Tačno u tri sata poslijepodne radnici drvnog kombinata “Gornji Ibar” u Rožajama nahrlili su na kapiju. Kada je portir Rajko Frcula, koji je hramao na jednu nogu, izvuko metalnu zapreku po sredini vratnice, kao da je pukla brana na jezeru Gazivode; na hiljade radnika guralo se da što prije izađe napolje, a već tamo, samo desetak metara od kapije, usporavali su korak, govoreći tako da oni, zapravo, nikud i ne žure.
Nedaleko od kapije stajala su dva čovjeka u policijskoj uniformi.
– Koga li čekaju? – šapatom su se, prolazeći pokraj njih, pitali radnici, okretali se iščekujući da vide na čijim rukama će škljocnuti lisice. Nisu dočekali. Dvojica policajaca zaustaviše trojicu braće Klapija, pa se svi skupa pomjeriše ustranu, kako ne bi bili na putu ostalim radnicima. Nisu se dugo zadržali; braći su kazali da je juče u grad došao jedan Nijemac koji nosi njihovo prezime i da je zatražio da ga, ako je ikako moguće, povežu sa njihovim ocem Murselom.
Trojica braće Klapija, sinovi Murselovi, saslušaše šta im se govori, ali ih nije previše veselilo to što jedan Nijemac sa njihovim prezimenom traži njihovog oca Mursela.
*
Nijemac je juče stigao u grad, smjestio se u hotelu, prijavio u policijski ured, te zamolio da mu uspostave vezu sa Murselom Klapijom, koji je negdje iz okoline ovoga grada. Nijemac je bio potpuno drugačiji od svih koji su izlazili na rožajsku čaršiju i koji su živjeli u ovom gradiću ispod Hajle, u kojem od Mitrova do Đurđeva dana migolje potočanjci koji se slivaju sa obližnjih brda, provlače ispod ledenih samara i završavaju u rijeci Ibar.
*
Još na početku Drugog svjetskog rata Mursela su, dok se pokušavao prebaciti do Rožaja, negdje u blizini Skoplja uhapsili njemački vojnici. Optužen je da radi za partizane, vezali su ga i uputili u logor u Njemačku. Poslije nekoliko mjeseci provedenih u logoru poslat je na prisilni rad u grad Trir, smješten na rijeci Mozel, blizu granice s Luksemburgom. Tu je raspoređen u familiju Petera Rihtera, koji je od početka rata bio na frontu u Poljskoj, negdje blizu ukrajinske granice. Nije mu bilo druge – prihvatio je obavezu i svojski radio na velikom imanju na kojem su se uglavnom sijali krompir i uljana repica.
– I ovo će proći – često je govorio sebi dok bi znojav i premoren posrtao pod teškim vrećama krompira ili uljane repice. Tješio se tako i nadao da će se jednoga dana ponovo obresti u svom selu Lovnici, na sahat hoda od Rožaja.
*
Onoga dana kada je Peter Rihter krenuo u rat prema poljskoj granici, gazdinstvo je predao majci Karli. Iz drhtave ruke svoga sina, koji odlazi na front, Karla je preuzela ključeve od kuće i pojata, poljubila sina u oba obraza i, poželjevši da se vrati živ i zdrav, majčinski zaplakala. Iako vremešna, Karla mudro vođaše računa da se ni u jednom trenutku ne osjeti da gazda Peter nije tu. Svi kućanski poslovi pali su na ruke Marije, supruge Peterove, najljepše žene od svih koje je do tada vidjelo oko Mursela Klapije iz rožajskog sela Lovnice, zarobljenika na prisilnom radu u porodici Rihter u Njemačkoj. Mursel, gorštak jak kao zemlja, teglio je za dvojicu. Nije bilo gazdinstva u cijeloj Njemačkoj koje ne bi poželjelo takvog roba. Bez mnogo priče, a u početku i da je htio govoriti – nije umio, radio je od zvijezde do zvijezde, ne pokazujući znakove umora i dosade.
*
Onoga dana kada je Mursel dovezen u Trir, u policijskom uredu povišenim tonom obrati mu se jedan sa epoletama okićenim na ramenima: – Ni po cijenu života ne smiješ pružiti ruku prema ženama u porodici u kojoj budeš služio, niti ih zagledati… – bio je izričit do zuba naoružani policijski starješina. Ni tu mu nije bilo druge: radio je ne obazirući se na ljepotu Peterove žene, mada je osjećao da ga, svaki put, njena blizina zapljusne toplinom i nekom čudnom, neobjašnjivom radošću. Marija je bila oslobođena poljskih radova, ali je znala, kao ptica iz svog gnijezda, izletjeti iz kuće i pripomagati na njivi; navodila se, kupila izrovani krompir ili uljanu repicu, i tada bi se zabjelasale njene jedre butine. Rob Mursel je uzdisao, ali nije posustajao – radio je, šutio i boga molio da se što prije završi njegovo robovanje.
*
Rob Mursel nije odmah primijetio da Eva, koja već bješe uzela osamnaestu, kćerka njegovog gospodara Petera Rihtera i supruge mu Marije i unuka gospodarice Karle, pogleda u njega. Jedne večeri, dok je ispred podruma kuće istovarao konjska kola, prišla mu je i uhvatila ga za ruku, stegla iz sve snage, a potom se okrenu i ode ko da se ništa nije dogodilo. Bilo je to najradosnije veče koje je palo na Mursela otkako su ga njemački vojnici, sa uperenim šmajserima, zarobili blizu Skoplja, svezali i poslije nekoliko dana, sa stotinama drugih, deportovali u njemački logor, nedaleko od grada Nirnberga.
Mursel razumi poruku i od toga dana svoje poglede sa Marije usmjeri prema Evi. Dan po dan, redali se mjeseci, pa godine.
Mursel robuje, Eva raste.
Već sljedećeg proljeća stasala je u zrelu djevojku koja je vapila za snažnim muškim ramenima, baš onakvim kakva je nosio rob Mursel.
*
Jednoga jutra, zagledajući tako Evu, koja je sakupljala opale jabuke, vrhom cipele sa metalnom pokovicom udarao je u zemlju ispred sebe. Najednom, njegova cipela dohvati nešto tvrdo, nešto što je kucnulo kao kad čekić padne na nakovanj. Mursel se zagleda ispred sebe. Pred njim je, sva zahrđala, ležala velika britva. Obradovao joj se. Istu takvu imao je u kući u svom selu Lovnici kod Rožaja. Jedan Švaba, za vrijeme prošloga rata, koji je sjekao kupus blizu njihove kuće, zagubio ju je u širokim liskama. Kada je Taib, otac Murselov, pokupio ono što je ostalo iza Švabe i bacio kravi u jasle, nešto je zvecnulo. Bila je to sjajna njemačka britva, oštra kao žilet.
U kući Klapija zavladala je radost. U to vrijeme malo je ko u cijelom kraju imao takvu britvu.
