Ruta bje Moapkinja, žena sa strane, strankinja, koja se udade za Židova, čijoj majci osta do groba i preko muževljeva groba vjerna. Pa kad svekrvi u Moabu umrje muž i ona poželi da se vrati u Betlehem, Ruta je ne pusti da ide sama, nego pođe s njom. Svekrva, imena Noemi, bila je u Moabu strankinja i ne bi joj lako kao što strancu nikad nije lako, ali Ruti ne bi teško ni mrsko da ide u Betlehem, gdje će ona sad biti strankinja. Obje su bile teška sirotinja, bez ikakvih prihoda i bez muške glave uza se, dvije udovice, u svijetu koji ne podnosi nemoćne i slabe.
Ruta je pabirčila po poljima oko Betlehema. Čitatelj je davno, čitajući Stari zavjet, tako i saznao za značenje riječi – pabirčenje. To je sakupljanje žita koje je zaostalo za žeteocima. U naša doba i u našim životima: pabirčenje je sakupljanje trulog i preostalog voća i povrća oko tezgi na tržnici, malo prije nego što će naići perači sa šmrkovima i sve preostalo blago raznijeti u smeće. Ovo je važno znati, jer bi suvremena priča o Ruti mogla započeti upravo tu, na zagrebačkom Dolcu, u tri popodne, dok gladna i izbezumljena žena bez papira i pasoša, i bez znanja jezika, sakuplja natrule breskve i rajčice…
Tu se, u polju, Ruta drugi put zaljubljuje. U Boaza, vlasnika polja, iz roda Rutina pokojnog svekra Elimeleka. Prema zakonu Izraelovom Boaz se trebao pobrinuti za snahu svojega rođaka, e, ali je tu iskrsnuo jedan ozbiljan problem. Naime, živ bje i jedan bliži rođak, kojemu je prije pripadalo pravo da se pobrine za Rutu. Briga je, naravno, podrazumijevala brak. Ali srećom, u jednome od rijetkih sretnih starozavjetnih raspleta, taj rođak nije poželio ženiti Rutu, te je ona, ipak, sretno pošla s Boazom.
Priča o Ruti vrlo je suvremena ljubavna priča. I jedna od najsuptilnijih biblijskih priča o identitetima. U knjizi u kojoj krv lipti na sve strane, a ljudi jedni drugima čine veliko zlo, pa se na njih onda stušti Božji gnjev, koji ih dalje mrvi i ništi, u knjizi u kojoj biti stranac obično znači biti neznabožac, na smrt i prijezir osuđeni, vrlo kratka “Knjiga o Ruti”, izvanredno je poučna i važna kao predložak za tolike buduće priče. Suprotno od pravila bibliskog žanra na kraju “Knjige o Ruti” ne dogodi se ništa spektakularno ni strašno. Od svih starozavjetnih likova Ruta je, možda, i najobičnija, najbliža nama koji danas o njoj čitamo.
Sirotinja mrzi strance. Vidjeli smo to u našemu dvadestom stoljeću. Vidimo to i danas, u novome stoljeću čiji okrajak grickamo. Sirotinja vjeruje da joj je sve zlo od stranaca, i da joj oni uzimaju nešto što bi ih, da nisu naišli stranci, učinilo manje siromašnim. Isto je tako bilo i u Rutina i Noemina vrema. Kada Noemi odlučuje da bježi natrag iz Moaba u Betlehem, ona to čini zato što je lakše među svojima biti siromašan. Netko će ti pomoći, naći se pri ruci, ili barem nećeš umirati sam i uvjeren da te je tvoje stranstvovanje ubilo. Ruta, međutim, postupa drukčije. Vođena vjernošću majci svoga muža, svojoj starijoj prijateljici, ona učini ono što sirotinja ne čini. Odlazi s njom u Betlehem i od domaće postaje strankinja. To je junaštvo, i to je jedan od onih skrivenih putokaza iz Biblije koji vode u suvremenost i u veliku priču.
