Što se dogodilo s Rokom Grdelinom? Posljednji put je viđen kratko pred zoru 6. lipnja na autocesti Split – Zagreb. Nadzorna kamera na benzinskoj pumpi kod Gospića snimila ga je u 4.36. Natočio je gorivo u crni Volkswagenov terenac i ušao. Jure Rukavina, dvadesetsedmogodišnji zaposlenik na pumpi, sjeća se kako je bio raščupan, smeten, u razderanoj i prljavoj ružičastoj polo majici, pod nosnicama je imao smeđe mrlje od osušene krvi i ogrebotinu na vratu. Osim goriva uzeo je i cigarete i pola litre vinjaka, sve zajedno 416,70 kuna. Čekajući ostatak novca, otvorio je bocu i žudno potegao jedan dug, obilan gutljaj. Rukavina procjenjuje da je možda i trećinu vinjaka popio.
“Roko!” prepoznao ga je tada policajac Ivica Maruna, koji je s kolegom Petrom Matoševićem u pusti noćni sat bio jedini gost u kafiću na pumpi. “Roko, legendo, popij nešto s nama!”
Grdelin se s dvojicom iz patrole na autocesti zadržao dvadesetak minuta, fotografirao se s njima, potpisao im se s posvetom za njihove žene i nećake, a onda, šale radi, i na Matoševićevu sivu službenu košulju kratkih rukava i usput popio još dva dupla vinjaka.
“Roko, srca mi, kad te vidim, žao mi je da nisam peder”, rekao je Maruna, na što su se trojica muškaraca veselo zahihotala.
Matošević je zatim mobilnim telefonom snimio još jednu fotografiju, gdje nasmijani Maruna, s nakriviljenom policijskom kapom, kleči licem gotovo uz same Grdelinove prepone, lijevom rukom kao da drži Grdelinov penis, a desnom zadovoljno pokazuje podignutim palcem.
Policajci su ispratili Grdelina do pred ulaz. On je ušao u terenac, ali samo nekoliko trenutaka kasnije spustio je prozor i zapanjeno doviknuo:
“Ljudi, nema mi volana!”
“Roko, glupane, sjeo si na zadnji sic!” odgovorio mu je Matošević gotovo plačući od smijeha.
Grdelin se pljesnuo po čelu, kao da bi rekao “baš sam blesav”, a onda premjestio naprijed, upalio motor, mahnuo policijskim službenicima i nastavio putovanje.
Desetak minuta kasnije, na zavoju vijadukta iznad zelene udoline s malim zaseokom, automobilom je probio zaštitnu ogradu, očito u velikoj brzini jer je preletio dobrih petnaest metara, udario u jednu kuću i s treskom se zaustavio u obližnjoj štali.
Pedesettrogodišnji Ljubomir Zorić iz Ličkog Osoja sneno je mokrio kad je iznenada nešto kao eksplodiralo i nekakva golema tamna masa iskreći strelovito sunula ispred prozora kupaonice. Bubnula je u zid takvom silinom da se sve zaljuljalo, stakla su prsnula i predmeti popadali. Bilo je to, pripovijeda, vrlo nalik događaju otprije dvadesetak godina kad je kuću izravno pogodila granata iz srpske haubice od sto pedeset pet milimetara. Instinktivno se bacio na pločice i neodređeno dugo ležao oduzet od strave i pokriven prašinom i komadićima popucale žbuke. Nešto se sabrao istom kad je njegova supruga Marijana iz spavaće sobe vrisnula:
“Ljubo! Ljubo, dragi, šta je ovo bilo?!”
“Lezi tamo i ne mrdaj!” dobacio joj je on odrješito.
Čekao je dok se nije sve umirilo i tišina ponovno spustila na selo, a onda bojažljivo ustao, izašao u dvorište i na prvom svjetlu zore, pod ljubičastim nebom na kojem je blijedio veliki okrugli mjesec, s užasom opazio kako njegova obiteljska prizemnica više nema ugao koji je zatvarao kuhinju sa smočnicom. Kredenac, frižider, štednjak, otoman, stol i šest stolica, velika smeđa kanta svinjske masti, polica ispunjena staklenkama džemova i ukiseljenog voća i nova, još neotplaćena bijela škrinja za zamrzavanje zjapili su kroz široku rupu u zidu.