– Božji dar – radovao se kao dijete Murselov otac Taib, okretao je u rukama i zagledao glatke korice od slonove kosti u kojima je, kao u ogledalu, vidio svoj lik.
*
Baš kako se tada Taib obradovao njemačkoj britvi koju je pokupio iz jasala u izbi, tako se i Mursel obradovao ovoj sa imanja Petera Rihtera. Ona će ga, od toga dana, podsjećati na zavičaj i kuću o kojoj već godinama ne zna ništa. Ni njegovi o njemu ništa ne znaju. Doduše, nekakav Islam Kalkan, koji je uspio da utekne Nijemcima i prebaci se do Rožaja, pričao je kako mu se čini da je u jednoj školi u Skoplju, u kojoj su Nijemci sakupljali zarobljenike, vidio i Mursela Klapiju. Islam je, ni sam ne znajući kako, pobjego stražarima, sakrio se u podrum susjedne zgrade, a onda se, pod okriljem noći, iskrao i dohvatio šume. Bježeći preko šuma, od Skoplja prema Rožajama, bješe podobro pomjerio pameću, te mu se nije vjerovalo baš sve što priča. A i da jeste – on nije ništa više znao šta je bilo sa zarobljenim ljudima kojih je bila prepuna jedna velika učionica oko koje su budno stražarili naoružani njemački vojnici.
To kako se Islam spasio i kako je došao u Rožaje, niko nikada tačno nije saznao, jer je svaki put imao drugačiju priču, koju je punio novim detaljima i dodavao im strašne scene iz šuma u kojima se susretao i hrvao s medvjedima, od vukova bježao uz stabla drveća, a njemačkim patrolama izmicao krijući se po pećinama ili zatrpavajući u opalo lišće kosovskih šuma i planina. Neki su mu vjerovali, a neki se u hljeb i so kleli da Isak Kalkan nikad nije nikud dalje od Peći kročio, te da je on i ranije bio naveden a sada išćurio od bombi i rata, i moglo bi jedino biti, tvrdilo je nekoliko Rožajaca, da se zatekao u Peći, kod tetke Igbale, i da se odatle pješke vratio u Rožaje.
– Jeste preko planina, ali nije to neka daljina ako se može preći od izlaska do zalaska sunca – tvrdio je Ahmet Rugovac, poznati trgovac konjima i samarima, koje je kupovao u Peći i Đakovici i za duple pare prodavao po selima u okolini Rožaja.
*
Niko u kući Klapija, niti u cijelom selu Lovnici, nije ni slutio da je njihov Mursel toliko daleko i da robuje na imanju Petera Rihtera, blizu grada Trira u Njemačkoj. Snove o Murselu nosili su Hamdiji Vranešu u selo Zaglavlje. On ih je danima tumačio i tvrdio kako čvrsto vjeruje, po onome što ti snovi kazuju, da je živ i da će se vratiti. Tada bi, pošto bi se vratio onaj koji je nosio san u Zaglavlje, u kući Klapija odahnuli kao da su ga već ugledali kako se od Ramova krša primiče kući. Prolazila su proljeća, dolazila ljeta i kosidbe, pa jesen i vršidbe, a onda padali duboki snjegovi, kada se nikud nije moglo od kuće. Mursela, niti vijesti o njemu, nije bilo niotkud.
*
U rijetkim pauzama Mursel bi, da ga ne vidi niko, glancao svoju britvu; oslobađao je hrđe i vraćao joj sjaj. Za vrijeme sunčanih dana, kada bi poradila kuću, Marija je imala običaj izaći na široko dvorište; sjedne tako na stolicu, a na stalak ispred sebe postavi ogledalo. Pincetom je čupkala dlačice ispod nosa, mrštila se i uvijala glavom. Jednoga dana dok je tako sjedila čupkajući dlačice, bješe se, na kraju dvorišta, zadesio i Mursel, koji je još uvijek glancao svoju britvu. Zraci sunca koji su udarali na usijanu oštricu, lomili su se i padali na Marijina otkrivena koljena. Primijeti ona kako jedan sunčev zrak hoda po njenom golom koljenu, blago se nasmija i malo pomjeri stolicu ustranu, sklanjajući se sa nišana Murselove britve. Uzavre gorštačka krv, ali – dobro je pamtio šta mu je naređeno u policijskoj stanici, sjeti se namrgođenog i do zuba naoružanog policijskog starješine, duboko uzdahnu, okrenu se i ode.
*
Još ko zna koliko bi na pauzama, tokom sunčanih dana, Mursel glancao svoju na vrhu njive nađenu britvu da je jedne večeri, prije nego što se porodica razišla na spavanje, ne izvadi iz džepa i njome stade guliti krupnu jabuku kožaru. Stara gospođa Karla, majka Peterova, pogleda u britvu pa u Mursela:
– Odakle ti to? – strogo upita, kao da to ne bješe britva već mitraljez.
– Našao neki dan na vrhu njive iz koje smo vadili krompir – odgovori iznenađeni Mursel.
Za nekoliko godina, koliko je već robovao, naučio je njemački jezik i sada mu je bilo lakše živjeti u tuđoj kući i na tuđoj zemlji.
– To nije tvoje! – Karla podiže glas. – Sada ćeš to odnijeti i ostaviti na mjesto gdje si našao!
Mursel bez riječi posluša. Onome što bi izgovorila stara gospođa nije bilo pogovora. Ponio je britvu tamo na vrh njive gdje ju je našao, spusti je na zemlju i vrati se kući.
Rastajući se sa britvom, Mursel ponovo osjeti onu mučninu koja ga je spopadala dok su ga iz Skoplja deportovali prema Njemačkoj. Tu, na hladnoj njemačkoj zemlji, nije odbacio samo britvu nego i mnoga sjećanja i drage uspomene iz svoga zavičaja.
*
Bilo je noći kada, iako smrtno umornom, robu Murselu Klapiji san nije dolazio na oči. Razmišljao je o svojima: ženi Mujesiri, trojici sinova, sestri Nafiji koja je bila već stigla djevojka; strepio za njih, za oca, majku… Brinuo se da nisu braću otjerali na front i ko zna ko je sve od njih ostao živ. Mursel se tako prevrtao u postelji, te bi ga često, u brigama i strepnji, budnog i zora zatekla. Umoran od noćnih briga i neispavan odlazio je na njivu i započinjao novi radni dan.
Navečer je čistio štalu u kojoj su bile krave, o kojima se, tokom ljetnih dana, brinula Eva.
Teško mu je padalo kada bi morao očistiti još i svinjac, ali – i to se moralo.
