Crkva je bila središte društvenoga života u koloniji.
Na misu se išlo, i tko vjeruje i tko ne vjeruje, zbog druženja, Boga i velečasnog Divića.
Bio je lijep, sve cure su se u njega zaljubljivale, najljepši muškarac koji je prošao Kaknjem. I bio je vrlo lajav. Tako se govorilo – lajav. A rudari su, u ona vremena, baš takve najviše cijenili.
Po riječi su se, kao i po silasku u jamu, razlikovali hrabri od kukavica. Ljudi kojima Bog nije ni dao da biraju hoće li biti junaci, cijenili su to što je velečasni Divić mogao birati i što je tako izabrao.
Od iste su crne bile sašivene Divićeva popovska i njihova rudarska mondura.
Za vrijeme rata, velečasni bi blagoslovio vjernike i pozivao ih da se pomole za sve koje poznaju i koje ne poznaju, za svoje bližnje. I svaki put bi dodao:
– Molimo Boga za one gore…
I prstom bi pokazao, a svi su znali da pokazuje prema šumama, tamo gdje su u zajedničkoj mašti bili partizani.
Velečasni Divić je izazivao. Narod je znao da on izaziva, a znali su i zašto izaziva.
U Kaknju nikada nije bilo puno pravoslavnih. Ni u selima okolo, ni u rudniku. Ali bila je pravoslavna crkva i paroh, pop Miloš.
Po čaršijskom redu, u skladu sa životnim i duhovnim interesima, a vjerojatno i slijedom neke ljudske empatije, slučaja da se srodne naravi tako sretnu, velečasni Divić i pop Miloš su se zbližili. Velečasni je svake nedjelje išao kod njega i popadije ne ručak, pomagao pop Miloševoj djeci u grčkom i latinskom, tako da su jedan drugome bili čvrsto pouzdanje u ovoj zaturenoj i tužnoj bosanskoj kasabi.
Prvo što su ustaše učinile po preuzimanju vlasti u Kaknju bilo je da pogube popa Miloša.
Velečasni Divić nije ga mogao spasiti. Pop Miloševa žrtva ostala je na njegovoj ljudskoj i kršćanskoj savjesti. Zato je izazivao.
Možda i zaslugom velečasnog Divića, rudari iz kolonije nisu išli u ustaše. Poneki seljak, koji je radio u rudniku, jest, ali oni iz kolonije nisu. Nego su se molili za sve žive, one koje znaju i koje ne znaju, za svoje bližnje i za one gore.
Ali kada su su se spustili oni odozgor i oslobodili Kakanj, velečasnom Diviću je malo trebalo da opet prolaje. Svašta mu se kod komunista nije sviđalo, i sve bi to narodu nedjeljom istresao u pamet, pa neka sami misle i zaključuju.
Nije prošlo dugo, došli su po njega.
Bio je mjesec, dva, tri u zeničkom zatvoru, pa su ga pustili.
Velečasni Divić se vratio i nastavio po svom.
Prolazile su tako godine, jedni su u Boga vjerovali, drugi baš i nisu, a on je propovijedao. Sve su cure bile u njega zaljubljene. Kolonija nije vidjela ljepšega čovjeka.
II
Kada bi se čuo zvuk sirene, svatko bi u tren pogledao gdje mu je otac, muž, brat, svekar…
I onda bi nastajala strka.
Muški su skakali od ručka, kašike bi zveknule o tanjure. Bez riječi su trčali van, pa prema rudniku, i dugo bi trebalo da se zrak između njih smiri, da stane strka i izgovore se prve riječi.
Gdje je nesreća?
Koji horizont?
Koliko zatrpanih?
III
Žena amidže Rude, strina Anica, bila je pokrštena Jevrejka.
Rodom iz Zenice, djevojački se prezivala Jungwirth.
Njezini su u Bosnu došli s Austrijom.
U Zenici nije bilo sinagoge, a jedva da je bilo i Jevreja. Da ne bi samovali, ili iz straha da ne ostanu sami, Jungwirthi su postali katolici.
