Knjigu “Roman o Korini” Miljenka Jergovića pročitao sam, odmarajući se, nakon povratka s posla. Ljubavna priča o Dubrovčaninu koji se pod starost iz Amerika vratio kući. Živio je u Los Angelesu, parobrodom doplovio nazad u Dubrovnik, upoznao Mariju, a njihova ljubav će u vremenu postati gradski mit. U jednom povratku do svoga stana on je pokupio mačku koja je imala “pjege u boji pustinje Mojave pred oluju”. Mačku sličnoga izgleda imao je i u egzilu, obje su dobile isto ime – Corazon, a Marija ih je preimenovala, po dubrovački, u Korina. Priča je trostruko posredovana nostalgija, (1) prema Dubrovniku gledanom iz Los Angelesa, (2) prema Los Angelesu gledanom iz Dubrovnika i (3) iz perspektive pisca: nostalgija prema vremenu u kojem je ljubav bila vrijednost po sebi.
Iz književnosti i filma danas je tema velike ljubavi protjerana. Velike ljubavne priče su antagonizam ljubavnika i društva u kojem oni žive. Današnja ljubavna priča je antagonizam ljubavnika. Osjećam potrebu da o tome napišem nešto više, ali mi se žuri da kažem sljedeće: dok sam čitao rukopis, Dubrovčanina iz priče nesvjesno sam poistovjetio s Matom, Hercegovcem iz Drinovaca kojeg sam posve slučajno upoznao u Los Angelesu.
U ljeto 2007. godine sedam dana sam boravio u onom dijelu grada koji se zove Silver Lake i svako jutro svraćao na kafu u restoran “Fred 62”, nekako u isto vrijeme kad i Mato koji tu obavezno doručkuje. Prepoznali smo se po jeziku. “Well, u Drinovcima se rodio an excellent poet, Antun Branko Šimić”, kaže. U Los Angeles je Mato došao kao dječak, ranih pedesetih. Poslije, na fakultetu je igrao košarku (“kad i Krešo Ćosić”), a “kad se Andrija Artuković vratio dolje, pa se o njemu pričalo kao o ličnosti iz historije, meni je to bilo jako čudno, i pretjerano, jer sam se sjećao da smo za stolom skupa gulili krumpir”.
Da li je poznavao Borisa Marunu, hrvatskog pjesnika koji je živio ovdje? Nije. Maruna je, po vlastitoj tvrdnji, u San Pedro doselio onda kad je iz tog gradića otišao Bukowski. Restoran u kojem smo Mato i ja pili svoje kafe, “Fred 62”, lokalna je znamenitost između ostalog i zbog toga što je tamo svraćao pisac po čijim želučanim sklonostima danas na jelovniku imaju sendvič à la Bukowski. A ko je Bukowski?, Mato ne zna, niti mu to znanje treba: u životu ozbiljnih ljudi, onih koji drže do sebe, zapravo i nema prostora za tolike pjesnike, dovoljan je jedan, a taj bi trebao biti velik barem kao Antun Branko Šimić.
Da li je pomišljao da se vrati? Da, vraćao se. I to je jedino važno razlikovanje između Mate i Joze Taraša, junaka “Romana o Korini”. Rekao je: “Tek kad sam u Drinovcima podigao kuću, shvatio sam da je sve moje u Los Angelesu.” Umrla mu je supruga i on se s mukom navikavao na samoću. Rekao je da mu se pokvarila veš-mašina, pa ju je tog jutra popravljao: “Više od pet mjeseci je prošlo otkad je umrla, a ispod veš-mašine nađem vlas njene kose.”
Nisam siguran da je to ispravan način, ali sve što čitam radikalno podređujem svom iskustvu. Recimo, ovih dana čitam i “Muzej nevinosti”, a geografiju Pamukovog Istanbula iz šezdesetih i sedamdesetih sasvim sam preselio na sarajevske ulice iz tog vremena. Sarajevo na kraju sedamdesetih još uvijek je bilo povezano s kosmosom: gdje god sam se zaustavio, mogao se čuti vjetar u granama kestenova, ili žubor vode, a onda je, osamdesetih, prirodne zvukove sasvim preplavila nebitna buka auta i glasne muzike iz kafića. U Istanbulu iz “Muzeja nevinosti” čuje se šum talasa s Bosfora i u taj svijet koji još uvijek nije zagađen ljudskom bukom prirodno staje Pamukova ljubavna priča, a upravo zato mi se čini da današnji čitaoci koji taj tihi svijet nemaju u svome iskustvu, ljubavnike iz ove velike turske priče doživljavaju kao Shakespearove savremenike. I priča o Jozi Tarašu i njegovim Mariji i Korini u “Romanu o Korini” ima vremensku patinu, kao da je pisana pedesetih. Roman je forma nostalgije.