U čarapama oprezno gazeći preko šute Zorić je zatim našao automobil napola zabijen u štalu i smjesta ga je ispunila jedna zla slutnja. Ušao je unutra i, zaista, našao kravu Divnu i nejako jednomjesečno tele mrtve pod kotačima njemačke terenske grdosije i to ga je razgnijevilo više od ičega. Nekršćanski je, priznaje, poželio da je vozač poginuo da ga on golim rukama ne bi zadavio. Pogledao je onda, razumljivo, kroz smrskanu šoferšajbu, no vozača tamo nije bilo. Ni na sicu, ni na podu, ni otraga. Kola su bila prazna.
“Divna moja, muko moja neprebolna!” zajaukala je kršeći ruke Marijana u spavaćici, dok se njezin suprug zbunjeno osvrtao po štali. Dotrčali su u to i susjedi, a Ljubomir Zorić je uznemireno šetajući ponavljao:
“Nema ga. Nigdje ga nema.”
“Koga nema, Ljubo?” upitao je netko.
“Zloduha”, dosjetio se on iznenada. “Zloduh mi autom srušio kuću, ubio kravu i tele i nestao.”
Pobožni Ličani prestrašeno su se prekrižili. Srećom, kratko iza toga su u službenom automobilu s plavim rotirajućim svjetlom na mjesto nesreće stigli policajci Maruna i Matošević i, prepoznajući Grdelinov Volkswagen, odbacili sumnju u nadnaravnost događaja. Svejedno, ni oni nisu znali objasniti kamo je Grdelin otišao. Bijeli dan je svanuo dok su okupljeni pretraživali po štali, dvorištu, krumpirištu, šljiviku i ljeskovom gaju koji je počinjao iza ograde imanja. Pozvali su i pojačanje iz Gospića. Dvojica su se vratila čitav kilometar po autocesti, da istraže i slabo vjerojatnu mogućnost da je Grdelin negdje ispao i da su kola nisu bez njega nastavila.
I sve je bilo uzaludno.
Nešto prije osam jedan je portal donio kratku neodređenu vijest o teškoj prometnoj nesreći poznatog pjevača koju su u trenu prenijeli svi mediji u regiji. U svim kafićima, dućanima, uredima, čekaonicama, radionicama, učionicama i sudnicama, u tramvajima, autobusima i taksijima, na svim tržnicama i na društvenim mrežama toga se jutra samo o tome raspravljalo. Državni tajnici trčali su dugačkim hodnicima donoseći novost ministrima i nalazili ih zabrinuto zapiljene u televizijske ekrane.
“Popularni Roko je, gospodine, poginuo!” vikali su s vrata državni tajnici usplahireno, a ministri su ih pokretom ruke upozoravali da se stišaju.
“Automobil je nesumnjivo njegov, kao i crna kožna torbica s lisnicom i dokumentima na podu kod suvozačkog sjedala”, javljao je reporter koji je prvi stigao na lice mjesta. “Tijela, međutim, nema.”
“Kako nema?” čudio se voditelj jutarnjeg programa nacionalne mreže.
“Eto, nema.”
“Što policija kaže? Znaju li barem je li Grdelin živ?”
Reporter je bespomoćno slegnuo ramenima.
Ova čudna zagonetka, čudnija od ičega u jednom životu ispunjenom mnogim čudnovatostima, nije se razriješila ni u idućih nekoliko dana, unatoč intenzivnoj potrazi temeljnih i specijalnih policijski snaga, vojske, vatrogasaca, lovaca, skauta i rendžera iz Nacionalnog parka Plitvice. Nisu pomogli ni psi ni helikopter Gorske službe spašavanja ni viskovi vidovnjaka.
Roko Grdelin, nesumnjivo najveća i najsjajnija od svih naših estradnih zvijezda, naprosto je nekako iščezao.
