Roman o veteranima rata iz 1991. koji u kućama i stanovima drže arsenale oružja koje će jednom upotrijebiti

Đeram pijaca jedna je od mnogobrojnih beogradskih tržnica, nalazi se na Zvezdari, pri Bulevaru kralja Aleksandra, u jednom mogućem centru ovoga policentričnog grada. Ispred Đerma, na plavoj stoličici, stoji ili sjedi jedan i po vas dan izvikuje parole. Jedan dan viče: “Vlast ima kapacitet!” Drugi dan viče: “Vlada je obezbedila ambijent!” Treći dan: “Naša država je napravila veliki pomak!” Prolaznicima, kao i policiji, djeluje bezopasno. Takvi su tipovi antropološki inventar trga, stadiona, tržnice u svakome većem južnoslavenskom gradu. Blese, luđaci, jurodivi, koji su ostavili pamet u ratovima devedesetih. On živi tu, u blizini Đerma, ima garsonijeru i u garsonijeri bogat arsenal oružja i municije. I to je karakteristično: mirni i bezopasni sredovječni muškarac koji po cijeli dan visi u kvartovskom bircu ili na tržnici u Zagrebu, Beogradu ili bilo kojem gradu, neobično je često naoružaniji od prosječne ratne bojne, i vrlo je vjerojatno da će jednoga dana zapucati. Ili će u susjedovu avliju baciti ručnu bombu, ili će se sa ženom i tek rođenim djetetom raznijeti u spavaćoj sobi…

Takav jedan lik, srpski dragovoljac iz 1991, veteran bitaka za Pakrac, ratni svatković, junak je ovog romana. Ustvari, unutarnjeg monologa glavnog junaka, koji svaki put započinje kao obraćanje stanovitom Pepiju, za kojeg u početku shvaćamo da je njegov ratni drug. Pepi se tu svako malo pojavljuje, uglavnom kada se nešto zakomplicira, kada se ni iz čega stvori nekakva drama.

Kada bismo baš morali stilski etiketirati i na policama književnog supermarketa rasporediti ovaj roman, nabrzinu bismo smislili da je napisan u duhu nečega što ćemo upravo nazvati psihotičnim hiperrealizmom. Zemljovid “Pakraca” savršeno je precizan, pažljivo konstruiran i toponimski određen prostor koji zahvaća nekoliko ulica pri Bulevaru kralja Aleksandra i oko njega. Vrijeme i mjesto zbivanja gotovo da su žurnalistički vjerodostojni. Pisac simulira savršenu ravnodušnost prema eventualnim gubicima u smislu i značenju ambijentiranja, koji prirodno nastupaju s protokom vremena i s gubitkom šireg društvenog konteksta u kojem je priča nastajala. Važan element čarolije “Pakraca” u tome je što su kontekst zbivanja u romanu u vrijeme izlaska knjige – jesen i zima 2023. na 2024. – i kontekst zbivanja izvan romana, tamo odakle čitatelj stiže, zapravo istovjetni. Kao da čitate vijest koja je na portalu upravo objavljena, a govori o nečemu što se prije deset minuta dogodilo ispred vašeg haustora. Doba je vladavine Aleksandra Vučića – poimence ga se ne spominje, ali se podrazumijevaju, efektno uvode i opisuju elementi društva koje je stvorio – tridesetak je godina od rata, ali svejedno su taj rat i njegove posljedice temelj, početak i kraj svake nacionalne politike. Jednako kao i u Hrvatskoj, samo na različit način i s jednom važnom suprotnom pretpostavkom. Možda će se nekome učiniti da Hrvatska, sa stanovišta dugoročnih društvenih ili nacionalnih interesa, u tom ratu nije pobijedila; naprosto zato što je to bio takav rat, vodio se za etnički i kulturološki čiste vrijednosti, te za iste takve etnički i kulturološki čiste teritorije, pa se, sa stanovišta hrvatske povijesti i identiteta, u takvom ratu ne može ni pobijediti. Ali kako je novokomponirani hrvatski nacionalizam zasnovan na uvjerenju da se u domovinskom ratu pobijedilo, a ratni su veterani uzdignuti u povlaštenu klasu čuvara nacionalne revolucije, tako je, možda, i istina da je Hrvatska ovakva kakva danas jest u ratu – pobijedila. Više nekadašnju i povijesnu sebe, nego svoje neprijatelje. Ali kada je o Srbiji i Srbima riječ, tu dvojbi ni rasprava nema: rat iz 1991. Srbija je bez sumnje izgubila, a hrvatskim se Srbima dogodila narodna katastrofa. I onda, logično, srpski ratni veterani su, za razliku od hrvatskih ratnih veterana, obespravljena klasa kojoj se, mimo uskraćenih svih onih beriva kojima su čašćeni njihovi kolege s druge strane nišana, ne priznaje ni pravo na sjećanje. Ono što im je, međutim, zajedničko jest “partizanska bolest” ili, kako se to danas lijepo kaže, PTSP, koja za svoj krajnji simptom i konačno materijalno i simbolično samoostvarenje ima sve te arsenale oružja po kućama i stanovima. Pa onda i jedni i drugi pucaju ili dižu ruku na sebe i na svoje bližnje.

