Čitao sam Murakamija “What I talk about when I talk about runing”, knjigu koju sam kupio za pet dolara, skupa s dvije knjige izabrane Rumijeve poezije. Knjige sam kupio prošle godine, nekad u ova doba, na Peach st. u gradu Iri, na popularnim Hippie Hills, brdima s kojih se pruža pogled na downtown i jezero. Tu, lokalni prodavači i umjetnici, kad su ljepši dani, zatvore cijela dva bloka, postave stolove i stolice, i izlože sve na prodaju. Stare plišane igračke, vrlo popularne star wars figurice iz prošlog stoljeća, inače veoma skupe i cijenjene kod kolekcionara, zatim, raznorazne odjevne predmete, ručno rađene, i rabljene, pa onda, slike, fotografije, i knjige koje sam, šetajući s Merjem i Imany, zapazio kod mladića koji je prodavao, home made mirišljive sapune. Kao poznati pragamtici, Amerikanci organizuju ovakve i slične događaje, tako da su svima pristupačni, tako da za svakoga ima ponešto, tako da svako može, ako ništa, barem prošetati, a da ne zvjerla uokolo, dosađujući se. Imany se zabavljala na ulici, tamo gdje su bile osmišljene aktivnosti za djecu. Merjem je fotografisala. Srčući kahvu, ja sam se radovao nesvakidašnjem ulovu, i suncu koje je taj dan tako jako pržilo, da još uvijek, čini mi se, osjećam toplinu mu na čelu. Prošla je od toga godina. Knjige sam, kao i mnoge druge, kupljene a nepročitane, odložio na policu, nadajući se da ću im se jednoga dana vratiti.
Lahkoća Murakamijevog narativa, omogućila mi je da pročitam, za dva sata skoro dvjesto stranica. Knjiga o piscu, maratoncu. O disciplinovanom piscu, i još posvećenijem trkaču. Dvadeset godina kaže, nije mu se desilo, da dva dana za redom izostavi trčanje. Isto je i sa pisanjem. Vojnička disciplina. Ništa, slično meni, jer nikada u pisanju nisam imao disciplinu. Pisao sam o tome. Naviješ sat. Ustaneš u pet. Otvoriš laptop, i pišeš. Tako svako jutro.
Jutra mi baš i nisu omiljeni dio dana. Dobra mi dva sata trebaju da dođem sebi, da se koliko toliko aktiviram, i to sve na tenane, bez srkleta i suvišne buke. Uz jutarnju kahvu, laganu muziku u pozadini, možda sevdah ili blues, cigaru ako sam prije toga nešto ubacio u kljun, po mogućnosti uz čisto nebo, i toplinu koja najavljuje dobar dan, nikako uz knjigu, nikako uz laptop i neminovni intelektualni napor. To je, za moje moždane vijuge, jednostavno previše. Noć je, sasvim druga priča. Već nekoliko noći, nakon dnevnih obaveza, večere, porodičnog filma, igre sa Imany, kad dakle ostanem sam, u neka gluha doba, otvaram laptop, i pišem. Tražim, vlasiti ritam. Samodisciplinujem se, u ovim vremenima samoizolacije. Tako nekako. Valjda.
*Itikaf
Jezičko značenje: Boravak i ostajanje na nečemu. Značenje u islamskom pravu: Boravak s namjerom obožavanja zadnjih deset dana mjeseca ramazana u džamiji.
Ritam itikafa
Čitao sam Murakamija “What I talk about when I talk about runing”, knjigu koju sam kupio za pet dolara, skupa s dvije knjige izabrane Rumijeve poezije. Knjige sam kupio prošle godine, nekad u ova doba, na Peach st. u gradu Iri, na popularnim Hippie Hills, brdima s kojih se pruža pogled na downtown i jezero. Tu, lokalni prodavači i umjetnici, kad su ljepši dani, zatvore cijela dva bloka, postave stolove i stolice, i izlože sve na prodaju. Stare plišane igračke, vrlo popularne star wars figurice iz prošlog stoljeća, inače veoma skupe i cijenjene kod kolekcionara, zatim, raznorazne odjevne predmete, ručno rađene, i rabljene, pa onda, slike, fotografije, i knjige koje sam, šetajući s Merjem i Imany, zapazio kod mladića koji je prodavao, home made mirišljive sapune. Kao poznati pragamtici, Amerikanci organizuju ovakve i slične događaje, tako da su svima pristupačni, tako da za svakoga ima ponešto, tako da svako može, ako ništa, barem prošetati, a da ne zvjerla uokolo, dosađujući se. Imany se zabavljala na ulici, tamo gdje su bile osmišljene aktivnosti za djecu. Merjem je fotografisala. Srčući kahvu, ja sam se radovao nesvakidašnjem ulovu, i suncu koje je taj dan tako jako pržilo, da još uvijek, čini mi se, osjećam toplinu mu na čelu. Prošla je od toga godina. Knjige sam, kao i mnoge druge, kupljene a nepročitane, odložio na policu, nadajući se da ću im se jednoga dana vratiti.
Lahkoća Murakamijevog narativa, omogućila mi je da pročitam, za dva sata skoro dvjesto stranica. Knjiga o piscu, maratoncu. O disciplinovanom piscu, i još posvećenijem trkaču. Dvadeset godina kaže, nije mu se desilo, da dva dana za redom izostavi trčanje. Isto je i sa pisanjem. Vojnička disciplina. Ništa, slično meni, jer nikada u pisanju nisam imao disciplinu. Pisao sam o tome. Naviješ sat. Ustaneš u pet. Otvoriš laptop, i pišeš. Tako svako jutro.
Jutra mi baš i nisu omiljeni dio dana. Dobra mi dva sata trebaju da dođem sebi, da se koliko toliko aktiviram, i to sve na tenane, bez srkleta i suvišne buke. Uz jutarnju kahvu, laganu muziku u pozadini, možda sevdah ili blues, cigaru ako sam prije toga nešto ubacio u kljun, po mogućnosti uz čisto nebo, i toplinu koja najavljuje dobar dan, nikako uz knjigu, nikako uz laptop i neminovni intelektualni napor. To je, za moje moždane vijuge, jednostavno previše. Noć je, sasvim druga priča. Već nekoliko noći, nakon dnevnih obaveza, večere, porodičnog filma, igre sa Imany, kad dakle ostanem sam, u neka gluha doba, otvaram laptop, i pišem. Tražim, vlasiti ritam. Samodisciplinujem se, u ovim vremenima samoizolacije. Tako nekako. Valjda.
*Itikaf
Jezičko značenje: Boravak i ostajanje na nečemu. Značenje u islamskom pravu: Boravak s namjerom obožavanja zadnjih deset dana mjeseca ramazana u džamiji.