Teta Mare Kljujićka udala se za Kvesu, rudara iz Raspotočja.
Kada ne bi bio u jami, Kvesa je pravio djecu. Teta Mare ih je narodila devetero.
Sama se o njima brinula, podizala ih i školovala, a djeca k’o djeca – živa. Kako bi koje od njezinih devetero sinova i kćeri počinilo kakav nestašluk, riječju, činom ili previdom, teta Mare ga ne bi ni prekorila, nego je pamtila.
A onda bi ih u subotu predvečer, poslije kupanja, svih devetero u istome redu presamitila preko klupe, i batinom ih kažnjavala, koliko kojemu spada i koliko je koje u sedmicu Božju skrivilo.
Tukla ih je da u Dan Gospodnji uđu čisti.
Bila je praktična, teta Mare Kljujićka, jer tko bi tokom sedmice vodio računa o kažnjavanju svih nestašluka baš svakoga od devetero sinova i kćeri. A imala je dobro pamćenje i nije im ništa zaboravljala. Ne bi bilo pravedno jednome djetetu zaboraviti ili previdjeti, jer bi drugo time bilo dvostruko kažnjeno.
Tata Mare Kljujićka je bila starozavjetna rudarska majka.
Jednom je svoga najživljeg i najbistrijeg sina u subotu toliko degenečila da je povikao:
– Majko, jebem ti majku, prestani više!
II
Kada bi se udale, žene su postajale žalobnice.
Vezivale su crne marame, ali na poseban način, odostraga, na zatiljku.
U crnim dimijama i sa crnim maramama, one su, vjerovalo se među školovanijim svijetom, žalile za posljednjom bosanskom kraljicom Katarinom.
U tu lijepu i romantičnu priču vjerovali su etnolozi i sakupljači narodnih umotvorina, crtači veduta i fotografi, koji su dolazili iz Beča i Zagreba i fatalno se zaljubljivali u bosansku pokrajinu i u sve njezine nesreće.
A možda je tako i bilo, možda su žalobnice žalile za kraljicom iz neke duge navike, koja se prenosila s koljena na koljeno,sve do našega doba.
Svaka od kćeri Marka Kljujića Šumonje, osim naše strine Jele, po jednoj je svojoj kćeri nadjenula ime Katarina.
Da bi se međusobno razlikovale, ili prema nekoj već postojećoj razlici, koja je nalazila svoj izraz u malo izmijenjenim rasporedima vokala i konsonanata, te bi se Katarine različito zvale.
Teta Ruže svoju je Katarinu zvala – Katina.
A Katarina tete Mare bila je naprosto – Kate.
III
Sve četiri Markove kćeri bile su pismene.
Toliko da su u vrijeme nedjeljne mise mogle čitati iz brevijara.
Potpisivale su se kvrgavim i neraspisanim težačkim rukopisima, u kojima bi do kraja života sačuvale onaj bukvarski oblik slova, ostajući u svojim rukopisima, zauvijek, sedmogodišnje djevojčice.
Čitale su i telegrame s vijestima o smrti bližnjih u stranome svijetu, a onda i smrtne listove i novinske smrtovnice svojih muževa.
Tome im je služila pismenost.
IV
Strina Jele rađala je krupnu djecu.
I Drage i Vlado imali su preko četiri kile. 1944. rodit će Rezu, isto preko četiri kile.
Kada je u maju 1942. Franjina Olga rodila, Jele je sjela na voz i putovala u Sarajevo da je posjeti.
Za nekoga to ne bi bio veliki put, nije od Kaknja do Sarajeva daleko, ali za ljude iz Kolonije, i za muške i za ženske, koji su sve svoje obavljali u Kaknju, a tek po nekom velikom moranju išli u Zenicu, putovanje u Sarajevo, veliki grad u kojem nisu imali nikakvog posla, bilo je poput odlaska na kraj svijeta.
A još je bio i rat, glad i sirotinja, nesigurna vremena.
Ali strina Jele se pazila s Olgom, dobro su se njih dvije razumjele, nisu bile samo jetrve, nego i prijateljice, pa je morala poći u Sarajevo.
Amidži Karlu nije bilo ni na kraj pameti da ide. A morao je i raditi. Iako je bio rat, u rudniku se kopalo punom parom. Amidža je bio bravar u Separaciji.
Olga je rodila kćer.
Rađala je u bolnici, što je za strinu Jelu bilo prilično čudo.
Djevojčica je bila sitna, jedva preko dvije kile.
I još je po rođenju izgubila deset deka.
– Moja Olga, mene bi bilo stid nešto ovakvo roditi! – rekla je strina Jele, nadvirujući se prema djetešcu u jetrvinu naručju.
Evo, i sad se tome Kakanjci smiju, a prošlo je sedamdeset godina.
Strina Jele bila je duhovita, i znala je pravi trenutak za izreći šalu. Malo ljudi to zna.
Anegdote ili doživljaji koji su postajali smiješni zbog dvije-tri riječi njezina komentara pamtili su se i prenosili.
Prepričavali su se, uglavnom, na žalosti, u kući pokojnikovoj, nakon što je već bio sahranjen.
Tada su se s olakšanjem smijali. Sretni što su još živi.