*
Kad granu četvrto proljeće Murselovog robovanja u porodici Rihter u Njemačkoj, Eva i Mursel obznaniše svoju ljubav. Do toga dana kada je Mursel stao pred staru gospođu Karlu i zatražio ruku njene unuke, krili su se po hambarima, ponekad u podrumu, a ponekad se kasno noću iskradali iz svojih postelja i odlazili u parkić, nedaleko od kuće. Volio je kad mjesec osvijetli nebo i polja, ali se i bojao. Otkako se zavolio sa Evom, sve se promijenilo – zajedno sa Evom u njegov robijaški život uselio se i zračak nade i radosti.
Gospođa Karla, sjedeći na klupi ispred kuće, lijepo sasluša Mursela, a onda pozva unuku, te obje odoše u kuću.
Nije prošlo mnogo vremena a iz kuće istrča Eva i raširenih ruku baci se u naručje roba Mursela Klapije.
Sljedeće godine Eva rodi blizance. Jednom od njih dali su ime Rudolf. Drugom, po Murselovom ocu, Taib.
*
Rob Mursel po završetku rata ostao je još nekoliko godina kod porodice Rihter, a onda mu je, jednog divnog dana, stiglo pismo i u njemu rješenje da se može vratiti u svoju zemlju. Poslali su mu i novac za put i naglasili da, ako želi, može ostati u Njemačkoj, a ako ne – dužan je taj novac vratiti državnoj kasi Savezne Republike Njemačke. Stara gospođa Karla bila je već na umoru, jedva se kretala i povazdan je pričala sama sa sobom, a Petera su, još polovinom četrdeset četvrte, sa poljskog fronta donijeli u sanduku. Zajedno sa sandukom došlo je i pismo u kojem su obavještavali porodicu poginulog borca da je pokojnik stradao jedne večeri kada je poljska četa iz susjednog sela iskoristila kišu i nevidjelicu, prišunjala se do njemačkih položaja, ubacila nekoliko bombi u bunker u kojem su bila četiri njemačka vojnika, te da nijedan od njih nije preživio. Tada stara gospođa Karla, Peterova majka, i supruga njegova Marija od tuge posjekoše kose, a majka Karla još i zaboni. Na nju je, tih dana, udario jak kašalj, jedva se držala na nogama.
Mursel, napuštajući kuću Rihterovih, čvrsto obeća da će se vratiti i preuzeti domaćinstvo, krenu nazad onom istom prugom kojom su ga i dovezli u ovaj kraj. Iza njega su ostali supruga Eva, dva već poodrasla sina blizanca, Evina majka Marija i stara gospođa Karla. Ostale su njive, štale, ostao je svinjac. Zauvijek!
*
Mursel Klapija se konačno vratio u Rožaje onda kada se više niko nije nadao da je živ. Vijesti o njemu nisu niotkud dolazile i niko ništa nije znao šta se i kako dogodilo sa njim. Osim što bi ponešto natucao Ismail Kalkan, ali njega više niko nije računao za normalno čeljade, već se na sva usta govorilo kako je hafetan i da mu se ništa ne može vjerovati.
Ako bi ko i spomenuo Mursela Klapiju, dodavao je:
– Ako je živ – dabogda da se vrati, a ako nije – da mu Bog da lijepi dženet…
I bilo je tako sve dok se jednoga dana lijepo obučen, i kao bor uspravan, nije pojavio na rožajskoj čaršiji. Oni koji su ga prepoznali, pritrčavali su, grlili ga i raspitivali se o njegovom životu. Nije mnogo pričao: – Bilo pa prošlo – odmahnuo bi rukom i glavu okretao, i od onih koji ga pitaju i od života koji je bio iza njega.
*
Prošlo je mnogo godina. Onako iznenada kako se i Mursel pojavio u Rožajama, pojavio se najednom i jedan Nijemac. Bio je to jedan od onih sunčanih dana koji znaju i staro i mlado u Rožajama izmamiti na ulicu. Čovjeku pridošlici bilo je tridesetak godina. Po ulasku u grad prvo je prošetao ulicama, razgledao i ljude i kuće i okolinu, a onda uzeo hotelsku sobu i tu se raskomotio. Istoga dana prijavio se u policiji, predstavio se i zamolio da mu, ako je ikako moguće, uspostave vezu sa Murselom Klapijom, koji bi, po svoj prilici, ako je živ, trebao biti negdje u okolini ovoga gradića.
Policija je istoga dana kada se Rudolf pojavio u čaršiji, za tumača, čak iz Novog Pazara dovela Vasviju Zverotić, profesoricu njemačkog jezika. Sa njom je došao i njen muž Hajran i za sve vrijeme boravka u Rožajama nije se ni koraka odmakao od nje. I dok je Vasvija prevodila nerazumljive rečenice Rudolfa Klapije – Nijemac se tako zvao – policiji i policijske Rudolfu – Hajran se zadovoljno smješkao, govoreći tako da je ta žena koja priča na tom njima nerazumljivom jeziku njegova supruga.
*
Kada sinovi Murselovi stigoše iz fabrike, ispred kuće nađoše oca kako, spušten na koljena, kupi iverje i slaže ga u naručje.
– Babo – obrati mu se najstariji sin Jonuz. Murselu ispadoše drva iz naručja, otvorio je bezuba usta i očekivao šta će još sin reći.
– Sinoć je u naš grad došao jedan Nijemac. Zove se Rudolf Klapija i… Jonuz za trenutak zastade pa nešto nižim glasom dodade: – Babo, taj čovjek želi da vidi tebe.
Mursel proguta pljuvačku.
– Baš Rudolf Klapija?
– Tako kažu ovi iz policije: došao jedan Nijemac, po imenu Rudolf Klapija, i traži vašega oca Mursela.
– Nijemac, Rudolf Klapija, ahah… – jedva ponovi Mursel.
Sinovi prvi put u životu ugledaše suze u njegovim ko nebo plavim očima.
– Tako su, babo, rekli…
Mursel, koji je sve do tog časa bio na koljenima – sjede. Opruži desnu nogu, izvadi kutiju iz džepa pantalona i polako je otvori. Zamirisa žuti hercegovački duhan, mek kao svila.
– Rudolf? – Mursel još jednom priupita, kao da ne bješe najbolje čuo šta mu je maločas rekao najstariji sin Jonuz. Druga dvojica, mlađi od Jonuza, stajali su i bez riječi posmatrali očevo premišljanje.
– Tako su rekli: Rudolf Klapija, Nijemac, traži Mursela Klapiju – ponovi Jonuz. Mursel pripali duhan. Sada još jače zamirisa škija. Duboko povuče dim, i kada su sinovi pomislili da je zauvijek ostao u njegovoj nutrini, na nos i usta navališe sivi kolutovi. Zagledao se negdje daleko u pravcu visokih vrhova planine Štedim. Jonuz se saže i zagrli iznenađenog oca Mursela, koji se odavno vratio iz ropstva u Njemačkoj:
– Mi se, oče naš, sada moramo vratiti u grad i u stanici policije reći šta si ti kazao. Mursel je i dalje gledao u pravcu planinskih vrhova i dlanom lijeve ruke tapkao zemlju pokraj sebe. Micao je usnama, kao da je nešto računao, onako sam za sebe; kao da je sabirao i oduzimao, a onda jedva čujno:
– Recite, Mursel Klapija, koji se davno vratio iz ropstva u Njemačkoj, više nije živ, umro je čim se vratio iz ropstva.