Ruta
Imaginarni prijatelj/78
Ruta bje Moapkinja, žena sa strane, strankinja, koja se udade za Židova, čijoj majci osta do groba i preko muževljeva groba vjerna. Pa kad svekrvi u Moabu umrje muž i ona poželi da se vrati u Betlehem, Ruta je ne pusti da ide sama, nego pođe s njom. Svekrva, imena Noemi, bila je u Moabu strankinja i ne bi joj lako kao što strancu nikad nije lako, ali Ruti ne bi teško ni mrsko da ide u Betlehem, gdje će ona sad biti strankinja. Obje su bile teška sirotinja, bez ikakvih prihoda i bez muške glave uza se, dvije udovice, u svijetu koji ne podnosi nemoćne i slabe.
Ruta je pabirčila po poljima oko Betlehema. Čitatelj je davno, čitajući Stari zavjet, tako i saznao za značenje riječi – pabirčenje. To je sakupljanje žita koje je zaostalo za žeteocima. U naša doba i u našim životima: pabirčenje je sakupljanje trulog i preostalog voća i povrća oko tezgi na tržnici, malo prije nego što će naići perači sa šmrkovima i sve preostalo blago raznijeti u smeće. Ovo je važno znati, jer bi suvremena priča o Ruti mogla započeti upravo tu, na zagrebačkom Dolcu, u tri popodne, dok gladna i izbezumljena žena bez papira i pasoša, i bez znanja jezika, sakuplja natrule breskve i rajčice…
Tu se, u polju, Ruta drugi put zaljubljuje. U Boaza, vlasnika polja, iz roda Rutina pokojnog svekra Elimeleka. Prema zakonu Izraelovom Boaz se trebao pobrinuti za snahu svojega rođaka, e, ali je tu iskrsnuo jedan ozbiljan problem. Naime, živ bje i jedan bliži rođak, kojemu je prije pripadalo pravo da se pobrine za Rutu. Briga je, naravno, podrazumijevala brak. Ali srećom, u jednome od rijetkih sretnih starozavjetnih raspleta, taj rođak nije poželio ženiti Rutu, te je ona, ipak, sretno pošla s Boazom.
Priča o Ruti vrlo je suvremena ljubavna priča. I jedna od najsuptilnijih biblijskih priča o identitetima. U knjizi u kojoj krv lipti na sve strane, a ljudi jedni drugima čine veliko zlo, pa se na njih onda stušti Božji gnjev, koji ih dalje mrvi i ništi, u knjizi u kojoj biti stranac obično znači biti neznabožac, na smrt i prijezir osuđeni, vrlo kratka “Knjiga o Ruti”, izvanredno je poučna i važna kao predložak za tolike buduće priče. Suprotno od pravila bibliskog žanra na kraju “Knjige o Ruti” ne dogodi se ništa spektakularno ni strašno. Od svih starozavjetnih likova Ruta je, možda, i najobičnija, najbliža nama koji danas o njoj čitamo.
Sirotinja mrzi strance. Vidjeli smo to u našemu dvadestom stoljeću. Vidimo to i danas, u novome stoljeću čiji okrajak grickamo. Sirotinja vjeruje da joj je sve zlo od stranaca, i da joj oni uzimaju nešto što bi ih, da nisu naišli stranci, učinilo manje siromašnim. Isto je tako bilo i u Rutina i Noemina vrema. Kada Noemi odlučuje da bježi natrag iz Moaba u Betlehem, ona to čini zato što je lakše među svojima biti siromašan. Netko će ti pomoći, naći se pri ruci, ili barem nećeš umirati sam i uvjeren da te je tvoje stranstvovanje ubilo. Ruta, međutim, postupa drukčije. Vođena vjernošću majci svoga muža, svojoj starijoj prijateljici, ona učini ono što sirotinja ne čini. Odlazi s njom u Betlehem i od domaće postaje strankinja. To je junaštvo, i to je jedan od onih skrivenih putokaza iz Biblije koji vode u suvremenost i u veliku priču.