‘Roman je forma nostalgije’
Knjigu “Roman o Korini” Miljenka Jergovića pročitao sam, odmarajući se, nakon povratka s posla. Ljubavna priča o Dubrovčaninu koji se pod starost iz Amerika vratio kući. Živio je u Los Angelesu, parobrodom doplovio nazad u Dubrovnik, upoznao Mariju, a njihova ljubav će u vremenu postati gradski mit. U jednom povratku do svoga stana on je pokupio mačku koja je imala “pjege u boji pustinje Mojave pred oluju”. Mačku sličnoga izgleda imao je i u egzilu, obje su dobile isto ime – Corazon, a Marija ih je preimenovala, po dubrovački, u Korina. Priča je trostruko posredovana nostalgija, (1) prema Dubrovniku gledanom iz Los Angelesa, (2) prema Los Angelesu gledanom iz Dubrovnika i (3) iz perspektive pisca: nostalgija prema vremenu u kojem je ljubav bila vrijednost po sebi.
Iz književnosti i filma danas je tema velike ljubavi protjerana. Velike ljubavne priče su antagonizam ljubavnika i društva u kojem oni žive. Današnja ljubavna priča je antagonizam ljubavnika. Osjećam potrebu da o tome napišem nešto više, ali mi se žuri da kažem sljedeće: dok sam čitao rukopis, Dubrovčanina iz priče nesvjesno sam poistovjetio s Matom, Hercegovcem iz Drinovaca kojeg sam posve slučajno upoznao u Los Angelesu.
U ljeto 2007. godine sedam dana sam boravio u onom dijelu grada koji se zove Silver Lake i svako jutro svraćao na kafu u restoran “Fred 62”, nekako u isto vrijeme kad i Mato koji tu obavezno doručkuje. Prepoznali smo se po jeziku. “Well, u Drinovcima se rodio an excellent poet, Antun Branko Šimić”, kaže. U Los Angeles je Mato došao kao dječak, ranih pedesetih. Poslije, na fakultetu je igrao košarku (“kad i Krešo Ćosić”), a “kad se Andrija Artuković vratio dolje, pa se o njemu pričalo kao o ličnosti iz historije, meni je to bilo jako čudno, i pretjerano, jer sam se sjećao da smo za stolom skupa gulili krumpir”.
Da li je poznavao Borisa Marunu, hrvatskog pjesnika koji je živio ovdje? Nije. Maruna je, po vlastitoj tvrdnji, u San Pedro doselio onda kad je iz tog gradića otišao Bukowski. Restoran u kojem smo Mato i ja pili svoje kafe, “Fred 62”, lokalna je znamenitost između ostalog i zbog toga što je tamo svraćao pisac po čijim želučanim sklonostima danas na jelovniku imaju sendvič à la Bukowski. A ko je Bukowski?, Mato ne zna, niti mu to znanje treba: u životu ozbiljnih ljudi, onih koji drže do sebe, zapravo i nema prostora za tolike pjesnike, dovoljan je jedan, a taj bi trebao biti velik barem kao Antun Branko Šimić.
Da li je pomišljao da se vrati? Da, vraćao se. I to je jedino važno razlikovanje između Mate i Joze Taraša, junaka “Romana o Korini”. Rekao je: “Tek kad sam u Drinovcima podigao kuću, shvatio sam da je sve moje u Los Angelesu.” Umrla mu je supruga i on se s mukom navikavao na samoću. Rekao je da mu se pokvarila veš-mašina, pa ju je tog jutra popravljao: “Više od pet mjeseci je prošlo otkad je umrla, a ispod veš-mašine nađem vlas njene kose.”
Nisam siguran da je to ispravan način, ali sve što čitam radikalno podređujem svom iskustvu. Recimo, ovih dana čitam i “Muzej nevinosti”, a geografiju Pamukovog Istanbula iz šezdesetih i sedamdesetih sasvim sam preselio na sarajevske ulice iz tog vremena. Sarajevo na kraju sedamdesetih još uvijek je bilo povezano s kosmosom: gdje god sam se zaustavio, mogao se čuti vjetar u granama kestenova, ili žubor vode, a onda je, osamdesetih, prirodne zvukove sasvim preplavila nebitna buka auta i glasne muzike iz kafića. U Istanbulu iz “Muzeja nevinosti” čuje se šum talasa s Bosfora i u taj svijet koji još uvijek nije zagađen ljudskom bukom prirodno staje Pamukova ljubavna priča, a upravo zato mi se čini da današnji čitaoci koji taj tihi svijet nemaju u svome iskustvu, ljubavnike iz ove velike turske priče doživljavaju kao Shakespearove savremenike. I priča o Jozi Tarašu i njegovim Mariji i Korini u “Romanu o Korini” ima vremensku patinu, kao da je pisana pedesetih. Roman je forma nostalgije.