Rozafa

Poglavlje romana u nastajanju

Početak je druge ratne zime. Silom prilika sam stigao u Dubrovnik, jer ratna događanja su učinila da se iz Hrvatske u Crnu Goru i Albaniju može doći samo morskim putem: feribotom do Barija, a potom drugim brodom do luka Bar i Drač. Feribot iz Gruža za Bari je kretao naveče u osam sati, i da bih prekratio vrijeme šunjao sam se oko starogradskih kantuna umotan u smeđu krznenu bundu. Crna vunena kapa – kakvu nosi Džek Nikolson u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda – štitila mi je čelo i uši od silnog burovitog vjetra, koji je s dvokrilnog prozora zgrade na uglu ulice jednu drvenu škuru izbacio iz fibala, tako da je tresnula na kameni pločnik na samo dva metra od mojih nogu. Na trenutak sam se uplašio da me iza prozora posmatra vlasnik kuće s koje je odletjela škura, i da mu sigurno izgledam sumnjivo. Jer, i da nije ratno doba, po ovakvom kijametu hodaju samo ludaci, lopovi ili uhode. Išao sam postrance, da bih pri kretanju izazivao što manji otpor vjetra, kad na uglu poprečne ulice koja izlazi na Stradun ispred mene iskoči postarija žena na zelenim štiklama i u ljetnjoj haljini, preko koje je obukla muški sako.

Instiktivno sam napravio polukorak u desnu stranu: granala je rukama, i vazdušni kovitlac joj je raznosio glas prema crvenim krovima kamenih dvospratnica. Riječi su joj bile nerazgovjetne, s viškom vokala, kao iz nekog prijepotopskog jezika. Razabrao sam samo dvije hrvatske riječi – Tito i Poglavnik. Instiktivno sam zatvorio oči, i kad sam ponovo pogledao, dame u zelenim štiklama više nije bilo. Po predanjima starih zduvača, kad se na nebesima uzmuti i udare silni vjetrovi, smućene duše će plaha čovjeka natjerati da se obeznani i udari u tri lika.

Vjetar je nakratko utihnuo. Napregnuo sam se da halucinaciju o ženi u ljetnjoj haljini izbrišem i resetujem u neku sliku koja je provjerljiva. Kao da mi je bura isprala pamćenje nijesam se mogao sjetiti jesam li koga srio na Pilama ili na zapadnoj gradskoj kapiji. Cijelo popodne nije bilo nijednog uniformisanog policajca ili vojnika. Vjerovatno su se sklonili u svoje negrijane i neosvijetljene stanice i vojarne. Ili su bili mobilisani na hercegovačko ratište, gdje je general Bobetko pokrenuo ofanzivu hrvatske vojske. Pokušao sam se sjetiti što je uzrokovalo moju smetenost. Je li moj živčani sistem strunulo rano decembarsko smrkavanje, nestanak električnog svjetla, ili spaljene kamene palate kroz čije su otvore uskakali poskitani psi i mačke – prije rata u starom gradu nije bilo četvoronožne bestije koja nije imala svog skrbnika – koji su ovo središte gospodstva, provoda i lakomislenosti pretvorili u grad duhova, kako bi Osip Mandeljštam rekao, u grad sa četrdeset hiljada mrtvih prozora.

Sa Straduna se samo u Gradskoj kavani vidjelo slabo trepetavo svjetlo parafinskih svijeća, i namah se sjetih, kad sam posljednji put bio u Dubrovniku, prije godinu i po, krajem juna devedeset i prve, da je između Kneževa dvora i Gradske kavane bio pravi krkljanac usplahirenih ljudi koji su se, kao rojevi osa, tiskali prema poslovnici Generalturista, žamoreći na svim evropskim jezicima. Pomislio sam da je vanredna gužva oko čekiranja avionskih karata zbog skorog početka glavne ljetnje sezone, i sio sam na terasi Gradske kavane, odakle je bio najbolji pogled na iznenadnu vrevu. Konobar koji mi je donio espreso bio je rasijan. Jedva me pogledao; što se to događa, pitao sam. On se začudio. Počeo je rat. Vojska je napala Sloveniju.

Zaista, cijela je Jugoslavija brujala o skorom ratu, koji je najavljen još prije dvije godine, nakon raspada posljednjeg kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Spor između Srbije koja je zahtijevala centralizaciju federacije, i Slovenije i Hrvatske koje su tražile konfederalizaciju ili samostalnost, dostigao je vrhunac. Nije trebalo biti previše inteligentan niti stručnjak za balkansku istoriju i politiku da biste razumjeli, da je rat neminovan kad više sukobljenih ideologija polažu istorijska prava na istu teritoriju. Ratni štabovi iz Beograda su mislili da su našli opravdanje pred svijetom za osvajanje teritorija na koje pretenduju srpski nacionalisti. Pokrenuli su moćnu propagandnu mašineriju naslijeđenu iz Titova doba: i zakonom spojenih sudova probudili su hrvatski i slovenački nacionalizam. Niko više nije bio u stanju, i da je htio, duh mržnje i destrukcije vratiti nazad u bocu. Propagandni rat je ušao u posljednju fazu: KOS je optužio generala Špegelja za ilegalni uvoz oružja u Hrvatsku, i za pripremu diverzantskih akcija protiv JNA. O ratu su počeli govoriti i oni koji su ga se najviše plašili: ali, čim sam sletio na Čilipe, i krenuo prema Ekscelzioru, u kojemu sam se bio odomaćio posljednjih godina, nestali su moji strahovi. Jer, Dubrovnik je – kao da je stvarao sam sebe, samo za sebe, nezavisno od svog okruženja, izgledao nedodirljiv – bio zaštićen od zlih uroka, nekim onostranim razlogom koji ga je osobio, koliko i nadaleko čuvenim gosparskim diplomatskim lukavstvom. Ne zna se jesu li više Sveti Vlaho ili lukavstvo spašavali Dubrovnik vjekovnih balkanskih razaranja i krvomutnji.

Grad koji je u svim ratovima na Balkanu, sa silnim stranim agresorima bio najzaštićeniji, u ovom sukobu, gdje su se preko noći mijenjale uniforme i nacionalne doktrine, postao je najranjiviji. Gospari prvi put poslije mnogo stoljeća nijesu mogli nadlukaviti svoje neprijatelje, ponuditi im ono što još imaju, prilagoditi im se i tako sačuvati Grad od razaranja, jer generali bivše zajedničke jugoslovenske vojske, koji su ga prema vojničkoj zakletvi trebali braniti od drugih, nijesu ga htjeli podvlastiti, nego samo opkoliti, razvaliti i poniziti.

U pustoj kavani, pored šanka, u zimskim kaputima, stajali su neki novi momci s konobarskim leptir mašnama. Njihova crnomanjsta rumena lica više su ličila posluzi konavoskih konoba, koja poslije kelnerskog posla vraćaju seljačkim radovima, nego bljedolikim gradskim kamerijerima. Vjetar se nekako provlačio između fibala i nevidljivih šupljina drvenih okvira spoljnih vrata i prozora, i plamen na šterikama se povijao, pa su se sjenke konobara, glavate i zdepaste, poigravale na zidu iza šanka, čas brže čas sporije. Hladnoća učini čovjeka neopreznijim nego glad. Vjerovatno mu se krv zgruša, i nedovoljno dotiče iz žila koje napajaju mozak. Krenuo sam s vrata pravo prema konobarima, i naručio espreso, premda su kafemat i ostali kuhinjski aparati bili isključeni zbog nestanka električne struje. Obojica su me pogledali ispod oka, kao da sam sumanut, i onda sam, da popravim situaciju potpuno uprskao, bržebolje tražeći kuvanu tursku kavu. Zaboravio sam na sukob katolika i muslimana u Mostaru i srednjoj Bosni, i staro pravilo da se u ratnim vremenima najviše treba paziti onih koji su podmićivanjem ili foliranjem izbjegli vojnu obavezu, jer neprestano žele, sebi i drugima, pokazati višak patriotizma.

Sad su me obojica pogledali: Mora da me odao crnogorski naglasak, pomislio sam. Ti se zajebavaš s nama, rekoše uglas. Konačno sam ukapirao koju sam glupost napravio: tražiti tursku kavu u sjebanom gradu koji su razorili srbočetnici i crnogorski dobrovoljci, u vrijeme kad se njihovi dečki biju s balijama, isto je kao da sam u Zagrebu, umjesto kruha tražio hljeb, ili karte za nogomet umjesto ulaznicu za fudbalsku utakmicu. Jezik je prvo što u ratu odaje potajnog neprijatelja. Naročito kad su sukobljene vojske istog jezika.

Električna svjetlost obasja ruiniranu kavanu – nijesam se sjetio iznenaditi kako se toliko zapustila za samo godinu i po – ali sam već bio odlučio vratiti se odakle sam došao. Na buroviti vjetar. Konobari se zabaviše oko gašenja šterika i nijesu primijetili da sam krenuo prema spoljnim vratima. Bolje se šćućuriti u neku uličnu zavjetrinu nego se uvijati pod pogledima besposlenih i mrzovojnih konobara. Jer, posebno me drsko strijeljao pogledom manji, trupastiji, crnomanjastiji od dvojice konobara: čovjek sa visokim čelom, unatrag zabačenim tjemenom i gustim crnim brkom koji je prelazio preko ugla usana. Ovakve pojave u ratnim vremenima bi prije očekivao u nekom štabu podalje od prve linije fronta ili u luksuznom fijumanskom i tršćanskom bordelu s ukrajinskim kurvama i švercerima oružja. Kao da mi je mozak dolaskom električne rasvjete pretrpio još jedan elektrošok, i brkajlija me prvo podsjeti na Andrićevog Mustafu Madžara, a onda na neki nadrealni hibrid Gorana Babića i Rajka Noga. Imao je Nogovu glavu i Babićevo tijelo. (Prisjetih se jedne monografije o Fridrihu Ničeu: ratnička glava filozofa kao da je bila nasađena na prosto i zdepasto tijelo bankovnog ili poštanskog činovnika).

Konfuznost je bila uzrokovana i nesanicom, jer prošle noći u autobusu iz Zagreba – zbog bezbrojnih kontrola vojne policije i posebnih mjera obezbjeđenja na mjestima gdje je crta bojišnice bila udaljena samo par kilometara od magistralne ceste – oka nijesam sklopio. Pošto sam se vratio na buru nastavili su se vrtjeti paralelni filmovi, koje nijesam mogao međusobno povezati. Događaji od prije nekoliko godina kao da su dolazili iz duboke davnine, i da ih ja nijesam doživio nego da mi ih je neko drugi ispričao.

Jer, u proteklih par godina srušio se cijeli jedan svijet koji su činili Jugoslavija i titoistički komunizam. Mrzio sam Jugoslaviju i komunizam, najviše zbog faraonskog kulta druga Tita. Mrzio ga je i Suri, koji mi je poslije pojave Miloševića na Gazimestanu proročki izdeklamovao: Zapamti, ovo je Periklovo doba u odnosu na ono što ćemo dočekati. Tito je bio diktator, ali svima je obezbijedio leb, školovanje, besplatno zdravstvo i sigurnost. Nacionalisti će sve to sjebat u ime tobožnje demokratije i ljudskih prava. U seljačkim balkanskim društvima do ljudskih prava ne drži ni pet posto ljudi.. Uostalom, poslije raskida sa Staljinom i socrealizmom, pogotovo poslije pada Rankovića, jugoslovenski komunizam nije više bio toliko strašan: vidiš, ljudi se slobodno kreću, idu u šoping u Italiju i na međunarodne umjetničke festivale: jedino su kažnjive kritike kulta druga Tita, vodeće uloge Saveza komunista i bratstva i jedinstva.

Samo par godina prije partijskog puča Slobodana Miloševića, na pjesničkoj radionici Književne opštine Cetinja, održanoj u nekadašnjem zimovniku vladike Petra Prvog na Rijeci Crnojevića, većinu pjesnika je pritiskala klaustrofobija, pošto su prvi dan obišli mjesto gdje je bila prva štamparija u Južnih Slovena i ostatke srednjevjekovnih manastira na Skadarskom jezeru. Pjesnici su uglavnom pili ceklinsku lozovu rakiju, jeli sušenu ukljevu, pričali o svojim ljubavnim i književnim uspjesima i igrali šah: Goran Babić i Abdulah Sidran su za sedam dana odigrali vjerovatno stotinu šahovskih partija. Za cijelo to vrijeme, kao što mlad i zdrav seljak za rodne godine ne priziva boga, tako se niko od prisutnih nije sjetio druga Tita.

