Da je po one dvije-tri zajedničke fotografije iz kakanjskih i sarajevskih dana, što su se naokolo povaljivale po Sepetarevcu, i koje možda i danas postoje negdje u preseljenim albumima i kutijama s fotografijama u Zagrebu ili Puli, za Rozu Lončarićku rekli bi da je vjerojatno i najljepša žena koja je minula ovim našim rejcovskim i štublerovskim svijetom. Visoka, crna i krupnooka kao Ava Gardner, uspravnog držanja, s osmijehom bogate strankinje, koja je navratila u Bosnu kao u kratku humanitarnu avanturu, imala je šake rudara, glavu kobile, a noge ravne, kao dva grobljanska kamena stupa, i uživo je bila taman onoliko ružna koliko je lijepa na slikama. Samo što to nisi mogao reći nikome tko je nije znao i tko bi je tek na slici vidio.
I imala je jednu grdnu osobinu, koja je mogla unesrećiti nju i sve oko nje. Na inače dobru i nagodnu narav, bila je čudovišno ljubomorna. Kako nečija narav istovremeno može biti dobra i nagodna, ako je čudovišno ljubomorna, jednako je nemoguće nekom objasniti kao i da je ljepotica s fotografije ustvari jedna od najružnijih žena u onom Kaknju i onom Sarajevu. Muž joj je bio rodom Slavonac, negdje od Požege, za glavu od nje niži, smeten i use zatvoren čovjek, vječno zabrinutog izraza lica, koji joj po našim mjerilima ničim nije davao povoda za ljubomoru. Ali Rozina su mjerila bila malo drukčija. I vjerojatno su bila određena dvjema okolnostima: osim što je sebe vidjela ružnijom nego što su je vidjeli drugi, i uzalud je pokušavala sakriti sve ono što je na njoj bilo negrapno, preveliko i preraslo, dugo nisu mogli imati djece.
Ivan Lončarić stigao je u Kakanj kao skretničar, kada je Franjo već bio šef stanice, a Olga se družila s lokalnim ženama i u Zehri već našla svoju doživotnu najbolju prijateljicu. Našli su se oni Lončarićima pri ruci, kao što bi se našli i svakome drugom, nije to moglo biti neko prijateljstvo. Ivan nije kartao, nije ga zanimala politika, nije se srodio sa svijetom među koji je došao, nego je bio od onih kuferaša kojima se s doseljenjem samo pojačaju predrasude prema zemlji i ljudima među koje su došli. Roza, rođena Sarajka, i po ocu i po materi, u tome mu je nekim čudom bila slična. Kao da je, udavši se za došljaka, i ona postala došljakinja. Živjeli su od njegove plaće i od njezine ljubomore. Da nije toga, nestalo bi ih oboje.
U Sarajevo su se preselili prije njih. Ne zna se kako je Ivan dobio premještaj, vjerojatno preko neke veze. Premda je teško vjerovati da je on mogao imati neku vezu. Skretničari nisu bili na cijeni, niti bi on takav, tunjav, od nekoga umio nešto zatražiti i kod nekoga se uslugom zadužiti. Vjerojatnije je da je Roza negdje imala nekakvu vezu, pa su se uspjeli vratiti u njezin grad.
Kada su se Franjo i Olga selili, našla im se pri ruci oko stana i namještaja. Možda ih je ona preporučila gospođi Hajm, i možda je doista Roza Lončarićka zaslužna što se naš sarajevski život začeo u zgradi iznad Templa, koja će uz Sepetarevac biti jedina naša sarajevska adresa. To ne znam, jer se o tome nije govorilo. I bez toga, bio je prevelik neuzvraćeni životni dug prema toj ženi.
Olga se nakon toga počinje družiti s njom, ali nikad to nije bilo pravo prijateljstvo, onakvo kakvo je sklopila sa Zehrom, pa ni onakvo kakvo će kasnije sklapati s Velom Fajgelj, gospođom Šušnjar i svim onim ženama koje će nam prolaziti kroz kuću na dvije sarajevske adrese i u Drveniku. S Olgine je strane druženje s Rozom Lončarićkom bilo neki čudan spoj znatiželje i sažaljenja.
Gledam kako joj se u onoj ručerdi fildžan smanji pa dođe ko naprstak. A ona vidi kako je gledam, pa bi nekako da si smanji šaku. A kako će si smanjiti šaku, kako žena da sakrije vlastite šake?
Govorila je Olga, svaki put kad bi se spomenulo Rozu Lončarićku.
Skretala je priču s onoga što se nikad ne spominje i o čemu se neće reći ništa, premda se i o tome, nekim čudom, oduvijek znalo sve:
Kada je u dane kada se ljeto 1943. lomilo u jesen telegramom stigla ona strašna vijest, koja će nam svima odrediti živote, Olga kao da je nakratko sišla s uma. Nastupilo je vrijeme kada je u Sarajevu i za dobrih vremena najteže i najružnije, kada magla i dim pritisnu kotlinu, kad snijezi zapadaju prljavi i sivi, pa se sve zaledi i skameni, baš kao da proljeće neće više ni doći, a između njih dvoje odvijale su se svađe, one najstrašnije, o kojima nikad nećemo ništa doznati, sačinjene od riječi, od pogleda i od šutnje, koja bi danima trajala. U krevecu spavala je, zanemarena i sleđena, osamnaestomjesečna djevojčica, koja u budućnosti treba postati moja majka, a koju je Olga nesvjesno teretila za Mladenovu smrt. Olakšavala je svoju savjest, tako što je krivnju prebacivala na nju, koju nikada neće sasvim zavoljeti, kao što će ona to što je naslijedila od majke prebacivati na mene, i tako će se nastavljati ono što je započelo malo nakon što je, odnekud iz zasjede, jedan iz Andrijevaca ustrijelio njemačkog vojnika, našeg Mladena.
Tih dana, tjedana i mjeseci Roza Lončarićka održavala je Olgu pri razumu i životu. Svakog bi dana došla, kuhala im ručak, pospremala kuću, i ne bi progovarala nijedne suvišne riječi. Prvi, a bit će i posljednji put u životu ne samo da je u svemu imala mjeru, nego je određivala mjeru života i svijeta dvoje očajnih, izgubljenih i izluđenih ljudi, mojih djeda i bake. Kao da je svojim disanjem i udarcima srca zadala ritam njihovih srca.
Nikad Nona nije govorila o Mladenovoj smrti, ali jest, govorila je da joj je Roza Lončarićka 1943. spašavala život. Kako ga je spašavala, to ne bi rekla, ali odnekud smo već i to znali.
Kako se rat bližio kraju, tako su se Olga, a pogotovo Franjo, pribrali, jer je drugog sina Dragana trebalo sakriti od ustaških novačenja. Bilo je vrijeme gladi i oskudice, vrijeme mučenja i smrti, Luburić je mučio ljude i vješao ih po Marindvoru, a trebalo se pobrinuti i za ono ratno i usputno dijete, rođeno greškom, preranom ejakulacijom i Olginim strahom od smrtne kazne, abortira li. Tako su se, posve prirodno, i ne primjećujući, pomalo odmicali od Roze Lončarićke.
A onda je došla i sloboda, opet se putovalo do Kaknja i Zenice – uskoro će se, pričalo se – i do Zagreba, možda i Beča, pa je Olga počela sklapati dijelove svoga razbijenog i rasutog života. Tako se opet počela obilaziti i sa Zehrom, i liječiti preko nje one svoje jade koji nisu bili neizlječivi, nego su, tako se činilo, još uvijek bili za lijeka.
U to vrijeme između Ivana Lončarića i njegove žene trajale su ljubomorne svađe, tokom kojih bi ga, pričalo se, ona znala i udariti. Olga ju je pred takvim pričama, naravno, nastojala obraniti, ali kad bi joj ponovo ugledala ruke, kad bi vidjela kako joj se između palca, kažiprsta i srednjaka fildžan pretvara u naprstak, pa kad bi zatim pogledala Ivana, onako žalosnog i jadnog, glave koja se uvlačila među ramena, kao da na leđima nosi kornjačin oklop, nije više znala što da misli. Kad bi pokušavala Rozi nešto reći, Roza bi najprije sva očajna nabrajala kad je Ivan na ulici, u pošti, u vlaku, na stanici, u ambulantnoj čekaonici pogledao koju ženu, i sve bi ih precizno opsala, navodeći imena onih koje su joj bile poznate, nakon čega bi se rasplakala, i tako neutješno bi plakala da je Franju u drugoj sobi već hvatao strah da Roza Lončarićka nikad neće otići kući.
Zašto plače teta Roza?
Pitala je petogodišnja Javorka.
Zato što je ubila miša u podrumu, pa joj je sad žao, odgovorio joj je otac, moj djed Franjo, čemu smo se poslije svi smijali. Rođeni i nerođeni. Dok god smo znali za Rozu Lončarićku i njenu ulogu u našim životima.
A sve je ovo tek početak priče o njoj, sve je ovo samo uvod u jedno nenapisano poglavlje knjige “Rod”, koje je izostalo zbog potmulog bola u sjećanju, zbog srama koji sam osjećao i koji, vjerojatno, osjećam i sad. Samo što mi je sad skoro već svejedno, premda bi bolje bilo da nije i bolje bi bilo da sam i tu knjigu “Roda” mogao napisati iz bola i srama.
Roza je odnekle saznala, naslutila je, osjetila to u zraku, u velikoj promjeni vremena koja je zahvatila svijet i naše živote u tom svijetu, da se obnavlja veliko prijateljstvo Olgino sa Zehrom. I možda je shvatila da joj je u jesen i zimu 1943. spasila život samo zato da bi Olga sad nastavila život bez nje i njezinog nikad ostvarenog prijateljstva.
Bila je to ljubomora.
Jednoga jutra svratila je na kafu. Olga ju je, kao i svaki put, primila k sebi. Razgovarale su o sitnim svakodnevnim sitnicama, o kadrovima, sekvencama i scenama iz života, o svojim muževima, na koje, svaka iz svog razloga, nisu bile ponosne, da bi onda Roza Lončarićka iznebuha izgovorila rečenicu koju je vjerojatno dugo pripremala, iza koje su bile noći bez sna i dani nijemog gnjeva, i tko zna što je još, koliko života, a koliko iracionalnog jada bilo iza tih riječi:
Milije je njoj tursko govno nego ti živa!
Olga joj ništa nije odgovorila. Protivno svojoj naravi i svome moralnom načelu da se stvari ne rješavaju tako što neće biti izgovorene, nego će protoku vremena i hladnoći srca biti prepušteno sve ono našto se ne odvažiš riječima, Olga je šutjela. Nije pitala na koga ti to misliš, jer je znala na koga Roza misli. Nije zatražila da to razjasni. Nije ju, luđakinju, izbacila iz kuće, e da bi se poslije pomirile, jer svakome valja oprostiti njegovu ludost, ako ta ludost ne proizvede veliko zlo, a naročito je valja oprostiti onom tko ti je učinio dobro. A njoj je Roza Lončarićka veliko dobro učinila. Umjesto toga je zašutila onoliko koliko je šutnje između njih dvije moglo stati, da bi zatim progovarala riječ-dvije, sve dok Roza konačno nije otišla kući. Možda bi nešto bilo drukčije da se ona usudila reći još nešto, ili makar ponoviti istu tu strašnu rečenicu. Ali ništa od toga.
Nikome Olga nije učinila ono što će učiniti Rozi Lončarićki: ništa joj nikad nije rekla, samo je postala hladna. Postala je druga od one koja je prethodno bila. I premda je ta druga bila ljubazna, možda i ljubaznija nego što je to Olga bila po prirodi, nesretnoj Rozi nije na um padalo da još više dolazi na kafu. Bila je još dva-triput, pokušavala je nešto, ali taj led nije mogla razbiti.
A kada je nekim čudom, s navršenih četrdeset i pet, kad su druge žene već izlazile iz klimakterija, Roza zatrudnila, i kad je zatim na svijet donijela zdravu djevojčicu, kojoj će dati ime Vjera, na neko su vrijeme jedna drugoj prestale biti važne. Jest, išlo se kod Lončarića na babine, nosili su se darovi, dukat za pod jastuk i zlatni lančić s privjeskom u obliku srca, ali to je bilo sve. I to se moralo.
Ono što će uslijediti nije se, međutim, moralo.
Ne znamo kako su dalje Lončarići živjeli, je li malena djevojčica smirila Rozinu ljubomoru, i što se uopće događalo u toj kući. Osim što Olga s njima tvrdoglavo nije željela imati više nikakve veze, ni itko naš nije s njima kontaktirao. U to je vrijeme Franjo već bio pred penzijom, u Direkciji željeznica, gdje je radio još od dolaska u Sarajevo, dok je Ivan radio na staroj željezničkoj stanici, pa se nikad zapravo i nisu susretali.
Vjera je krenula u prvi, pa u drugi razred, Javorka je tada već upisivala medicinu i bježala od kuće sa svojim prvim mužem, koji prethodi mome ocu – ni o toj epizodi nema mnogo toga u “Rodu”, da bi se onda jednoga kolovoškog dana, malo pred polazak u treći razred, Vjera objesila o štrik za rublje. Čvor nije bio stručno načinjen, pa je, kažu, dugo visila i umirala viseći o kuhinjskom dimovodu, sve dok na kraju nije izdahnula.
Istraga je dugo trajala, čak su i roditelje sumnjičili da su načinili omču koja će zadaviti Vjeru, da bi na kraju zaključeno da je to, ipak, učinila sama.
Roza Lončarićka poslije je govorila ženama:
Pa ni da mi na žalost dođe, pa ni da mi djetetu na sahranu dođe! Šta joj je moja Vjera kriva?
Ako bi se poslije na ulici srele, a Sarajevo je takav grad da se ljudi u njemu moraju sresti, prolazile su jedna pokraj druge kao da postoje u različitim vremenskim tokovima, u različitim fizičkim dimenzijama. Jednom su se ona i Javorka srele na ulazu u banku: Roza Lončarićka je ulazila, Javorka je izlazila, pa joj je pridržala vrata. Roza ju je pogledala bez prepoznavanja, i kao svakoj drugoj tuđinki rekla hvala.
Dobro, a zašto sve to?
Za razliku od većine ovakvih pitanja koja su u našoj kući ostajala trajno nerazjašnjena, jer nikad nisu ni bila postavljena, na ovo pitanje postoji odgovor. Izrekla ga je, neupitana, pred sam kraj života Olga, kada se, tko zna oko čega, povela priča o Rozi Lončarićki i o njezinom Ivanu, koji je, da sve ostane u priči, umirao kod mog oca, na Prvoj internoj.
Nije meni bilo ni do mene ni do Zehre, ni do toga što vrijeđa nju ili mene. Sve bi ja to Lončarićki lako oprostila. I preko gorih stvari se u tom životu prelazilo. Ma nije mi bilo ni do toga je li istina to što Lončarićka govori, u vezi moje Zehre, Bog da joj dušu prosti, sigurno nije bilo istina, pa da je svima drugima tursko govno od nas draže, njoj nije bilo, nego je rekla nešto što je direktno protiv mog života. A kako nisam znala drukčije živjeti, i nisam se mislila ubijati, tako sam je morala potjerati daleko od sebe.
Ne znam zašto je to morala reći, ona koja je toliko toga nerečenog i neispričanog odnijela u grob, ali su riječi Roze Lončarićke visile nad našim glavama dok god nas je tamo bilo. A s njima i pitanje koliko su pojedinačno teški svi naši dugovi, i što, zapravo, dugujemo onima kojima, kao Olga Rozi Lončarićki, dugujemo život? U njenom slučaju postojalo je nešto što je od tog duga vrednije. Moje je, međutim, samo da promatram i da ne donosim nikakav sud. Sad mi je, možda, i žao što se nisam odvažio napisati u “Rodu” barem poglavlje o Rozi Lončarićki. Ali sram je bio prevelik. Pravdao sam se da je, možda, živ još netko od njezinih rođaka – premda nisam poznavao nijednog od njih, niti sam znao ima li Roza uopće rođaka – a imena, naravno, nisam mogao mijenjati. Bila je to izlika da odšutim. Ali onda sam u one dvije-tri godine posjećivanja starih grobalja na Koševu na Svetom Josipu naišao na nadgrobnik pod kojim leži Vjera, a na Barama na drugi pod kojim leže Ivan i Roza, pa sam, vidjevši na tom tužnom katoličkom mramorju naljepnice kojima se nasljednici pozivaju da plate grobarinu, jer će posmrtni ostaci inače biti prebačeni u masovnu grobnicu, a grobovi prekopani, shvatio da na ovom svijetu oni više nemaju nikoga svog, i da će moje riječi biti ono posljednje što će se još o njima znati. Kao da smo živjeli prije nekoliko stotina godina, pripadnici jednog u međuvremenu izumrlog naroda.
Roza Lončarićka
Da je po one dvije-tri zajedničke fotografije iz kakanjskih i sarajevskih dana, što su se naokolo povaljivale po Sepetarevcu, i koje možda i danas postoje negdje u preseljenim albumima i kutijama s fotografijama u Zagrebu ili Puli, za Rozu Lončarićku rekli bi da je vjerojatno i najljepša žena koja je minula ovim našim rejcovskim i štublerovskim svijetom. Visoka, crna i krupnooka kao Ava Gardner, uspravnog držanja, s osmijehom bogate strankinje, koja je navratila u Bosnu kao u kratku humanitarnu avanturu, imala je šake rudara, glavu kobile, a noge ravne, kao dva grobljanska kamena stupa, i uživo je bila taman onoliko ružna koliko je lijepa na slikama. Samo što to nisi mogao reći nikome tko je nije znao i tko bi je tek na slici vidio.
I imala je jednu grdnu osobinu, koja je mogla unesrećiti nju i sve oko nje. Na inače dobru i nagodnu narav, bila je čudovišno ljubomorna. Kako nečija narav istovremeno može biti dobra i nagodna, ako je čudovišno ljubomorna, jednako je nemoguće nekom objasniti kao i da je ljepotica s fotografije ustvari jedna od najružnijih žena u onom Kaknju i onom Sarajevu. Muž joj je bio rodom Slavonac, negdje od Požege, za glavu od nje niži, smeten i use zatvoren čovjek, vječno zabrinutog izraza lica, koji joj po našim mjerilima ničim nije davao povoda za ljubomoru. Ali Rozina su mjerila bila malo drukčija. I vjerojatno su bila određena dvjema okolnostima: osim što je sebe vidjela ružnijom nego što su je vidjeli drugi, i uzalud je pokušavala sakriti sve ono što je na njoj bilo negrapno, preveliko i preraslo, dugo nisu mogli imati djece.
Ivan Lončarić stigao je u Kakanj kao skretničar, kada je Franjo već bio šef stanice, a Olga se družila s lokalnim ženama i u Zehri već našla svoju doživotnu najbolju prijateljicu. Našli su se oni Lončarićima pri ruci, kao što bi se našli i svakome drugom, nije to moglo biti neko prijateljstvo. Ivan nije kartao, nije ga zanimala politika, nije se srodio sa svijetom među koji je došao, nego je bio od onih kuferaša kojima se s doseljenjem samo pojačaju predrasude prema zemlji i ljudima među koje su došli. Roza, rođena Sarajka, i po ocu i po materi, u tome mu je nekim čudom bila slična. Kao da je, udavši se za došljaka, i ona postala došljakinja. Živjeli su od njegove plaće i od njezine ljubomore. Da nije toga, nestalo bi ih oboje.
U Sarajevo su se preselili prije njih. Ne zna se kako je Ivan dobio premještaj, vjerojatno preko neke veze. Premda je teško vjerovati da je on mogao imati neku vezu. Skretničari nisu bili na cijeni, niti bi on takav, tunjav, od nekoga umio nešto zatražiti i kod nekoga se uslugom zadužiti. Vjerojatnije je da je Roza negdje imala nekakvu vezu, pa su se uspjeli vratiti u njezin grad.
Kada su se Franjo i Olga selili, našla im se pri ruci oko stana i namještaja. Možda ih je ona preporučila gospođi Hajm, i možda je doista Roza Lončarićka zaslužna što se naš sarajevski život začeo u zgradi iznad Templa, koja će uz Sepetarevac biti jedina naša sarajevska adresa. To ne znam, jer se o tome nije govorilo. I bez toga, bio je prevelik neuzvraćeni životni dug prema toj ženi.
Olga se nakon toga počinje družiti s njom, ali nikad to nije bilo pravo prijateljstvo, onakvo kakvo je sklopila sa Zehrom, pa ni onakvo kakvo će kasnije sklapati s Velom Fajgelj, gospođom Šušnjar i svim onim ženama koje će nam prolaziti kroz kuću na dvije sarajevske adrese i u Drveniku. S Olgine je strane druženje s Rozom Lončarićkom bilo neki čudan spoj znatiželje i sažaljenja.
Gledam kako joj se u onoj ručerdi fildžan smanji pa dođe ko naprstak. A ona vidi kako je gledam, pa bi nekako da si smanji šaku. A kako će si smanjiti šaku, kako žena da sakrije vlastite šake?
Govorila je Olga, svaki put kad bi se spomenulo Rozu Lončarićku.
Skretala je priču s onoga što se nikad ne spominje i o čemu se neće reći ništa, premda se i o tome, nekim čudom, oduvijek znalo sve:
Kada je u dane kada se ljeto 1943. lomilo u jesen telegramom stigla ona strašna vijest, koja će nam svima odrediti živote, Olga kao da je nakratko sišla s uma. Nastupilo je vrijeme kada je u Sarajevu i za dobrih vremena najteže i najružnije, kada magla i dim pritisnu kotlinu, kad snijezi zapadaju prljavi i sivi, pa se sve zaledi i skameni, baš kao da proljeće neće više ni doći, a između njih dvoje odvijale su se svađe, one najstrašnije, o kojima nikad nećemo ništa doznati, sačinjene od riječi, od pogleda i od šutnje, koja bi danima trajala. U krevecu spavala je, zanemarena i sleđena, osamnaestomjesečna djevojčica, koja u budućnosti treba postati moja majka, a koju je Olga nesvjesno teretila za Mladenovu smrt. Olakšavala je svoju savjest, tako što je krivnju prebacivala na nju, koju nikada neće sasvim zavoljeti, kao što će ona to što je naslijedila od majke prebacivati na mene, i tako će se nastavljati ono što je započelo malo nakon što je, odnekud iz zasjede, jedan iz Andrijevaca ustrijelio njemačkog vojnika, našeg Mladena.
Tih dana, tjedana i mjeseci Roza Lončarićka održavala je Olgu pri razumu i životu. Svakog bi dana došla, kuhala im ručak, pospremala kuću, i ne bi progovarala nijedne suvišne riječi. Prvi, a bit će i posljednji put u životu ne samo da je u svemu imala mjeru, nego je određivala mjeru života i svijeta dvoje očajnih, izgubljenih i izluđenih ljudi, mojih djeda i bake. Kao da je svojim disanjem i udarcima srca zadala ritam njihovih srca.
Nikad Nona nije govorila o Mladenovoj smrti, ali jest, govorila je da joj je Roza Lončarićka 1943. spašavala život. Kako ga je spašavala, to ne bi rekla, ali odnekud smo već i to znali.
Kako se rat bližio kraju, tako su se Olga, a pogotovo Franjo, pribrali, jer je drugog sina Dragana trebalo sakriti od ustaških novačenja. Bilo je vrijeme gladi i oskudice, vrijeme mučenja i smrti, Luburić je mučio ljude i vješao ih po Marindvoru, a trebalo se pobrinuti i za ono ratno i usputno dijete, rođeno greškom, preranom ejakulacijom i Olginim strahom od smrtne kazne, abortira li. Tako su se, posve prirodno, i ne primjećujući, pomalo odmicali od Roze Lončarićke.
A onda je došla i sloboda, opet se putovalo do Kaknja i Zenice – uskoro će se, pričalo se – i do Zagreba, možda i Beča, pa je Olga počela sklapati dijelove svoga razbijenog i rasutog života. Tako se opet počela obilaziti i sa Zehrom, i liječiti preko nje one svoje jade koji nisu bili neizlječivi, nego su, tako se činilo, još uvijek bili za lijeka.
U to vrijeme između Ivana Lončarića i njegove žene trajale su ljubomorne svađe, tokom kojih bi ga, pričalo se, ona znala i udariti. Olga ju je pred takvim pričama, naravno, nastojala obraniti, ali kad bi joj ponovo ugledala ruke, kad bi vidjela kako joj se između palca, kažiprsta i srednjaka fildžan pretvara u naprstak, pa kad bi zatim pogledala Ivana, onako žalosnog i jadnog, glave koja se uvlačila među ramena, kao da na leđima nosi kornjačin oklop, nije više znala što da misli. Kad bi pokušavala Rozi nešto reći, Roza bi najprije sva očajna nabrajala kad je Ivan na ulici, u pošti, u vlaku, na stanici, u ambulantnoj čekaonici pogledao koju ženu, i sve bi ih precizno opsala, navodeći imena onih koje su joj bile poznate, nakon čega bi se rasplakala, i tako neutješno bi plakala da je Franju u drugoj sobi već hvatao strah da Roza Lončarićka nikad neće otići kući.
Zašto plače teta Roza?
Pitala je petogodišnja Javorka.
Zato što je ubila miša u podrumu, pa joj je sad žao, odgovorio joj je otac, moj djed Franjo, čemu smo se poslije svi smijali. Rođeni i nerođeni. Dok god smo znali za Rozu Lončarićku i njenu ulogu u našim životima.
A sve je ovo tek početak priče o njoj, sve je ovo samo uvod u jedno nenapisano poglavlje knjige “Rod”, koje je izostalo zbog potmulog bola u sjećanju, zbog srama koji sam osjećao i koji, vjerojatno, osjećam i sad. Samo što mi je sad skoro već svejedno, premda bi bolje bilo da nije i bolje bi bilo da sam i tu knjigu “Roda” mogao napisati iz bola i srama.
Roza je odnekle saznala, naslutila je, osjetila to u zraku, u velikoj promjeni vremena koja je zahvatila svijet i naše živote u tom svijetu, da se obnavlja veliko prijateljstvo Olgino sa Zehrom. I možda je shvatila da joj je u jesen i zimu 1943. spasila život samo zato da bi Olga sad nastavila život bez nje i njezinog nikad ostvarenog prijateljstva.
Bila je to ljubomora.
Jednoga jutra svratila je na kafu. Olga ju je, kao i svaki put, primila k sebi. Razgovarale su o sitnim svakodnevnim sitnicama, o kadrovima, sekvencama i scenama iz života, o svojim muževima, na koje, svaka iz svog razloga, nisu bile ponosne, da bi onda Roza Lončarićka iznebuha izgovorila rečenicu koju je vjerojatno dugo pripremala, iza koje su bile noći bez sna i dani nijemog gnjeva, i tko zna što je još, koliko života, a koliko iracionalnog jada bilo iza tih riječi:
Milije je njoj tursko govno nego ti živa!
Olga joj ništa nije odgovorila. Protivno svojoj naravi i svome moralnom načelu da se stvari ne rješavaju tako što neće biti izgovorene, nego će protoku vremena i hladnoći srca biti prepušteno sve ono našto se ne odvažiš riječima, Olga je šutjela. Nije pitala na koga ti to misliš, jer je znala na koga Roza misli. Nije zatražila da to razjasni. Nije ju, luđakinju, izbacila iz kuće, e da bi se poslije pomirile, jer svakome valja oprostiti njegovu ludost, ako ta ludost ne proizvede veliko zlo, a naročito je valja oprostiti onom tko ti je učinio dobro. A njoj je Roza Lončarićka veliko dobro učinila. Umjesto toga je zašutila onoliko koliko je šutnje između njih dvije moglo stati, da bi zatim progovarala riječ-dvije, sve dok Roza konačno nije otišla kući. Možda bi nešto bilo drukčije da se ona usudila reći još nešto, ili makar ponoviti istu tu strašnu rečenicu. Ali ništa od toga.
Nikome Olga nije učinila ono što će učiniti Rozi Lončarićki: ništa joj nikad nije rekla, samo je postala hladna. Postala je druga od one koja je prethodno bila. I premda je ta druga bila ljubazna, možda i ljubaznija nego što je to Olga bila po prirodi, nesretnoj Rozi nije na um padalo da još više dolazi na kafu. Bila je još dva-triput, pokušavala je nešto, ali taj led nije mogla razbiti.
A kada je nekim čudom, s navršenih četrdeset i pet, kad su druge žene već izlazile iz klimakterija, Roza zatrudnila, i kad je zatim na svijet donijela zdravu djevojčicu, kojoj će dati ime Vjera, na neko su vrijeme jedna drugoj prestale biti važne. Jest, išlo se kod Lončarića na babine, nosili su se darovi, dukat za pod jastuk i zlatni lančić s privjeskom u obliku srca, ali to je bilo sve. I to se moralo.
Ono što će uslijediti nije se, međutim, moralo.
Ne znamo kako su dalje Lončarići živjeli, je li malena djevojčica smirila Rozinu ljubomoru, i što se uopće događalo u toj kući. Osim što Olga s njima tvrdoglavo nije željela imati više nikakve veze, ni itko naš nije s njima kontaktirao. U to je vrijeme Franjo već bio pred penzijom, u Direkciji željeznica, gdje je radio još od dolaska u Sarajevo, dok je Ivan radio na staroj željezničkoj stanici, pa se nikad zapravo i nisu susretali.