Tako i bi. Sva trojica sinova se vratiše i u stanici policije rekoše ono što im je kazao otac.
*
U holu ispred hotelske recepcije, policajci, preko tumača Vasvije Zverotić – sa mužem Hajranom ona bješe ostala na konak kod svoga brata Haruna Đerekarca, pa još ostali i daniti u Rožajama – saopštiše Rudolfu Klapiji da je Mursel Klapija, bivši zarobljenik u Njemačkoj, umro odmah po povratku iz ropstva. *
Sutradan tačno u tri poslije podne, kada je portir Rajko Frcula izvuko metalnu zapreku sa sredine vratnice, na kapiju drvnog kombinata “Gornji Ibar” ponovo, po ko zna koji put, nagrnuše radnici. Među njima i tri sina Mursela Klapije. Njih trojica su toga dana, kao nikad do tada, žurili kući. Kao da ih je neko svakog časa dozivao da požure.
Još izdaleka, tamo od Ramovog krša, primijetili su narod oko svoje kuće.
– Nije dobro – veli najstariji Jonuz.
– Nije nikako dobro – dodade jedan od dvojice mlađih.
– Dabogda da je pred dobro – dodade treći brat, koji je i najviše žurio, često ih pretrčavajući uskim putem prema kući.
*
Kada su braća bila na nekoliko koraka ispred okupljenog svijeta, iz gomile istrča blesavi Mašan.
– Babo vam se odmori, glava da je zdravo – frfljao je Mašan, likujući što je baš on ugrabio da prvi sinovima javi da je umro njihov otac. – Vi, ko ni ja, nemate više baba. A, eto, do maloprije je bio živ – Mašan nije prestajao – maloprije ispijehnu. –Vi možda niste ni do Ibarskog mosta došli kad je on zadnji put udahnuo i izdahnuo ovaj naš vazduh. Vala je lako dušu ispustio, kao da bješe pile, a ne onoliki čovjek – galamio je Mušan, kojega niko nije slušao, ali njega se to nije ticalo. On je tjerao po svome sve dok mu stariji brat Derviš ne priprijeti i ne otjera ga iz naroda. Oslanjajući se o ljeskov štap, kojim je često vitlao ispred sebe, kao da razgoni šejtane, izgubio se niz sokak.
*
Braća se umiješaše u narod, rukovali se, primali hatar, plakali.
– Eeeh, eto nema više ni Mursela Klapije – dodade neko iz one gomile.
– Sve li bude i prođe – dodade drugi.
– Džaba, svi ćemo tamo – dodade treći.
Narod se i dalje gomilao pred kućom. Tamo, na podu hudžerice, ruku opruženih niz tijelo nepomično je ležao Mursel Klapija. Sinovi priđoše i poljubiše hladan očev obraz. Po izrazu lica slutili su da im je imao kazati još nešto iz svog robijaškog života u Njemačkoj. Kao da su te neizgovorene riječi ostale žive zapretane u njegovoj glavi, ispod onog bijelog čaršava pod kojim je ležalo njegovo opruženo beživotno tijelo.
*
Drugog dana boravka u hotelu u Rožajama i izlazeći na čaršiju, Rudolf upozna nekoliko momaka koji su povremeno boravili u Njemačkoj i vraćali se u Rožaje. Dobro su govorili njemački, pogotovu jedan od njih – Hafiz Sulejmanović. Vasvija se već bješe vratila u Novi Pazar. Hafiz je sad bio Rudolfova desna ruka.
Trećega dana boravka u Rožajama, dok je Rudolf u hotelu ispijao kafu sa svojim novim prijateljem Hafizom, sa Kučanske džamije oglasio se imam Hrustem Kolašinac. Nije da tokom prva dva dana Rudolf nije slušao glas mujezina, ali ovog puta mu se učinio najglasnijim, kao da je nagovještavao veliku nesreću koja će zadesiti narod ove čaršije u dolini Ibra. Gledao je u Hafiza i tako tražio odgovor o čemu se radi. Hafiz mu objasni da je juče u selu Lovnici umro Mursel Klapija i da imam donosi salavat.
– Mursel Klapija? – začudi se Rudolf, pa se primače malo bliže Hafizu:
– Je li taj bio u zarobljeništvu u Njemačkoj?
– Pričali su mi da jeste – mirno odgovori Hafiz i prisjeti se da mu je Rudolf još juče kazao kako je došao u ovaj grad ne bi li našao oca koji je davnih godina bio u zarobljeništvu u Njemačkoj.
– Pa meni su rekli da je davno umro – jedva izusti Rudolf, pa razgleda oko sebe kao da očekuje nekoga da dođe i sjedne za njihov sto.
*
Istoga dana kada je Rudolf saznao da je njegov otac tek juče umro, na seoskom groblju u Lovnici klanjana je dženaza Murselu Klapiji. Okupio se skoro cijeli džemat ne samo Lovnice nego i susjednih sela. Mnogi su došli i izdaleka. Među njima, tamo na samom kraju, blizu jednog nišana zaraslog u travu i mahovinu, stajao je nepoznat čovjek. Imao je kao nebo plave oči, baš onakve kakve su bile sada zatvorene Murselove, koje će, vrlo brzo, biti zatrpane hladnom lovničkom zemljom.
*
Tužan i neobavljena posla – da vidi i upozna oca, ali u isti mah i srećan što se našao tu na dan njegove dženaze – Rudolf Klapija krenu iz hotela u Rožajama. Na izlazu, nekoliko malih Roma, kao da im je neko kazao tačno vrijeme kada će Nijemac napustiti hotel, ispruži svoje neumivene ručice i on svakom spusti na dlan po papirnu novčanicu.
Rožajskom čaršijom, primičući se autobuskoj stanici, još jednom prođe čovjek potpuno drugačiji od svih u ovom gradiću smještenom podno visokih planina. Prije nego što se ukrcao u autobus kojim se odvezao do Beograda, očima boje neba još jednom razgleda rožajsku začmalu kotlinu, upirući pogled prema selu Lovnici i proplanku na kojem se slijegao grob njegovog oca.
*
Bilo pa prošlo…
Jedan Mursel Klapija bio pa prošao. Bio jedan logor. Bilo imanje Petera Rihtera. Bio jedan Peter Rihter. Bila Karla, bila Marija, bila Eva, bili sinovi blizanci.
Bio jedan jedini dolazak sina Murselovog iz Njemačke u gradić Rožaje u dolini Ibra podno visokih planina. I još, i još, i još… I sve to bilo i prošlo.