No, vratimo se upravo patentiranoj stilskoj formaciji romana “Pakrac”: psihotični hiperrealizam. Što je, dakle, psihotično, ako su hiperrealistično predstavljeni prostor i vrijeme u kojemu se priča zbiva? Psihotičan je glavni junak, dakle sam pripovjedač, i tu dolazimo do onog zbog čega “Pakrac” Vladana Matijevića jest neočekivano remek-djelo suvremene srpske književnosti, ali i književnosti o ex-jugoslavenskim ratovima, općenito. Naime, umjesto da se bavi rastrojstvom glavnoga junaka, umjesto da sa strane promatra gubitak njegovih veza sa stvarnošću, ili da slika njegove duševne patnje i sav užas unutarnjih preživljavanja žrtava PTSP-a – što je, odavno već, opće mjesto svih srpskih, hrvatskih i bosanskih ratnih knjiga i filmova, pisac čini nešto drugo: on čitatelja na prevaru uvodi u dušu i glavu glavnog junaka, tojest pripovjedača, i priču tako vodi da još do duboko u roman čitatelju nije do kraja bistro i jasno što je tu stvarno, a što pripovjedač umišlja, tko je u “Pakracu” stvaran, a tko je samo okupirao dio pripovjedačeve ličnosti i svijesti. Matijević u tome ne samo da je filigranski precizan u vođenju svih niti, putova i prečaca priče, nego on ludilo, raspad ličnosti, duševno rastrojstvo prikazuje na način na koji to, ali doista, nije činio nitko u našim književnostima. Čovjek, kada se zatekne u vlastitoj duši, nikada ne može biti lud. Lud je samo za one druge. Ovo je roman o perspektivi i iz perspektive vlastitog ludila, roman zastrašujuće jasnoće: psihotični hiperrealizam.

Glavni junak jednog se dana, u ono nedoba svijeta, godine 1991, na ulici, na uličnome štandu usred Beograda, prijavio u dragovoljce, i završio na Pakracu. Zašto se prijavio? Na to pitanje, koje mu, naravno, više nitko ne postavlja, ali koje mu se samo od sebe vraća, on odgovara na različite načine i iz više perspektiva. I sve što kaže je istina, ali nikad ta istina nije cijela. Jedno su obiteljske prilike, relativno uobičajena dinamika odnosa između sina i roditelja. Drugo su jadi nikad dovršenih puberteta, neuspjela i kilava studiranja. Treće je, pak, ono što se u velikoj mjeri opire jednostavnim formulacijama, a što bi se moglo nazvati duhom epohe. Ili tačnije, duhom povijesnog trenutka. Taj duh glavnog junaka odnio je ravno na Pakrac. Postoji, naravno, i ono četvrto, i peto… Vladan Matijević kao da je dugih trideset godina bio pažljiv i vrlo tih promatrač, u čiju su se svijest i memoriju utiskivali razlozi za odlazak u rat. 

