Rupa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti 

O izložbi „Rupa“ Adnana Dupanovića, u Gradskoj galeriji Bihać, od 19. aprila do 7. maja 2024. godine

Rupa – tako su vojni piloti i drugi zaposlenici Jugoslavenske narodne armije (JNA) kolokvijalno nazivali vojni aerodrom čije je zvanično ime bilo Klek ili Objekt 505, smješten na samoj granici Bosne i Hrvatske, pored ličkog sela Željava, sa hrvatske strane, odnosno blizu grada Bihaća, sa bosanske strane, tako da je bio najpoznatiji pod nazivom Željava ili Bihaćki aerodrom

Rupa su ga zvali zato što je veliki dio tog kompleksa (osim kasarne, poletno-sletnih pista i radarsko-meteorološke stanice na planinskom vrhu Gola Plješevica, tj. Golovrhu) bio ukopan u planinu Plješevicu, po čemu je bio specifičan ne samo u jugoslavenskim, nego i u širim razmjerima, a bio je poseban i po nekim drugim kriterijima, recimo, po troškovima izgradnje, jer kako kažu neki znalci, sa tim sredstvima Jugoslavija se mogla premrežiti autoputevima, što nije bio slučaj, ili su se mogle izgraditi još stotine stambenih zgrada, bolnica i škola. 

Odluka o gradnji aerodroma na toj lokaciji donesena je sredinom pedesetih godina, u hladnoratovskoj klimi, kada su i vojna invazija Sovjetskog Saveza i nuklearni napadi bili realistični scenariji. U tu svrhu kompletno je iseljeno selo Baljevac, a djelimično i selo Željava. Aerodrom je građen skoro deset godina i otvoren je 1968. godine. 

Premda je Bihać i prije toga bio značajna baza JNA, aerodrom ga je učinio još važnijim centrom u perspektivi Armije, tim više što je vazduhoplovstvo bilo elitni rod vojske, a piloti su bili elita među vojnim licima. To je u svakom pogledu utjecalo na grad u kojem su živjeli željavski piloti i druga vojna lica sa svojim porodicama. Prvenstveno u demografskom aspektu, jer su se u Bihać doseljavali ljudi raznih nacionalnosti i raznih socijalnih pozadina iz cijele Jugoslavije, te su se, kako to već biva, miješali sa lokalnim Muslimanima/Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i drugima, čineći grad na rijeci Uni vrlo dinamičnim i, danas bi se reklo, multikulturnim gradom, na sličan način kako je to ranije bilo sa dolaskom i četrdesetogodišnjom vladavinom Austro-Ugarske monarhije. Budući da su se, zahvaljujući JNA, doseljavali ljudi ne samo iz mjesta veličine Bihaća ili još manjih, nego i iz jugoslavenskih metropola, zadržavajući veze sa gradovima iz kojih su došli i donoseći sa sobom njihov duh, jezik, običaje i nazore, stanovnici Bihaća nisu patili od kompleksa provincije, čemu je doprinosila i blizina Zagreba i jadranske obale, kao i dobra saobraćajna povezanost sa drugim jugoslavenskim gradovima i republikama, te sa Evropom. Osim toga, ti „došljaci“, a pogotovo njihova djeca, brzo su postajali Bišćani, jer nikad nije bilo onog zazora prema „dođošima“, „dotepencima“, „fureštima“ kojeg je bilo u nekim drugim sredinama. Za to mnoštvo ljudi koji su se nastanjivali u Bihaću trebalo je osigurati i odgovarajuću životnu infrastrukturu, pa je izgrađeno ne samo moderno stambeno naselje u Harmanima, sa tržnim centrom i drugim sadržajima, nego i čitav niz drugih zgrada kao što je Osnovna škola „I. zasjedanje AVNOJ-a“, a kuriozitet je to da je JNA, gradeći nebodere poznate kao H-10 i H-11 na zemljištu koje je pripadalo Katoličkoj crkvi, obeštetila Katoličku crkvu tako što je armijska inžinjerija izgradila Crkvu svetog Ante Padovanskog, koja je i arhitektonski srodna sa spomenutim neboderima i školom, jer je za fasadu korištena ista crvena cigla. Naposljetku, i privredni razvoj grada je uveliko bio povezan s Armijom, iako je rapidna industrijalizacija, koja je tome doprinosila, bila stvar jugoslavenskog socijalizma i njegove ekonomske politike općenito. 

