Robna kuća “Sarajka”

Te posljednje srijede 2005. godine nebo se širom otvorilo, poput vulkana, i kišilo je cijelo prijepodne. Kao da, umjesto nas ono, u ovom turobnom tranzicijskom vremenu, plače za prošlim vremenima i našom, do dna, urušenom prošlošću.

Oko podneva našao sam se u centru Sarajeva, prolazeći između Robne kuće “Sarajka” i nekadašnjeg Kina “Dubrovnik” (danas “Cinema city”). Proći između ove dvije zgrade bilo je nekako i moguće sve do nekadašnje Privredne banke u čijim prostorima je danas BBI (Bosnia Bank Intenational), ali kada sam krenuo Titovom prema nekad poznatoj kafani “Parkuša”, lokve na trotoaru su me usmjeravale ka ogradi do Robne kuće. A ta ograda, koja već nekoliko sedmica opasuje u ratu devastiranu “Sarajku”, postavio je kupac ovog objekta odlučivši, napokon, da Robnu kuću poruši. Sklonivši se od pljuska, ušao sam u “Parkušu”.

Nekad najomiljenije sastajalište Sarajlija, “Parkuša” (zvaničnog naziva kafana “Park”) odavala je, posebno na ovom kišnom i tugaljivom danu, utisak davnominulog vremena, a taj osjećaj su pojačavali prisutni stariji gosti. Danas je to više slastičarna u kojoj se gostima nude kolači, kafa i sokovi.

Birajući mjesto u uglu, iako baš nisam imao nekog izbora jer je kafana bila puna gostiju, smjestio sam se za sto na njenom kraju do staklenog zida koji odvaja objekat od ulice. Imao sam dobar pregled Titove sa “Sarajkom” u gro planu. Prolaznici su nekuda žurili, štiteći se kišobranima od prskajuće vode ispod točkova automobila.

Nekoliko minuta kasnije, dok sam se razgaljivao prvim gutljajima kafe, iznenadio me prizor sa “Sarajke”. Na njenom prvom spratu pojavi se pet-šest radnika sa reflektujućim prslucima i alatom u rukama. Na otvore, gdje su u ratu od eksplozija nestali stakleni zidovi, dvojica radnika su u donjem dijelu zida udarala krampom izbijajući blokove, koji su činili zid. Prvo donji red, potom onaj iznad njega, potkopavajući tako zid. Ali on nije padao. Ostala trojica bi udarala krampom s unutrašnje strane, pokušavajući da sruše pokopani zid. Odjednom im je to uspjelo i zid se urušio na pločnik ispred Robne kuće. Potom su se pomijerali na drugi, treći… zid i tako redom.

Za pola sata uspjeli su očistiti prvi sprat dijela zgrade ispred kojeg je bila šahovska tabla, na kome su sve do jeseni svoje vrijeme trošili penzioneri mudrujućim potezima šahovskih figura.

Dok posmatram rušenje zidova, nešto me stišće u prsima. Nakašljao bih se najrađe i olakšao tu neprijatnost, ali ne mogu. Film počinje da se odmotava…

Početkom sedamdesetih godina, dok je ovaj dio grada, naročito u večernjim satima, bio vrveće šetalište poput mravinjaka, na kome se svake noći od Baščaršije do Velikog parka kretala kolona šetača – i onaj ko nije bio tu nije mogao ni sresti svoje društvo – započela je, prema projektu arhitekte Vladimira Zarahovića, gradnja najveće robne kuće u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon njenog otvaranja postala je – rečeno današnjim žargonom – najveći šoping centar. Prestižno mjesto za kupovinu, ne samo za Sarajlije. Kvalitet i modni trend njene robe jedino je mogao da ugrozi poneki primjerak nabavljen na tršćanskom Ponte Rosu, u “Đovaniju” ili istanbulskoj “Kapali čaršiji”. Ovdje se moglo nabaviti sve, gotovo sve, od igle i konca do televizora, kasnije kompjutera i olimpijskih skija.

U “Sarajku” sam ulazio obično od kina “Dubrovnik”, gdje su me dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada sam ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga. Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao.

Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Filipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari.

Kako nestaje jedan po jedan vanjski zid na “Sarajki”, tako se pojačavaju i moje uspomene na događaje nastale u njoj. Koliko provedenih sati u “Zlatnom restoranu” na posljednjem spratu zgrade? A šta je sa snježnom pahuljicom ispred “Sarajke”? Oh, ona, nastala na pločniku u vrijeme održavanja Sarajevske zimske olimpijade 1984. godine, borila se sve do zadnjeg dana. Nisu je uspjele uništiti ni bradonje sa brda za vrijeme rata 1992-1995. godine, granatirajući je svakodnevno. Oštećena jeste, ali se isticala sve do ovog ljeta, pomalo tužno, kao jedna od uspomena na davnoodržanu Olimijadu u ovom gradu. Kao da je najavljivala svoju i smrt “Sarajke”. Pahulja je, eto, dočekala 21. starosnu dob, a “Sarajka”, nakon nepune tri i po decenije, nestaje u pepelu svojih ruševina.

Pokušavam se sjetiti kada sam posljednji put ušao u ovo zdanje. Pamćenje me izdalo i ne sjećam se. Ali znam da sam još 1999. godine odlazio na kafu u njen jedini dio u prizemlju koji je tada radio, u kafić “Ljiljan”, koji je – bez grijanja – zimi djelovao kao u ratnom vremenu. Taj dio “Sarajke”, sa ulazom od Privredne komore BiH, eto, bio je moje posljednje svratište u njoj.

Sliku Sarajeva, naročito za vrijeme Olimpijade, karakterisala je upravo Robna kuća. Njena svijetloplava fasada, što je bila najava početka osvajanja moderne, nadrealističke arhitekture u gradu, ostala je u svijesti mnogih koji danas, zbog rata u Bosni, obitavaju u Švedskoj, Njemačkoj, Češkoj, Americi, Kanadi i drugim država širom svijeta, i ne znajući da je Sarajevo, eto, izgubilo jedan od svojih modernih prepoznatljivih simbola. Tuga će ih snaći kada dođu, ako navrate, u svoj grad, upravo kao što drži mene ove srijede.

Poslije sat vremena provedenog u bivšoj “Parkuši” izašao sam iz nje, ne znajući da će već sljedeće godine ona, sa napisom “Kraš Choco bar”, biti nešto slično ranijem objektu, ali ipak drugačijem od “Parkuše”.

***
P. S: Koju godinu kasnije na mjestu “Sarajke” iz novih (još dubljih) temelja nikao je BBI centar sa nizom kafana, butika i “Konzumovim” marketom u prizemlju, kroz koje defiluje neka nova generacija Sarajlija koja gotovo da i nije zapamtila “Parkušu”, Olimpijadu, a ni Sarajevo kao centar popmuzike, filma, evropskih košarkaških zvijezda i čega još ne. Na posljednjem spratu BBI centra regionalna televizija “Al džazira Balkan” (Aljaseera Balkans), osnovana arapskim kapitalom, instalirala je svoj studio i pod dirigentskom palicom proslavljenog televizijskog novinara Gorana Milića započinje emitovanje programa za jugoistočnu Evropu na jezicima ovdašnjih naroda, najavljujući pokazivanje i druge strane novinarske istine. Možda baš po “Al Džaziri Balkan” BBI Centar u Sarajevu postane poznat u Evropi, kao što je to nekada u Jugi bila Robna kuća “Sarajka”.

Raif Čehajić 07. 12. 2011.