Ranim jutrom, još nije svanulo, idu njih troje prema željezničkoj stanici.
Vlak za Kakanj je pun.
Jutarnji kašalj, žamor i štektanje ručnog stroja, kojim kondukteri buše vozne karte, zelene i ružičaste. Tri centimetra visoke i centimetar i pol široke pravougaonike od tvrdog kartona.
Visoko. Podlugovi. Ćatići. Na svakoj stanici kompozicija se zaustavlja, metalna škripa kočnica, nazalni glas Albanca bozadžije.
Ne nose nikakve darove Kakanjcima. Nije takav običaj. A i što bi se moglo donijeti iz Sarajeva. Vrijeme je oskudice, praznih izloga, sivila, novembarske magle.
Pazi se na svaku riječ, svaku psovku.
II
U drugoj i trećoj rudarskoj koloniji, svaka kućica ima dvorište i minijaturni voćnjak.
U dvorištu svinjac, u svinjcu krmača s mladima.
Svakoga novembra, pred Dan republike, rudari kolju prasad.
Subota je popodne, i sve do čaršije čuje se skićanje nečistih životinja.
Muslimana je u koloniji malo, pa se nitko i ne buni.
Ali takva su i vremena. Ne buniš se ako se i svi drugi ne bune.
Predvečer, krmača obilazi svinjac, tiho grokće, čudi se, dok ispod strehe, razrezanih utroba, naglavce vise njezina djeca.
Rejcovska lica ogledaju se u vatri. Nad vatrom u limenim tepsijama cvrče čvarci i vlada tiha rakijska omama.
U gornjim kolonijama mater zabrinuto doziva djecu koje nema, a već je kasno. Kada se vrate, dobit će svoje.
III
Prije nekoliko dana pekla se rakija šljivovica.
Oko kazana se okupio komšiluk.
Tekao je razgovor o rudarskim nesrećama.
O braći i sinovima koji se nisu vratili, na koje se, svake večeri, uz radio, čeka od ljeta 1945.
O nekom čovjeku koji je opsovao, pa završio u Zenici, na pet godina.
O tome tko je sve od prošle godine umro. Imena su nanizana u spisak.
I tako se napiju, a da rakiju nisu ni liznuli. Dok udišu alkoholne pare, u rudare se uvuku duhovi. To ih ponekad izludi, pa zaplati žena čim nešto upita.
Uvijek se u stranu sklanja boca, za one na koje se čeka.
IV
U Sarajevo se vraćaju noćnim vlakom.
Ćatići. Podlugovi. Visoko.
Putnika je manje nego jutros, pa se ima gdje sjesti. S drvenih rešetki nad glavama, kane kap krvi. To se događa rijetko, ali dječaci napeto čekaju hoće li kap, pa ocu ravno za vrat.
Iz Kaknja se u Sarajevo nose kobasice i čvarci, i cijeli jedan praščić, stisnutih očiju, kao da spava, jer već je kasno, i u ovo doba noći djeca već odavno ne bi trebala biti budna.
Godina je 1956, vrijeme oskudice, žene u vlaku šute, paze na djecu koja samo što nisu pozaspala, muškarci paze što će opsovati.
U cekeru boca mehke rudarske šljive. Za Božić i ako netko dođe.
Rudari, kovači, pijanci i njihove žene (7)
Svinjokolja u koloniji
Godina je 1956.
Ranim jutrom, još nije svanulo, idu njih troje prema željezničkoj stanici.
Vlak za Kakanj je pun.
Jutarnji kašalj, žamor i štektanje ručnog stroja, kojim kondukteri buše vozne karte, zelene i ružičaste. Tri centimetra visoke i centimetar i pol široke pravougaonike od tvrdog kartona.
Visoko. Podlugovi. Ćatići. Na svakoj stanici kompozicija se zaustavlja, metalna škripa kočnica, nazalni glas Albanca bozadžije.
Ne nose nikakve darove Kakanjcima. Nije takav običaj. A i što bi se moglo donijeti iz Sarajeva. Vrijeme je oskudice, praznih izloga, sivila, novembarske magle.
Pazi se na svaku riječ, svaku psovku.
II
U drugoj i trećoj rudarskoj koloniji, svaka kućica ima dvorište i minijaturni voćnjak.
U dvorištu svinjac, u svinjcu krmača s mladima.
Svakoga novembra, pred Dan republike, rudari kolju prasad.
Subota je popodne, i sve do čaršije čuje se skićanje nečistih životinja.
Muslimana je u koloniji malo, pa se nitko i ne buni.
Ali takva su i vremena. Ne buniš se ako se i svi drugi ne bune.
Predvečer, krmača obilazi svinjac, tiho grokće, čudi se, dok ispod strehe, razrezanih utroba, naglavce vise njezina djeca.
Rejcovska lica ogledaju se u vatri. Nad vatrom u limenim tepsijama cvrče čvarci i vlada tiha rakijska omama.
U gornjim kolonijama mater zabrinuto doziva djecu koje nema, a već je kasno. Kada se vrate, dobit će svoje.
III
Prije nekoliko dana pekla se rakija šljivovica.
Oko kazana se okupio komšiluk.
Tekao je razgovor o rudarskim nesrećama.
O braći i sinovima koji se nisu vratili, na koje se, svake večeri, uz radio, čeka od ljeta 1945.
O nekom čovjeku koji je opsovao, pa završio u Zenici, na pet godina.
O tome tko je sve od prošle godine umro. Imena su nanizana u spisak.
I tako se napiju, a da rakiju nisu ni liznuli. Dok udišu alkoholne pare, u rudare se uvuku duhovi. To ih ponekad izludi, pa zaplati žena čim nešto upita.
Uvijek se u stranu sklanja boca, za one na koje se čeka.
IV
U Sarajevo se vraćaju noćnim vlakom.
Ćatići. Podlugovi. Visoko.
Putnika je manje nego jutros, pa se ima gdje sjesti. S drvenih rešetki nad glavama, kane kap krvi. To se događa rijetko, ali dječaci napeto čekaju hoće li kap, pa ocu ravno za vrat.
Iz Kaknja se u Sarajevo nose kobasice i čvarci, i cijeli jedan praščić, stisnutih očiju, kao da spava, jer već je kasno, i u ovo doba noći djeca već odavno ne bi trebala biti budna.
Godina je 1956, vrijeme oskudice, žene u vlaku šute, paze na djecu koja samo što nisu pozaspala, muškarci paze što će opsovati.
U cekeru boca mehke rudarske šljive. Za Božić i ako netko dođe.