Ješua, zidar jeruzalemski, bio je znamenit po tome što je imao sedam kćeri i nijednoga sina. Morao je naći sedam muževa za svojih sedam kćeri, ali nikako ih nije nalazio, jer su mu se svi rugali.
Ješua, Ješua — govorili su mu — a da i u tebi nije ženska duša kada ti se samo kćeri rađaju!
Čim bi to izgovorili, oholi mladići jeruzalemski dali bi se u bijeg jer bi Ješua grabio nož i dao se u trku za njima, da im zbog uvrede prereže vrat. A nije mu ni trebao nož, takav je Ješua bio. Velik i jak, ruke mu bile dva mlada cedrova debla i mogao je svakome od mladića, da je kojega ulovio, kažiprstom i palcem salomiti i prelomiti kičmu.
Kada bi trčao, zemlja se tresla u cijelom Jeruzalemu, ženama su glineni lonci s kuhanim slanutkom padali na pod, pa bi se razbijali u tisuću komadića, a bose su noge išle po krhotinama i hrani, djeca su ispadala iz kolijevki, na sve strane se čula cika i vriska, manje zbog straha, više zbog oduševljenja. Ali Ješua nije mogao brzo trčati pa nije ulovio onoga koji mu je dobacio:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kada ti se samo kćeri rađaju!
Kako su prolazile godine, Ješuine se kćeri nisu udavale i prolazila je mladićka oholost jer bi je život pregazio. Ali nova djeca su rasla i stasavala, pa kad bi se iz dječaka pretvarali u mladiće, a bilo je to uvijek posljednjih dana zime, kada se i priroda budi i mladi lavovi s prijestolja tjeraju stare, dolazili bi pred njegovu kuću:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
Na to bi Ješua ugrabio nož sa stola i započinjala je trka po jeruzalemskim ulicama, kojoj je svatko znao kraj. Čak se ni majke tih mladića ne bi uplašile da će im Ješua stići i zaklati djecu. Nikada nijednoga nije ulovio, pa neće ni danas.
Bile su to site i bogate godine Jeruzalema.
Bilo je to doba oholosti, kada se na Boga ne bi pomišljalo, osim ako udari grom u kućno sljeme i kuća se pretvori u pepeo i prah.
Jeruzalem bijaše ogrezao u grijeh.
Tužne su bile Ješuine kćeri, jer im je polako isticalo vrijeme. Ali nitko ih ne bi poželio, jer im je kuća bila ruglo.
Kada dječak stasa u muža, paganski se stvorio običaj, on hrabrost dokazuje tako što vikne pod njihovim prozorom:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
Teško je u ruglu živjeti, teško je kad ti je ruglo dom. Tugovale su tako Ješuine kćeri, a tuga ih je činila ružnijima. Nitko ne zna koliko su lijepe bile Ješuine kćeri, jer ih nitko nije vidio izvan njegove sramote.
A Ješui se, dok bi ih gledao, srce kidalo na sedam komada, i tako svaki dan, po sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam puta. Nije znao kako da pomogne kćerima, potplaćivao je asirske trgovce da mu izdaleka dovedu zetove, išao je preko mora, u daleke otočne zemlje i tražio toga koji će poći za njegovu kćer, makar bio i neobrezan, ali svaki je pokušaj na kraju propadao.
Asirski bi trgovci doveli ponekog siromaška u Jeruzalem, ali i taj bi pobjegao glavom bez obzira kada bi vidio kakvo jeruzalemsko je ruglo dom Ješue i njegovih kćeri.
Ješua je ulovio na Cipru jednoga paganina dobre duše, krivih nogu i vodene glave, pa je taj svojom voljom pristao da ženi najstariju zidarevu kćer.
Ali umrije na brodu paganin.
Nije čovjekovo da sudi, ali čudna je ravnoteža na kojoj počiva ovaj svijet. Smijehu jeruzalemske svjetine ravnotežom su bile Ješuine suze. Sedam suza za sedam kćeri, i tako sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam puta svake noći.