Roko Grdelin
Prolog romana u nastajanju
Što se dogodilo s Rokom Grdelinom? Posljednji put je viđen kratko pred zoru 6. lipnja na autocesti Split – Zagreb. Nadzorna kamera na benzinskoj pumpi kod Gospića snimila ga je u 4.36. Natočio je gorivo u crni Volkswagenov terenac i ušao. Jure Rukavina, dvadesetsedmogodišnji zaposlenik na pumpi, sjeća se kako je bio raščupan, smeten, u razderanoj i prljavoj ružičastoj polo majici, pod nosnicama je imao smeđe mrlje od osušene krvi i ogrebotinu na vratu. Osim goriva uzeo je i cigarete i pola litre vinjaka, sve zajedno 416,70 kuna. Čekajući ostatak novca, otvorio je bocu i žudno potegao jedan dug, obilan gutljaj. Rukavina procjenjuje da je možda i trećinu vinjaka popio.
“Roko!” prepoznao ga je tada policajac Ivica Maruna, koji je s kolegom Petrom Matoševićem u pusti noćni sat bio jedini gost u kafiću na pumpi. “Roko, legendo, popij nešto s nama!”
Grdelin se s dvojicom iz patrole na autocesti zadržao dvadesetak minuta, fotografirao se s njima, potpisao im se s posvetom za njihove žene i nećake, a onda, šale radi, i na Matoševićevu sivu službenu košulju kratkih rukava i usput popio još dva dupla vinjaka.
“Roko, srca mi, kad te vidim, žao mi je da nisam peder”, rekao je Maruna, na što su se trojica muškaraca veselo zahihotala.
Matošević je zatim mobilnim telefonom snimio još jednu fotografiju, gdje nasmijani Maruna, s nakriviljenom policijskom kapom, kleči licem gotovo uz same Grdelinove prepone, lijevom rukom kao da drži Grdelinov penis, a desnom zadovoljno pokazuje podignutim palcem.
Policajci su ispratili Grdelina do pred ulaz. On je ušao u terenac, ali samo nekoliko trenutaka kasnije spustio je prozor i zapanjeno doviknuo:
“Ljudi, nema mi volana!”
“Roko, glupane, sjeo si na zadnji sic!” odgovorio mu je Matošević gotovo plačući od smijeha.
Grdelin se pljesnuo po čelu, kao da bi rekao “baš sam blesav”, a onda premjestio naprijed, upalio motor, mahnuo policijskim službenicima i nastavio putovanje.
Desetak minuta kasnije, na zavoju vijadukta iznad zelene udoline s malim zaseokom, automobilom je probio zaštitnu ogradu, očito u velikoj brzini jer je preletio dobrih petnaest metara, udario u jednu kuću i s treskom se zaustavio u obližnjoj štali.
Pedesettrogodišnji Ljubomir Zorić iz Ličkog Osoja sneno je mokrio kad je iznenada nešto kao eksplodiralo i nekakva golema tamna masa iskreći strelovito sunula ispred prozora kupaonice. Bubnula je u zid takvom silinom da se sve zaljuljalo, stakla su prsnula i predmeti popadali. Bilo je to, pripovijeda, vrlo nalik događaju otprije dvadesetak godina kad je kuću izravno pogodila granata iz srpske haubice od sto pedeset pet milimetara. Instinktivno se bacio na pločice i neodređeno dugo ležao oduzet od strave i pokriven prašinom i komadićima popucale žbuke. Nešto se sabrao istom kad je njegova supruga Marijana iz spavaće sobe vrisnula:
“Ljubo! Ljubo, dragi, šta je ovo bilo?!”
“Lezi tamo i ne mrdaj!” dobacio joj je on odrješito.
Čekao je dok se nije sve umirilo i tišina ponovno spustila na selo, a onda bojažljivo ustao, izašao u dvorište i na prvom svjetlu zore, pod ljubičastim nebom na kojem je blijedio veliki okrugli mjesec, s užasom opazio kako njegova obiteljska prizemnica više nema ugao koji je zatvarao kuhinju sa smočnicom. Kredenac, frižider, štednjak, otoman, stol i šest stolica, velika smeđa kanta svinjske masti, polica ispunjena staklenkama džemova i ukiseljenog voća i nova, još neotplaćena bijela škrinja za zamrzavanje zjapili su kroz široku rupu u zidu.