Tito je bio mrtav najmanje pet godina, i činilo im se da će na tekovinama razvijenog socijalizma parazitirati još barem nekoliko decenija. Poštenoj inteligenciji i partijskim ideolozima nije još bilo došlo iz guzice u glavu da mantra, i poslije Tita Tito, govori o istorijskom i ideološkom kraju jugoslovenskog titoizma, to jest Jugoslavije. Dok je taj monolit izgledao nepomjerljiv i neuništiv, titoizam su baštinili i unitaristi, i federalisti, i konfederalisti, budući konvertiti, tobožnji ketmani koji su iznutra podrivali socijalizam, a onda računajući na povodljivost i kokošje pamćenje naroda, javno iskazivali simpatije za romantične likove Draže i Kalabića, Jure i Bobana. Prvi raskol poslije Titove smrti je bila frakcijska borba tobožnjeg antibirokratskog reformatora Slobodana Miloševića i dosljednih titoista, ali sukob je izvirao iz nedovršenih i neiživljenih nacionalnih ideja 19. vijeka, beogradskog pijemontizma, i užasnih međunacionalnih zločina u Drugom svjetskom ratu. Zato Jugoslavija, monarhistička i republikanska, nije mogla opstati bez diktature: bez komunista i Tita bi se raspala još i ranije.

Opet ću citirati Surija – što bi rekli Cetinjani – kao Karla Marksa, dok smo gledali Miloševićev miting na Gazimestanu, koji je održan povodom šeststote godišnjice Kosovskog boja: Predstojeći rat će biti nalik onome od četrdeset prve do četrdeset pete. Samo nećemo imati partizane i fašističke okupatore. Dalje je nastavio drviti kako unutrašnji ratovi ostavljaju dugoročno tragičnije posljedice od sukoba sa spoljašnim neprijateljem, druge kulture i tuđeg jezika. Zato se ratne rane zadobijene s tradicionalnim imperijama mnogo lakše zarastaju nego one iz sukoba jezički i geografski bliskih i izmiješanih ljudi, koji su u jednom vremenu dijelili možda i iste snove. Zato su ljudske sudbine u unutrašnjim ratovima tragičnije. I čudnovatije.

Na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, u Novom Sadu 1985. među beogradskim liberalima i nacionalistima nije bilo omraženijega čovjeka od Gorana Babića, koji je u svojoj književnoj reviji propovijedao rigidni i paranoidni titoizam, i u svemu vidio klasne i ideološke neprijatelje. Nepunu godinu poslije propasti komunizma, Babić je iz Zagreba pobjegao u Beograd: lakše je podnosio kriptočetnike nego nove ustaše, a nekadašnjim beogradskim disidentima je preko noći postao slobodarski borac protiv nacionalističkog režima bivšeg Titovog generala Franja Tuđmana. Njemu su neprijatelji srpskih komunista bili podnošljiviji od svojih ideoloških spornika, a srpskim nacionalistima je neprijatelj njihovog glavnog neprijatelja postao saveznik. Neprijateljstva su – na Balkanu – i ona naizgled nelogična i bizarna, mnogo češća i postojanija, nego prijateljstava.

Mahinalno sam pogledao koliko je sati. Na trenutak sam se uplašio da nijesam opet previdio vrijeme, kao ljetos na Fjumićinu, kad sam se začitao poslije čekiranja karte u jednoj aerodromskoj kafani, sve dok nijesam shvatio da je avion za Tiranu već poletio. Moj mali ručni sat seiko, koji je koštao manje od sto njemačkih maraka, toliko je lagan da ga ne osjećam na ruci, tako da ga uveče ne skidam s ruke prije spavanja. Ima samo jednu manu, dizajnersku, jer se pri slaboj svjetlosti jedva razaznaju kazaljke na tamnoj podlozi. Sviđa mi se ovaj neugledni mali sat, iako sam u prednjem džepu pantalona, zajedno s novčanikom, držao, za svaki slučaj, zlatnu doksu, s Raskovom posvjetom, koju je lično ugravirao čuveni janjevski zlatar Gašpar Glasnović. Jer se nova elita, mahom seljački i radnički sinovi, koje je, kako bi Hercegovci kazali, pravio gladni kurac, dok vas odmjerava najprije se usredsredi na satove, robne marke, parfeme, a tek onda na ono što govorite.

No, ostalo mi je i previše vremena do polaska feribota: kazaljke su se poklopile između crta koje označavaju brojke pet i šest. Krenuo sam, glave uvučene među ramena, prema zapadnoj gradskoj kapiji, misleći da mi se na kraju može i posrećiti , da na Pilama zateknem neki taksi koji će me prebaciti do luke Gruž.

Malo sam zastao na sredini Straduna, ispod spaljene jednospratne palate, koja je podsjećala na pocrnjeli šuplji zub. Vjetar koji je ispunjavao kamene šupljine cvilio je poput nebranjene duše. Na samom kraju spaljene zgrade ukazaše se dvije siluete muškaraca, koje su se doimale nestvarnije od dame sa zelenim štiklama. Stajali su nepomično, kao da me ne primjećuju. Kao da ne postojim. Usporio sam korak, ali nastavio hodati pravo, jer ih nijesam mogao zaobići na pustoj ulici da me ne primijete. Da ne osjete moj strah. Opaki ljudi i duhovi hrane se tuđim strahom. Zato čovjeku prije dođe glave strah nego nečista savjest. Napokon sam počeo razaznavati oblike i lica osoba zamaskiranih mrakom i zimskom odjećom.

Obojicu sam poznavao. Jedan je bio srednjeg rasta, krupnih kostiju i polomljenog bokserskog nosa, i drugi omalen, s malo povijenim artitičnim ramenima. Pozdravio sam starijeg i sitnijeg čovjeka. Bok, Maruna. Otkud ti ovdje? Pogledao me podozrivo, i šeretski. Bok, Otkud ti? Nastala je dramska pauza dok sam razmišljao hoću li mu reći da sam krenuo za Rim ili za Albaniju. Prje nego sam nešto izustio, kazao je tonom koji je bio višesmislen, znatiželjan, saučesnički i samoironičan. Ja sam državni dužnosnik.

Sitniji čovjek je pjesnik. Doskora je bio emigrant. Obaška najvažniji pjesnik među političkom emigracijom. Kažu da ga je Franjo Tuđman pozvao u domovinu, i uskoro ga imenovao za predsjednika Hrvatske matice iseljenika, važne nacionalne ustanove, pogotovo u ratnim vremenima, jer više Hrvata živi u inostranstvu nego u domovini. S Borisom Marunom me je prošle godine, početkom novembra, u kafe-restoranu, Kod Drageca, koji još oficijelno ima staro socijalističko ime, Klub kulturnih radnika, upoznala Anči, rodom iz Trebinja, glumica epizodnih uloga u Gaveli. Maruna nas je pozvao da sjednemo, i prije nego što sam mu se kurtoazno zahvalio, Anči je sjela pored njega i pokazala mi rukom jednu praznu stolicu. Društvo za dugim stolom spojenim od tri kvadratna astala je, na prvi pogled, jedinstvena galerija likova, od nacionalnih bardova do probisvijeta, od zla oca i od gore majke. Smutna vremena sastave ljude koji se, inače, u životu nikada ne bi sreli, kamoli sjeli zajedno. Iz raznih budžaka, preko noći se na javnoj sceni pojavljuju likovi koji su u normalnim vremenima osuđeni na trajnu anonimnost. Takvi tipovi obično iz javnog vidokruga nestanu iznenada kao što su se i pojavili.

Sto je bio s lijeve strane od ulaznih vrata restorana, i zahvaljujući Anči koja je prava crna kutija, nijesam se osjećao kao padobranac među novim društvom. Posredno sam već poznavao barem polovinu gostiju, jer mi je ona dok smo pili kave subotom kod Čarlija na špici, istračala svakog poznatog Zagrebčanina koji je u međuvremenu prolazio od Gajeve prema Trgu Bana Jelačića. Došao sam Kod Drageca ponovo sjutra veče, bez Anči, i sjeo za isti sto, na Marunin poziv. I tako narednih petnaest noći sjedio sam do ponoći u restoranu, a onda odlazio u kazino Interkontija. Gazda kazina, s kojim sam raskinuo ugovor prvog novembra, dugovao mi je tri plate. Od početka rata nije isplaćivao krupijee i konobare. Pritiskao sam ga svaku noć da mi treba lova da otputujem u Rim, jer mi se žena naprasno razboljela. I zaista sam planirao da se sljedećeg jutra pošto iskamčim pare izgubim u vidu magle iz Zagreba, barem dok ne svane proljeće i ne razbistre se vode Save i Kupe. Nije više bilo zdravo muvati se, s obzirom na moju sklonost svijetu koji je zamijenio dan za noć, divlju slovenačku šaru i crnogorsko porijeklo, po razvikanim lokalima i kazinima u ozračju opšteg straha, bijesa i paranoje od Srba, jugonostalgičara, kosovaca, udbaša.

Za stolom u restoranu su se svako veče, kao na promenadi, mijenjali mladi pjesnici, književni prevodioci, urednici Matice hrvatske, stari ustaški emigranti, glumci, novinari, bivši legionari i bivši oficiri JNA koji su postali novopečeni časnici hrvatske vojske, pijani i unezvjereni novinari i pisci nacionalnih saga, bivši ministri obrane koje je Tuđman mijenjao svakih petnaest dana, estradne pjevačice, probisvijeti u mondenskim odijelima, obavještajci… Na svakom drugom mjestu – i da nema rata – većina njih bi se među sobom prežali kao psi i mačke. Ujedinio ih je strah ili ambicija da pokažu da su neko i nešto. Jedni su dolazili da pokažu moć i novo gospodstvo, drugi su se šlihtali novoj eliti, treći su htjeli javno pokazati da nijesu u dosluhu s JNA i srbočetničkim postrojbama.

Maruna je, poput većine lijenih i darovitih južnjaka, rođenih u dinarskim vukojebinama, bio opčinjen govorenjem. U tim nepristupačnim i oskudnim krajevima gdje su ljudska naselja rijetka i raštrkana, važnost i vještina pričanja ima poseban eros, i socijalno značenje. Nigdje nije toliko na cijeni maštovitost, krasnorječvost i duhovitost u govorenju koliko u prostorima gdje su govornici u svemu drugome uskraćeni, i gdje se svi međusobno poznaju i svakodnevno susreću. Maruna je govorio sporo, bez lokalnog akcenta, nasuprot onim glasnim i brzozborim logorejičnim gorštacima koji ti zagluše uši. Nije se služio ni stranim riječima poput ljudi koji su većinu života proveli među govornicima drugih jezika. Iza sporog govorenja i sporog tijela narušenog teškim artritisom krio se brz i lucidan um, koji je s lakoćom pravio neočekivane digresije, od toga kako su on i Čarls Bukovski jebali istu picu, kako ga je dojmila volovska vratina Maksa Luburića ili kako mu je bivši saradnik Udbe nedavno otkrio da je Bruna Bušića ubio Arkan, do lucidnih analiza lika i djela A. G. Matoša i Janka Polića Kamova. Nijesam još bio načisto piše li prozu, i koliko je fikcije u kroki slikama metropola, ili u lascivnim opisima mladih potrenja i bujnih Španjolki, smiješnim zgodama jezuitskih profesora na univerzitetu Lojola u Los Anđelesu. Male novele o bratu Šimi, generalisimusu Franku, makedonskom teroristi Vanču Mihajlovu, suđenju otmičarima američkog aviona iz Hrvatskog Narodnog Otpora, kojima je on bio zvanični prevodilac, komunističkom veteranu Antonu Ciligi, Titovom suparniku u Komiterni, čiji je pjesnik bio tajnik jedno vrijeme u Rimu, nije trebalo dopisivati ili stilizovati.

Noćno čavrljanje je za pjesnika bilo terapeutsko, da zaboravi dnevnu ludnicu u svom uredu u kojemu je uvijek bilo desetak osoba koje su tražile snajpere, uniforme, medicinski materijal, donacije za propagandne brošure, urgencije u državnim ministarstvima, pare za organizovanje recitala i predavanja u dijaspori. U noćnim razgovorima se dnevni događaji isprepletu s prošlošću na najčudesnije načine: dvije noći prije nego što su javili da je pao Vukovar, Maruna je bio ubrzaniji i glasniji nego obično. Uzbuđeno je ispričao, kako su ga taj dan specijalci evakuisali iz ureda, jer je preko puta dvorane Lisinski, koja se nalazi pored Hrvatske matice iseljenika, uhvaćen snajperist KOS-a, a onda je srknuo čaj, i nastavio u starom tonu kako ga je jednom u Bronksu, poslije zajedničkog čitanja pjesama, Alen Ginzberg dva sata vozio svojom bubom uzalud tražeći mjesto za parkiranje. Pošto je izgubio nadu da će se ušlepati u blizini nekog bara, Ginzberg mu je kroz suze viknuo: Ja sam Slaven.