Strina Anica izgledala je baš tako: kao djevojka, kao žena, kao starica s platna Marca Chagalla. Prepoznao bi je svaki njemački ili hrvatski nacist, da ju je slučajno sreo na sarajevskoj ili zagrebačkoj ulici.
Ali nijedan od njih ne bi pomislio da u Kaknju, u koloniji ima Jevreja.
Amidža Rudo nije je oko toga ispitivao. Bio je stolar i nisu ga zanimala pitanja roda i porijekla. Tesao je daske i u slobodno vrijeme pravio vrlo lijep kućni namještaj. Svaki vredniji, solidniji komad drveta u sarajevskome domu Franje Rejca svojim je rukama obradio i oblikovao amidža Rudo.
Ni drugi strinu Anicu nisu o tome ispitivali.
Ili im je bilo neugodno pitati, ili to još nije bila tema o kojoj bi se razgovaralo.
Na Tješinom licu se vidjelo to njezino.
U grubo stesanoj bosanskoj čehri i rejcovskoj svijetloj puti, bilo je utisnuto i doslikano nešto vrlo daleko.
U Tješu se dugo dalo gledati.
IV
Franjo Rejc imao je tri brata: Karla, Rudu i Edu.
Karla su Franjina i Rudina djeca zvali amidžom.
Kao i Franju Karlova i Rudina djeca.
Rudu su Karlova i Rudina djeca, također, zvala amidžom.
I Franju Rudina i Karlova djeca.
Ali Edu su Franjina, Rudina i Karlova djeca zvala – strikom.
Kao što su Edina djeca njih zvala stričevima
Kada bi se svi zajedno našli, uvijek se tačno znalo, i nikad se nijedno dijete nije zabunilo, tko koga zove amidžom, tko koga strikom.
Trebali su izbiti ratovi u devedesetima, pa da rejcovska djeca i unuci shvate prirodu razlike.
Naša strina Marica, žena strike Ede, dobra kuharica i prostodušna žena, široka srca i burne naravi, rodom je bila iz Viteza.
Rudari, kovači, pijanci i njihove žene (3)
Stričevi i amidže
Crkva je bila središte društvenoga života u koloniji.
Na misu se išlo, i tko vjeruje i tko ne vjeruje, zbog druženja, Boga i velečasnog Divića.
Bio je lijep, sve cure su se u njega zaljubljivale, najljepši muškarac koji je prošao Kaknjem. I bio je vrlo lajav. Tako se govorilo – lajav. A rudari su, u ona vremena, baš takve najviše cijenili.
Po riječi su se, kao i po silasku u jamu, razlikovali hrabri od kukavica. Ljudi kojima Bog nije ni dao da biraju hoće li biti junaci, cijenili su to što je velečasni Divić mogao birati i što je tako izabrao.
Od iste su crne bile sašivene Divićeva popovska i njihova rudarska mondura.
Za vrijeme rata, velečasni bi blagoslovio vjernike i pozivao ih da se pomole za sve koje poznaju i koje ne poznaju, za svoje bližnje. I svaki put bi dodao:
– Molimo Boga za one gore…
I prstom bi pokazao, a svi su znali da pokazuje prema šumama, tamo gdje su u zajedničkoj mašti bili partizani.
Velečasni Divić je izazivao. Narod je znao da on izaziva, a znali su i zašto izaziva.
U Kaknju nikada nije bilo puno pravoslavnih. Ni u selima okolo, ni u rudniku. Ali bila je pravoslavna crkva i paroh, pop Miloš.
Po čaršijskom redu, u skladu sa životnim i duhovnim interesima, a vjerojatno i slijedom neke ljudske empatije, slučaja da se srodne naravi tako sretnu, velečasni Divić i pop Miloš su se zbližili. Velečasni je svake nedjelje išao kod njega i popadije ne ručak, pomagao pop Miloševoj djeci u grčkom i latinskom, tako da su jedan drugome bili čvrsto pouzdanje u ovoj zaturenoj i tužnoj bosanskoj kasabi.
Prvo što su ustaše učinile po preuzimanju vlasti u Kaknju bilo je da pogube popa Miloša.