Uglavnom, socijalno-kulturne metamorfoze Bihaća nakon Drugog svjetskog rata velikim dijelom su bile vezane uz JNA, a time i uz vojni aerodrom, ponos Bihaća, Bosne i Jugoslavije. „Bratstvo-jedinstvo“ i „jedinstvo naroda i Armije“ nisu bile samo prazne ideološke floskule. A onda se sve to raspalo početkom devedesetih godina, s agresijom JNA najprije na Sloveniju, zatim na Hrvatsku, a na kraju i na Bosnu i Hercegovinu, uključujući grad Bihać.

O svemu tome na specifičan i originalan način svjedoči nova izložba Adnana Dupanovića pod naslovom „Rupa“. 

 

* * *

 

Autor, rođen 1978. godine, odrastao je u Bihaću, u prethodno opisanoj atmosferi, i bio je taman toliko mlad da vidi samo pozitivne strane predratnog života u Bihaću, da to doživljava kao idilu, pa i da dan-danas idealizira svoje djetinjstvo u tom vremenu i prostoru. Sastavni element toga bilo je i naivno dječije oduševljenje svim onim što je bilo povezano s Armijom, a pritom su opet bili najistaknutiji aerodrom, avioni i piloti. Svakodnevni preleti aviona MiG-21 nisu bili uznemirujući, nego su izazivali znatiželju, veselje i ponos, jednako kao i neizbježni pogled na misteriozne kugle (zapravo radarske uređaje) na vrhu Plješevice. Djeca koja danas odrastaju u preobilju virtualnih i fizičkih senzacija vjerovatno ne bi bila posebno dirnuta onim što je izazivalo najveće ushićenje kod Adnana Dupanovića i drugih „Titovih pionira“, a to je bila povremena mogućnost da se posjeti aerodrom Željava, odnosno da se u neki vedri ljetni dan obiđe izložba moćnih mašina u njihovom punom sjaju, pa čak i da se uđe u kabinu aviona, prepunu čudnovatih instrumenata nalik na one iz Zvjezdanih staza. Mnogi su dječaci nakon takvog iskustva prestali maštati o tome da budu fudbaleri ili muzičke i televizijske zvijezde, a da o drugim zanimanjima i ne govorimo, jer su poželjeli da budu piloti. 

Tim strašnije bilo je razočarenje kad su se avioni i piloti JNA i cijela Narodna armija početkom devedesetih godina okrenuli protiv naroda koji ih je do tada idealizirao i glorificirao. Djeca nisu mogla vidjeti, a mnogi odrasli nisu željeli vidjeti da je raspad Jugoslavenske armije i Jugoslavije počeo i prije nego što se u ljeto 1991. godine zapucalo u Sloveniji. Uprkos stvarnosti, iluzija o Armiji i vjerovanje da će baš ona riješiti „čarke“ između zavađenih jugoslavenskih naroda, tj. njihovih novih vođa, u Bosni i Bihaću održavala se nevjerovatno dugo, i to ne samo dok je cijela Hrvatska gorila, zahvaljujući i Željavi, nego i kad se ratna vatra već rasplamsala u Bosni i Hercegovini. Također, danas tragikomično izgleda ondašnja nada nekih Bišćana da će rat nekim čudom zaobići Bihać, premda su se ratni sukobi i ratni zločini događali u neposrednom komšiluku Bihaća, recimo, u Bosanskoj Krupi. Trenutak definitivnog otrežnjenja za malobrojne je nastupio tek 12. juna 1992., kada su prve granate ispaljene na grad Bihać (naravno, iz naoružanja tada već bivše JNA), a gotovo svima sve je bilo jasno najkasnije mjesec dana ranije, kad je JNA, prilikom povlačenja, sa pedesetak tona eksploziva temeljito uništila aerodromski kompleks, tako da ga više nikad ne bude. 

Za Dupanovića je, kako sam kaže, upravo to bio ključni moment koji je označio početak rata i kraj djetinjstva. Bilo je to u rano jutro 16. maja 1992., kad su zvuk eksplozija i zemljotres koji su one izazvale probudili Bihać udaljen petnaestak kilometara od Željave. 