Slučajni posjetilac restorana Kod Drageca – ako je takvih bilo – našao se u čudu, gdje je to ušao. Žamor i prigušeni smijeh gostiju, konobari u bijelim bluzama i leptir mašnama, gospođe u večernjim toaletama i gospoda u crnim odijelima, sigurno su mu ličili na neku kulu od bjelokosti, u koju ne dopiru glasine sa ulica, iz dućana, državnih ureda, koje su vazduh činile zgusnutim i eksplozivnim kao da je obogaćen metanom. Samo oštroumniji i vojno potkovaniji namjernik mogao je ukapirati da je opuštenost gostiju i osoblja najviše zbog samog položaja restorana, koji se nalazi u suterenu Muzeja za umjetnost i obrt, preko puta Hrvatskog narodnog kazališta. Niko nije morao brinuti da će iznenada, ili u vrijeme proglašenja opšte opasnosti, neka navođena raketa vazduh-zemlja tresnuti u njihovoj blizini.

Restoran je projektovan u obliku ćiriličnog slov G, i gosti koji su sjedjeli pored ulaznih vrata, i nijesu se miješali sa onima iz drugog separea gdje je atmosfera bila još bučnija, više felinijevska. U tom dijelu glavni štimung je dolazio iza stola Mira Galića, Dragecova zemljaka iz Drniša, šuškalo se i njegovog tajnog ortaka, bivšeg urednika Televizije Zagreb, koji je na drugom dnevniku četvrtog maja 1980, pročitao vijest o smrti najvećeg sina svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, Josipa Broza Tita. I Galić je imao dva lica: dnevno i noćno. Preko dana je bio ozbiljan poslovni čovjek, vodeći muzički producent u zemlji, a kako je noć odmicala, sve više se pretvarao kafansku ludu. Galićevu stalnu postavu za stolom činila je njegova crnomanjasta žena, mala kćerka koja je trčkarala okolo stolova i šanka, i pop pjevačica u crvenom kostimu. Pošto bi se podnapio vina, Galić je, kao u delirijum tremensu, kukurikao, skakao na stolice i sto, recitovao Tina i Cesarića, onda pjevao, čas ustaške čas partizanske pjesme. U desnom uglu, preko puta Galića, jedan sto je bio rezervisan za Marinka Božića, vlasnika prvog hrvatskog tabloida Slobodni tjednik. On je dolazio pijan, ili se pravio da je pijan, baškareći se na stolici, pun sebe što je konačno došlo vrijeme da od novinskog potrčka postane moćnik, od koga svi strepe – pa i oni s kojima svaku noć tulumari – da ih ne metne na naslovnicu svoga tjednika. Božićevo lice kao da nije bilo iz ovog nego iz nekog podzemnog svijeta: kao da ispod njegove otečene i mlohave kože nema muskulature i kostiju nego neka smjesa koja će se u dodiru sa svjetlošću i svježim zrakom raspasti i iščeznuti. Prvi poskomunistički medijski tajkun je na početku (pred)ratne krize postao čuven, jer je u svojim novinama objavio veliki spisak saradnika vojne jugoslovenske Kontraobavještajne službe. Božić je koliko od hrane, vode, alkohola, duvana i droga, živio i od intriga i podmetanja, upućena svima, pa i samom sebi. Stoga se nije trudio demantovati priče da boluje od side, i da je dvostruki agent. Manolićev i KOS-ov.

Tajnica Mirjana, visoka markantna Dalmatinka s muškim stopalima broj četrdeset tri, rekla mi je da će se Marunina poezija za nekoliko dana prvi put tiskati u Hrvatskoj, u nakladi Zbirke Biškupić. Ona je radila posljednju lekturu. To je velika poezija. Tako ovdje ne piše nitko, ali nažalost za ovim stolom je do sada imao samo jednog čitaoca. Povjerovao sam joj na riječ, iako sam vidio da je zaljubljena u pjesnika koji joj je bio i šef, na onaj bezazleni i nekad fatalni način na koji se mlade romantične žene vežu za starije i onemoćale muškarce.

Drugi, odnosno među prisutnima prvi čitalac Marunine poezije bila je najmarkantnija osoba za našim stolom. Dostojanstveni starac velike glave sa kosom bijelom kao kuđelja vune, koja je još više izražavala rumeno lica sa svijetlo plavim očima koje su uokvirene velikim bijelim vjeđama. Šjor Vinko, kako ga je zvao Maruna, manirima je i držanjem ličio na potomka nekog izumrlog plemstva, i prosto bi se neznaven čovjek mogao zapitati kako je ovakav gospodin zalutao u neprilično društvo, pokupljeno s koca i konopca. Strahopoštovanje prema starcu nijesu donosile njegove visoke godine, jer je starost češće predmet sprdnje nego poštovanja, već njegova smirenost i hladna blagost koja se držala na odstojanju, ali i legenda o panegiričkoj pjesmi posvećenoj Poglavniku Anti Paveliću, koju je objavio u Graničaru. Mlada novinarka Arene je krišom posmatrala starca, ne bi li otkrila neki znak koji će odati njegov mračan karakter. Jer, šjor Vinko je ličio na njenog djeda iz majčinih priča, a ona nije mogla zamisliti djedicu koji pjeva uspavanke nevinoj djeci, i nakon što oni zaspu sijeda za pisaći sto i smišlja odu monstrumu.

Bila je prva noć poslije pada Vukovara i za stolom je bilo neuobičajeno tiho. I druge vijesti s ratišta su bile depresivne, šuškalo se da je vojska nezadovoljna vrhovnom komandom, da je Tuđman u Osijeku petnaest minuta čekao pred vratima novog slavonskog gubernatora Branimira Glavaša, da su bivši članovi HDP-a formirali paralelnu obavještajnu službu, da predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga priprema vojni puč. Svako je vjerovao u ono što mu je odgovaralo. Jedni su smišljali vijesti da bi izazvali strah, a drugi da bi podstakli otpor: pronio se glas da su Šešeljevi četnici ritualno otkinuli glave ranjenicima u vukovarskoj bolnici i nabili ih na kolac. I Maruna je bio utihnuo. Razgovarao je nešto u pola glasa s Nedom Barbijerijem, koji je upravo bio stigao iz Metkovića. Novinarka Arene je sjedjela pored šjor Vinka, koji je disao duboko i ravnomjerno, kao da je u dubokom snu. Nije mogla uloviti starčev pogled, i ne izdrža da ne kaže bilo što. Jezik joj je uvijek bio brži od pameti. Mladi pjesnici oko Quoruma misle da je Maruna veliki pjesnik. Čim je to zaustila, shvatila je koliku je glupost izrekla. Starac je iznenađujuće hitro okrenuo glavu i pogledao je bistro, ali u tim mladićkim očima je vidjela led, od kojega su joj kroz ukočeni kičmeni stub prošli ledeni trnci. Sigurno misli da je neki moj rođak bio u osvajanju Vukovara, pomislila je. Starac je malo duže zadržao pogled, i njegova crvena boja lica se razblaživala i postajala ružičasta Oprostite gospođice, ali ja nijesam kvalifikovan da to ocjenjujem. Borisovi i moji pogledi su, kada je poezija u pitanju, potpuno različiti. Znate, ja sam staromodan, nisam otišao dalje od Bajrona i Kranjčevića. Jednom sam pokušao čitati njegove uzore, one takozvane bitnike i sodomistu Bukovskog. I brzo sam odustao. Šjor Vinko je prećutao da je s Marunom jednom čitao poeziju u hrvatskoj katoličkoj župi Blažene Ane Marije Marović u General Madrijagi. Maruna je, najmlađi među poetama koji su pjevali o Bogu i Domovini, izazvao opštu sablazan prisutnih ljubitelja poezije i svećenika stihovima: Ali hrvatski pjesnik ima pravo/i rodoljubivu dužnost/da kaže što mu ide na jetra/u mom slučaju to su Hrvati.

Sjedio sam s druge strane stola, preko puta šjor Vinka i gospođice Gjurić, koja se lani odrekla svog starog prezimena Đurić, nakon što je prvi put osjetila da je šalterske službenice u banci gledaju mrko poprijeko pošto joj pročitaju prezime na osobnoj karti, jer, premda je Đuro i hrvatsko ime, prezime Đurić je tipično srpsko. Sad je ona zbog svoje plahovitosti i kratke pameti bila u nevolji, i nijesam joj htio priskočiti u pomoć, iako sam lako mogao odobrovoljiti starca pitanjem o jednom drugom pjesniku, Bokelju Viktoru Vidi, koji je s Marunom i šjor Vinkom stranstvovao u Buenos Airesu. Dvije Vidine pjesme sam pronašao u Antologiji hrvatske poezije dvadesetog stoljeća, i Mirjana mi je maločas natuknula da šjor Vinko obožava Vidine refleksivne i nostalgične vizije idilične Hrvatske na moru, iako je njihov zvek veriga i grgotanje mora bio lišen političkog prizvuka, s previše samopregleda i samooptužbi. Vidino pjesništvo i samoubistvo je bilo dragocjena, možda jedina duhovna poveznica između antipodnih poetika Marune i šjor Vinka. U dvostrukom egzilu, Vida je izmučen samoćom i nerazumijevanjem bivših prijatelja s ljevice i tvrdokornošću novih sapatnika među klerikalnim nacionalistima, sam sebi presudio. Maruna je zapisao da je Viktor Vida narugavši se životu narugao se drugima. Dok je šjor Vinko, katolik, čovjek dužnosti a ne sumnje, koji se gnuša suicida, između palih anđela opsjednutih demonima, bokeškog pjesnika bio potpuno osobio.

Nijesam pomogao gospođici Gjurić, jer svaku glupost treba platiti. Meni ih nije niko praštao. Inače sam, bez po muke, mogao odobrovoljiti starca i bilo kojim drugim bezazlenim pitanjem ili upadicom, jer je gotivio Crnogorce, smatrao ih je svojim rođacima, Crvenim Hrvatima. Čim smo se prošle subote upoznali razvukao je tanke usne i podigao debelu desnu obrvu, izvitu na kraju kao krilo od lastavice. Bio je direktan: Drago mi je. Mene je, po osobnoj poglavnikovoj zapovijedi, šef odjela za promidžbu gospodin Crljen, zadužio da skrbim o doktoru Sekuli Drljeviću kad je došao iz Rima. Bio je to veliki intelektualac kakvih danas nećete sresti, Jednako je poznavao pravo, književnost, filozofiju, povijest. Bečki đak. Grande sinjor… Ipak, bio je lakovjeran. Ubili su ga četnici u bolnici u Klagenfurtu. Jedan od onih koje je spasio u travnju četrdeset pete. Posljednju rečenicu je kazao malo tiše, kao da se život i smrt, koji se javljaju naizmjenično kao dan i noć, njega više ne dotiču.

Prvi put sam čuo od njega da je Sekula Drljević, u vrijeme NDH, spasio četnike od ustaša. Ništa mi nije bilo jasno. Ni zašto je vođa crnogorskih nacionalista došao iz Rima u Hrvatsku u vrijeme kada je svakome s tri čiste bilo jasno da Nijemci gube rat, i da će ustaše kojima su ruke bile do ramena u krvi biti surovo kažnjeni, ni zbog čega je spasavao četnike, svoje krvne neprijatelje, ni kako je ubijedio ustaše da ne pobiju četnike sve do jednoga, ali sam starcu klimao glavom s razumijevanjem, kao da mi je sve to poznato. Istoga časa sam odlučio da sjutra ujutro zazovem Pavla Savića i ispitam ga potanko o Drljeviću, ustašama i četnicima.

Pavlova priča o Drljeviću je bila blesava, možda i vjerodostojna, ali i ako je izmišljena, dobro je ispričana. Imala je zaplet uzbudljivog filmskog scenarija. Drljevića je poslije masovnog narodnog ustanka i jačanja komunističkog i četničkog uticaja u Crnoj Gori konfinirao u Rim 1941. drugi okupacioni guverner Pircio Biroli, koji je za razliku od Serafina Macolinija bio prosrpski orijentisan. Umjesto da se poslije pada Italije primiri u Rimu, Drljevića je pustolovna narav u jesen 1943. dovela u Zagreb, gdje će od grupe zagrebačkih Crnogoraca, bivših oficira, ljekara, advokata i publicista, formirati nekakav komitet, nazovi vladu, s idejom da pošto ustaše i Nijemci kapituliraju, i Englezi okupiraju Jugoslaviju, uz pomoć svog nekadašnjeg koalicionog prijatelja haesesovskog federaliste Vlatka Mačeka, ponovo dobije politički uticaj u Crnoj Gori. Nijedna ludost se ne može mjeriti s crnogorskim političkim opsjenama, htio sam prekinuti Pavla dok se upinjao da mi objasni kako Drljevićeve ideje u tom vremenu nijesu bile, kako to danas izgleda, hodanje u snu, jer su svi vjerovali da Englezi neće Rusima dozvoliti izlazak na Jadransko more. No, odustao sam, jer je i on pacijent s dijagnozom šizoferinja montenegrina. Bjeloglavi i bjeloputi plejboj mi je naširoko nastavio objašnjavati da je Drljević, kako bi postao faktor u poslijeratnoj podjeli vlasti, trebao nekakvu vojnu silu, i zato mu je dobro došao veliki zbjeg od petnaestak hiljada crnogorskih četnika i njihovih simpatizera, koji se preko Bosne namjeravao probiti do Austrije. Četnički zapovjednik bio je vojvoda Pavle Đurišić. Cijeli dan su Drljević i Đurišić pregovarali na Lijevče polju kod Banjaluke o uslovima pod kojima će se četnici preobratiti u Crnogorsku narodnu vojsku. Đurišić je na kraju pristao da njegova vojska obrije brade, baci kokarde i stave crnogorske kape na glavu. Ali, preko noći je promijenio odluku, i pokušao se sa štabom i dvjestotinak izabranih vojnika Gvozdenog puka, najelitnije četničke vojne formacije, probiti između ustaša i partizana. Ustaše su ga opkolili, zarobili i živa zapalili u Jasenovcu, a Drljević je od glavnine četnika koji su se držali sporazuma stvorio tri brigade crnogorske vojske. Prva smotra nevoljnih crnogorskih nacionalista u karlovačkoj vojarni je završila neslavno. Drljević ih je pozdravio starim crnogorskim vojničkim pozdravom koji je preuzela i srpska vojska: Pomoz Bog junaci. Iz postrojenih kolona odjeknuo je četnički otpozdrav: Bog ti pomogo. Drljević se podbočio: Crn vi obraz bio. Crnogorci ne kažu, Bog ti pomogo, nego Dobra ti sreća.