Pripovjedač u sebi nosi predratne jugoslavenske sentimente. Karakteristične, obične. On u sebi nosi sentimente srpskog dragovoljca koji 1991. ratuje u Hrvatskoj. I ti su sentimenti vrlo karakteristični, pa i obični. U njemu postoji i onaj treći, poraženi i pregaženi srpski građanin, Beograđanin koji kao da fizički, emocionalno i duhovno proizlazi iz tih ulica u kojima je trajno zatočen. Sve tri skupine sentimenata posve prirodno obitavaju u jednome čovjeku, u jednoj osobi. O Hrvatima, tojest o Kroatima, on istovremeno govori kao onaj tko ih je ubijao i tko je od njih bio ubijan, ali u njegovom odnosu prema njima postoji i nešto partnersko, nešto ortačko, kao i nešto duboko sentimentalno, jugoslavensko. Čitatelj nije do kraja siguran o čemu se tu radi, osim što je riječ o nečemu što je na svaki način autentično. Vladan Matijević je, možda, prvi fiksirao i do kraja opisao emocionalni i intelektualni sklop čovjeka koji je sudjelovao u ratovima od 1991. Pritom, nipošto to nije nužno pogled iz srpske perspektive. Ovaj pisac, naime, u tim ratovima ne traži, pa onda i ne nalazi neki dublji smisao, a samim tim ni perspektiva tu ne može biti srpska ili hrvatska.

“Preci su nas svojim delima odvajkada inspirisali i zato smo ih mi svakim danom sve više voleli. Zato je ovde zavladala svenarodna nekrofilija. Mi smo slavili, mi smo voleli naše mrtvace. Mi smo bili veliki, Pepi, jer smo velike mrtvace slavili. Mi smo u žive ljude pucali, mi smo pucali u sve što se miče, samo smo mrtve voleli.” Tako psihotični pripovjedač opisuje svoj svijet, tako on vidi zaraćene Srbe. U sljedećem trenutku, pak, već je u sadašnjosti, opisuje ono što se upravo zbiva u Beogradu, a što obično pročita u Kuriru (jednom od dva-tri najmoćnija srpska tabloida): “Sinoć se, oko osamnaest časova, učenica beogradske srednje škole obesila u školskom toaletu, jutros je dečak u beogradskoj osnovnoj školi ubio nastavnicu na času poznavanja prirode…” Ili: “Sinoć je na Bulevaru kralja Aleksandra čovek bez odeće glavom razbijao stakla parkiranih automobila, jutros je u Tržnom centru Ušće izbezumljena žena noktima grebala kupce…” Ili: “Sinoć je ispred Skupštine nepoznato lice zabilo šrafciger u srce učesnika protesta za bolji položaj ratnih veterana…” Ili: “Juče je u Višnjičkoj ulici dečko zadavio svoju devojku, raskomadao njeno telo, pa bacio u đubre, noćas su devetnaestogodišnju studentkinju silovala četvorica muškaraca, pa je izbacili iz kola, nakon čega ju je slučajno pokosio drugi vozač…” Ili: “Jutros je radnik iz Fabrike oružja Krušik beogradskim medijima dostavio dokumentaciju koja pokazuje da je ta fabrika, inače u vlasništvu države, trgovala na svoju štetu, sklapajući nepovoljne ugovore po nju samu, sa povlašćenom grupom trgovaca oružjem i da je u tu aferu uključen sam državni vrh. Munjevitom intervencijom policije taj radnik je lišen slobode.” I tako Vladan Matijević izmišlja užase iz gradskih crnih kronika, nadopisuje uz laka mjestimična pretjerivanja svakodnevicu sitnih tabloidnih užasa, da bi povremeno, kao najgoru subverziju, ubacio poneku savršeno autentičnu i istinitu vijest. Kao što je, recimo, ova posljednja. 

Matijević je majstor detalja, pjesnik pripovijedanja. Recimo: “Dečak se jednom rukom držao majci za suknju, drugom je iz dečjeg pištolja pucao u ulične pse. To je bio njegov razgovor sa smrću, psi su bili samo posrednici.” Osim što je tako precizna i poetična ova naoko slučajna slika, ona je istovremeno alegorija rata u kojem je psihotični pripovjedač sudjelovao, alegorija njegova Pakraca. Ili je cijeli taj rat samo alegorija priče o dječaku koji iz dječjeg pištolja puca na ulične pse?

Ova proza je, to smo već dali naslutiti, precizna i sva funkcionalna, poput mehanizma mehaničnog ručnog sata. Vladan Matijević njime upravlja kao kakav sveznajući urar. Većina likova u knjizi, a ima ih nebrojeno, na ovih tristotinjak stranica, funkcionira poput zupčanika i opruga sata. Tako i susjeda Grozda: “Na ulazu u zgradu je stajala komšinka Grozda, držala je teglu sa slatkim od struganih dunja i vodu u čaši.

Izvolite komšija, poslužite se.

Nisam pamtio kada sam pre toga pojeo nešto što u sebi sadrži šećer. Zahvatio sam slatko dva puta, svidelo mi se.