Na kraju, više i nije bilo mlađega muškarca koji nije viknuo:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
Dok im je za malu nadnicu gradio kuće, Ješua je i o tome mislio. Ali bilo je kasno: koga nije ulovio i zaklao, tome se nije smio svetiti. A nije ulovio nijednoga, jer da jest, ne bi jeruzalemske matere puštale svoje sinove da viču pod Ješuinim prozorima.
Mogao im je graditi ruševne kuće, koje će pasti za prve oluje. Ali Ješua nije bio takav. U to doba oholosti, on bijaše jedini dobar. Zapravo, bijahu još neki, ali njihova su imena ljudi zaboravili. Nisu znali kako bi ih upamtili. Ješua je svima gradio čvrste kuće, s jakim temeljima. Možda i danas neka postoji.
Ezekijel Ezekijel bio je sin jedinac u stolara Ezekijela. Kada je Ezekijel imao tri godine, Ezekijel se udario čekićem po prstu, rana se zagnojila i nakon pet dana Ezekijel je u mukama umro, tako da je Ezekijel ostao siroče bez oca. U Jeruzalemu su se smijali dok bi pričali ovu priču. Pričali su je kad god bi se netko oneraspoložio, pa bi odmah i tome bilo bolje čim bi ponovo čuo kako je Ezekijel plakao u drvenoj kolijevci dok su Ezekijela sahranjivali.
Ezekijel Ezekijel prohodao je tek sa sedam i svaki mu je korak bio muka živa. Ako je drugoj djeci do paganina Lota koji je držao dućan sa đevrecima, slanutkom i humusom trebalo dva sata hoda, Ezekijelu Ezekijelu trebala su dva dana. Ali on bi se rano zaputio, pa bi na vrijeme i stigao. Zbog te njegove osobine vršnjaci ga nisu voljeli. A nisu ga voljeli ni zato što je Ezekijel Ezekijel bio kljast.
Kada su navršili četrnaestu, već svi su njegovi vršnjaci stali pod Ješuin prozor i doviknuli:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
A onda bi bježali, uz ciku i vrisku i razbijanje glinenih lonaca, niz blatne i prašne ulice jeruzalemske.
Ezekijel Ezekijel nije stao pod Ješuin prozor, i zato je ostao sam. Opet bi krenuo dva dana ranije, da stigne pred dućan Lota paganina, ali vršnjaci kad bi ga vidjeli, zasuli bi ga kamenjem veličine odrasle ljudske šake, onim kojim su se u Jeruzalemu kamenovale preljubnice. Ne zna se kako ga to kamenje nije ubilo, ali Ezekijel Ezekijel bio je barem deset puta kamenovan. Ali uporno bi, dva dana ranije, polazio prema dućanu sa đevrecima, slanutkom i humusom, i svaki put je stizao na vrijeme.
Mladićima je dodijalo gađati ga kamenjem pa su prestali ići do Lotovog dućana. Išli su na neko drugo mjesto, Ezekijel Ezekijel nije znao na koje.
A on je mogao izdržati uvrede i pljuvanje, mogao je izdržati i kamenovanje, koje bi ubilo i najveće grešnike jeruzalemske, ali nikako, baš nikako, nije mogao izdržati samoću.
Tako je odlučio poći pod Ješuine prozore.
Materi je ljubio ruke i molio je da mu oprosti, a ona je plakala, kao što bi svaka na njezinom mjestu plakala, ali je Ezekijelu Ezekijelu oprostila. Kako i ne bi, kada je ona najbolje znala njegovu muku.
Bila je kasna noć kada je stigao do Ješuine kuće. Pojeo je dva oraha da mu daju snage i napio se vode, a onda je iz svega glasa povikao:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju.