Dupanovićev slikarski ciklus „Rupa“ u nevidljivoj sferi (sferi sjećanja) zumira taj moment, a u vidljivoj sferi (sferi slike) fokusira se na prahistoriju i širi kontekst tog otrežnjujućeg trenutka. Dječija fascinacija moćnom tehnikom i vojskom prerasta u refleksiju odraslog čovjeka, koji se u međuvremenu svačega nagledao, te u refleksiju umjetnika koji istovremeno mora biti i dijete i odrasla osoba da bi sagledao, protumačio i prikazao jednu opsesivnu temu.

 

* * *

 

Dupanović nije prvi umjetnik koji je inspiriran aerodromom Željava. Bosansko-kanadski umjetnik Sadko Hadžihasanović, kojeg Dupanović smatra svojim mentorom i dijeli sa njim mnogo više od zajedničkog grada Bihaća, u svojoj slikarskoj seriji „So beautiful, so frightening“ također se pozabavio time. Ali Dupanovićeva izložba razlikuje se od Hadžihasanovićeve i tehnički i tematski. Dok su Hadžihasanovićeve slike rađene digitalno, pomoću iPada, te su u prikazu aviona i aerodroma prilično precizne i vizualno ispolirane, Dupanović na svoje slike aplicira fragmente fotografija, ali ih obrađuje, kolažira, odnosno kombinira sa radom kistova i guste boje, sa radom ruke i cijelog tijela (jer slike su zahtjevnog formata), tako da odaju fizički napor i stvaraju utisak grubosti, sirovosti, pa i nedovršenosti. A to ima veze i sa tematikom, jer dok Hadžihasanović prezentira hladnu moć tehnike, prepuštajući ono prikazano nepoznatim posmatračima koji mogu ostati i sasvim distancirani od objekta, Dupanović nudi određene činjenice, ali ne na egzaktan način, nego uranjajući ih u vrelu magmu sjećanja i imaginacije, te glasno poziva gledaoce na saradnju u dovršavanju djela i uvlači ih u svoje slike. 

Najočiglednije je to u trećoj i završnoj seriji ove izložbe, pod naslovom „Uzgon“, gdje je na slikama u prvom planu kabina, tj. cockpit aviona i kontrolna ploča, ali iza toga, tj, ispred onoga ko „sjedi“ u kabini – a to su i autor i recipijent slike – otvara se pogled na izlazak iz planinskog tunela, na piste sa kojih se polijeće ili na teren iznad kojeg se leti. Ti motivi ponegdje bi mogli biti i lijepi pejsaži da nije one pozadine, tj. cockpita, i tačke gledišta, tj. imaginarnog pilota koji u ratno vrijeme kreće u smrtonosnu operaciju, a u mirnodopskoj operaciji priprema se za moguća ratna dejstva. Ubavi prizori tada se pokazuju na drugačiji način, a Dupanović to signira dovodeći prizore do ruba apstrakcije, rastvarajući ih onako kako se činjenice rastvaraju u pamćenju i mašti, do neprepoznatljivosti. Ali ono što je u prvom planu slike, prizor kabine, zadržava jasnoću i to je poenta: slikovno pripovijedanje iz prvog lica o svemu drugom i trećem, iz onog lica koje drhti između dimenzija vremena i epoha, ali odolijeva izazovima, odupire se, opstaje i stoji, potiče uzgon i garantira smislenost svega što u vidokrug uopće može ući. 

Nasuprot toj transparentnosti (ili, bolje rečeno, težnji ka transparentnosti) stoji serija pod naslovom „Utroba“, koja na realistično-nadrealistični ili realistično-podrealistični način prikazuje prepoznatljive ulaze u željavske tunele ukopane u planinu, dizajnirane prema obliku aviona MiG-21. Ono što biva jasno jeste da se radi o ulazima u tunele ili izlazima iz njih, ono što se može naslutiti jeste njihova primarna svrha (izlaz/ulaz, raskrivanje/skrivanje, nesigurnost/sigurnost), ali sve drugo ostaje u polju nadražujuće tajnovitosti koja nikada neće biti dešifrirana, jer kada je aerodrom funkcionirao, to se nije smjelo činiti, a sada kada se smije, aerodroma i njegovog sadržaja više nema. Željava je leš prošlosti, koji odbija da sasvim propadne i nestane, pa provocira na istraživanje, na ulazak u njegovu trulu utrobu. 