Robijaš Mursel i njegovi sinovi
Tačno u tri sata poslijepodne radnici drvnog kombinata “Gornji Ibar” u Rožajama nahrlili su na kapiju. Kada je portir Rajko Frcula, koji je hramao na jednu nogu, izvuko metalnu zapreku po sredini vratnice, kao da je pukla brana na jezeru Gazivode; na hiljade radnika guralo se da što prije izađe napolje, a već tamo, samo desetak metara od kapije, usporavali su korak, govoreći tako da oni, zapravo, nikud i ne žure.
Nedaleko od kapije stajala su dva čovjeka u policijskoj uniformi.
– Koga li čekaju? – šapatom su se, prolazeći pokraj njih, pitali radnici, okretali se iščekujući da vide na čijim rukama će škljocnuti lisice. Nisu dočekali. Dvojica policajaca zaustaviše trojicu braće Klapija, pa se svi skupa pomjeriše ustranu, kako ne bi bili na putu ostalim radnicima. Nisu se dugo zadržali; braći su kazali da je juče u grad došao jedan Nijemac koji nosi njihovo prezime i da je zatražio da ga, ako je ikako moguće, povežu sa njihovim ocem Murselom.
Trojica braće Klapija, sinovi Murselovi, saslušaše šta im se govori, ali ih nije previše veselilo to što jedan Nijemac sa njihovim prezimenom traži njihovog oca Mursela.
*
Nijemac je juče stigao u grad, smjestio se u hotelu, prijavio u policijski ured, te zamolio da mu uspostave vezu sa Murselom Klapijom, koji je negdje iz okoline ovoga grada. Nijemac je bio potpuno drugačiji od svih koji su izlazili na rožajsku čaršiju i koji su živjeli u ovom gradiću ispod Hajle, u kojem od Mitrova do Đurđeva dana migolje potočanjci koji se slivaju sa obližnjih brda, provlače ispod ledenih samara i završavaju u rijeci Ibar.
*
Još na početku Drugog svjetskog rata Mursela su, dok se pokušavao prebaciti do Rožaja, negdje u blizini Skoplja uhapsili njemački vojnici. Optužen je da radi za partizane, vezali su ga i uputili u logor u Njemačku. Poslije nekoliko mjeseci provedenih u logoru poslat je na prisilni rad u grad Trir, smješten na rijeci Mozel, blizu granice s Luksemburgom. Tu je raspoređen u familiju Petera Rihtera, koji je od početka rata bio na frontu u Poljskoj, negdje blizu ukrajinske granice. Nije mu bilo druge – prihvatio je obavezu i svojski radio na velikom imanju na kojem su se uglavnom sijali krompir i uljana repica.
– I ovo će proći – često je govorio sebi dok bi znojav i premoren posrtao pod teškim vrećama krompira ili uljane repice. Tješio se tako i nadao da će se jednoga dana ponovo obresti u svom selu Lovnici, na sahat hoda od Rožaja.
*
Onoga dana kada je Peter Rihter krenuo u rat prema poljskoj granici, gazdinstvo je predao majci Karli. Iz drhtave ruke svoga sina, koji odlazi na front, Karla je preuzela ključeve od kuće i pojata, poljubila sina u oba obraza i, poželjevši da se vrati živ i zdrav, majčinski zaplakala. Iako vremešna, Karla mudro vođaše računa da se ni u jednom trenutku ne osjeti da gazda Peter nije tu. Svi kućanski poslovi pali su na ruke Marije, supruge Peterove, najljepše žene od svih koje je do tada vidjelo oko Mursela Klapije iz rožajskog sela Lovnice, zarobljenika na prisilnom radu u porodici Rihter u Njemačkoj. Mursel, gorštak jak kao zemlja, teglio je za dvojicu. Nije bilo gazdinstva u cijeloj Njemačkoj koje ne bi poželjelo takvog roba. Bez mnogo priče, a u početku i da je htio govoriti – nije umio, radio je od zvijezde do zvijezde, ne pokazujući znakove umora i dosade.
*
Onoga dana kada je Mursel dovezen u Trir, u policijskom uredu povišenim tonom obrati mu se jedan sa epoletama okićenim na ramenima: – Ni po cijenu života ne smiješ pružiti ruku prema ženama u porodici u kojoj budeš služio, niti ih zagledati… – bio je izričit do zuba naoružani policijski starješina. Ni tu mu nije bilo druge: radio je ne obazirući se na ljepotu Peterove žene, mada je osjećao da ga, svaki put, njena blizina zapljusne toplinom i nekom čudnom, neobjašnjivom radošću. Marija je bila oslobođena poljskih radova, ali je znala, kao ptica iz svog gnijezda, izletjeti iz kuće i pripomagati na njivi; navodila se, kupila izrovani krompir ili uljanu repicu, i tada bi se zabjelasale njene jedre butine. Rob Mursel je uzdisao, ali nije posustajao – radio je, šutio i boga molio da se što prije završi njegovo robovanje.
*
Rob Mursel nije odmah primijetio da Eva, koja već bješe uzela osamnaestu, kćerka njegovog gospodara Petera Rihtera i supruge mu Marije i unuka gospodarice Karle, pogleda u njega. Jedne večeri, dok je ispred podruma kuće istovarao konjska kola, prišla mu je i uhvatila ga za ruku, stegla iz sve snage, a potom se okrenu i ode ko da se ništa nije dogodilo. Bilo je to najradosnije veče koje je palo na Mursela otkako su ga njemački vojnici, sa uperenim šmajserima, zarobili blizu Skoplja, svezali i poslije nekoliko dana, sa stotinama drugih, deportovali u njemački logor, nedaleko od grada Nirnberga.
Mursel razumi poruku i od toga dana svoje poglede sa Marije usmjeri prema Evi. Dan po dan, redali se mjeseci, pa godine.
Mursel robuje, Eva raste.
Već sljedećeg proljeća stasala je u zrelu djevojku koja je vapila za snažnim muškim ramenima, baš onakvim kakva je nosio rob Mursel.
*
Jednoga jutra, zagledajući tako Evu, koja je sakupljala opale jabuke, vrhom cipele sa metalnom pokovicom udarao je u zemlju ispred sebe. Najednom, njegova cipela dohvati nešto tvrdo, nešto što je kucnulo kao kad čekić padne na nakovanj. Mursel se zagleda ispred sebe. Pred njim je, sva zahrđala, ležala velika britva. Obradovao joj se. Istu takvu imao je u kući u svom selu Lovnici kod Rožaja. Jedan Švaba, za vrijeme prošloga rata, koji je sjekao kupus blizu njihove kuće, zagubio ju je u širokim liskama. Kada je Taib, otac Murselov, pokupio ono što je ostalo iza Švabe i bacio kravi u jasle, nešto je zvecnulo. Bila je to sjajna njemačka britva, oštra kao žilet.
U kući Klapija zavladala je radost. U to vrijeme malo je ko u cijelom kraju imao takvu britvu.
