18. siječnja mamin je rođendan. Navršila bi devedeset godina. Željela ih je, nije bila umorna od života, od čitanja. “Tko zna hoće li biti knjigâ tamo gdje idem”: nisam čuo da se itko nada onkraju sazdanu od knjiga. Pravile su joj društvo češće nego ja.
Velike romane Prousta, Dostojevskog, Tolstoja, iznova je čitala danju a i noću, kad bi je napustio san.
“Daj reci mi nešto, ne ostavlja me tako”: izgovorila bi mi iznenada kiticu iz neke pjesme, za naših večera, kad bih ja bio više šutiljiv i zatvoren, šutljiv i prazan od dana provedenog na radilištu. Jeo bih razmišljajući o ulomku pročitanom toga jutra, o kuki koju nisam uspio zadržati te nedjelje, pokušavajući savladati liticu.
“Daj reci mi nešto, ne ostavlja me tako”: trgnuo bih se od odsutnosti glupim osmijehom, ne znajući govoriti ni praviti joj društvo koje joj je trebalo. Njezin glas koji je razbijao tišinu kiticom iz te pjesme, danas mi odzvanja u glavi, poput zubobolje.
Ali ona je bila ta koja je govorila: čitala je troje dnevne novine, jedne iz Napulja, slušala je i kako ih čitaju na radiju, pratila je tv-dnevnik. Obavještavala me o događajima u svijetu kroz svoje osjećaje i gledišta. Zauzimala bi stranu, branila, optuživala. Htjela me svrstati u neki svoj gnjev, inat, suosjećanje. Podsticala me, a ja sam već imao svoje posvemašnje podsticaje.
O mojoj prošlosti nije pitala niti je htjela znati. Za nju sam ja bio pisac i gotovo.
Pričala mi je priče o lijepim vremenima, koje su nadolazile ili iščezavale, album obiteljskih figurica izlistanih ponekad uvečer uz priču. Slušao sam i preslušavao imena ljudi koji su njoj bili dragi a za mene ugašeni. Osjećao sam se daleko a griješio sam. Ticale su me se sve te figurice iz njezina albuma. Bio sam sazdan od njih, bile su moji sastojci, više nego rođaci. Kroz te ljude pričala mi je o meni. Davala mi je do znanja da sam ja to mnoštvo.
Sada je i ona dio svega skupljenog. Uvečer u kuhinji, sjedeći za našim pustim stolom, žvačem svoju večeru s pogledom u tanjuru i gutam te nestašice od kojih sam sazdan.
Rođendan
18. siječnja mamin je rođendan. Navršila bi devedeset godina. Željela ih je, nije bila umorna od života, od čitanja. “Tko zna hoće li biti knjigâ tamo gdje idem”: nisam čuo da se itko nada onkraju sazdanu od knjiga. Pravile su joj društvo češće nego ja.
Velike romane Prousta, Dostojevskog, Tolstoja, iznova je čitala danju a i noću, kad bi je napustio san.
“Daj reci mi nešto, ne ostavlja me tako”: izgovorila bi mi iznenada kiticu iz neke pjesme, za naših večera, kad bih ja bio više šutiljiv i zatvoren, šutljiv i prazan od dana provedenog na radilištu. Jeo bih razmišljajući o ulomku pročitanom toga jutra, o kuki koju nisam uspio zadržati te nedjelje, pokušavajući savladati liticu.
“Daj reci mi nešto, ne ostavlja me tako”: trgnuo bih se od odsutnosti glupim osmijehom, ne znajući govoriti ni praviti joj društvo koje joj je trebalo. Njezin glas koji je razbijao tišinu kiticom iz te pjesme, danas mi odzvanja u glavi, poput zubobolje.
Ali ona je bila ta koja je govorila: čitala je troje dnevne novine, jedne iz Napulja, slušala je i kako ih čitaju na radiju, pratila je tv-dnevnik. Obavještavala me o događajima u svijetu kroz svoje osjećaje i gledišta. Zauzimala bi stranu, branila, optuživala. Htjela me svrstati u neki svoj gnjev, inat, suosjećanje. Podsticala me, a ja sam već imao svoje posvemašnje podsticaje.
O mojoj prošlosti nije pitala niti je htjela znati. Za nju sam ja bio pisac i gotovo.
Pričala mi je priče o lijepim vremenima, koje su nadolazile ili iščezavale, album obiteljskih figurica izlistanih ponekad uvečer uz priču. Slušao sam i preslušavao imena ljudi koji su njoj bili dragi a za mene ugašeni. Osjećao sam se daleko a griješio sam. Ticale su me se sve te figurice iz njezina albuma. Bio sam sazdan od njih, bile su moji sastojci, više nego rođaci. Kroz te ljude pričala mi je o meni. Davala mi je do znanja da sam ja to mnoštvo.
Sada je i ona dio svega skupljenog. Uvečer u kuhinji, sjedeći za našim pustim stolom, žvačem svoju večeru s pogledom u tanjuru i gutam te nestašice od kojih sam sazdan.
*
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić