Ta misao često dođe pred svanuća,
Skupa s mirluhom zavičajnih venja
Što dušu nudi nepoznatom vjerom,
Ili bar val svagda neznana ganuća
Ratosilja me traljavoga mesa
Koje tad gledam kao s vrha Prenja,
Dođe mi nakon onih noći zaman
Probdjevenih za kompjuterom,
(Šta sa tim s ćorcima, ili sa hicima
Ispaljivanim u nebesa?
I šta sa ovim fatamorganama
Koje kazuju da pustinjom lutam
Jer mi noga skrenu sa pravoga puta?)
Kad se ćutim kao klenov list opao,
I kada se sluti, po ptičijim kricima,
Da je svaka duša na svijetu sama –
Osvitna misao da sam ukopao
Ašovom se u stih i da povlačenja
Nema mi, kao ni vojnicima
Kojima su iz leđa kuće
Sa njihovom djecom i ženama
I ptičijim jatom što cvrkuće
Iz niskog drijenja.
I tada mislim: srce će s visine
Da padne, kao ptica pogođena
Dok je pjevala, ako veza njena
Sa Papama se zasvagda prekine.
21.
A kad veliku poeziju štijem –
Često, kao da mi je u duši
Onaj iz djetinjstva dan svetog Ilije
Sa vjetrom koji usta suši.
I ponajljepše od pjesama
Tih prolaze mi kroz sve rane
Kao ponoćni glas česama
Il u beharu prvom grane.
I ko da zaboravljam Jehovinu uzdu
Dok mislim, nad ovom blatnom rijekom:
Majakovski nikad nije Zemljom uzduž
Išao, već svagda poprijeko.
I, ko zna, Zogović, iz zagrobnih tmuša,
Tačnije, njegov prah iz urne
U Dečanima, možda, jošter krasnu,
Kao u Mašnici, junsku kišu sluša
I padaju mu na pamet azurne
Rime i zatim u nebiću gasnu.
I kao da sam se ponad Rumije,
Možda čak ponad Anda
Vinuo, gdje ništa ne mogu da kažem
Ali još mogu da se sjećam:
Bože, tačni li su stihovi Fernanda
Pesoe: više ne umijem
Uspješno sebe da lažem
I zato više ništa ne osjećam.
22.
Pojila me čemerom i jedom
I držala me blizu svoga lica
Kao Bogorodica
Čedo.
Rosa iz džehenema/6
(bilješke za poemu)
20.
Ta misao često dođe pred svanuća,
Skupa s mirluhom zavičajnih venja
Što dušu nudi nepoznatom vjerom,
Ili bar val svagda neznana ganuća
Ratosilja me traljavoga mesa
Koje tad gledam kao s vrha Prenja,
Dođe mi nakon onih noći zaman
Probdjevenih za kompjuterom,
(Šta sa tim s ćorcima, ili sa hicima
Ispaljivanim u nebesa?
I šta sa ovim fatamorganama
Koje kazuju da pustinjom lutam
Jer mi noga skrenu sa pravoga puta?)
Kad se ćutim kao klenov list opao,
I kada se sluti, po ptičijim kricima,
Da je svaka duša na svijetu sama –
Osvitna misao da sam ukopao
Ašovom se u stih i da povlačenja
Nema mi, kao ni vojnicima
Kojima su iz leđa kuće
Sa njihovom djecom i ženama
I ptičijim jatom što cvrkuće
Iz niskog drijenja.
I tada mislim: srce će s visine
Da padne, kao ptica pogođena
Dok je pjevala, ako veza njena
Sa Papama se zasvagda prekine.
21.
A kad veliku poeziju štijem –
Često, kao da mi je u duši
Onaj iz djetinjstva dan svetog Ilije
Sa vjetrom koji usta suši.
I ponajljepše od pjesama
Tih prolaze mi kroz sve rane
Kao ponoćni glas česama
Il u beharu prvom grane.
I ko da zaboravljam Jehovinu uzdu
Dok mislim, nad ovom blatnom rijekom:
Majakovski nikad nije Zemljom uzduž
Išao, već svagda poprijeko.
I, ko zna, Zogović, iz zagrobnih tmuša,
Tačnije, njegov prah iz urne
U Dečanima, možda, jošter krasnu,
Kao u Mašnici, junsku kišu sluša
I padaju mu na pamet azurne
Rime i zatim u nebiću gasnu.
I kao da sam se ponad Rumije,
Možda čak ponad Anda
Vinuo, gdje ništa ne mogu da kažem
Ali još mogu da se sjećam:
Bože, tačni li su stihovi Fernanda
Pesoe: više ne umijem
Uspješno sebe da lažem
I zato više ništa ne osjećam.
22.
Pojila me čemerom i jedom
I držala me blizu svoga lica
Kao Bogorodica
Čedo.
< juni 2010, decembar 2012, maj 2013>