– Božji dar – radovao se kao dijete Murselov otac Taib, okretao je u rukama i zagledao glatke korice od slonove kosti u kojima je, kao u ogledalu, vidio svoj lik.
*
Baš kako se tada Taib obradovao njemačkoj britvi koju je pokupio iz jasala u izbi, tako se i Mursel obradovao ovoj sa imanja Petera Rihtera. Ona će ga, od toga dana, podsjećati na zavičaj i kuću o kojoj već godinama ne zna ništa. Ni njegovi o njemu ništa ne znaju. Doduše, nekakav Islam Kalkan, koji je uspio da utekne Nijemcima i prebaci se do Rožaja, pričao je kako mu se čini da je u jednoj školi u Skoplju, u kojoj su Nijemci sakupljali zarobljenike, vidio i Mursela Klapiju. Islam je, ni sam ne znajući kako, pobjego stražarima, sakrio se u podrum susjedne zgrade, a onda se, pod okriljem noći, iskrao i dohvatio šume. Bježeći preko šuma, od Skoplja prema Rožajama, bješe podobro pomjerio pameću, te mu se nije vjerovalo baš sve što priča. A i da jeste – on nije ništa više znao šta je bilo sa zarobljenim ljudima kojih je bila prepuna jedna velika učionica oko koje su budno stražarili naoružani njemački vojnici.
To kako se Islam spasio i kako je došao u Rožaje, niko nikada tačno nije saznao, jer je svaki put imao drugačiju priču, koju je punio novim detaljima i dodavao im strašne scene iz šuma u kojima se susretao i hrvao s medvjedima, od vukova bježao uz stabla drveća, a njemačkim patrolama izmicao krijući se po pećinama ili zatrpavajući u opalo lišće kosovskih šuma i planina. Neki su mu vjerovali, a neki se u hljeb i so kleli da Isak Kalkan nikad nije nikud dalje od Peći kročio, te da je on i ranije bio naveden a sada išćurio od bombi i rata, i moglo bi jedino biti, tvrdilo je nekoliko Rožajaca, da se zatekao u Peći, kod tetke Igbale, i da se odatle pješke vratio u Rožaje.
– Jeste preko planina, ali nije to neka daljina ako se može preći od izlaska do zalaska sunca – tvrdio je Ahmet Rugovac, poznati trgovac konjima i samarima, koje je kupovao u Peći i Đakovici i za duple pare prodavao po selima u okolini Rožaja.
*
Niko u kući Klapija, niti u cijelom selu Lovnici, nije ni slutio da je njihov Mursel toliko daleko i da robuje na imanju Petera Rihtera, blizu grada Trira u Njemačkoj. Snove o Murselu nosili su Hamdiji Vranešu u selo Zaglavlje. On ih je danima tumačio i tvrdio kako čvrsto vjeruje, po onome što ti snovi kazuju, da je živ i da će se vratiti. Tada bi, pošto bi se vratio onaj koji je nosio san u Zaglavlje, u kući Klapija odahnuli kao da su ga već ugledali kako se od Ramova krša primiče kući. Prolazila su proljeća, dolazila ljeta i kosidbe, pa jesen i vršidbe, a onda padali duboki snjegovi, kada se nikud nije moglo od kuće. Mursela, niti vijesti o njemu, nije bilo niotkud.
*
U rijetkim pauzama Mursel bi, da ga ne vidi niko, glancao svoju britvu; oslobađao je hrđe i vraćao joj sjaj. Za vrijeme sunčanih dana, kada bi poradila kuću, Marija je imala običaj izaći na široko dvorište; sjedne tako na stolicu, a na stalak ispred sebe postavi ogledalo. Pincetom je čupkala dlačice ispod nosa, mrštila se i uvijala glavom. Jednoga dana dok je tako sjedila čupkajući dlačice, bješe se, na kraju dvorišta, zadesio i Mursel, koji je još uvijek glancao svoju britvu. Zraci sunca koji su udarali na usijanu oštricu, lomili su se i padali na Marijina otkrivena koljena. Primijeti ona kako jedan sunčev zrak hoda po njenom golom koljenu, blago se nasmija i malo pomjeri stolicu ustranu, sklanjajući se sa nišana Murselove britve. Uzavre gorštačka krv, ali – dobro je pamtio šta mu je naređeno u policijskoj stanici, sjeti se namrgođenog i do zuba naoružanog policijskog starješine, duboko uzdahnu, okrenu se i ode.
*
Još ko zna koliko bi na pauzama, tokom sunčanih dana, Mursel glancao svoju na vrhu njive nađenu britvu da je jedne večeri, prije nego što se porodica razišla na spavanje, ne izvadi iz džepa i njome stade guliti krupnu jabuku kožaru. Stara gospođa Karla, majka Peterova, pogleda u britvu pa u Mursela:
– Odakle ti to? – strogo upita, kao da to ne bješe britva već mitraljez.
– Našao neki dan na vrhu njive iz koje smo vadili krompir – odgovori iznenađeni Mursel.
Za nekoliko godina, koliko je već robovao, naučio je njemački jezik i sada mu je bilo lakše živjeti u tuđoj kući i na tuđoj zemlji.
– To nije tvoje! – Karla podiže glas. – Sada ćeš to odnijeti i ostaviti na mjesto gdje si našao!
Mursel bez riječi posluša. Onome što bi izgovorila stara gospođa nije bilo pogovora. Ponio je britvu tamo na vrh njive gdje ju je našao, spusti je na zemlju i vrati se kući.
Rastajući se sa britvom, Mursel ponovo osjeti onu mučninu koja ga je spopadala dok su ga iz Skoplja deportovali prema Njemačkoj. Tu, na hladnoj njemačkoj zemlji, nije odbacio samo britvu nego i mnoga sjećanja i drage uspomene iz svoga zavičaja.
*
Bilo je noći kada, iako smrtno umornom, robu Murselu Klapiji san nije dolazio na oči. Razmišljao je o svojima: ženi Mujesiri, trojici sinova, sestri Nafiji koja je bila već stigla djevojka; strepio za njih, za oca, majku… Brinuo se da nisu braću otjerali na front i ko zna ko je sve od njih ostao živ. Mursel se tako prevrtao u postelji, te bi ga često, u brigama i strepnji, budnog i zora zatekla. Umoran od noćnih briga i neispavan odlazio je na njivu i započinjao novi radni dan.
Navečer je čistio štalu u kojoj su bile krave, o kojima se, tokom ljetnih dana, brinula Eva.
Teško mu je padalo kada bi morao očistiti još i svinjac, ali – i to se moralo.
