gledao sam da mu priđem sa zadnje strane, iz zadnjeg dvorišta, da me niko ne primeti. Uvukao sam se u neku šupu, legao na stog sena i odmah zaspao. Ne znam koliko sam spavao, bio sam umoran, pošto prethodne noći nisam oka sklopio. Kada sam se najzad probudio, iznad mene je stajao stariji bradati čovek. Upitao me je odakle sam i šta tu tražim. Govorio je nekim čudnim jezikom, ali koji sam ipak mogao da razumem. Rekao sam mu da sam iz Srbije, da su me roditelji napustili, pa sam krenuo u beli svet. Naravno, prećutao sam da sam štićenik doma za nezbrinutu decu i da sam u bekstvu. Zatim me je pitao da li sam gladan. I ne čekajući odgovor pokazao mi je rukom da pođem za njim. Odmah sam primetio da hramlje, vukao je jednu nogu. Ušli smo u neku onižu prostoriju gde je za stolom sedela starija žena, prilično krupna, njene snažne gole ruke su skrštene mirovale u krilu. Čovek joj je objasnio da me je zatekao u ambaru i naredio joj da mi da nešto da jedem. Žena je stavila pred mene tanjir sa kukuruznom kašom koju je prelila vrućim mlekom.Gutao sam i ćutao. On je sedeo sa druge strane stola i posmatrao me. Osećao sam da mu se po glavi vrzmaju neke ideje. Najzad me je upitao da li hoću da živim kod njih. Naravno, uslov je bio da nešto radim, da im pomažem. On i žena ostali su sami, sinovi su bili u Sarajevu, bistrili su politiku, baš tako je rekao.
Za brisanje: (Predložio mi je da im čuvam koze. Imali su stado koza koje je predvodio jarac kog su zvali Đeko i sa kojim sam posle imao dosta problema. Često se zaletao na mene. Gazda mi je dao savet da kada Đeko počne da se kreće unazad i da oštri papke, jednostavno, zabodem štap na metar od sebe i da čekam. Ali kada bi se jarac uz tutnjavu počeo približavati, ja bih uvek odbacio štap i hitro potražio zaklon u najbližem šumarku.)
Predložio mi je da im čuvam svinje. Radi se o istom čoveku, gajili su i koze i svinje. Zanimljiva kombinacija!? Imali su jednu krmaču i deset prasića, trebalo ih je svaki dan isterati u šumu koja nije bila daleko. Pristao sam, šta sam drugo mogao. Krmača je bila ogromna zver jorkširske rase, od kojih dvesta kila, potpuno bele boje, posle sam čuo da je oprasila dvanaest prasića ali da je dva pojela, zvali su je Belka-prasožderka. Uostalom, uvek je postojala mogućnost da pobegnem, ako mi to čuvanje svinja dosadi. Bio je to smrdljiv posao, iako ne suviše naporan. Predeo beše bajkovit, brežuljkast, sa proplancima i padinama, prošaranim bukovom i hrastovom šumom, tako da je žira, koji je bio osnovna hrana za svinje, bilo svuda. Ležao sam obično čitav dan u debeloj hladovini i dosađivao se. Kao Pan u Arkadiji, dremao sam opijen, tek na trenutak bih se trgnuo i vrisnuo da bi se svemu živom ledila krv u žilama. Opet?! Da li od radosti, da li od užasa? U magnovenju dremeža kao da sam nešto naslućivao, ulazio sam nesvesno u neko drugo prostor-vreme a tu se izgleda događalo svašta. Krv je zalivala pašnjake. Nerazgovetno, čuo sam vrisku i plač i činilo mi se na momente da ludim. Svinje su tumarale okolo, ali imao sam jednog psa, crnog pulina, koji je revnosno obavljao posao, tako da su svi prasići bili uvek na broju. Crno pseto, bela krmača, hm, hm? Ipak, bio sam ja gradsko dete, priroda, ma koliko lepa, nije mi puno značila. Gazda je bio ćutljiv, nije me ništa ispitivao. Uveče, kada bih se vratio, malo bih se ispljuskao na česmi u dvorištu, zatim sam dobio večeru i onda pravac u ambar na spavanje. Tamo su mi namestili neki ležaj. Leto je bilo i u ambaru je bilo prijatno, ni previše toplo, ni previše hladno. Jedno veče, baš sam završavao sa obedom, kada u dvorište pristigoše dva crna džipa. Iz njih izađoše neki ljudi u šarenim uniformama, četvorica. Ubrzo sam shvatio da su to gazdini sinovi. Govorili su ocu da je u Bosni upravo izbio rat. Pitali su za mene, odakle sam, šta tu radim. Posle mi je jedan od njih rekao da bi mi bilo najpametnije da bežim kući, i to što pre.
Ova priča se nametnula matorom senilnim skribomanu nekako sama od sebe, u magnovenju dremeža od koga pati u poslednje vreme, što nije ništa čudno s obzirom na njegove godine. Kada čovek napuni sedamdeset, najbolje je da zaspi i da se više ne budi. Ali moje spavanje je prepuno košmarnih snoviđenja, između jave i sna provlače se razne uznemirujuće priče, što može biti i simptom neke ozbiljne bolesti. Ipak, ne bi trebalo ovo da pišem, ne bi trebalo da nastavim. Ovo je, jednostavno, neopisivo, nemoćan sam. Pokušaću da pobegnem od Teme/Tame koja je izronila nenadano. Ili pokušaću bar da je sakrijem. I inače ona se sama od sebe povremeno krije, nestane, potone, pa opet negde izroni kao ostrvce, ili kao planina, asteroid na horizontu. A možda me je moja bolesna mašta, ili pak moja savest, povukla tamo, iako me istorija i politika nikada nisu posebno interesovale. Sada se nalazim pred najbitnijim i najtragičnijim događajem koji se dogodio na ovim prostorima u skorašnjoj prošlosti. Petnae(sto)godišnjak igrom slučaja zabasa u kraj u kom će se uskoro dogoditi jedan od najstravičnijih zločina. Da li on treba tu da ostane, da bude svedok tih događaja ili treba da beži, da se vrati kući, koje, u stvari, više i nema? Na hiljade ljudi biće pobijeno u istim tim šumama, gde je on čuvao, ili će tek čuvati svinje. Očevi sa maloletnim sinovima biće košeni mitraljeskom paljbom na proplancima obasjanim zlatnim zracima zalazećeg sunca. Video sam na televiziji: neki ugojen mlađi čovek sa šiljatom obrijanom glavom usađenom u ramena, takoreći bez vrata, tera grupu dečaka da legne u nekakav jendek…užas! Isključio sam televizor, više nisam izdržao, počeo sam da plačem.
(odlomak iz neobjavljenog romana “Grozota ili…”)