Karivanova kuća bila je prva uz franjevački samostan u Kreševu. I nije se govorilo kuća Karivana, nego baš Karivanova kuća, kao da je Karivan samo jedan.
Na mjestu na kojem će, nakon Drugoga svjetskog rata, biti sagrađena velika državna kovačnica, bio je Karivanov mejdan, stara kovačnica u kojoj se, još od Srednjega vijeka, na isti način kovalo željezo.
Država je nacionalizirala zemlju, srušila mejdan i izgradila svoje.
Nitko poslije neće ni pitati za obeštećenje. Nakon 1990, kada je trebalo provesti denacionalizaciju, došao je rat. A poslije je već bilo kasno. Karivanovi potomci razišli su se po svijetu, malo koji se i sjeća priče o kovačnici, a kamoli bi od države tražio obeštećenje.
Osim toga, da bi se obeštećenje tražilo, trebaju se sastati ili na daljinu sakupiti svi nasljednici. A ljudi, možda, i ne žele znati jedni za druge.
Osim kovača, bilo ih je i rudara. Uglavnom, dok god su bili u Kreševu, njihov se život generacijama, možda i stotinama godina, vrtio oko rude, oko ugljena i željeza.
Postoji priča da su krenuli odlaziti prema Sarajevskom polju, i tamo se naseljavati, jer je neki Karivan ubio Turčina, pa je morao bježati.
Ali ta priča nije vjerojatna.
Nećeš ubiti Turčina pa bježati u Sarajevsko polje, nego ćeš, valjda, bježati prema moru, tamo gdje Turaka nema i gdje ne vladaju turski zakoni.
Prije će biti da su pošli odlaziti u potrazi za nekim lakšim poslom. Nije svatko ni za rudara, ni za kovača.
A kako su jedni krenuli, bilo je očekivano da i drugi pođu za njima. I tako se, od kraja devetnaestog vijeka, iz generacije u generaciju Karivanov rod selio prema Otesu, Hadžićima i Tarčinu. A onda i prema Sarajevu.
Loza im nije bila jaka, nisu im se rađali sinovi, nisu imali sreće u životu, tko zna što je još moglo biti, ali prezime Karivan nije se širilo i raslo.
II
Nije to bila velika, bogata kuća.
Od ćerpića načinjenih od nepečene gline, a ne od kamena ili cigle, Karivanova kuća u Kreševu, prva uz samostan, urušila se ubrzo nakon što su otišli.
Nestalo je i avlije, zarasla u travu, u ledinu se pretvorila.
Ostao je samo veliki orah ispred kuće.
Njega su svi zvali Karivanov orah.
Ispred kuće koje nema, na avliji koje isto nema, raste Karivanov orah u Kreševu.
III
Od Kreševa do Otesa po današnjim mjerilima nije daleko.
Da je put bolji, jedva da bi bilo pola sata autom. Ali put nije dobar.
Onaj dio porodice koji se preselio u Otes, ni žene ni muški, nisu više nosili kreševsku nošnju, nego su je zamijenili nošnjom iz Sarajevskog polja.
Pa bi se tako šutke gledale kreševske Karivanuše u crnim dimijama, s tkanicama, bijelim košuljama i crnim jelecima, s oteškim Karivanušama u crnim suknjama i drukčijim bijelim košuljama, dok je između njih rasla i širila se tuđina. Jedne su mislile da su im se snahe, kćeri i zaove odrodile, a druge su mislila da su im svekrve, matere i zaove zaostale u svome jadu i sirotinji.
Prostor koji ih je dijelio još uvijek se mogao prepješačiti.
Ali daljina je bila ista kakva će biti i kada između njih izniknu kontinenti, razliju se oceani, usta im zapečate strani jezici. Sve je bilo gotovo već kada je prva Karivanuša u dimijama vidjela drugu Karivanušu u suknji.
Tuđina je narasla i progutala ih.
IV
Daidža Mato Karivan kupio je kuću na Bistriku, u katoličkoj mahali.
I ona je nacionalizirana, a zatim srušena.
Ostala je trošna i lohotna drvena šupa za odlaganje alata i bespotrebnih stvari. Ničija.
Nju su susjedi zvali Karivanova šupa.
Cijelih pedeset godina koliko joj je trebalo da se sruši sama od sebe.
Ili su je srušili susjedi tokom ratnih zima, da je nalože i ogriju se.
Tako je nestalo Karivanove šupe i Karivana u Sarajevu.
Rudari, kovači, pijanci i njihove žene (1)
Karivani, kratka povijest
Karivanova kuća bila je prva uz franjevački samostan u Kreševu. I nije se govorilo kuća Karivana, nego baš Karivanova kuća, kao da je Karivan samo jedan.
Na mjestu na kojem će, nakon Drugoga svjetskog rata, biti sagrađena velika državna kovačnica, bio je Karivanov mejdan, stara kovačnica u kojoj se, još od Srednjega vijeka, na isti način kovalo željezo.
Država je nacionalizirala zemlju, srušila mejdan i izgradila svoje.
Nitko poslije neće ni pitati za obeštećenje. Nakon 1990, kada je trebalo provesti denacionalizaciju, došao je rat. A poslije je već bilo kasno. Karivanovi potomci razišli su se po svijetu, malo koji se i sjeća priče o kovačnici, a kamoli bi od države tražio obeštećenje.
Osim toga, da bi se obeštećenje tražilo, trebaju se sastati ili na daljinu sakupiti svi nasljednici. A ljudi, možda, i ne žele znati jedni za druge.
Osim kovača, bilo ih je i rudara. Uglavnom, dok god su bili u Kreševu, njihov se život generacijama, možda i stotinama godina, vrtio oko rude, oko ugljena i željeza.
Postoji priča da su krenuli odlaziti prema Sarajevskom polju, i tamo se naseljavati, jer je neki Karivan ubio Turčina, pa je morao bježati.
Ali ta priča nije vjerojatna.
Nećeš ubiti Turčina pa bježati u Sarajevsko polje, nego ćeš, valjda, bježati prema moru, tamo gdje Turaka nema i gdje ne vladaju turski zakoni.
Prije će biti da su pošli odlaziti u potrazi za nekim lakšim poslom. Nije svatko ni za rudara, ni za kovača.
A kako su jedni krenuli, bilo je očekivano da i drugi pođu za njima. I tako se, od kraja devetnaestog vijeka, iz generacije u generaciju Karivanov rod selio prema Otesu, Hadžićima i Tarčinu. A onda i prema Sarajevu.
Loza im nije bila jaka, nisu im se rađali sinovi, nisu imali sreće u životu, tko zna što je još moglo biti, ali prezime Karivan nije se širilo i raslo.
II
Nije to bila velika, bogata kuća.
Od ćerpića načinjenih od nepečene gline, a ne od kamena ili cigle, Karivanova kuća u Kreševu, prva uz samostan, urušila se ubrzo nakon što su otišli.
Nestalo je i avlije, zarasla u travu, u ledinu se pretvorila.
Ostao je samo veliki orah ispred kuće.
Njega su svi zvali Karivanov orah.
Ispred kuće koje nema, na avliji koje isto nema, raste Karivanov orah u Kreševu.
III
Od Kreševa do Otesa po današnjim mjerilima nije daleko.
Da je put bolji, jedva da bi bilo pola sata autom. Ali put nije dobar.
Onaj dio porodice koji se preselio u Otes, ni žene ni muški, nisu više nosili kreševsku nošnju, nego su je zamijenili nošnjom iz Sarajevskog polja.
Pa bi se tako šutke gledale kreševske Karivanuše u crnim dimijama, s tkanicama, bijelim košuljama i crnim jelecima, s oteškim Karivanušama u crnim suknjama i drukčijim bijelim košuljama, dok je između njih rasla i širila se tuđina. Jedne su mislile da su im se snahe, kćeri i zaove odrodile, a druge su mislila da su im svekrve, matere i zaove zaostale u svome jadu i sirotinji.
Prostor koji ih je dijelio još uvijek se mogao prepješačiti.
Ali daljina je bila ista kakva će biti i kada između njih izniknu kontinenti, razliju se oceani, usta im zapečate strani jezici. Sve je bilo gotovo već kada je prva Karivanuša u dimijama vidjela drugu Karivanušu u suknji.
Tuđina je narasla i progutala ih.
IV
Daidža Mato Karivan kupio je kuću na Bistriku, u katoličkoj mahali.
I ona je nacionalizirana, a zatim srušena.
Ostala je trošna i lohotna drvena šupa za odlaganje alata i bespotrebnih stvari. Ničija.
Nju su susjedi zvali Karivanova šupa.
Cijelih pedeset godina koliko joj je trebalo da se sruši sama od sebe.
Ili su je srušili susjedi tokom ratnih zima, da je nalože i ogriju se.
Tako je nestalo Karivanove šupe i Karivana u Sarajevu.