*
Kad granu četvrto proljeće Murselovog robovanja u porodici Rihter u Njemačkoj, Eva i Mursel obznaniše svoju ljubav. Do toga dana kada je Mursel stao pred staru gospođu Karlu i zatražio ruku njene unuke, krili su se po hambarima, ponekad u podrumu, a ponekad se kasno noću iskradali iz svojih postelja i odlazili u parkić, nedaleko od kuće. Volio je kad mjesec osvijetli nebo i polja, ali se i bojao. Otkako se zavolio sa Evom, sve se promijenilo – zajedno sa Evom u njegov robijaški život uselio se i zračak nade i radosti.
Gospođa Karla, sjedeći na klupi ispred kuće, lijepo sasluša Mursela, a onda pozva unuku, te obje odoše u kuću.
Nije prošlo mnogo vremena a iz kuće istrča Eva i raširenih ruku baci se u naručje roba Mursela Klapije.
Sljedeće godine Eva rodi blizance. Jednom od njih dali su ime Rudolf. Drugom, po Murselovom ocu, Taib.
*
Rob Mursel po završetku rata ostao je još nekoliko godina kod porodice Rihter, a onda mu je, jednog divnog dana, stiglo pismo i u njemu rješenje da se može vratiti u svoju zemlju. Poslali su mu i novac za put i naglasili da, ako želi, može ostati u Njemačkoj, a ako ne – dužan je taj novac vratiti državnoj kasi Savezne Republike Njemačke. Stara gospođa Karla bila je već na umoru, jedva se kretala i povazdan je pričala sama sa sobom, a Petera su, još polovinom četrdeset četvrte, sa poljskog fronta donijeli u sanduku. Zajedno sa sandukom došlo je i pismo u kojem su obavještavali porodicu poginulog borca da je pokojnik stradao jedne večeri kada je poljska četa iz susjednog sela iskoristila kišu i nevidjelicu, prišunjala se do njemačkih položaja, ubacila nekoliko bombi u bunker u kojem su bila četiri njemačka vojnika, te da nijedan od njih nije preživio. Tada stara gospođa Karla, Peterova majka, i supruga njegova Marija od tuge posjekoše kose, a majka Karla još i zaboni. Na nju je, tih dana, udario jak kašalj, jedva se držala na nogama.
Mursel, napuštajući kuću Rihterovih, čvrsto obeća da će se vratiti i preuzeti domaćinstvo, krenu nazad onom istom prugom kojom su ga i dovezli u ovaj kraj. Iza njega su ostali supruga Eva, dva već poodrasla sina blizanca, Evina majka Marija i stara gospođa Karla. Ostale su njive, štale, ostao je svinjac. Zauvijek!
*
Mursel Klapija se konačno vratio u Rožaje onda kada se više niko nije nadao da je živ. Vijesti o njemu nisu niotkud dolazile i niko ništa nije znao šta se i kako dogodilo sa njim. Osim što bi ponešto natucao Ismail Kalkan, ali njega više niko nije računao za normalno čeljade, već se na sva usta govorilo kako je hafetan i da mu se ništa ne može vjerovati.
Ako bi ko i spomenuo Mursela Klapiju, dodavao je:
– Ako je živ – dabogda da se vrati, a ako nije – da mu Bog da lijepi dženet…
I bilo je tako sve dok se jednoga dana lijepo obučen, i kao bor uspravan, nije pojavio na rožajskoj čaršiji. Oni koji su ga prepoznali, pritrčavali su, grlili ga i raspitivali se o njegovom životu. Nije mnogo pričao: – Bilo pa prošlo – odmahnuo bi rukom i glavu okretao, i od onih koji ga pitaju i od života koji je bio iza njega.
*
Prošlo je mnogo godina. Onako iznenada kako se i Mursel pojavio u Rožajama, pojavio se najednom i jedan Nijemac. Bio je to jedan od onih sunčanih dana koji znaju i staro i mlado u Rožajama izmamiti na ulicu. Čovjeku pridošlici bilo je tridesetak godina. Po ulasku u grad prvo je prošetao ulicama, razgledao i ljude i kuće i okolinu, a onda uzeo hotelsku sobu i tu se raskomotio. Istoga dana prijavio se u policiji, predstavio se i zamolio da mu, ako je ikako moguće, uspostave vezu sa Murselom Klapijom, koji bi, po svoj prilici, ako je živ, trebao biti negdje u okolini ovoga gradića.
Policija je istoga dana kada se Rudolf pojavio u čaršiji, za tumača, čak iz Novog Pazara dovela Vasviju Zverotić, profesoricu njemačkog jezika. Sa njom je došao i njen muž Hajran i za sve vrijeme boravka u Rožajama nije se ni koraka odmakao od nje. I dok je Vasvija prevodila nerazumljive rečenice Rudolfa Klapije – Nijemac se tako zvao – policiji i policijske Rudolfu – Hajran se zadovoljno smješkao, govoreći tako da je ta žena koja priča na tom njima nerazumljivom jeziku njegova supruga.
*
Kada sinovi Murselovi stigoše iz fabrike, ispred kuće nađoše oca kako, spušten na koljena, kupi iverje i slaže ga u naručje.
– Babo – obrati mu se najstariji sin Jonuz. Murselu ispadoše drva iz naručja, otvorio je bezuba usta i očekivao šta će još sin reći.
– Sinoć je u naš grad došao jedan Nijemac. Zove se Rudolf Klapija i… Jonuz za trenutak zastade pa nešto nižim glasom dodade: – Babo, taj čovjek želi da vidi tebe.
Mursel proguta pljuvačku.
– Baš Rudolf Klapija?
– Tako kažu ovi iz policije: došao jedan Nijemac, po imenu Rudolf Klapija, i traži vašega oca Mursela.
– Nijemac, Rudolf Klapija, ahah… – jedva ponovi Mursel.
Sinovi prvi put u životu ugledaše suze u njegovim ko nebo plavim očima.
– Tako su, babo, rekli…
Mursel, koji je sve do tog časa bio na koljenima – sjede. Opruži desnu nogu, izvadi kutiju iz džepa pantalona i polako je otvori. Zamirisa žuti hercegovački duhan, mek kao svila.
– Rudolf? – Mursel još jednom priupita, kao da ne bješe najbolje čuo šta mu je maločas rekao najstariji sin Jonuz. Druga dvojica, mlađi od Jonuza, stajali su i bez riječi posmatrali očevo premišljanje.
– Tako su rekli: Rudolf Klapija, Nijemac, traži Mursela Klapiju – ponovi Jonuz. Mursel pripali duhan. Sada još jače zamirisa škija. Duboko povuče dim, i kada su sinovi pomislili da je zauvijek ostao u njegovoj nutrini, na nos i usta navališe sivi kolutovi. Zagledao se negdje daleko u pravcu visokih vrhova planine Štedim. Jonuz se saže i zagrli iznenađenog oca Mursela, koji se odavno vratio iz ropstva u Njemačkoj:
– Mi se, oče naš, sada moramo vratiti u grad i u stanici policije reći šta si ti kazao. Mursel je i dalje gledao u pravcu planinskih vrhova i dlanom lijeve ruke tapkao zemlju pokraj sebe. Micao je usnama, kao da je nešto računao, onako sam za sebe; kao da je sabirao i oduzimao, a onda jedva čujno:
– Recite, Mursel Klapija, koji se davno vratio iz ropstva u Njemačkoj, više nije živ, umro je čim se vratio iz ropstva.