Ješua se digao iz postelje, zgrabio tek naoštren nož sa stola, koji je pripremio da ujutro kolje ovna, pa je istrčao iz kuće. Kada je pred sobom vidio Ezekijela Ezekijela kako se lomi niz ulicu poput suhe grane, i sporije trči nego što stoji, znao je da mu ne može pobjeći.
U ta četiri duga ješuovska koraka, zahvaljivao je Bogu jer mu je dopustio da ulovi bezobraznika koji ga je uvrijedio. Položit će ga u prašinu, koljenom mu pritisnuti leđa, pa ga povući za kosu i preći mu sječivom preko vrata, tako da umre brzo. Neće mu Ješua odsjeći glavu, pa je nositi s kraja na kraj Jeruzalema, ili je pobosti na kolac nasred trga.
Zaklat će ga da mu kuća ne bude ruglo.
Zaklat će ga da usreći svojih sedam kćeri.
Zaklat će ga da se barem najstarija uda.
Kleknuo je nad Ezekijelom Ezekijelom i zamahnuo nožem. U oštrici, koja je bila oštrija od britve, jer je bila pripremljena da od života rastavi omiljenoga Ješuinog ovna, ogledao se mlad mjesec. Možda su se ogledale i zvijezde, jer je bila vedra noć. Iz kuća je poispadao uspavan narod, muškarci su gledali širom otvorenih očiju, da im šta ne promakne, a žene su dlanovima sakrivale oči i govorile muževima da im kažu kad Ješua završi.
Na kome li će, o Jeruzaleme, stati mrtve oči Ezekijela Ezekijela,
Sina Ezekijelova, koji umrje od gnojne rane na ruci, davno?
Koga li će, o Jeruzaleme, gledati mrtve oči Ezekijelove,
Od sada pa zauvijek, sve dok je na zemlji živih i mrtvih očiju,
Dok je posljednjih pogleda i dok je onih u koje gledaju?
Ali tada je, umjesto da zakolje kljastoga mladića, kao što je kanio zaklati svakoga od tisuća onih koje je po Jeruzalemu gonio jer su ga uvrijedili i od doma mu ruglo načinili, Ješua je gledao mjesec u oštrici svoga noža. Oko njega su vikali:
— Kolji, kolji, kolji, kolji!
Ali Ješua nije klao. Pustio je Ezekijela Ezekijela da ide svojim putem, i da se lomi kao suha grana, i da se kreće sporo kao da stoji, a Ješua se vratio u postelju. Kao svi žalosni ljudi, Ješua bi lako usnio.
Više nitko nije došao vikati pred Ješuinu kuću, ali ne zato što bi narodu išta značila milost za Ezekijela Ezekijela, nego zato što je nakon godina oholosti, ruganja i bluda počeo veliki rat.
Veća i jača vojska, sastavljena od hrabrih muževa hladnoga srca i puste duše, kakvi su u ratovima najgori, opsjedala je Jeruzalem, a majke su danas sinove ispraćale u vojsku, da bi ih već sutra sahranjivale. Ginuli su, tako, oni koji su pod Ješuinim prozorima postajali muškarci, i znalo se da će ginuti dok god je živih sinova. A kada ih ponestane, rat će stati sam od sebe.
Nesretni su sad oni koji sinove imaju, govorilo se u Jeruzalemu.
Jedini koji ništa nije rekao, nego je Bogu zahvaljivao što mu je dao kćeri, bio je Ješua. A kćeri Ješuine Bogu su zahvaljivale što su živjele u kući rugla, pa im otac nije našao muževe, koje bi sada gorko žalile.
U žalosnome i udovičkom Jeruzalemu, pregaženom od tuđinske vojske, samo u jednom se domu čuo smijeh, i tako će ostati za duga vremena.
Bila je to nagrada za Ješuinu ustrajnost u vjeri jer ni nakon sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam rugalaca, Ješua nije zaklao Ezekijela Ezekijela. Od tog se vremena kaže da su nesretni oni koji sinove imaju.