Presvlačenje četnika u crnogorske nacionaliste Poglavnik je dozvolio, jer su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Crnogorci, za razliku od Srba, koji su masovno stradali u Jasenovcu, bili građani prvog reda. Marionetska Crna Gora je u NDH imala i ambasadora, Savića Markovića Štedimliju, predratnog saborca Miroslava Krleže, u čuvenom sukobu na ljevici. Štedimlija je u ratnim godinama ordinirao u Meduliću, boemskoj kafani u Ilici. Uveče je pisao političke analize šefovima Gestapoa o istočnom pitanju, a u prijepodnevnim satima izdavao crnogorske pasoše nehrvatima, među kojima je bilo i zagrebačkih Židova i Srba prečana. U maju 1945. Štedimlija je bio promućurniji, ili srećniji – sreća je češće odraz lucidnosti nego slučaja – u određivanju pravca bjekstva prema Austriji, od svoga političkog mentora Sekule Drljevića. Četnici ga se nijesu dokopali, jer je prebjegao u sovjetsku okupacionu zonu. Rusi su ga internirali u Gulag, ali ga Krleža nije zaboravio, i poslije Staljinove smrti zamolio je Josipa Broza Tita da među sibirskim logorašima jugoslovenskim državljanima koje traži da se izruče Jugoslaviji uvrsti i Savića Markovića Štedimliju. Štedimliji su poslije deporatacije 1955. sudili pred zagrebačkim sudom zbog saradnje s ustašama i nacistima. Advokat mu je bio Ivo Politeo, koji je prije tridesetak godina, u istoj sudnici zastupao odbranu mladog komuniste Josipa Broza. Poslije izlaska s Golog otoka 1959. Štedimliju je Krleža zaposlio u Leksikografskom zavodu.

U nekoj drugoj situaciji galantno bih izvukao gospođicu Gjurić iz neprilike, da ona to i ne primijeti, jer nije nesimpatična. Štoviše, jebizovna je, ne onako vulgarno, da bi se za njom okrenuo u prolazu, jer njene proporcije nijesu raskošne, ali su putene i skladne. Gospođica Gjurić ima malo opuštene mesnate usne i sedefastosmeđe mačje oči. Istina, mene nijednom nije pošteno pogledala, iako sam sjedio preko puta nje. Neko joj je došapnuo da nešto nije u redu s mojim rodoslovom, ili je sama osjetila da sam i sâm zalutao. Ili što je još gore, da ovdje tražim alibi za neku podvalu. Koža na donjem dijelu vrata gospođice Gjurić je ovlažila, pomislio sam da su joj se, od straha, zapotile sise i pazuho. Osjetio sam njen nemir, želju da pobjegne od stola, i da bi je neki pičkoprež, da je takvih bilo za stolom, lako mogao odvući u gajbicu, izopijati se s njom i ubiti je od kurca.

Sve više mi se sviđala gospođica Gjurić, i sigurno bih je spasio od ledenog pogleda šjor Vinka, i zapodjenuo s njim raspavu o Vidinim pejzažima prastarih maslina, ograđenih vrtova, crkvica sa slikama potonulih jedrenjaka i s dušama pređa, s razbacanim kamenjem koje pamti laki hod Ilirkinja i zvek prošlih vojni, da nijesam bio siguran da će se, poslije nekoliko uviđavnih, ali šturih rečenica, ponovo vratiti temama iz visoke politike i istorije. Njegovi ispisnici su, bez obzira jesu li bili ustaše, četnici, partizani, bili zaraženi političkim mišljenjem, tačnije nekom vrstom nedotupavnog provincijalnog mesijanstva da stvaraju istoriju. (Svako je vrijeme istorijsko). Opet su neki novi momci, pedeset godina poslije raspada prve Jugoslavije, za koje sam do juče mislio da su normalni, utripovali da se upravo njih čekalo tisuću ili hiljadu godina da isprave greške iz prošlosti. Od same pomisli o hiljadu puta ponovljenim ispraznim naklapanjima o balkanskoj istoriji, koja se piše svakih pola vijeka, gdje su uvijek pobjednici heroji a pobijeđeni zlikovci i izdajnici, dobijao sam nagon za povraćanje.

Olujni nalet vjetra mi je pomogao da malo prikrijem zbunjenost. Pružio sam ruku Maruninom pratiocu. Prepoznao sam momka sa slomljenim nosem, iako on nije davao znak da smo se ranije sreli. Nije to bio nekakav časnik ili pjesnikov tjelohranitelj. Već običan momak. Neka vrsta logističara za lokalne postrojbe u Metkoviću. I njega sam upoznao Kod Drageca. Morao me je prepoznati, poslije samo godinu dana od našeg susreta, bez obzira što mi je kapa bila navučena na čelo i lice možda izobličeno od jakog vjetra. Jer smo sjedjeli jedan pored drugog. Stigao je u restoran u maskirnoj uniformi s blatnjavim vojničkim čizmama. Maruna mi ga je predstavio: Nedo Barbieri. Isprva me je dugo ignorisao, tražio je Maruninu pažnju, koji je Gordani, urednici Vijenca, vrlo detaljno opisivao toplokrvnost mladih potrenja. Pošto je vidio da se pjesnik potpuno zanio u svojim sjećanjima i fantazijama, Nedo se okrenuo prema meni i počeo me izokola ispitivati. Nije ga se mnogo dojmila moja priča, i onda je počeo sâm da mi se povjerava, glasom za koji nijeste sigurni je li odraz mentalne tuposti ili lukavosti, o tome da ima kafić u rodnom gradu, i da jednom ili dva puta mjesečno dolazi u Zagreb da, preko Marununih emigrantskih veza, inostranih donacija ili Paravojnog stožera, nabavi nešto uniformi, snajpera, streljiva. Opet zaćutao, pažljivo me mjerkajući. Poslije dramske pauze rekao je – ispod glasa, kao nezainteresovano – da zna ljude koji su iz gradske mostarske galerije uzeli sedamdesetak slika Mirka Kujačića, zavještanih gradskoj galeriji. Galerija je etnički očišćena, i oni bi sve slike dali za male pare. Oni nemaju nikakav odnos prema umjetnosti. Pogotovo crnogorskoj. Mislio je da bih ih ja možda kupio ili da poznajem nekog bogatog Crnogorca, koji je patriota ili ljubitelj umjetnina. Priča o opljačkanim slikama starog slikara, bonvivana, koji je ujak čuvenog Dada Đurića, čije su slike u stalnoj postavci Bobura, opsijedala me nekoliko dana. Sjetio sam se Ćana Koprivice, jedinog crnogorskog donatora, koji se bio obogatio u Sovjetskom Savezu, u vrijeme Gorbačova. Nijesam bio lijen i pozvao sam Cineksovu centralu u Beču. Ćanova sekretarica, s izraženim nikšićkim vokalima, zavlačila me je nekoliko dana, te direktor je na sastanku, te na službenom je ručku, te odletio je za Johanesburg, sve dok nijesam odustao i zaboravio legat mostarskog slikara.

Ponovo sam se okrenuo prema Maruni. Vjetar se opet umirio, ali lice mu je bilo okruglo kao šlauh. Od vjetra ili zubobolje. Vidio je da sam još zbunjen, i da razmišljam što li će on pomisliti: otkud baš sad ja u Dubrovniku? Kojim dobrom? Malo je poćutao i blago me uhvatio za rukav: Danas je 6. prosinac. Godina je dana od onog velikog granatiranja kada je spaljena i ova kuća. Imat ću večeras u osam sati predavanje u Matici hrvatskoj. Hoćeš li doći? Ovo me je još više smelo. Nijesam mu rekao da upravo u osam moj brod isplovljava za Bari, i lupio sam i ostao živ: Ko se mogao nadati da će ovo učiniti Dubrovniku? Pjesnik me pogledao, kao sažaljivo: Ne treba biti previše pametan da bi se na Balkanu predvidjelo ono najgore.

Jedva sam dočekao feribot, i samo što sam otvorio vrata male kabine u potpalublju, strovalio sam se na ležaj i opružio se po njemu. Kao mrtvac. Obučen, i u cipelama. Ali, probudio sam se poslije sat vremena, i opet cijelu noć nijesam oka sklopio. (Pored svega zaradio sam i nesanicu – profesionalnu bolest kockara, kurvi i krupjea). More je toliko valjalo, da bih sigurno povratio da sam prethodni dan u Dubrovniku imao gdje nešto prezalogajiti. Smučilo mi se i od toga što ću sjutra veče krenuti za Albaniju. Neplanirano. Tei sam prešutio da ću prvo ići u Skadar, kurirskim poslom, da odnesem jedan debeli koverat obmotan celofanskom trakom za opozicioni Liberalni savez. Slučajno sam primijetio da mi Tea u posljednje vrijeme premeće po stvarima, i u pasošu kontroliše datume na pečatima s graničnih prijelaza. Postala je još sumnjičavija. Nijesam još znao je li u pitanju njena plahovitost, nezgodan karakter, ili nešto gore. Promjene u Teinom karakteru i interesovanjima bile su nagle i burne, i naizgled ničim izazvane.

Do skora bi se samo namrštila i odmahnula rukom čim bi neko spomenuo nacionalne mitinge, ponovno otkrivanje srednjovjekovne prošlosti i primitivizam ponovne klerikalizacije javnih medija, kulture i obrazovanja. Nije se primila na euforiju višestranačja niti se, kao njene frendice, palila na mlade i zgodne časnike. Najbolji ženski komadi s HTV-a i muzičke estrade su masovno poludjele za bivšim legionarom Antom Gotovinom. Tea je u svemu posebna. Ljeti je hodala bosa otkrivenog pupka s majicom ispod koje nije bilo grudnjaka. Mrzjela je uniforme. Prvi put kada su avioni JNA granatirali Zagreb i umalo ubili Tuđmana, panično se spakovala i kupila kartu za prvi vlak do Trsta. Nijesam do kraja mogao razlučiti je li joj odvratnost i strah od rata usadila komplikovana genealogija, prirođena anksioznost ili filozofsko gledište. Ovo je plemenski rat. Tamane se ljudi istog jezika. To je potpuno besmisleno, ponavljala je neprestano, kao da želi zapamtiti neku mantru. U Rimu nijesmo pominjali rat, tražili smo televizijske kanale koji ne emituju vijesti iz Jugoslavije, i preskakali stranice novina koje su naširoko pisale o napadu srpske vojske na Zadar. Sve talijanske novine su o stradanju Zadra pisale više nego o svim ostalim gradovima, uključujući Dubrovnik i Vukovar, zbog nostalgije na vremena kada je Zara bila anektirana Kraljevini Italiji, i nas dvoje nijesmo ni pogledali te stranice, kao što obazrivi ljudi ne pominju konopac u kući obješenog. Onda sam je, pošto sam se posljednji put vratio iz Makedonije, zatekao kako se šćućurila pored malog tranzistora švedske proizvodnje – koji je hvatao sve radio talase ovoga svijeta – i svako malo je naizmjenično okretala frekvencije Radio Zagreba i Radio Beograda, da bi uporedila nove vijesi sa ratišta. Nešto je puklo u njoj. Nepovratno.

