Dolaze naši roditelji u strane zemlje, dolaze u nekakve Kanade, Amerike, Njemačke, Australije, Švedske – dolaze, a nikada u njih neće stići. Uče strane jezike čije je čudne riječi teško izgovarati, jezike u kojima nikada neće biti ono što doista jesu. Jer ne može čovjek potpuno živjeti u jeziku u koji je prekasno ušao. Trude se prilagoditi novim društvenim normama koje su im smiješne, čudne, nerazumljive, nadasve teško prihvatljive. Radikalne promjene nerijetko su teške, mučne, a kud ćeš veće od promjene životne i jezičke sredine u poznim godinama života. Teško je ostaviti i poznate ulice, i prijatelje, i jezik svoj, i dom svoj, i biti svjestan da godinama sticano znanje, iskustvo i ugled prelaze u oblak apstraktnoga, postaju bezvrijedan prah, a malo je vremena i previše je nepoznanica, prevelika je provalija da bi se sve gradilo ispočetka.
Žive oni tako u tim stranim zemljama, a u sebi su još uvijek u svojoj zemlji i u svom jeziku. I dok se bore s privikavanjem na novu sredinu, ona iz koje su potekli već je davno prestala biti ono što njima jeste. Pa kad posjete, urijetko, ono što su nekada kućom zvali, vide da im ni tamo mjesta nije. Vraćaju se u svoje Amerike, u svoje Kanade, u svoje Australije, rade tamo poslove kojima nisu vični, cijedi se imigrantski znoj nemilice za bijedne pare namijenjene marginalcima i onima čiji je voz prekasno stigao u “obećanu zemlju”, zatim odlaze u penziju i bivaju nagrađeni vremenom koje će teško smisleno ispuniti. Žive na rubovima nove sredine, ili potpuno van nje, ako su na početku i imali iluzija o integraciji, odbacuju ih, pa se vremenom zatvaraju u sebe i u uski krug sunarodnika. Na svakom se druženju, svakom sijelu, vraćaju u prošlost, sjećaju se svoje čaršije, dragih ljudi u njoj, mladosti. Prepričavaju se stotinu puta ispričane priče i uvijek lijepo zvuče, uvijek nacrtaju osmijeh na licu i onoga koji priča i onih koji slušaju.
I onda strašna neminovnost koja nas sve čeka. Zatvara se životni krug koji je presjekao nekoliko zemalja ili čak kontinenata. Odlaze naši roditelji, odlaze a da u sebi nikada potpuno nisu stigli u daleke i čudne zemlje u kojima su tijelom boravili.
Roditelji
Žive oni tako u tim stranim zemljama, a u sebi su još uvijek u svojoj zemlji i u svom jeziku. I dok se bore s privikavanjem na novu sredinu, ona iz koje su potekli već je davno prestala biti ono što njima jeste. Pa kad posjete, urijetko, ono što su nekada kućom zvali, vide da im ni tamo mjesta nije. Vraćaju se u svoje Amerike, u svoje Kanade, u svoje Australije, rade tamo poslove kojima nisu vični, cijedi se imigrantski znoj nemilice za bijedne pare namijenjene marginalcima i onima čiji je voz prekasno stigao u “obećanu zemlju”, zatim odlaze u penziju i bivaju nagrađeni vremenom koje će teško smisleno ispuniti. Žive na rubovima nove sredine, ili potpuno van nje, ako su na početku i imali iluzija o integraciji, odbacuju ih, pa se vremenom zatvaraju u sebe i u uski krug sunarodnika. Na svakom se druženju, svakom sijelu, vraćaju u prošlost, sjećaju se svoje čaršije, dragih ljudi u njoj, mladosti. Prepričavaju se stotinu puta ispričane priče i uvijek lijepo zvuče, uvijek nacrtaju osmijeh na licu i onoga koji priča i onih koji slušaju.
I onda strašna neminovnost koja nas sve čeka. Zatvara se životni krug koji je presjekao nekoliko zemalja ili čak kontinenata. Odlaze naši roditelji, odlaze a da u sebi nikada potpuno nisu stigli u daleke i čudne zemlje u kojima su tijelom boravili.