Ruta Tannenbaum, poglavlje XXI, legenda
Ješua, zidar jeruzalemski, bio je znamenit po tome što je imao sedam kćeri i nijednoga sina. Morao je naći sedam muževa za svojih sedam kćeri, ali nikako ih nije nalazio, jer su mu se svi rugali.
Ješua, Ješua — govorili su mu — a da i u tebi nije ženska duša kada ti se samo kćeri rađaju!
Čim bi to izgovorili, oholi mladići jeruzalemski dali bi se u bijeg jer bi Ješua grabio nož i dao se u trku za njima, da im zbog uvrede prereže vrat. A nije mu ni trebao nož, takav je Ješua bio. Velik i jak, ruke mu bile dva mlada cedrova debla i mogao je svakome od mladića, da je kojega ulovio, kažiprstom i palcem salomiti i prelomiti kičmu.
Kada bi trčao, zemlja se tresla u cijelom Jeruzalemu, ženama su glineni lonci s kuhanim slanutkom padali na pod, pa bi se razbijali u tisuću komadića, a bose su noge išle po krhotinama i hrani, djeca su ispadala iz kolijevki, na sve strane se čula cika i vriska, manje zbog straha, više zbog oduševljenja. Ali Ješua nije mogao brzo trčati pa nije ulovio onoga koji mu je dobacio:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kada ti se samo kćeri rađaju!
Kako su prolazile godine, Ješuine se kćeri nisu udavale i prolazila je mladićka oholost jer bi je život pregazio. Ali nova djeca su rasla i stasavala, pa kad bi se iz dječaka pretvarali u mladiće, a bilo je to uvijek posljednjih dana zime, kada se i priroda budi i mladi lavovi s prijestolja tjeraju stare, dolazili bi pred njegovu kuću:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
Na to bi Ješua ugrabio nož sa stola i započinjala je trka po jeruzalemskim ulicama, kojoj je svatko znao kraj. Čak se ni majke tih mladića ne bi uplašile da će im Ješua stići i zaklati djecu. Nikada nijednoga nije ulovio, pa neće ni danas.
Bile su to site i bogate godine Jeruzalema.
Bilo je to doba oholosti, kada se na Boga ne bi pomišljalo, osim ako udari grom u kućno sljeme i kuća se pretvori u pepeo i prah.
Jeruzalem bijaše ogrezao u grijeh.
Tužne su bile Ješuine kćeri, jer im je polako isticalo vrijeme. Ali nitko ih ne bi poželio, jer im je kuća bila ruglo.
Kada dječak stasa u muža, paganski se stvorio običaj, on hrabrost dokazuje tako što vikne pod njihovim prozorom:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
Teško je u ruglu živjeti, teško je kad ti je ruglo dom. Tugovale su tako Ješuine kćeri, a tuga ih je činila ružnijima. Nitko ne zna koliko su lijepe bile Ješuine kćeri, jer ih nitko nije vidio izvan njegove sramote.
A Ješui se, dok bi ih gledao, srce kidalo na sedam komada, i tako svaki dan, po sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam puta. Nije znao kako da pomogne kćerima, potplaćivao je asirske trgovce da mu izdaleka dovedu zetove, išao je preko mora, u daleke otočne zemlje i tražio toga koji će poći za njegovu kćer, makar bio i neobrezan, ali svaki je pokušaj na kraju propadao.
Asirski bi trgovci doveli ponekog siromaška u Jeruzalem, ali i taj bi pobjegao glavom bez obzira kada bi vidio kakvo jeruzalemsko je ruglo dom Ješue i njegovih kćeri.
Ješua je ulovio na Cipru jednoga paganina dobre duše, krivih nogu i vodene glave, pa je taj svojom voljom pristao da ženi najstariju zidarevu kćer.
Ali umrije na brodu paganin.
Nije čovjekovo da sudi, ali čudna je ravnoteža na kojoj počiva ovaj svijet. Smijehu jeruzalemske svjetine ravnotežom su bile Ješuine suze. Sedam suza za sedam kćeri, i tako sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam puta svake noći.