A za šta, komšinka, častite?

Grozda je isprala kašičicu vodom iz flaše koju je držala na stepeništu i iz koje je u čašu posle dosula vodu. Nije to bilo previše higijenski, ali svi u zgradi su bili zdravi.

Kako za šta, pobogu? Zar niste čuli da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Danas je objavljeno.

Nisam čuo, priznao sam joj. Neko vreme sam prećutkivao da ne uviđam kakve to veze ima sa njom, ipak, odučio sam da izokola otkrijem vezu. U isto vreme sam bio spreman da od te rospije umaknem u stan.

Nisam znao, komšinka, da vi pratite književnost.

Bog s vama, komšija, kakvu književnost! Radujem se zbog tog divnog čoveka. Nikada neću zaboraviti kako nas je tih devedesetih podržavao. Vas, barem, ne moram na to da podsećam.”

“Pakrac” je naoko i namah duhovit roman, premda će sam autor u njemu vidjeti noir. Ili je “Pakrac” društveni i povijesno-politički horor, kako će pomišljati ovaj čitatelj. Introspektivno remek-djelo, nakon kog ćete biti vrlo oprezni prije nego što slučajnog prolaznika pogledate u oči. Bolesno društvo ogleda se u pogledima i izrazima lica slučajnih prolaznika, naročito onih koji se čine najbezazlenijima. Pa viču: “Naša država zna da funkcioniše!” Pa viču: “Mi imamo potencijal! Mi imamo studiju izvodljivosti!” I viču: “Beograd je izvoznik stabilnosti!” Ili ne viču ništa, nego samo prolaze ulicom, a čovjek se mrzne u njihovim pogledima. I strepi. Ovo je knjiga ostvarenih strepnji.

Vladan Matijević (1962.) bio bi ugledan pisac među malobrojnim književnim znalcima, ali prilično nepoznat široj kulturnoj javnosti, e da 2003. nije dobio Ninovu nagradu za roman “Pisac izdaleka”. Ninova nagrada u Srbiji i danas proizvodi isti onaj efekt koji Nobelova nagrada proizvede u svijetu: pisca izvede iz anonimnosti i učini ga poznatim, ako već ne i čitanim. Istina, samo lokalno poznatim. Ali južno od Beča i zapadno od Carigrada nema nagrade koja bi se u tom pogledu mogla mjeriti s Ninovom nagradom za roman godine napisan na srpskome jeziku.

Matijević rođen je u Čačku, na čijoj periferiji i danas živi. Osamnaest godina je, stoji u njegovoj biografiji, radio je u tvornici baznih kemikalija. Od 2005. radi u čačanskoj Galeriji Nadežda Petrović. Premda živi daleko od glavnoga grada i od glavnih tokova srpskoga društva, napisao je upečatljivo beogradski roman, jednu od onakvih knjiga kakve ne samo da se upisuju u osobnu iskaznicu grada, nego od kojih biva načinjen njegov portret i freska jedne urbane epohe. Nema sumnje da je srpska kultura u verificiranju stanja stvari neusporedivo ozbiljnija, odraslija i odgovornija od hrvatske, da mnogo više drži do svojih dobrih pisaca, te da ih umije i prepoznati, i uzdići, pa će i “Pakrac” biti ugrađen u živi i fluentni kanon srpske romaneskne i pripovjedne proze. Taj kanon se, naravno, hrvatske književnosti ili njezina glavnog toka, koji je štićen tenkovima, topovima i graničnom policijom, kao i smjernicama i inicijativama Glavnog odbora Matice hrvatske, ne tiče ni na koji način. Ali za čitajuću bi manjinu hrvatskih pisaca, i ostale pismene čeljadi, ovo bi mogla biti važna knjiga. Osim što tematizira nešto što se i nas na najkrvaviji i najtraumatičniji način tiče, Vladan Matijević s tehnikama pripovijedanja svoga psihotičnog hiperrealizma donosi nešto što na hrvatskoga pisca djeluje relaksirajuće. Na čas ga izvodi iz stegnutosti i ukočenosti, iz jezičnog spazma i iz straha od stvarne teme.

“Opšte je poznato, Pepi, da kad staro umre, a novo se još ne rodi, nastupa doba čudovišta.” Doba čudovišta, to je stvarna tema.

Miljenko Jergović 05. 02. 2024.