Rudari, kovači, pijanci i njihove žene (2)
Majko, jebem ti majku
Teta Mare Kljujićka udala se za Kvesu, rudara iz Raspotočja.
Kada ne bi bio u jami, Kvesa je pravio djecu. Teta Mare ih je narodila devetero.
Sama se o njima brinula, podizala ih i školovala, a djeca k’o djeca – živa. Kako bi koje od njezinih devetero sinova i kćeri počinilo kakav nestašluk, riječju, činom ili previdom, teta Mare ga ne bi ni prekorila, nego je pamtila.
A onda bi ih u subotu predvečer, poslije kupanja, svih devetero u istome redu presamitila preko klupe, i batinom ih kažnjavala, koliko kojemu spada i koliko je koje u sedmicu Božju skrivilo.
Tukla ih je da u Dan Gospodnji uđu čisti.
Bila je praktična, teta Mare Kljujićka, jer tko bi tokom sedmice vodio računa o kažnjavanju svih nestašluka baš svakoga od devetero sinova i kćeri. A imala je dobro pamćenje i nije im ništa zaboravljala. Ne bi bilo pravedno jednome djetetu zaboraviti ili previdjeti, jer bi drugo time bilo dvostruko kažnjeno.
Tata Mare Kljujićka je bila starozavjetna rudarska majka.
Jednom je svoga najživljeg i najbistrijeg sina u subotu toliko degenečila da je povikao:
– Majko, jebem ti majku, prestani više!
II
Kada bi se udale, žene su postajale žalobnice.
Vezivale su crne marame, ali na poseban način, odostraga, na zatiljku.
U crnim dimijama i sa crnim maramama, one su, vjerovalo se među školovanijim svijetom, žalile za posljednjom bosanskom kraljicom Katarinom.
U tu lijepu i romantičnu priču vjerovali su etnolozi i sakupljači narodnih umotvorina, crtači veduta i fotografi, koji su dolazili iz Beča i Zagreba i fatalno se zaljubljivali u bosansku pokrajinu i u sve njezine nesreće.
A možda je tako i bilo, možda su žalobnice žalile za kraljicom iz neke duge navike, koja se prenosila s koljena na koljeno, sve do našega doba.
Svaka od kćeri Marka Kljujića Šumonje, osim naše strine Jele, po jednoj je svojoj kćeri nadjenula ime Katarina.
Da bi se međusobno razlikovale, ili prema nekoj već postojećoj razlici, koja je nalazila svoj izraz u malo izmijenjenim rasporedima vokala i konsonanata, te bi se Katarine različito zvale.
Teta Ruže svoju je Katarinu zvala – Katina.
A Katarina tete Mare bila je naprosto – Kate.
III
Sve četiri Markove kćeri bile su pismene.
Toliko da su u vrijeme nedjeljne mise mogle čitati iz brevijara.
Potpisivale su se kvrgavim i neraspisanim težačkim rukopisima, u kojima bi do kraja života sačuvale onaj bukvarski oblik slova, ostajući u svojim rukopisima, zauvijek, sedmogodišnje djevojčice.
Čitale su i telegrame s vijestima o smrti bližnjih u stranome svijetu, a onda i smrtne listove i novinske smrtovnice svojih muževa.
Tome im je služila pismenost.
IV
Strina Jele rađala je krupnu djecu.
I Drage i Vlado imali su preko četiri kile. 1944. rodit će Rezu, isto preko četiri kile.
Kada je u maju 1942. Franjina Olga rodila, Jele je sjela na voz i putovala u Sarajevo da je posjeti.
Za nekoga to ne bi bio veliki put, nije od Kaknja do Sarajeva daleko, ali za ljude iz Kolonije, i za muške i za ženske, koji su sve svoje obavljali u Kaknju, a tek po nekom velikom moranju išli u Zenicu, putovanje u Sarajevo, veliki grad u kojem nisu imali nikakvog posla, bilo je poput odlaska na kraj svijeta.
A još je bio i rat, glad i sirotinja, nesigurna vremena.
Ali strina Jele se pazila s Olgom, dobro su se njih dvije razumjele, nisu bile samo jetrve, nego i prijateljice, pa je morala poći u Sarajevo.
Amidži Karlu nije bilo ni na kraj pameti da ide. A morao je i raditi. Iako je bio rat, u rudniku se kopalo punom parom. Amidža je bio bravar u Separaciji.
Olga je rodila kćer.
Rađala je u bolnici, što je za strinu Jelu bilo prilično čudo.
Djevojčica je bila sitna, jedva preko dvije kile.
I još je po rođenju izgubila deset deka.
– Moja Olga, mene bi bilo stid nešto ovakvo roditi! – rekla je strina Jele, nadvirujući se prema djetešcu u jetrvinu naručju.
Evo, i sad se tome Kakanjci smiju, a prošlo je sedamdeset godina.
Strina Jele bila je duhovita, i znala je pravi trenutak za izreći šalu. Malo ljudi to zna.
Anegdote ili doživljaji koji su postajali smiješni zbog dvije-tri riječi njezina komentara pamtili su se i prenosili.
Prepričavali su se, uglavnom, na žalosti, u kući pokojnikovoj, nakon što je već bio sahranjen.
Tada su se s olakšanjem smijali. Sretni što su još živi.