Feribot je u samo svitanje prispio u Bari. Da sam mogao, ne bih se pokretao s broda cijeli dan, jer čim je obijeljela zora, ponovo me spopala pospanost i neka strašna težina u glavi i nogama. Nijesam znao što ću sa sobom do večernjeg polaska za Drač. Sigurno neću napuštati luku, jer Bari je, kao i ostali primorski gradovi, zimi depresivan. Nekoliko puta sam se kanio da kupim žetone za crveni telefon, koji mi je bio nadohvat ruke na šanku u lučkoj kafani San Nikolo. Uželio sam se Teinog prozuklog glasa, koji me podsjećao na raspuknuti barski šipak. (Ponekad me ljudski likovi i osobine asociraju na mrtvu prirodu, animalna bića, na dio nekog reljefa ili arhitektonskog zdanja). Ipak sam odlučio da je iznenadim. Neću je zvati danas i sjutra, neću joj se javiti ni preksjutra s aerodroma Fjumićino po povratku avionom iz Tirane. Tea voli iznenađenja, i uvijek me kori da sam nemaštovit, u svemu osim u prikrivanju svojih puteva. Zato u pravilu kad god se potrudim da je iznenadim, učinim nešto naopako.

Ona je ustvari na prvi pogled sasvim jednostavna. Ne šminka se, ne očekuje poklone, ne podnosi sobno cvijeće, Valentinovo i novogodišnje praznike. (Jedini praznik koji nas dvoje slavimo je Badnjak po julijanskom i gregorijanskom kalendaru, 24. decembra i 6 januara). Kad bolje razmislim, da nije toliko razdražljiva, bila bi idealna žena. Zato ću je, prije nego što me obaspe s hiljadu pitanja o tome s kim sam bio, što sam činio, zašto se nijesam javljao svaki dan, preduhitriti prijedlogom da izađemo u riblji restoran Ćirkolo, blizu Pjaca di Spanja, u kojemu su božanstvene paštete i argentinska vina. Pićemo bijelo vino, i onda ću joj u božjem miru objasniti zašto sam morao skoknuti do Albanije. Složiće se konačno sa mnom – ako nije neki veliki belaj s njom – da nijesam išao drage volje u Skadar, jer je i sama vidjela koliko je moj stomak vremenom postao osjetljiv na prizore neurednosti i bijede. No, ako i dalje bude dizala nos, priznaću joj da sam se lomatao po Albaniji da bih učinio uslugu Pavlu Saviću, i to će je sigurno smiriti, jer njih dvoje su se posebno gotivili. Pavle mi je jednom, ne bez zavisti, rekao da Tea ima urođenu otmjenost, koja se ne stiče na kratkim kursevima iz bontona niti aristokratskim porijeklom.

Pavle Savić nije dovoljno inteligentan da bi bio samoironičan, ali je pravio viceve na račun toga što je imenjak čuvenog srpskog akademika, koji je radio u timu Marije Žolio-Kiri u pronalasku nuklearne fisije i u ratu bio šifrant pri Titovom Vrhovnom štabu. Pavle je Cetinjanin, zagrebački student, inženjer kibernetike i neobično je nalik na američkog glumca Džordža Klunija. Pripadao je ovdašnjem džetsetu, iako tom krugu nije pripadao po porijeklu, obrazovanju ili političkom uticaju. Bio je samo direktor razvoja u fabrici keksa Bambi. Decenijama se nije mijenjao asortiman i dizajn čuvenog čajnog keksa, ali se niko nijednom nije zapitao čime se ustvari tolike silne godine bavio sektor za razvoj. Misterija je bila utoliko veća što Pavle nije bio ni obični član Saveza komunista, a sportska auta je mijenjao kao sakoe. Živio je sâm u petosobnom stanu u jednom dijelu vile koja je prije Drugoga rata pripadala židovskoj familiji Rauh. U stanu se nijesu mogli zamijetiti tragovi ženskog prisustva, što je neobično bilo svima koji su imali privilegiju da ih pripusti preko kućnog praga, jer se na pozorišnim premijerama, u restoranima, na teniskim turnirima, pojavljivao sa njegovanim damama, koje istina nijesu više bile u prvoj mladosti, što ih je oslobađalo od grča koji stvaraju prevelika mladenačka očekivanja. Pavle Montenegro, kako je volio da ga zovu, slovio je za bonvivana. Vremenom je izgubio strast za zavođenjem neiskusnih šiparica i ucviljenih gospođa, i pretvorio se u ciničnog žigola koji je sebe uvjerio da svako zadovoljstvo ima svoju cijenu. Što je postajao neosjetljiviji na čari ženske prirode, njegova moć kod ljepšeg pola se progresivno uvećavala. Ipak, i on je imao jednu slabost, koja je u normalnijim vremenima manje-više benigna, i teško uočljiva. Pretjerivao je u isticanju svog crnogorstva. (Njegov petosobni stan u Visokoj ulici, u blizini zgrade nekadašnjeg predsjedništva Socijalističke republike Hrvatske, liči na mali etnografski muzej, natrpan kuđeljama, stapovima, simsijama, žrvnjima, ženskim velovima i ćemerima, kuburama, nagantima, džeferdarima, sabljama, tokama, simsijama, đevojačkim škrinjama, mašicama, verigama, puvalicama, crepuljama). Premda mu porijeklo po muškoj liniji nije bilo crnogorsko. Već cincarsko. Njegovi preci su se sredinom 19. vijeka iz Moskopolja preselili u Prizren, a onda u Skadar. Pavlov đed Alkibijad Sari, trgovac kolonijalnom robom i građevinski preduzetnik. 1903. godine došao na Cetinje, zajedno sa svojim ortakom trgovcem gvožđarske struke Zefom Šestanom, kojemu su Cetinjani dali nadimak Zeko zbog njegovih svijetlih zjenica. Alkibijada Sarija, koji je u Skadru s pravoslavlja prešao na katoličanstvo, ponovo je u Vlaškoj crkvi, u prisustvu dva Skadranina, Konstantina Šufke i Ljuba Begine, vratio na pravoslavnu vjeru protojerej stavrofor Niko Martinović, i u crkvene knjige ga upisao kao Aleksu Savića.

Pavle mi je natočio čivas u dnevnom boravku njegovog stana na posljednjem spratu bivše vile čuvenog židovskog lihvara i antikvara Levina Rauha Mandića. Sjeo sam u veliku fotelju pored staklenih balkonskih vrata s kojih se pruža lijepi pogled na staro gradsko jezgro, od željezničkog kolodvora, Esplanade do Hrvatskog narodnog kazališta, Mimarinog muzeja i hotela Interkontinental. Dan je bio vedar i miran. Kao da sluti proljeću. Jedino mi je, s desne strane balkonskih vrata, raspoloženje kvarila ogromna fotografija knjaza Nikole, iz njegovih mlađih dana, dok je još bio vitak i kosmat, i reklo bi se naočit. Nikad njesam volio tog nezajažljivog, bolesno ambicioznog vladara, koji je htio voditi svjetsku politiku iz svog malog siromašnog dvora na Šipuru, skromnijeg po izgledu i dimenzijama od neke carske konjušnice. Samo Crnogorac u toj mjeri može biti umišljen i megaloman, mislio sam. Sam je Gospodar smišljao priče o svojoj mudrosti, humanosti i junaštvu, koje su kao u nekoj starodrevnoj legendi, prenosili u narod dvorski čankolizi. Pripisivali su mu i natprirodne moći s kojima je mogao dozvati kišne oblake u zlim godinama, čitati misli svojih neprijatelja i toliko im smutiti mozak da počnu raditi prema onome što on zamisli. Volio je posljednji vladar iz kuće Petrovića slušati, poput Nerona kojega su upoređivali s Vergilijem, da je njegov dramski spjev Balkanska carica, bolji od Njegoševa Gorskog vijenca.

– Trebao bi ovu sliku kralja Nikole staviti na ovaj zid prema kužini – bocnuo sam malo domaćina.

– Ti si, kao i većina Crnogoraca, pod uticajem srbijanske propagande. On je bio najveći balkanski vladar, ne samo svoga doba.

Pavle je odmah pao u vatru. Deklamovao mi je već sto puta prežvakanu priču o tome da je Gospodar državnu teritoriju povećao tri puta, da je kćerke udao na najmoćnije evropske dvorove, da je sve najumnije glave Južnih Slovena toga vremena doveo na Cetinje, a onda je iznenada, bez uvoda, skočio na sadašnje događaje u Crnoj Gori. Bio je sve uzbuđeniji. Ruka s čivasom je podrhtavala dok ju je prinosio ustima.

– Izbori su dolje za petnaest dana, dvadesetog decembra. Liberalni savez će dobiti između trideset pet i četrdeset odsto, i uzeće vlast sa socijaldemokratama i manjinskim strankama. Znaš, referendum je proljetos bio pokraden. I narod se opametio. Vidio je prevaru, da cilj rata nije bila odbrana Crne Gore, nego pljačka i osvajanje. Kad formiraju Vladu, proglasit će u Skupštini nezavisnost. NATO pakt će im garantovati da ih Milošević ne smije napasti.

Beonjače su mu bile mutne i krvave, ali je zastao, stavio čašu viskija na sto ispred sebe, i odmjerio me blago, pokroviteljski, kao nekog maturanta.

– Tebi mogu reći: Šeparoviću je to obećao Đani de Mikelis.

Stisnuo sam usne i ispustio vazduh kroz nos, da ne prsnem od smijeha. Pavle je mimikom sugerisao – pokazujući kažiprstom prema plafonu, koji je tobož ozvučen od neke tajne službe – da je on bio treći akter na sastanku hrvatskog i talijanskog ministra inostranih poslova.

– Molim te za jednu uslugu. Pošto se vraćaš u Rim preko Dubrovnika i Barija, skokni do Skadra, nije to daleko. Treba predati jednu važnu poruku. Tamo će čekati moj povjerljivi čovjek.

Posljednje tri riječi je posebno naglasio. Kao da imitira Voja Brajovića iz televizijske serije o partizanskim ilegalcima sa simboličnim nazivom Otpisani. Ustvari je više ličio na beogradskog glumca nego na Džordža Klunija, samo je viši rastom i prosijed.

– Treba li da prenesem naredbu za dizanje ustanka? Što si ti u stvari? Šef terorističke organizacije? Manolićev agent? Baš si mi ti mustra za zavjerenika i agenta. Kao u onim holivudskim filmovima c produkcije: bonvivan koji igra tenis i razvodi ucviljene i uspaljene gospođe, i stalni je dekor na pozorišnim premijerama i izložbama slika, ustvari je borac za nacionalna prava, zavjerenik, romantični nacionalni revolucionar…

– Ovo nije zajebancija. Stvari su ozbiljne. Zato sam ovo tebi povjerio… Možda sam pogriješio.

Ljutito me je prekinuo. Nestalo mu je rumenilo s obraza, a očne kapke je toliko skupio da su mu zjenice izgledale mrtvo, kao u slijepca. Nije shvatio moju ironiju. Previše je samoživ i ograničen da bih mu smio kazati da će ispasti ovca, i da bi ga mogli nasaditi neki tipovi, koje on misli da je šarmirao, i da ih vrti oko malog prsta, ili oni estradni lideri dolje što pjevaju po trgovima i mašu crnogorskim barjacima. Pavle misli da je lukav, jer je cijeli život proveo kao beg na Hercegovinu. Nikad se nije čestito udubio u neki problem. Ili pošteno oznojio. Osim na teniskom terenu. To je lukavost razmaženog djeteta koje zna da mu se ne može odoljeti niti se na njega naljutiti.

– Nijesi pogriješio. Samo sam se našalio, malo sam te probao da vidim koliko ti je kratak fitilj.

Htio sam ga odobrovoljiti.

– Jednu ćeš kovertu predati Zariji Vukoviću. I to je sve što od tebe tražim.

Bio je mrtav ozbiljan.

– Ko ti je taj?

– Znaš ga stoposto. Mislim da je tvoja generacija, ili par godina mlađi. Mršav, crn, visok. Radio je u stambenom preduzeću.

– Svaka čast. Onaj seljak? Otkud ti on sad?

– Znaš, on je pouzdan stoposto. Đed mu je, i svi njegovi, bio s kraljem u emigraciji, u Gaeti.

– Sve je to u redu. Samo mi nemoj dolje navući na vrat Udbu i KOS. Treba mi još par godina da im se sklonim iz vidokruga. Tek mi krajem devedeset pete ističe apsolutna zastara. Ako me se dokopaju jedan dan prije isteka šest godina od pravosnažne presude, odrapiću tri godine u Spužu.

Pogledao sam ga ravno u oči, neću li prokljuviti što se mota u toj glavi za koju sam do juče mislio da niočemu drugo one brine osim o frizuri, markiranim odijelima, vinskim kartama, terminima pozorišnih premijera i teniskih partija.

– Ok. Otići ću do Skadra. Nema problema. Jebeš kovertu. Nije atomska bomba. No, kad me već uvlačiš u nešto što me u principu ne zanima, i o čemu neću da znam, samo ću ti jedno reći: ne trči pred rudu.

– Sve je pod kontrolom. Vidjećeš.

