Rupa preko puta “GS-a“ u Barama 

Zbog povišenog šećera u krvi liječnica mi je propisala svakodnevnu šetnju u trajanju od najmanje 45 minuta. To je otprilike više od deset tisuća koraka; ne bih ni znala da je toliko da nije aplikacije na mobitelu koja to broji za mene. Neprestano me podsjeća kada treba popiti vodu, uraditi vježbe disanja. Ništa od tog ne činim. Dovoljno je što šetam i činim to svakodnevno, premda još uvijek nevoljko i mrsko. Šetam po naselju, mirno, sigurno i spokojno. Znam da nikog ne poznajem i da nitko ne poznaje mene. Jedina osoba koju bih mogla sresti susjeda je Đurđa i njen pas Maksi, ali njih dvoje vidim i po nekoliko puta u danu u dvorištu kuće. Razmjenjujemo poruke na facebooku, pazi neke moje biljke i podsjeća me, kao prava zagrebačka umirovljenica, koji su proizvodi na akciji i gdje se isplati ići kupiti jaja. 

Kad dođem kući; ne znam je li ovo ispravno – jer više ne znam gdje mi je kuća, ne brojim koliko koraka napravim. Ni ne pomislim na šetnju u trajanju od 45 minuta, a navečer, kad se spustim u krevet, ne provjeravam koliko sam koraka napravila. Kad sam u Bosni, ne znam za vrijeme, a još manje za broj prijeđenih kilometara. Osvijestila sam to sinoć, posve slučajno, valjda sve tako važne stvari i osvijestimo nesvjesno, ne nadajući se i ne razmatrajući ih, da mi nikada nije palo na pamet brojati i pregledavati aplikaciju i njen zbroj kada sam u Bosni. Možda se ovdje korak drugačije računa? Možda ovdje te moje sumanute šetnje od kojih mi gotovo pa život ovisi ovdje dokazuju da ovdje postoji neki drugi ritam, neka druga inercija kretanja, ponašanja? Možda čak i ritam srca. 

Kada šetam u Zagrebu, točno znam koliko je vremena potrebno da bih došla od okretišta na Savskom mostu do Jarunskog jezera i obratno. Krećem se staloženo, relativno brzim korakom osvajam prostor, skretanja i povremeni odmor ne dolaze u obzir jer je ovo terapija – liječnika terapiju koju slijepo slijedim da bih svojoj gušterači, kako kaže liječnica, olakšala život. 

U Bosni, pak, prostor osvaja mene. I to tako jako i intenzivno da ne postojim ova ja – sada i ovdje, nego samo prošlost i sjećanja. Kad mislim o tom kako me ulice, zgrade, rupe na cesti, zatvoreni ugostiteljski i trgovački objekti, izlozi oblijepljenim plakatima političkih stranaka, usisaju, sjetim se usisivača marke Končar koji su imali moji baka i djed. Držali su ga u špajizu i uvijek je, nekim čudom, uspijevao stajati uspravno. Bio je duguljast i tamnoplav, ni nalik ovim današnjim usisivačima. Sjetim se kako bih usisavala baki stan i čistila i praznila vrećicu, a onda tako osvježenim usisivačem vukla prašinu, dlake, mrvice, ostatke pepela iz tepiha. Končarev usisavač je bio toliko jak da je jednom dignuo komadiće parketa na ulazu u bakinu sobu. Istina, parket je bio star i suh, no svejedno. Njegova je snaga činila da sve što smeta, što se nalazi na putu, a mimo je njegove volje i osjećaja, nestane. 

Ispred bakine zgrade u Ulici Ivana Meštrovića u prizemlju je nekad bio kafić “GS”. Ne radi već godinama. Sjećam se da sam tamo znala ući i tražiti čašu vode. Od kafića su ostale samo betonske žardinjere napunjene vrećicama smeća. 

Ispred “GS-a” je i danas rupa u trotoaru. Jedno pristojno, oveće udubljenje u koje sam, kao djevojčica, lijevala vodu i igrala se “mora”. Donijela bih barbike, one bi plivale i ronile, a potom bi se, na betonskim zidićima na koje bih prostrla komad stare ponjave, sunčale. U tu rupu mi je jedne jeseni upala najveća kutija salvetica koje sam ikad skupila u životu. U lokvi su plutale salvetice crvene boje s tamnim makovima i žutim obrubom. Tu rupu kao tinejdžerica nisam ni primjećivala – savladala bih je dubokim martinkama. Bila sam veća i snažnija od nje. Rupa u trotoaru me za vrijeme studentskih dana živcirala – kofer bi, natrpan knjigama, koji bih ionako jedva vukla, zapeo i trebala mi je dodatna snaga da ga izvučem iz rupe. Na njegovom dnu su i danas fleke nastale zapadanjem u rupu punu kiše. Tragovi. 

Sada mi je ta rupa poput nekog bunara sjećanja. Kada se zagledam u nju, u te betonske naslage, u njenu teksturu, kad gledam bore koje je dobila, postajem posve nemoćna pred njenom snagom, veličinom, pred onim što svjedoči. Vraća me tamo odakle bih najradije pobjegla, zbližava me s onima koje prezirem, one kojih se panično plašim ponovno dovodi pred mene i kao da im govori “sad je, sad je napadnite, vaša je, samo vaša, nema nikog, nitko neće vidjeti”, podsjeća me na one kojih više nema i koje ću tek u smrti ponovno sresti. Ta me rupa navela da, iako se na hrvatskom kaže kufer, promijenim u kofer. Nikad u životu nisam rekla ni napisala kufer, to nije moja riječ. Iako su nas u školi tako učili. Ta rupa čini da ne zaboravim vlastiti jezik. Da ne zaboravim sebe. Rupa pamti. Pamti za mene. 


Gloria Lujanović 22. 12. 2022.