Na kraju, više i nije bilo mlađega muškarca koji nije viknuo:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
Dok im je za malu nadnicu gradio kuće, Ješua je i o tome mislio. Ali bilo je kasno: koga nije ulovio i zaklao, tome se nije smio svetiti. A nije ulovio nijednoga, jer da jest, ne bi jeruzalemske matere puštale svoje sinove da viču pod Ješuinim prozorima.
Mogao im je graditi ruševne kuće, koje će pasti za prve oluje. Ali Ješua nije bio takav. U to doba oholosti, on bijaše jedini dobar. Zapravo, bijahu još neki, ali njihova su imena ljudi zaboravili. Nisu znali kako bi ih upamtili. Ješua je svima gradio čvrste kuće, s jakim temeljima. Možda i danas neka postoji.
Ezekijel Ezekijel bio je sin jedinac u stolara Ezekijela. Kada je Ezekijel imao tri godine, Ezekijel se udario čekićem po prstu, rana se zagnojila i nakon pet dana Ezekijel je u mukama umro, tako da je Ezekijel ostao siroče bez oca. U Jeruzalemu su se smijali dok bi pričali ovu priču. Pričali su je kad god bi se netko oneraspoložio, pa bi odmah i tome bilo bolje čim bi ponovo čuo kako je Ezekijel plakao u drvenoj kolijevci dok su Ezekijela sahranjivali.
Ezekijel Ezekijel prohodao je tek sa sedam i svaki mu je korak bio muka živa. Ako je drugoj djeci do paganina Lota koji je držao dućan sa đevrecima, slanutkom i humusom trebalo dva sata hoda, Ezekijelu Ezekijelu trebala su dva dana. Ali on bi se rano zaputio, pa bi na vrijeme i stigao. Zbog te njegove osobine vršnjaci ga nisu voljeli. A nisu ga voljeli ni zato što je Ezekijel Ezekijel bio kljast.
Kada su navršili četrnaestu, već svi su njegovi vršnjaci stali pod Ješuin prozor i doviknuli:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!
A onda bi bježali, uz ciku i vrisku i razbijanje glinenih lonaca, niz blatne i prašne ulice jeruzalemske.
Ezekijel Ezekijel nije stao pod Ješuin prozor, i zato je ostao sam. Opet bi krenuo dva dana ranije, da stigne pred dućan Lota paganina, ali vršnjaci kad bi ga vidjeli, zasuli bi ga kamenjem veličine odrasle ljudske šake, onim kojim su se u Jeruzalemu kamenovale preljubnice. Ne zna se kako ga to kamenje nije ubilo, ali Ezekijel Ezekijel bio je barem deset puta kamenovan. Ali uporno bi, dva dana ranije, polazio prema dućanu sa đevrecima, slanutkom i humusom, i svaki put je stizao na vrijeme.
Mladićima je dodijalo gađati ga kamenjem pa su prestali ići do Lotovog dućana. Išli su na neko drugo mjesto, Ezekijel Ezekijel nije znao na koje.
A on je mogao izdržati uvrede i pljuvanje, mogao je izdržati i kamenovanje, koje bi ubilo i najveće grešnike jeruzalemske, ali nikako, baš nikako, nije mogao izdržati samoću.
Tako je odlučio poći pod Ješuine prozore.
Materi je ljubio ruke i molio je da mu oprosti, a ona je plakala, kao što bi svaka na njezinom mjestu plakala, ali je Ezekijelu Ezekijelu oprostila. Kako i ne bi, kada je ona najbolje znala njegovu muku.
Bila je kasna noć kada je stigao do Ješuine kuće. Pojeo je dva oraha da mu daju snage i napio se vode, a onda je iz svega glasa povikao:
— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju.