Velečasni Divić nije ga mogao spasiti. Pop Miloševa žrtva ostala je na njegovoj ljudskoj i kršćanskoj savjesti. Zato je izazivao.
Možda i zaslugom velečasnog Divića, rudari iz kolonije nisu išli u ustaše. Poneki seljak, koji je radio u rudniku, jest, ali oni iz kolonije nisu. Nego su se molili za sve žive, one koje znaju i koje ne znaju, za svoje bližnje i za one gore.
Ali kada su su se spustili oni odozgor i oslobodili Kakanj, velečasnom Diviću je malo trebalo da opet prolaje. Svašta mu se kod komunista nije sviđalo, i sve bi to narodu nedjeljom istresao u pamet, pa neka sami misle i zaključuju.
Nije prošlo dugo, došli su po njega.
Bio je mjesec, dva, tri u zeničkom zatvoru, pa su ga pustili.
Velečasni Divić se vratio i nastavio po svom.
Prolazile su tako godine, jedni su u Boga vjerovali, drugi baš i nisu, a on je propovijedao. Sve su cure bile u njega zaljubljene. Kolonija nije vidjela ljepšega čovjeka.
II
Kada bi se čuo zvuk sirene, svatko bi u tren pogledao gdje mu je otac, muž, brat, svekar…
I onda bi nastajala strka.
Muški su skakali od ručka, kašike bi zveknule o tanjure. Bez riječi su trčali van, pa prema rudniku, i dugo bi trebalo da se zrak između njih smiri, da stane strka i izgovore se prve riječi.
Gdje je nesreća?
Koji horizont?
Koliko zatrpanih?
III
Žena amidže Rude, strina Anica, bila je pokrštena Jevrejka.
Rodom iz Zenice, djevojački se prezivala Jungwirth.
Njezini su u Bosnu došli s Austrijom.
U Zenici nije bilo sinagoge, a jedva da je bilo i Jevreja. Da ne bi samovali, ili iz straha da ne ostanu sami, Jungwirthi su postali katolici.
Strina Anica izgledala je baš tako: kao djevojka, kao žena, kao starica s platna Marca Chagalla. Prepoznao bi je svaki njemački ili hrvatski nacist, da ju je slučajno sreo na sarajevskoj ili zagrebačkoj ulici.
Ali nijedan od njih ne bi pomislio da u Kaknju, u koloniji ima Jevreja.
Amidža Rudo nije je oko toga ispitivao. Bio je stolar i nisu ga zanimala pitanja roda i porijekla. Tesao je daske i u slobodno vrijeme pravio vrlo lijep kućni namještaj. Svaki vredniji, solidniji komad drveta u sarajevskome domu Franje Rejca svojim je rukama obradio i oblikovao amidža Rudo.
Ni drugi strinu Anicu nisu o tome ispitivali.
Ili im je bilo neugodno pitati, ili to još nije bila tema o kojoj bi se razgovaralo.
Na Tješinom licu se vidjelo to njezino.
U grubo stesanoj bosanskoj čehri i rejcovskoj svijetloj puti, bilo je utisnuto i doslikano nešto vrlo daleko.
U Tješu se dugo dalo gledati.
IV
Franjo Rejc imao je tri brata: Karla, Rudu i Edu.
Karla su Franjina i Rudina djeca zvali amidžom.
Kao i Franju Karlova i Rudina djeca.
Rudu su Karlova i Rudina djeca, također, zvala amidžom.
I Franju Rudina i Karlova djeca.
Ali Edu su Franjina, Rudina i Karlova djeca zvala – strikom.
Kao što su Edina djeca njih zvala stričevima
Kada bi se svi zajedno našli, uvijek se tačno znalo, i nikad se nijedno dijete nije zabunilo, tko koga zove amidžom, tko koga strikom.
Trebali su izbiti ratovi u devedesetima, pa da rejcovska djeca i unuci shvate prirodu razlike.
Naša strina Marica, žena strike Ede, dobra kuharica i prostodušna žena, široka srca i burne naravi, rodom je bila iz Viteza.
Tamo stričevi nećacima nisu bili amidže.
Osim u muslimana.