Na takve misli navodi nas i prva, uvodna serija Dupanovićeve izložbe, pod naslovom „Najava“. Najava čega? Ne samo najava izložbe, naravno, nego i najava problema i najava umjetnikovog nastojanja da uđe u tajnovitost „kompleksa Željava“, u „Rupu“ – rupu u planini koja je ujedno i rupa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ali motivi ove serije slika nisu podzemni, nego ekstremno nadzemni, jer se radi o spomenutim radarskim uređajima postavljenima na vrh planine Plješevice, iznad aerodroma i cijele bihaćke kotline, koji su se mogli vidjeti izdaleka, čak i iz grada Bihaća, što ih nije činilo manje tajnovitima. Zato su oni svojevrsni simbol ondašnje Željave kao nečeg vidljivo-nevidljivog i poznato-nepoznatog, a danas, tridesetak godina nakon uništenja aerodroma, kada ni tih čudnovatih kugli više nema, to može biti simbol nemogućnosti da se jasno prikaže veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. 

Jesu li nazivi Dupanovićevih ciklusa – „Najava“, „Utroba“ i „Uzgon“ – alternativni nazivi za prošlost, sadašnjost i budućnost? Ne, nisu, ali inspirativno je razmišljati u tom smjeru, bez pretjeranih idealizacija prošlosti, zavaravanja oko sadašnjosti i očekivanja od budućnosti. Inspirativno je, također, razmišljati o gradu Bihaću kroz prizmu Željave, gdje aerodromski kompleks i njegov historijsko-socijalni kontekst mogu biti simbol nezadovoljavajuće sadašnjosti koja je zapela između temeljito uništene prošlosti i bolje budućnosti koja nikad nije došla. Doduše, odnedavno je aerodrom postao „turistička atrakcija“, jer ga danas redovno posjećuju amaterski istraživači vojne povijesti i ljubitelji neobičnosti i bizarnosti, a usput i planinari koji se spuste u podnožje Plješevice, ali i s obzirom na to Željava može biti simbol: prirodne ljepote i ruševine – to je uglavnom sve za što smatramo da možemo ponuditi svijetu. 

 

* * *

 

Kao i na prethodnim izložbama („Iz taloga 2020/2021.“ iz 2021. godine, te „Ja/mi“ iz 2022. godine) Adnan Dupanović povezuje bolne tačke prošlosti i sadašnjosti, bacajući skeptičan pogled u budućnost, ali činjenica da iz sadašnjosti zaranja u prošlost, kako bi obje te dimenzije istražio i rekao nam, u najmanju ruku, da ne možemo očekivati svijetle perspektive budućnosti, već je veliki poduhvat. Zato nam je Dupanovićev refleksivni umjetnički rad dragocjen. Osim toga, njegovo aktuelno (auto)refleksivno propitivanje militarizma i ljudske slabosti pred tehničko-vojnom moći dolazi u pravi čas, kad medijski dominantni ratovi, onaj ukrajinsko-ruski i palestinsko-izraelski, kao i stotinjak „nevidljivih“ ratova diljem svijeta, stvaraju klimu svjetskog rata koji nije proglašen, ali traje i eskalira.

 

* * *

 

Pojam „rūpa“ u sanskrtskom jeziku znači „forma“, „forma materije“ ili „materija“, te je suprotan (i u suprotnosti srodan) pojmu „nāma“ koji podrazumijeva ono duhovno. Poigramo li se malo sa jezicima i značenjima, mogli bismo se zapitati: šta nama znači „Rupa“ sa kojom nas Adnan Dupanović suočava? A odgovor bi mogao glasiti: Dupanović nam prezentira određenu materijalnost prožetu svojim duhom i daje nam do znanja da ono što nazivamo objektivnim ne vrijedi ništa bez onog subjektivnog. Fizički objekti, ali i historijska i socijalna materija, odnosno razne činjenice, informacije i podaci, ne vrijede ništa ako nisu oduhovljeni nečijom refleksijom, bilo teorijskom ili umjetničkom. 

Promišljeno i zabilježeno lično iskustvo uvijek nosi sa sobom rizik da bude suviše subjektivno i da nudi slike koje će biti u neskladu sa drugim slikama, pa i sa onim zajedničkim i općim, koje se predstavljaju kao „objektivne“, ali taj rizik treba prihvatiti: takve slike brane nešto što je danas sve rjeđe i tim sve vrednije – one brane važnost i dostojanstvo sjećanja i pamćenja. Alternativa tome je zaborav svačega i svega. I ništavilo u kojem nema ni prošlosti, ni budućnosti, a zapravo ni sadašnjosti. 

*

*

*

Hrvoje Jurić 13. 04. 2024.