– Alo, hoću da ti kažem da ulaziš, u ne znam kakve pizdarije, s tipovima koji su još veći amateri od tebe. Lideri opozicije dolje su tatini i mamini sinovi. Čista estrada, a protiv sebe imaju zločinačku mašineriju, patološke tipove, klerofašiste, staljiniste. Nemoj da se zanosiš. Tebi je to igra, kao da gledaš Džemsa Bonda. Ili da planiraš partiju tenisa na Šalati.

– Ne pizdi. Reci mi da se bojiš. Nema problema. Naći ćemo drugoga.

Izgledao je odlučno, i nedotupavno. Umjesto da mu kažem: Nemoj da se femkaš, ti to ponesi, pružio sam ruku.

– Okej. Idem večeras autobusom za Dubrovnik.

– Evo ti milja maraka, za trošak – pruži mi veliku smeđu novčanicu.

– Hoćeš da me podmitiš s hiljadarkom. Ovo je gratis. Kad ti budem naplaćivao putne troškove, dnevnice, pretrpljeni strah, koštaće te mnogo više.

Vratio je novčanicu u džep, okrenuo se i iz druge sobe mi je donio duguljasti žuti koverat umotan sa svih strana u providni selotep, tako da ga jedino možeš otvoriti nožicama.

Kad sam ušao u taksi za luku Gruž, izvadio sam koverat iz torbice i stavio ga u farmerke ispod kaiša. Na graničnoj kontroli debeli brkati policajac je mrzovoljno listao moju šaru sa slovenačkim grbom, u kojoj su svi tačni podaci, godina i mjesto rođenja, ime: osim što je u prezimenu umjesto slova o upisano e . Tea i Pavle, kojemu sam namjerno pokazao šaru, nijesu primijetili tobožnju grešku u prezimenu. Promjena prezimena je zgodna za smanjenje pozornosti murijaša i carinika u Hrvatskoj, jer Tujević podsjeća na Ujević, i navodi na hrvaštinu. Uz to, sigurno ne postoji osoba s takvim imenom za kojom je raspisana međunarodna potjernica.

Policajac je zakrvaljenih beonjača zagledao, čas mene čas stranice pasoša sa pečatima graničnih prijelaza. Ne znam je li mu bila sumnjivija moja slovenačka putovnica ili toliki broj ulazaka u Albaniju i Makedoniju. U trenutku kad mi se učinilo da se dvoumi hoće li me isterkeljisti do gola, osjetih da me koverta žulja iznad prepona. Pokajao sam se što je nijesam ostavio u ručnoj torbi sa ostalim papirima. Jer, vjerovatno su u pitanju nekakve bedastoće, na primjer, diplomatske fraze o podršci opoziciji ili Pavlove fantazije o Đaniju de Mikelisu. Istina, koverta je teška i podebela, i u njoj će vješt kontrabandist složiti i par stotina banknota od hiljadu maraka. (Možda mi je jednu od tih novčanica namijenjenih za pomoć opoziciji ponudio Pavle za putne troškove, osjetio sam da mi se vlaže dlanovi). U policajčevu pogledu su bili pomiješani umor i gadljivost. Fiksirao me je taman toliko koliko sam mogao izdržati da ne tepnem ili napravim neki nekontrlisani tik ramenom ili usnama. Pružio mi je knjižicu s plavim koricama, dozlaboga lijeno, i prezrivo, kao da se skanjiva hoće-neće. Ajde. Promumlao je. Posavio sam se da dohvatim pasoš s unutrašnje strane malog prozora na kontejneru. Nijesam ga gledao u lice nego u pod kontejnera. Policajac je malu mrežastu grijalicu bio prinio uz guzicu. Nije mu se dalo micati iz kabine, i prebirati nekog smušenjaka sa pasošem janeza i južnjačkim akcentom.

Skadar je prije Drugog svjetskog rata bio, uz Korču i Valonu, glavni kulturni i trgovački centar u Albaniji. Posebno se ponosio svojim čuvenim bazarom, istočnjačkom pijacom, koju je Enver Hodža srušio zbog toga što je podsjećala na osmansku kolonijalnu silu i na lihvarski i trgovački stalež koji je izrabljivao sirotinju. Poslije pada komunizma su govorili da je Enver Hodža bio nešto posebno kivan na Skadar, i da je sjever zapostavljao u odnosu na južnu Albaniju, odakle je porijeklom. Možda su Skadrani bili u pravu, ali su se isto tako na Envera žalili i Korčani, ortodoksi sa jugoistoka zemlje, koji su imali francuski licej i sopstvenu republiku, od 1916. do 1918. godine. Moje oko se nije bilo dovoljno izvježbalo da uoči razlike između sivih jednoobraznih socrealističkih nastambi na jugu i sjeveru. Jer zgrade, zadružni magacini, domovi kulture su u svim mjestima ličili kao jaje jajetu. I broj bunkera pravljenih za opštenarodnu odbranu od spoljnog neprijatelja je bio jednako raspoređen. No, padom komunizma siromaštvo je izgubilo čednost. Prvi dan poslije proglašenja pobjede demokratije nad komunizmom razularene mase su posjekle drvorede duž međugradskih puteva, jer su im simbolizovale omraženu diktaturu. Lice zemlje se mijenjalo nevjerovatnom brzinom: zapuštene su njive, smeće je zatrpavalo uglove gradskih ulica, hiljade polovnih mercedesa se jedva mimoilazilo uskim ulicama, a iznad dvokrilnih prozora na malim kućama i u stanovima bili su izvješeni veliki pjati za prijem satelitske televizije.

Sastanak s kandidatom za poslanika je bio zakazan u hotelu Rozafa. Taksista koji me je uhvatio za rukav na samom izlazu iz feribota u dračkoj luci, još prije nego što sam prošao policijsku i carinsku kontrolu, bio je rodom iz Lješa, malog grada pokraj Skadra, u kojemu se nalazi mauzolej Đerđa Kastriota, legendarnog Skenderberga, mitskog albanskog junaka koji je potukao vojske tri sultana. Taksista Meno, bivši oficir Sigurimija, komunističke tajne policije, dobro je poznavao istoriju Skadra. Rekao mi je da Rozafa nije samo ime gradskog hotela nego i monumentalne tvrđave, srednjevjekovnog grada koji je dominirao iznad novog gradskog naselja. Uskim krivudavim putem prema Skadru, između naseljenih mjesta, slobodno su hodali ljudi sa magarcima i stokom. Albanci se još nijesu bili privikli na automobilski saobraćaj, jer do pada komunizma se moglo desiti da cijeli dan cestom prođe samo jedan autobus ili kamion, jer u cijeloj zemlji je bilo samo desetak putničkih automobila, u kojima su se vozili Enver Hodža i važni članovi Centralnog komiteta Partije rada. Meno je stalno trubio prodornom sirenom i psovao neoprezne seljake, bijesan zbog toga što ga dekoncentrišu, i što ćemo možda prije stići u Skadar nego što mi on, na čudnoj mješavini talijanskog, albanskog i srpskog, dovrši priču, kako je, kao mladi policajac kod Šenđina – koji Crnogorci zovu Medova – hvatao diverzantsku grupu koju su bili zajednički ubacili Udba i CIA. (Toliko se Meno bio uživio u priču da ga je bilo besmisleno razuvjeravati da nije nikad bila toliko bliska Titova Jugoslavija sa Sjedinjenim Američkim Državama da bi zajednički planirali i izvodili subverzivne akcije protiv nezavisne Albanije. Uostalom, takve stvari s jednakim argumenitima možeš negirati koliko i sa sigurnošću tvrditi).

Ispred Rozafe smo stigli oko deset, dva sata prije dogovorenog sastanka. Budući poslanik, kad sam ga zvao s telefonske govornice iz Barija, unaprijed mi se izvinio da će možda kasniti, jer nije moguće približno odmjeriti vrijeme vožnje automobilom između Cetinja i Skadra, zbog čestih policijskih patrola, koje su terkeljisale sitne švercere i uzimali iz njihovih auta sve što im se dopadalo, kao i zbog pravog haosa na Božaju, graničnom prijelazu koji Albanci zovu Hani Hotit, to jest kuća plemena Hota.

Otkad su uvedene međunarodne sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji, kopnenu granicu na Božaju, jezero i rijeku Bojanu su opsadirali šverceri, nakupci, sitni kriminalci i direktori do juče velikih državnih firmi sa torbicama punih svežnjeva dojč maraka. Kupuje se i prodaje sve što se može zamisliti pod kapom nebeskom, počev od nafte, mazuta, cigareta, kafe, automobila, dijelova za automobile, bijele tehnike, lijekova, alkoholnog pića, parfema, farmerki, kozmetike, bižuterije, donjeg veša, pelena, začina, kanabisa, stoke krupnog i sitnog zuba, viskija, koka kole, lažnog novca, lažnih slika starih majstora, falsifikovanih pasoša s evropskim i američkim vizama, ukradene garderobe s talijanskim markama… Šverc je prva postkomunistička privredna grana, i u Skadru su se prvi put poslije Rezolucije Infombiroa, na ulici i u kafani, čuli južnoslovenski jezici. Stari skadarski trgovci su znali naški, a mlađi Skadrani su ga učili u doba komunizma, uprkos budnim očima Sigurimija, slušajući Radio Titograd, dok su oni smjeliji i dovitljiviji neprimjetno okretali televizijske antene prema Lovćenu. Uprkos strahu od doživotnih kazni u radnim logorima opijale su ih slike revizionističke Jugoslavije. Veliki gradovi sa širokim bulevarima i višespratnicama, robne kuće s liftovima, velike koncertne dvorane, sportske hale, televizijska studija u kojima su pjevale prsate i dugonoge dive, Lepa Brena, Radmila Karaklajić, Zorica Brunclik, u jedinoj zemlji istinskog marksizma-lenjinizma, u kojoj ni kokoške nijesu bile privatno vlasništvo, doimali su se nestvarno, toliko da su zaista mogli biti prividi, prozvod revizionističke i imperijalističke propagande, kao što je to tvrdila Televizija Tirana. Ali, sumnje da jugoslovenska televizija ne prikazuje stvarnost u titoističkoj tvorevini nije smanjila broj tajnih gledalaca. Naprotiv. Prividi su zavodljiviji od stvarnosti. I sam komunizam, koji je utjerivan silom, neprestalno se samokažnjavao zbog priviđenja nečistog duha.

Pogledao sam prema jezeru, i iznenadio se koliko je crnogorska obala blizu. Granica na vodi je ni dvadeset kilometara od Skadra. No, i s jugoslovenske strane je susjedna zemlja donedavno izgledala kao daleki kontinent. Albansku granicu opasanu grozdovima betonskih bunkera, samo su tice mogle preletjeti. Pošto je Enver Hodža u Titovom sukobu sa Staljinom stao na rusku stranu, više se ni najbliža rodbina, s jedne i druge strane granice, nije polazila niti su znali ništa jedni o drugima. Kao da su bili na Grelandu ili Ognjenoj zemlji, a ne na samo par kilometara odvojeni vojskama preko zamišljene granične linije. Zato mi je u djetinjstvu Salih Mustafa, šef prodavnice Drvoimpeksa na Cetinju, nekadašnji major Sigurimija, koji je četrdeset osme prebjegao u Jugoslaviju – iz Crne Gore su bježali staljinisti, a iz Albanije titoisti – za razliku od stare skadarske emigracije, koja se doselila početkom dvadesetog vijeka, izgledao daleki stranac. Možda i zbog toga što mu je sin Ilir, kojega smo zvali Lilica, bio tanak i šesan, i nekako zanesen, poput ruskih plemića iz Tolstojevih romana.

Strašne i mutne priče o Skadru čuo sam još u vrijeme kad nijesam znao gdje se taj grad nalazi i da li još postoji. O ukletom gradu su svi govorili u prošlom vremenu. Priče o osvajanju Skadra nijesu ličile na ostale ratne uspomene, koje su Crnogorce pokazivale kao vječite pobjednike i div junake. Zaludnje pogibije nekoliko hiljada vojnika i ultimatum velikih sila da moraju napustiti osvojeni grad, koji je prije dolaska Osmanlija na Balkan bio prijestolnica stare crnogorske države Zete, starci su pominjali stidno, kao neku bolest o kojoj svi sve znaju, a onda s vremena na vrijeme jedva neko o njoj nešto kroz brk promrmori. Sve crnogorske bojeve, pa i one o uskakanju u torine ovaca hercegovačkih aga i begova, i hajdučkim otmicama turskih bula, opjevao je epski pjesnik, ali je o opsadi i osvajanju Skadra 1913, koja je bila i najveća vojna kampanja još od vremena otkad je dukljanski kralj Bodin bio nakanio osvojiti carski grad Prizren, ispjevana je samo jedna deseteračka pjesma, koja ne ističe pobjedu Crnogoraca, niti u prvi plan stavlja pojedinačna lična junaštva u jurišima na utvrđene turske položaje. Pjesma Grujičića Mara je, po uzoru na Kosovku đevojku, ustvari balada o sestri bezbratnici koja po bojištu cijeli dan traži i premeće mrtva tijela Crnogoraca da pronađe sedmoricu braće, koji su ginuli jedan za drugim da bi sačuvali ratni barjak, dok i posljednji nije pao pod turskim kuršumima.