U čarapama oprezno gazeći preko šute Zorić je zatim našao automobil napola zabijen u štalu i smjesta ga je ispunila jedna zla slutnja. Ušao je unutra i, zaista, našao kravu Divnu i nejako jednomjesečno tele mrtve pod kotačima njemačke terenske grdosije i to ga je razgnijevilo više od ičega. Nekršćanski je, priznaje, poželio da je vozač poginuo da ga on golim rukama ne bi zadavio. Pogledao je onda, razumljivo, kroz smrskanu šoferšajbu, no vozača tamo nije bilo. Ni na sicu, ni na podu, ni otraga. Kola su bila prazna.
“Divna moja, muko moja neprebolna!” zajaukala je kršeći ruke Marijana u spavaćici, dok se njezin suprug zbunjeno osvrtao po štali. Dotrčali su u to i susjedi, a Ljubomir Zorić je uznemireno šetajući ponavljao:
“Nema ga. Nigdje ga nema.”
“Koga nema, Ljubo?” upitao je netko.
“Zloduha”, dosjetio se on iznenada. “Zloduh mi autom srušio kuću, ubio kravu i tele i nestao.”
Pobožni Ličani prestrašeno su se prekrižili. Srećom, kratko iza toga su u službenom automobilu s plavim rotirajućim svjetlom na mjesto nesreće stigli policajci Maruna i Matošević i, prepoznajući Grdelinov Volkswagen, odbacili sumnju u nadnaravnost događaja. Svejedno, ni oni nisu znali objasniti kamo je Grdelin otišao. Bijeli dan je svanuo dok su okupljeni pretraživali po štali, dvorištu, krumpirištu, šljiviku i ljeskovom gaju koji je počinjao iza ograde imanja. Pozvali su i pojačanje iz Gospića. Dvojica su se vratila čitav kilometar po autocesti, da istraže i slabo vjerojatnu mogućnost da je Grdelin negdje ispao i da su kola nisu bez njega nastavila.
I sve je bilo uzaludno.
Nešto prije osam jedan je portal donio kratku neodređenu vijest o teškoj prometnoj nesreći poznatog pjevača koju su u trenu prenijeli svi mediji u regiji. U svim kafićima, dućanima, uredima, čekaonicama, radionicama, učionicama i sudnicama, u tramvajima, autobusima i taksijima, na svim tržnicama i na društvenim mrežama toga se jutra samo o tome raspravljalo. Državni tajnici trčali su dugačkim hodnicima donoseći novost ministrima i nalazili ih zabrinuto zapiljene u televizijske ekrane.
“Popularni Roko je, gospodine, poginuo!” vikali su s vrata državni tajnici usplahireno, a ministri su ih pokretom ruke upozoravali da se stišaju.
“Automobil je nesumnjivo njegov, kao i crna kožna torbica s lisnicom i dokumentima na podu kod suvozačkog sjedala”, javljao je reporter koji je prvi stigao na lice mjesta. “Tijela, međutim, nema.”
“Kako nema?” čudio se voditelj jutarnjeg programa nacionalne mreže.
“Eto, nema.”
“Što policija kaže? Znaju li barem je li Grdelin živ?”
Reporter je bespomoćno slegnuo ramenima.
Ova čudna zagonetka, čudnija od ičega u jednom životu ispunjenom mnogim čudnovatostima, nije se razriješila ni u idućih nekoliko dana, unatoč intenzivnoj potrazi temeljnih i specijalnih policijski snaga, vojske, vatrogasaca, lovaca, skauta i rendžera iz Nacionalnog parka Plitvice. Nisu pomogli ni psi ni helikopter Gorske službe spašavanja ni viskovi vidovnjaka.
Roko Grdelin, nesumnjivo najveća i najsjajnija od svih naših estradnih zvijezda, naprosto je nekako iščezao.