Obje njegove žene bile su Albanke. Kada je ostao udovac i kada je u kuću doveo drugu ženu, nitko mu nije vjerovao da nije tražio baš Albanku.
Prva je bila dobra domaćica, čestita i postojana u svemu. Išla je u crkvu češće nego što naše žene idu. Ljudi su se tome čudili. Neka je zlobnica rekla: mora da je Arnautka vrlo grešna, kad svakoga dana mora u crkvu.
Jedva se daidža Mato oporavio od njezine smrti.
Ali nije tražio drugu Albanku. Slučajno ju je sreo ili mu je bilo suđeno da ženi Albanke.
– Hvala Bogu, pa smo katolici! – bila je njena uzrečica.
Svima je to bilo smiješno.
Kao da im nije bila katolkinja. Ili im se činilo da je i ona vrlo grešna.
II
U pola osam, osam zvonila je zdravomarija.
Tada su svi bježali u kuću. Govorilo se da su kasna doba. I tko zna što se to po vani događa. Nakon zdravomarije, kada bi se nad Kreševo spustio mrak, život je prestajao teći po Svetome pismu. Zavladale bi ale i karakondžule, čaršijom bi prošetali mrtvi, oživjele praznovjerice. Ljudi su jedni drugima upadali u ružne snove.
Trajalo je to do pet ujutro.
Tada su se svi budili, svejedno je li ljeto ili je zima. U zimska doba, u pet sati još uvijek je duboki mrak. Ali više ne onaj mrak, nego naš mrak iz Svetoga pisma.
III
Bakšić je bio činovnik na rudniku.
A Bakšićka muslimanka po starome adetu, pokrivena.
Rodila je dvije kćeri.
Starija umrla mlada.
Pedeset godina kasnije, mlađa kad bi srela Olginu i Franjinu kćer, zagrlila bi je i govorila:
– Drago mi te sresti, kao da sestru svoju gledam!
IV
Kada je oglašen dekret protiv zara i feredže, Zehra je dolazila da se žali:
– Olga moja, ko gola sam ti!
Olgi je Zehrina golotinja bila kao njezina rođena.
Revolucija nije imala razumijevanja za ljudsku sramotu.
Rudari, kovači, pijanci i njihove žene (6)
Hvala Bogu pa smo katolici
Daidža Mato Karivan dvaput se ženio.
Obje njegove žene bile su Albanke. Kada je ostao udovac i kada je u kuću doveo drugu ženu, nitko mu nije vjerovao da nije tražio baš Albanku.
Prva je bila dobra domaćica, čestita i postojana u svemu. Išla je u crkvu češće nego što naše žene idu. Ljudi su se tome čudili. Neka je zlobnica rekla: mora da je Arnautka vrlo grešna, kad svakoga dana mora u crkvu.
Jedva se daidža Mato oporavio od njezine smrti.
Ali nije tražio drugu Albanku. Slučajno ju je sreo ili mu je bilo suđeno da ženi Albanke.
– Hvala Bogu, pa smo katolici! – bila je njena uzrečica.
Svima je to bilo smiješno.
Kao da im nije bila katolkinja. Ili im se činilo da je i ona vrlo grešna.
II
U pola osam, osam zvonila je zdravomarija.
Tada su svi bježali u kuću. Govorilo se da su kasna doba. I tko zna što se to po vani događa. Nakon zdravomarije, kada bi se nad Kreševo spustio mrak, život je prestajao teći po Svetome pismu. Zavladale bi ale i karakondžule, čaršijom bi prošetali mrtvi, oživjele praznovjerice. Ljudi su jedni drugima upadali u ružne snove.
Trajalo je to do pet ujutro.
Tada su se svi budili, svejedno je li ljeto ili je zima. U zimska doba, u pet sati još uvijek je duboki mrak. Ali više ne onaj mrak, nego naš mrak iz Svetoga pisma.
III
Bakšić je bio činovnik na rudniku.
A Bakšićka muslimanka po starome adetu, pokrivena.
Rodila je dvije kćeri.
Starija umrla mlada.
Pedeset godina kasnije, mlađa kad bi srela Olginu i Franjinu kćer, zagrlila bi je i govorila:
– Drago mi te sresti, kao da sestru svoju gledam!
IV
Kada je oglašen dekret protiv zara i feredže, Zehra je dolazila da se žali:
– Olga moja, ko gola sam ti!
Olgi je Zehrina golotinja bila kao njezina rođena.
Revolucija nije imala razumijevanja za ljudsku sramotu.
Revolucija je u Kaknju i Kreševu bila besramna.