Crnogorsku djecu vjekovima nijesu uspavljivali pričanjem bajki i pjevanjem uspavanki. Majke su ih ćutke odvodile u krevet dok su muškarci pričali o ratu, vremenu i trgovini. Svaka priča o ratu je ustvari priča o nečijoj smrti, i kako mi u to doba niko bliski još nije bio umro, smrt je izgledala jednako nestvarna kao i sjećanje moje majke na cetinjski snijeg pedeset četvrte godine, koji je dopirao do krovova prizemnih gradskih kuća. Kuće okovane snijegom i ledom sam zamišljao kao grobnice. Ali, taj snijeg nijesam vidio svojim očima, i zamišljao sam da se smrt, kao i priča o snijegu, istopi na kiši i suncu. Nadu da smrt, ipak, nije konačna i provjerena, i da s njom ne dovršava svaka pojedinačna svijest o sebi i drugima, davao mi je Vaso Stevanov, omaleni bjeloglavi starac dječačkih plavobistrih očiju, s velikom lobanjom, snažnim prsima i šakama širokim kao gravalje. Jedini on na sjedniku subotom naveče nije pričao o svojim ratnim doživljajima niti se prisjećao junačkih djela koja su drugi napravili. Njegove skadarske priče su takođe bile sjetne – o propuštenim prilikama svoje mladosti – ali i smiješne. Vaso je snažnim glasom sa dugim vokalima – koji je odbijajući se od drvenog stropa – ispunjavao cijeli prostor, tako da mi se činilo da između dugačkih kamenih zidova nema mjesta nizašto drugo osim za taj glas koji je u isto vrijeme bio veseo i tužan, smiješan i zabrinut. Priče o čuvenom bazaru, starim begovima i mladim hanumama, njegovom ortaku Izudinu Maljeviću, s kojim je dijelio zaradu od švercovanog duvana, kao i domišljata bjekstva ispred jugoslovenskih žandarma sa vrećama kotrobana žutog kao vosak, bile su začinjene detaljima, smiješnim poređenjima i oponašanjem junaka priče, tako da mi se grad Skadar počeo činiti stvarnim i živim. Pošto se sjednik završio, i starci odlazili jedan za drugim s razgorenim glamnicama koji će im osvjetljivati put do njihovih kuća, do dugo u noć sam zamišljao taj grad koji su oni najviše pominjali poslije Cetinja, i on je u mojoj mašti nalikovao Cetinju, jer tada još nijesam poznavao nijedan drugi grad. Zato u mojim vizijama Skadra nije bilo moćne srednjevjekovne tvrđave ni velike vode oko grada.

Prve subote poslije Svetoga Jovana, Vaso Stevanov je dobro podnapit konavoskog vina, uzeo gusle i poslije dugog ritualnog namještanja struna, i iskašljavanja da bi pročistio grlo, počeo pjevati Zidanje Skadra, najtužniju epsko-lirsku pjesmu našeg jezika. Legenda o mladoj Gojkovici koju su đeveri i jetrve na prijevaru ugradili u temelje prokletoga grada, kako bi umilostivili vilu koja je tri godine obnoć rušila sve što su neimari danju gradili, govorila je ne samo o ljudskoj podlosti nego i o tome da se laž i prijevara isplate. Kralj Vukašin i vojvoda Uroš su zajedno sa svojim ženama prevarili mlađanog brata Gojka i njegovu vjernu ljubu, kako bi je u temelj kuli uzidali, i tako skinuli prokletstvo s graditelja. Mušku djecu na selu uče, otkad se dohvate svojih nogu, da ne smiju plakati i da je sramota pred drugima pokazivatu strah. Ležao sam u velikom drvenom krevetu okrenut zidu, zgučen u klupko sastavljenih zuba i koljena, i kad je guslar završio pjesmu disao sam kratko i nečujno, kao psić, iako je kušin ispod mog lijevog obraza bio potpuno mokar. Pošteni i naivni Gojko Mrljavčević je ugradio svoju voljenu ženu u temelje budućeg moćnog grada, a njegova braća su, lukavstvom, sačuvali svoje gospođe i sazdali grad.

Zla sudbina Gojkovice je omekšala i tvrdo srce vođe graditelja Rada Neimara, koji joj je ostavio prozor na dojkama da bi mogla dojiti svoje čedo, kao i prozor na očima da gleda ka bijelu dvoru, kad joj nejakoga Jova donose na dojenje i odnose natrag. Jednako sam bio ozlojeđen na bezdušnost i lukavost kralja Vukašina i vojvode Uroša koliko i na kukavičluk mladoga Gojka, koji je cijelu godinu gledao s bijeloga dvora kako mu zazidana ljuba doji sina Jova kroz gradski prozor, i ništa nije preduzeo da je oslobodi. Smišljao sam stotinu načina kako ću se uvući u skadarske bedeme, prevariti graditelje i gradsku stražu, osloboditi mladu Gojkovicu, i onda je dovesti u bijeli dvor među đevere i jetrve, koji su mislili da su je se zauvijek oslobodili. Taman kad je Gojkovica primila maloga Jova u krilo, prevario me je san. Ne znam koliko sam dugo spavao – san je bio jednoličan i neopisivo dug – prije nego što sam se uspravio s kušina i bacio sa sebe teški vuneni jorgan. Bio sam živ zazidan, kao mlada Gojkovica. Gledao sam majku i brata kako prolaze pored mene i ne vide me, a ja se ne mogu pomjeriti niti pustiti glasa od sebe. Smrt me je bila obikolila, ušuškala i htjela uzeti u naručje, da joj se nijesam otrgnuo. Tako sam dočekao prve kokote, gledajući u crne četvrtaste grede iznad glave, na kojima se prostirao drveni tavan. Nijesam znao koliki je bio vijek tog hrastovog drveta prije nego su ga satrli sjekirama, istesali i postavili na krovištu kamene kuće, ali sam prvi put shvatio da smrt sve što je živo stalno i svuda vreba, pa i u krevetu.

Taksista Meno se obradovao mojoj želji da vrijeme do sastanka provedemo u razgledanju tvrđave, jer je kustos u Rozafi njegov bivši kolega Bido Ahmeti, potpukovnik Sigurimija, koji je u vrijeme Titove smrti bio trgovački ataše u albanskoj ambasadi u Beogradu. Nova vlast je raspustila Sigurimi i, uz pomoć Amerike, osnovala ŠIK, novu obavještajnu službu po Zapadnim standardima. Stari komunistički agenti su dobili toliko male panzije da su od njih jedva mogli kupiti kruh i mlijeko. Tako su elitni kerberi albanskog marksizma-lenjinizma i enverizma postali prodavci banana na tržnicama, noćni stražari u novim zdanjima mladog kapitalističkog staleža, taksisti, dileri leka i dolara ispred poslovnica Narodne banke Albanije. Bido je u odnosu na svoje bivše kolege dobio premiju. Mjesto kustosa u srednjevjekovnoj tvrđavi, u koju malo ko zalazi, bila je prava sinekura. Nije se znalo je li takvu privilegiju dobio zbog znanja srpskohrvatskog, talijanskog i francuskog jezika, ili je zaprijetio nekom od važnih funkcionera nove demokratske vlasti da će objaviti njegov saradnički dosije o špijanju svojih kolega i prijatelja. Bido nam se obradovao, kao što je to često čine ljudi koji imaju priliku da ponovo s nekim progovore na stranom jeziku, koji su davno naučili. Poznavao je bolje bivšu Jugoslaviju nego ja Albaniju, iako je Juga teritorijom oko pet puta veća od Zemlje orlova. Nije pokazivao uzdržanost i sumnjičavost koja je bila u krvi bivšim komunističkim agentima. Nije pokazivao ni strah od novih poslodavaca. Psovao je sve po spisku NATO paktu, predsjedniku Amerike Džordžu Bušu, albanskom premijeru Sali Beriši, ministru ekonomije Gencu Ruliju. Genc Ruli je najveći lopov u istoriji Albanije, a Sali Beriša je u Enverovom ljekarskom konzilijumu bio zadužen da mu kontroliše pišaću, vikao je Bido Ahmeti u praznoj tvrđavi kao da je na trgu koji je prenapučen svijetom.

Meno je iza Bidovih leđa stavio kažiprst na svoju sljepoočnicu pokazujući da mu je bivši kolega poludio. Glavati crnpurasti kustos koji je neobično ličio na onog konobara iz Gradske kavane na Stradunu, nije se zaustavljao. Unio mi se u lice, kao da sam direktno stigao iz Pentagona, samoga srca imerijalističke aždaje. Narod je prevaren, jer im je Sali Beriša obećao da će Amerika svu Albaniju popločati zlatom samo da na prvim izborima izgube komunisti. Onda je došao Džems Bejker, pred sto hijlada ljudi na Trgu Skenderbega izjavio da će Vašington pomoći albansku vladu sa šest miliona dolara. To je dva dolara po glavi stanovnika u Albaniji. Kad su to ljudima preveli, počeli su bacati male papirnate američke zastavice, koje su im bili podijelili aktivisti Demokratske stranke, i razilaziti se. Vidjećete, neće proći ni pola godine komunisti će opet osvojiti vlast. Prošle nedjelje je na jednoj tržnici u Tirani, bivši funkcioner Partije rada, koji je prodavao kafu na tezgi, viknuo iz svega glasa: Poklanjam sto grama kafe onome ko mi pokaže knjižicu Partije rada. I za čas se ispred njegove tezge okupilo mnoštvo muškaraca i žena, koji su mahali visoko podignutim crvenim knjižicama.

Obigravao sam očima po zidinama tvrđave, koji su svjedočili o velikoj moći starog grada, ali nevoljni kustos je i dalje tupio kako su Albanci izgubili nezavisnost, te kako se nekad znao red i poštovao zakon, i kako nije bilo smeća i neobradive zemlje u Enverovo vrijeme. Morao sam ga grubo prekinuti: Nemam puno vremena. Recite mi nešto, u glavnim crtama, o ovoj tvrđavi. Bido Ahmeti je streknuo, malo pognuo glavu, kao junac pred napad. Tutnuo sam mu deset dolara, ne bi li se malo odobrovoljio. Uzeo je novčanicu, i kao gadljivo je stavio u džep pantalona.

U času je postao drugi čovjek: spustio je ton za nekoliko oktava, ali je govorio odsječno, kao da mi predaje raport. Priču o istoriji Skadra naučio je naizust, kao što to rade i kustosi u velikim svjetskim muzejima. Počeo je od trećeg vijeka prije Hrista, kada je Skadar postao prijestolnica ilirskih kraljeva, preko toga kako je kralj Gencije pleme Labeate predao Rimljanima, te da je za vrijeme Dioklecijana postao glavni grad provincije Prevalis. Moje znanje o istoriji Skadra nije dosezalo dalje od srednjeg vijeka, jer u našim školama su se ilirska plemena i njihova država pominjali samo sporadično, ali mi nije bilo teško zapaziti da vodič, u skladu s običajima svih oficijelnih balkanskih istoriografija, iz povijesti uzima samo ono što govori o kontinuitetu i važnosti njegova naciona. Bido nije ni pomenuo da su Skadrom upravljali i srpski vladari, i da su u njemu stolovali Balšići, koji su bili vladari Zete. On je o Balšićima, porijeklom Francuzima iz Provanse, govorio kao o albanskim velmožama, na isti način na koji ih Crnogorci smatraju svojim vladarima, a Srbi srpskom vlastelom. Dok je vodič recitovao naučenu lekciju sjetio sam se da je neko rekao kako Balkan ima više istorije nego što je može svariti, ali u stvari je riječ o manjku istorije i višku imaginacije.

Što je to Rozafa, ponovo sam ga prekinuo. Bido je taman bio stigao do storije o najvećem albanskom, i balkanskom junaku u srednjem vijeku, Đerđu Kastriotu, ili Skenderbegu, kako su ga Turci nazvali, koji je kao vojvoda aragonske vojske odbranio Napulj od Anžuvinaca. Možda bi me opsovao da nije uzeo onih deset dolara. Ćutke se okrenuo i mahnuo rukom da krenemo za njim. Stao je pored jedne kule koja se veličinom i ljepotom nije izdvajala od ostalih građevina. Bido je stao pored samog zida kule, upro prstom u jedan prozorčić i počeo priču o mladoj princezi Rozafi koju su morali žrtvovati i uzidati u temelje grada, kako bi odobrovoljili zlu vilu koja je tri godine obnoć rušila ono što su za dana izgradili.