Tako i bi. Sva trojica sinova se vratiše i u stanici policije rekoše ono što im je kazao otac.
*
U holu ispred hotelske recepcije, policajci, preko tumača Vasvije Zverotić – sa mužem Hajranom ona bješe ostala na konak kod svoga brata Haruna Đerekarca, pa još ostali i daniti u Rožajama – saopštiše Rudolfu Klapiji da je Mursel Klapija, bivši zarobljenik u Njemačkoj, umro odmah po povratku iz ropstva.
*
Sutradan tačno u tri poslije podne, kada je portir Rajko Frcula izvuko metalnu zapreku sa sredine vratnice, na kapiju drvnog kombinata “Gornji Ibar” ponovo, po ko zna koji put, nagrnuše radnici. Među njima i tri sina Mursela Klapije. Njih trojica su toga dana, kao nikad do tada, žurili kući. Kao da ih je neko svakog časa dozivao da požure.
Još izdaleka, tamo od Ramovog krša, primijetili su narod oko svoje kuće.
– Nije dobro – veli najstariji Jonuz.
– Nije nikako dobro – dodade jedan od dvojice mlađih.
– Dabogda da je pred dobro – dodade treći brat, koji je i najviše žurio, često ih pretrčavajući uskim putem prema kući.
*
Kada su braća bila na nekoliko koraka ispred okupljenog svijeta, iz gomile istrča blesavi Mašan.
– Babo vam se odmori, glava da je zdravo – frfljao je Mašan, likujući što je baš on ugrabio da prvi sinovima javi da je umro njihov otac. – Vi, ko ni ja, nemate više baba. A, eto, do maloprije je bio živ – Mašan nije prestajao – maloprije ispijehnu. –Vi možda niste ni do Ibarskog mosta došli kad je on zadnji put udahnuo i izdahnuo ovaj naš vazduh. Vala je lako dušu ispustio, kao da bješe pile, a ne onoliki čovjek – galamio je Mušan, kojega niko nije slušao, ali njega se to nije ticalo. On je tjerao po svome sve dok mu stariji brat Derviš ne priprijeti i ne otjera ga iz naroda. Oslanjajući se o ljeskov štap, kojim je često vitlao ispred sebe, kao da razgoni šejtane, izgubio se niz sokak.
*
Braća se umiješaše u narod, rukovali se, primali hatar, plakali.
– Eeeh, eto nema više ni Mursela Klapije – dodade neko iz one gomile.
– Sve li bude i prođe – dodade drugi.
– Džaba, svi ćemo tamo – dodade treći.
Narod se i dalje gomilao pred kućom. Tamo, na podu hudžerice, ruku opruženih niz tijelo nepomično je ležao Mursel Klapija. Sinovi priđoše i poljubiše hladan očev obraz. Po izrazu lica slutili su da im je imao kazati još nešto iz svog robijaškog života u Njemačkoj. Kao da su te neizgovorene riječi ostale žive zapretane u njegovoj glavi, ispod onog bijelog čaršava pod kojim je ležalo njegovo opruženo beživotno tijelo.
*
Drugog dana boravka u hotelu u Rožajama i izlazeći na čaršiju, Rudolf upozna nekoliko momaka koji su povremeno boravili u Njemačkoj i vraćali se u Rožaje. Dobro su govorili njemački, pogotovu jedan od njih – Hafiz Sulejmanović. Vasvija se već bješe vratila u Novi Pazar. Hafiz je sad bio Rudolfova desna ruka.
Trećega dana boravka u Rožajama, dok je Rudolf u hotelu ispijao kafu sa svojim novim prijateljem Hafizom, sa Kučanske džamije oglasio se imam Hrustem Kolašinac.
Nije da tokom prva dva dana Rudolf nije slušao glas mujezina, ali ovog puta mu se učinio najglasnijim, kao da je nagovještavao veliku nesreću koja će zadesiti narod ove čaršije u dolini Ibra. Gledao je u Hafiza i tako tražio odgovor o čemu se radi. Hafiz mu objasni da je juče u selu Lovnici umro Mursel Klapija i da imam donosi salavat.
– Mursel Klapija? – začudi se Rudolf, pa se primače malo bliže Hafizu:
– Je li taj bio u zarobljeništvu u Njemačkoj?
– Pričali su mi da jeste – mirno odgovori Hafiz i prisjeti se da mu je Rudolf još juče kazao kako je došao u ovaj grad ne bi li našao oca koji je davnih godina bio u zarobljeništvu u Njemačkoj.
– Pa meni su rekli da je davno umro – jedva izusti Rudolf, pa razgleda oko sebe kao da očekuje nekoga da dođe i sjedne za njihov sto.
*
Istoga dana kada je Rudolf saznao da je njegov otac tek juče umro, na seoskom groblju u Lovnici klanjana je dženaza Murselu Klapiji. Okupio se skoro cijeli džemat ne samo Lovnice nego i susjednih sela. Mnogi su došli i izdaleka. Među njima, tamo na samom kraju, blizu jednog nišana zaraslog u travu i mahovinu, stajao je nepoznat čovjek. Imao je kao nebo plave oči, baš onakve kakve su bile sada zatvorene Murselove, koje će, vrlo brzo, biti zatrpane hladnom lovničkom zemljom.
*
Tužan i neobavljena posla – da vidi i upozna oca, ali u isti mah i srećan što se našao tu na dan njegove dženaze – Rudolf Klapija krenu iz hotela u Rožajama. Na izlazu, nekoliko malih Roma, kao da im je neko kazao tačno vrijeme kada će Nijemac napustiti hotel, ispruži svoje neumivene ručice i on svakom spusti na dlan po papirnu novčanicu.
Rožajskom čaršijom, primičući se autobuskoj stanici, još jednom prođe čovjek potpuno drugačiji od svih u ovom gradiću smještenom podno visokih planina. Prije nego što se ukrcao u autobus kojim se odvezao do Beograda, očima boje neba još jednom razgleda rožajsku začmalu kotlinu, upirući pogled prema selu Lovnici i proplanku na kojem se slijegao grob njegovog oca.
*
Bilo pa prošlo…
Jedan Mursel Klapija bio pa prošao. Bio jedan logor. Bilo imanje Petera Rihtera. Bio jedan Peter Rihter. Bila Karla, bila Marija, bila Eva, bili sinovi blizanci.
Bio jedan jedini dolazak sina Murselovog iz Njemačke u gradić Rožaje u dolini Ibra podno visokih planina. I još, i još, i još… I sve to bilo i prošlo.
I sve što dođe – dođe da prođe!