Ješua se digao iz postelje, zgrabio tek naoštren nož sa stola, koji je pripremio da ujutro kolje ovna, pa je istrčao iz kuće. Kada je pred sobom vidio Ezekijela Ezekijela kako se lomi niz ulicu poput suhe grane, i sporije trči nego što stoji, znao je da mu ne može pobjeći.
U ta četiri duga ješuovska koraka, zahvaljivao je Bogu jer mu je dopustio da ulovi bezobraznika koji ga je uvrijedio. Položit će ga u prašinu, koljenom mu pritisnuti leđa, pa ga povući za kosu i preći mu sječivom preko vrata, tako da umre brzo. Neće mu Ješua odsjeći glavu, pa je nositi s kraja na kraj Jeruzalema, ili je pobosti na kolac nasred trga.
Zaklat će ga da mu kuća ne bude ruglo.
Zaklat će ga da usreći svojih sedam kćeri.
Zaklat će ga da se barem najstarija uda.
Kleknuo je nad Ezekijelom Ezekijelom i zamahnuo nožem. U oštrici, koja je bila oštrija od britve, jer je bila pripremljena da od života rastavi omiljenoga Ješuinog ovna, ogledao se mlad mjesec. Možda su se ogledale i zvijezde, jer je bila vedra noć. Iz kuća je poispadao uspavan narod, muškarci su gledali širom otvorenih očiju, da im šta ne promakne, a žene su dlanovima sakrivale oči i govorile muževima da im kažu kad Ješua završi.
Na kome li će, o Jeruzaleme, stati mrtve oči Ezekijela Ezekijela,
Sina Ezekijelova, koji umrje od gnojne rane na ruci, davno?
Koga li će, o Jeruzaleme, gledati mrtve oči Ezekijelove,
Od sada pa zauvijek, sve dok je na zemlji živih i mrtvih očiju,
Dok je posljednjih pogleda i dok je onih u koje gledaju?
Ali tada je, umjesto da zakolje kljastoga mladića, kao što je kanio zaklati svakoga od tisuća onih koje je po Jeruzalemu gonio jer su ga uvrijedili i od doma mu ruglo načinili, Ješua je gledao mjesec u oštrici svoga noža. Oko njega su vikali:
— Kolji, kolji, kolji, kolji!
Ali Ješua nije klao. Pustio je Ezekijela Ezekijela da ide svojim putem, i da se lomi kao suha grana, i da se kreće sporo kao da stoji, a Ješua se vratio u postelju. Kao svi žalosni ljudi, Ješua bi lako usnio.
Više nitko nije došao vikati pred Ješuinu kuću, ali ne zato što bi narodu išta značila milost za Ezekijela Ezekijela, nego zato što je nakon godina oholosti, ruganja i bluda počeo veliki rat.
Veća i jača vojska, sastavljena od hrabrih muževa hladnoga srca i puste duše, kakvi su u ratovima najgori, opsjedala je Jeruzalem, a majke su danas sinove ispraćale u vojsku, da bi ih već sutra sahranjivale. Ginuli su, tako, oni koji su pod Ješuinim prozorima postajali muškarci, i znalo se da će ginuti dok god je živih sinova. A kada ih ponestane, rat će stati sam od sebe.
Nesretni su sad oni koji sinove imaju, govorilo se u Jeruzalemu.
Jedini koji ništa nije rekao, nego je Bogu zahvaljivao što mu je dao kćeri, bio je Ješua. A kćeri Ješuine Bogu su zahvaljivale što su živjele u kući rugla, pa im otac nije našao muževe, koje bi sada gorko žalile.
U žalosnome i udovičkom Jeruzalemu, pregaženom od tuđinske vojske, samo u jednom se domu čuo smijeh, i tako će ostati za duga vremena.
Bila je to nagrada za Ješuinu ustrajnost u vjeri jer ni nakon sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam rugalaca, Ješua nije zaklao Ezekijela Ezekijela. Od tog se vremena kaže da su nesretni oni koji sinove imaju.