Da sam juče umro, ne bih znao da Albanci imaju imaju istu legendu kao i Crnogorci, samo što se Gojkovica na albanskom zove Rozafa. Bido je stavio kažiprst na donji dio prozorčića. Pogledajte, ovo je Rozafino mlijeko kojim je hranila svog sina Đona. Kamen tesanik skoro kvadratnog oblika, po sredini je, poput dugačkog biljega između konjskih očiju, pokazivao mliječni put koji se slivao iz nabreklih Rozafinih dojki. Bido je prstom pokazivao gdje je bila Rozafina sisa, i kako je dadilja držala malog Đona, dok je dojio. Mliječnobijela boja je na jutarnjem zimskom suncu bila još izražajnija u kontrastu sa mrkosivim kamenom na kojemu su se vjekovima taložili zapisi vremenskih i godišnjih mijena. Nijesam mogao odoljeti da ne priđem prozoru, i kažiprstom pređem po kamenom biljegu. Prinio sam prst jeziku i obliznuo ga. Imao je ukus svježeg kreča.

Pored recepcije u hotelu Rozafa, na iskrzanom crvenocrnom dvosjedu, Zarija Vuković je opružio svoje duge mršave noge, koje podsjećaju na stative fudbalskog gola. Njegovo dugo lice nije ni konjsko ni lisičje, duge i uske šake i dugačka stopala sličnija su kengurovim nego ljudskim. Đipio je na noge čim me vidio, i umalo nije pao natrag na dvosjed. Šklampavo se uspravio, kao da nema mišića, i da mu glava i guzica nijesu iz jednog tijela. Smijuljio se srdačno, i blesavo. Znao sam da ću kurira prepoznati čim ga vidim, i predosjećao sam da je neka zamlata, ali ne ovolika. U sebi sam opsovao jebo ti pas mater, ali ne Pavla Savića nego sebe. Popušio sam Pavlove sitne štosove i glumatanja. Što je najgore, odmah sam ga provalio čim je počeo balaviti o nacionalnom buđenju Crnogoraca, i nije mi bastalo da ga otkačim. Istina, meni se dopadala Pavlova lakoća u osvajanju, i sebična ali bezazlena infantilnost. Sto puta sam se uvjerio da je popustljivost prema bližnjima više ženska slabost nego odraz duhovne širine. Jednom sam na pokeru Tencu uzeo petsto dinara, i kad je počeo da kuka, jer je izgubio pare koje je dobio od majke za đačku ekskurziju, vratio sam mu svaki dinar. Tenac se nije mogao suzdržati, i isto veče se pohvalio Suriju kako me je zeznuo. Nije ni Suri mogao mogao čuvati tajnu više od tri dana, i onda sam Tenca sačekao ispred kućnog praga, prebio ga na mrtvo ime, i natjerao da mi vrati novac koji sam mu dobio na pokeru, i to sa zelenaškom kamatom od deset posto na dan. Suri se zabavljao na moj račun: Da si ti ženska, ne bi mogao nikoga odbiti. Stalno bi držao noge u vis.

Prešli smo u restoranski dio hotela. Tavaje na restoranskim stolovima su čiste, ali toliko isprane da se na pojedinim mjestima nazirala smeđa drvena ploča. Kandidat za poslanika se nekako presamitio, razlepušio preko stola, toliko da su mu šake na sredini stola dodirivale zelenu vazu s vještačkim orhidejama. Iz džepa je izvadio žuti kožni tobolac od jarčevog muda, i pružio mi ga;

– Zapali. Ovo je lješanski duvan. Prvoklasan je. Otkad sam ga počeo savijati, ne kašljem izjutra.

– Hvala, ne pušim.

– Ja ne da pušim nego ga ijem. Od dvanaeste godine. Ne mogu bez ovoga đavola, iako će mi jednoga dana doći glave.

Počeo je savijati karticu, u koju je složio duvan, neočekivano brzo i spretno. S unutrašnje strane kažiprst i srednjak su mu žuti kao vosak, a nokti više crni nego žuti od nikotina.

– Kako je u Zagrebu?

– Samo sam bio par dana u prolazu – slagao sam ga.

– Hrvatska je pomrsila račune Miloševiću i Kadijeviću. Više ni milimetra ne mogu napredovati. Svaki dan su sve slabiji, a mislili su da će napraviti blickrig, osvojiti Zagreb i onda diktirati uslove razgraničenja.

– Možda si u pravu. Ja nijesam stručnjak za vojna pitanja. Imam averziju prema uniformama. Zato sam simulirao psihozu da bih se oslobodio služenja vojnog roka.

Htio sam ga držati na distanci.

– Srbe treba iscrpiti, što više ih razvući, otvoriti im nove frontove, od Kosova do Karina.

Zarija me podučavao vojnoj strategiji. Sigurno je bio u školi rezervnih oficira u Bileći, pomislio sam, jer su se svi fakini iz naše generacije oslobodili od vojske kao da su ludaci, dok su one druge, poluseljake, omladinske aktiviste, štrebere, slali u škole rezernih oficira i u Titovu gardu.

– Pavle me zamolio, pošto sam već poslom u Albaniji, da vam predam jedan koverat. Navodno je nešto hitno.

Rekao sam hladno.

-Kako da nije hitno. Izbori su za manje od dvije neđelje.

– Kako ćete proći na izborima?

– Pobjeđujemo sigurno. Na našim promocijama je najviše svijeta, punimo trgove i sportske hale. Već nam neki ministri iz Đukanovićeve Vlade šalju tajne poruke.

– Što će biti poslije izbora?

– U republičkoj Skupštini ćemo, čim formiramo većinu i indipendističku Vladu, usvojiti Deklaraciju o nezavisnosti, i tražićemo pomoć od Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice i NATO pakta.

– Nemojte se šaliti. Hrvatska i Bosna su u živom ognju, i zemlje NATO-a im šalju samo humanitarnu pomoć.

– Bez brige. Amerikancima treba luka Bar. To su vrata južnog Jadrana. Oni će se iskrcati zbog Kosova, ako ni zbog čega drugoga. Albanci su jedini strateški partneri Amerike na Balkanu.

– Dok vam stignu Amerikanci, obraćete bostan.

– Nije za priču, ali imamo ozbiljne garancije da nas neće ostaviti na cjedilu. No, nijesmo ni mi naivni. Prokrijumčarili smo prošle zime nešto pušaka i municije preko Bosne. U Ankoni je pun brod oružja i vojne opreme, koji čeka naš mig da doplovi do Crne Gore. Šano je kupio oružje u Ukrajini.

– Pričaš gluposti – grubo sam ga prekinuo.

– Uskoro ćeš se uvjeriti u ovo.

– Nadam se da neću.

Bio sam još više kivan na sebe, i poželio sam da mu razbijem njušku. Ovakvi su tipovi opasni samo za one koji s njima imaju posla. Blebeću svašta, bez samokontrole, jer žele da se prave važni. Prvi put smo se sreli poslije dvadeset godina, i on mi se povjerava o ilegalnom oružju. Pavle, s kojim sam blizak, nije mi ništa takvo nagovijestio. Znači, Pavle je namazaniji nego što sam pretpostavljao ili je ovaj tip totalni egzibicionista.

– Mene takve priče ne interesuju. Mislim da me provociraš.

Izazivao sam ga.

– Ili ti je neko ispričao bajku da u nju povjeruješ. Pričaš o pripremi ustanka kao o svadbi.

– Ja to samo tebi, jer znam ko si.

– Da sam ti prijatelj, sigurno bih te prijavio policiji.

– Nemoj se ljutiti. Pričamo prijateljski, znamo se sto godina.

Zarija, ili Zaro, kako su ga zvali, u osnovnoj školi je bio jedan razred iza mene. Ne bih ga se sjetio do smrti da ga opet nijesam srio. Takve tipove, kad nestanu iz vidokruga, pamte samo oni koji su ih stvorili. Vazda je, od prvog razreda, bio za glavu viši od ostalih, onako krakat, ali ga nigdje nije bilo na velikom školskom odmoru, turniru malog fudbala, i u grupnim tučama između odjeljenja. Ima neki gvint u jednom periodu odrastanja, negdje u pubertetu, kad mlakonje i bezveznjaci polako isplivavaju, dok se mangupčići, smjeli dječaci, koji su bili simpatični i okretni kao zvijezde, počinju gubiti u delikvenciji, apatiji ili siromaštvu.

Uspio sam ga pokolebati. Još se više presamitio preko stola, i pogled mu se udaljio. Kao da mu je žao što nas dvojica ne dijelimo veliku tajnu, jer je stoposto bio utripovao da sam došao kao važni izaslanik Tuđmana ili generala Švarckofa, poput Tempa, kojega je u ratu Tito slao sa instrukcijama u Makedoniju, i u štab Envera Hodže.

– Ako ste stvarno nešto počeli petljati, Udba i KOS su vas već provalili, izbušeni ste iznutra kao rešeto, i samo čekaju da nešto preduzmete, da od vas piličnika ne ostane.

Zaro je ćutao, malo opuštene donje rilice. Kartica s duvanom mu je ostala između palca i kažiprsta. Zaboravio je saviti papir i oblizati ga jezikom.

– Moraću natrag za Podgoricu. Večeras imamo sjednicu Glavnog odbora. – Odjednom mu se žurilo..

Izvukao sam iz smeđe kožne torbice, obješene o rame, debeli koverat umotan u providni celofan.

– Puno ti hvala. Napravio si nam uslugu.

Uzeo je kovertu osvrćući se po restoranu neće li uloviti pogled neke uhode.

– Nema na čemu… Sad ću da ja tebi kazati nešto u povjerenju. Pazite se Šana. On je srpski agent.

Htio sam da ga dotučem, da se prestravi i od svoje sjenke. U Crnoj Gori više ljudi nastrada zbog praznih priča nego zbog stvarnih namjera. I nema ničega drugoga u što će tako lako povjerovati kao kad kažete za nekoga da je policijski špijun. Opsesija špijunima nigdje nije toliko velika kao u Crnoj Gori i Albaniji. Dobrim dijelom ova fascinacija izvire iz naivnog pastirskog mentaliteta koji vjeruje da je vlast sveznajuća i da joj malo ko može odoljeti. Otud toliko špijuna među ovim častoljubivim svijetom koji zna potegnuti oružje samo da ga pogledate mrko poprijeko. Šana su mogli skroz sjebati, jer su se oko njega plele mnoge priče zbog toga što je jedini bogati Crnogorac koji šakom i kapom pomaže opoziciju.

– Sačekaj da ti iz auta nešto donesem – rekao je smeteno. Debelo sam ga zamislio, toliko da je preturio sve džepove farmerki i zimske kožne jakne tražeći ključ od auta, prije nego je primijetio da mu je svežanj ključeva s privjeskom na kojemu je grb dinastije Crnojević bio na stolu ispred nosa, pored kese s duvanom. Vratio se s crvenom papirnatom kesom, iz koje je izvadio izborni plakat na kojemu je dominirala muška šaka sa raširenim palcem i kažiprstom, što je predstavljalo znak prepoznavanja pristalica Liberalnog saveza, kalendar za 1993. godinu s fotografijom crnogorske kraljevske porodice iz 1910. godine, na kojoj su pored staroga kralja i kraljice, njihove djece, bili zetovi i snahe sa srpskog, ruskog, talijanskog i njemačkih dvorova, i mali okrugli bedž s natpisom CRNOGORAC 100%.

– Hvala. Nijesi trebao.

Pogledao sam veliki plakat i calendar, i ponovo ga vratio u papirnu kesu. Bedž sam već bio dobio u Zagrebu od Pavla, koji se pohvalio da ga je on sâm dizajnirao.

– Mi ti dugujemo mnogo više. – Vratilo mu se raspoloženje. Onda se tobož zabrinuo.

– Čuo sam da kod nas imaš robiju.

– Dobro si čuo.

– Koliko?

– Tri godine.

– Tri godine? Zbog tuče? To nema smisla. Kad pobijedimo, naredićemo da te aboliraju.

Slegnuo sam ramenima, umjesto da mu kažem da ću navijati za njih. Meno me čekao pored auta, znatiželjno gledajući u crvenu papirnu kesu sa zlatnim dvoglavim orlom.

– Sviđa ti se kesa? Liči na albansku zastavu, samo je vaš orao crne boje.

Meno je ćutke stavio kesu na zadnje sjedište iz sebe. Nije ni meni više bilo do razgovora. Sustizao me umor od same pomisli da ću se još tri sata truckati ovim seoskim cestama do Tirane. Opet sam sebe prekorijevao zašto sam bio toliko glup da ne kažem gospodinu kandidatu za poslanika da ga čekam u hotelu Dajti u Tirani. Njemu je bliže od Cetinja do Tirane nego meni iz Barija. Nije me toliko umorio put koliko razgovor u Rozafi, i dok sam spuštao sjedište u poluležeći položaj, na izlazu iz Bušata, velikog sela nekoliko kilometara udaljenog od Skadra, pored auta je protutnjalo u galopu jato divljih konja.

– Otkud su ovi konji? – okrenuh se prema Menu.

– Iz nekadašnje zemljoradničke zadruge. Poslije pada komunizma zadruga je raspuštena, i o konjima više nema ko da se brine.