Vjera je krenula u prvi, pa u drugi razred, Javorka je tada već upisivala medicinu i bježala od kuće sa svojim prvim mužem, koji prethodi mome ocu – ni o toj epizodi nema mnogo toga u “Rodu”, da bi se onda jednoga kolovoškog dana, malo pred polazak u treći razred, Vjera objesila o štrik za rublje. Čvor nije bio stručno načinjen, pa je, kažu, dugo visila i umirala viseći o kuhinjskom dimovodu, sve dok na kraju nije izdahnula.
Istraga je dugo trajala, čak su i roditelje sumnjičili da su načinili omču koja će zadaviti Vjeru, da bi na kraju zaključeno da je to, ipak, učinila sama.
Roza Lončarićka poslije je govorila ženama:
Pa ni da mi na žalost dođe, pa ni da mi djetetu na sahranu dođe! Šta joj je moja Vjera kriva?
Ako bi se poslije na ulici srele, a Sarajevo je takav grad da se ljudi u njemu moraju sresti, prolazile su jedna pokraj druge kao da postoje u različitim vremenskim tokovima, u različitim fizičkim dimenzijama. Jednom su se ona i Javorka srele na ulazu u banku: Roza Lončarićka je ulazila, Javorka je izlazila, pa joj je pridržala vrata. Roza ju je pogledala bez prepoznavanja, i kao svakoj drugoj tuđinki rekla hvala.
Dobro, a zašto sve to?
Za razliku od većine ovakvih pitanja koja su u našoj kući ostajala trajno nerazjašnjena, jer nikad nisu ni bila postavljena, na ovo pitanje postoji odgovor. Izrekla ga je, neupitana, pred sam kraj života Olga, kada se, tko zna oko čega, povela priča o Rozi Lončarićki i o njezinom Ivanu, koji je, da sve ostane u priči, umirao kod mog oca, na Prvoj internoj.
Nije meni bilo ni do mene ni do Zehre, ni do toga što vrijeđa nju ili mene. Sve bi ja to Lončarićki lako oprostila. I preko gorih stvari se u tom životu prelazilo. Ma nije mi bilo ni do toga je li istina to što Lončarićka govori, u vezi moje Zehre, Bog da joj dušu prosti, sigurno nije bilo istina, pa da je svima drugima tursko govno od nas draže, njoj nije bilo, nego je rekla nešto što je direktno protiv mog života. A kako nisam znala drukčije živjeti, i nisam se mislila ubijati, tako sam je morala potjerati daleko od sebe.
Ne znam zašto je to morala reći, ona koja je toliko toga nerečenog i neispričanog odnijela u grob, ali su riječi Roze Lončarićke visile nad našim glavama dok god nas je tamo bilo. A s njima i pitanje koliko su pojedinačno teški svi naši dugovi, i što, zapravo, dugujemo onima kojima, kao Olga Rozi Lončarićki, dugujemo život? U njenom slučaju postojalo je nešto što je od tog duga vrednije. Moje je, međutim, samo da promatram i da ne donosim nikakav sud. Sad mi je, možda, i žao što se nisam odvažio napisati u “Rodu” barem poglavlje o Rozi Lončarićki. Ali sram je bio prevelik. Pravdao sam se da je, možda, živ još netko od njezinih rođaka – premda nisam poznavao nijednog od njih, niti sam znao ima li Roza uopće rođaka – a imena, naravno, nisam mogao mijenjati. Bila je to izlika da odšutim. Ali onda sam u one dvije-tri godine posjećivanja starih grobalja na Koševu na Svetom Josipu naišao na nadgrobnik pod kojim leži Vjera, a na Barama na drugi pod kojim leže Ivan i Roza, pa sam, vidjevši na tom tužnom katoličkom mramorju naljepnice kojima se nasljednici pozivaju da plate grobarinu, jer će posmrtni ostaci inače biti prebačeni u masovnu grobnicu, a grobovi prekopani, shvatio da na ovom svijetu oni više nemaju nikoga svog, i da će moje riječi biti ono posljednje što će se još o njima znati. Kao da smo živjeli prije nekoliko stotina godina, pripadnici jednog u međuvremenu izumrlog naroda.