Utakmica između Engleske i Irana jedna je od onih, a takvih i nije, na žalost, tako malo u povijesti, koja završava nekoliko trenutaka prije nego što sudac označi njezin početak i lopta krene s centra. S razglasa jedva se čuje iranska himna, veći dio stadiona u nekom je protestu, zvižde i urlaju, dok iranski nogometaši, neki tužni i smrknuti ljudi koji kao da su došli na dženazu djetetu, a ne na utakmicu Svjetskog prvenstva, stoje onako zagrljeni jedan uz drugoga, i šute. Njihov jednoglasni muk bez sumnje se u ovim trenucima čuje bolje od graje i zviždanja s tribina. Jer za razliku od te bezlične i anonimne pobune rulje, koja je uvijek neusmjerena, tuđa i nepristojna, svako od tih jedanaest muških lica kamera će snimiti, svaka od tih šutnji ostat će zabilježena, i svaka je bez sumnje ono najveće i najsnažnije što će svaki od ovih igrača odigrati u svojoj nogometnoj karijeri. Za razliku od publike koja zapravo i ne zna zašto to radi, oni znaju zašto šute. Njihovu šutnju će, naravno, spremno tumačiti neuki sportski komentatori i novinari, tumačit će je u emisiji HTV-a i bivši nogometaš Joško Jeličić, ne shvaćajući, naravno, što su to iranski igrači upravo učinili, kome su učinili i što su time pokazali. A pokazali su nešto veoma važno, nešto što je, vjerojatno, najvažnije na ovom i na svakom drugom svjetskom prvenstvu: uvijek postoji ono što je od nogometa veće! Postoji ono pred čime se ne pjeva državna himna, ono pred čime čovjekove uši postaju za nju gluhe, a svaki nogomet nevažan. To je značila ova velika iranska šutnja. Ničija smrt ni bol ne smiju biti manje od igre. Nogomet koji ovi nogometaši igraju nije veći ni važniji od života.
Zato su iranski nogometaši ustvari pobijedili Englesku, premda je rezultat, kažu, 6:2 za Engleze. Koji su – ljupki i ograničeni momci, ne znaju još ništa o razlici između života i smrti – svoju himnu pjevali zazivajući kraljicu, a ne kralja. I Bog se čudio njihovoj molbi da im je čuva.
Riječi za iransku himnu mrtvih
Utakmica između Engleske i Irana jedna je od onih, a takvih i nije, na žalost, tako malo u povijesti, koja završava nekoliko trenutaka prije nego što sudac označi njezin početak i lopta krene s centra. S razglasa jedva se čuje iranska himna, veći dio stadiona u nekom je protestu, zvižde i urlaju, dok iranski nogometaši, neki tužni i smrknuti ljudi koji kao da su došli na dženazu djetetu, a ne na utakmicu Svjetskog prvenstva, stoje onako zagrljeni jedan uz drugoga, i šute. Njihov jednoglasni muk bez sumnje se u ovim trenucima čuje bolje od graje i zviždanja s tribina. Jer za razliku od te bezlične i anonimne pobune rulje, koja je uvijek neusmjerena, tuđa i nepristojna, svako od tih jedanaest muških lica kamera će snimiti, svaka od tih šutnji ostat će zabilježena, i svaka je bez sumnje ono najveće i najsnažnije što će svaki od ovih igrača odigrati u svojoj nogometnoj karijeri. Za razliku od publike koja zapravo i ne zna zašto to radi, oni znaju zašto šute. Njihovu šutnju će, naravno, spremno tumačiti neuki sportski komentatori i novinari, tumačit će je u emisiji HTV-a i bivši nogometaš Joško Jeličić, ne shvaćajući, naravno, što su to iranski igrači upravo učinili, kome su učinili i što su time pokazali. A pokazali su nešto veoma važno, nešto što je, vjerojatno, najvažnije na ovom i na svakom drugom svjetskom prvenstvu: uvijek postoji ono što je od nogometa veće! Postoji ono pred čime se ne pjeva državna himna, ono pred čime čovjekove uši postaju za nju gluhe, a svaki nogomet nevažan. To je značila ova velika iranska šutnja. Ničija smrt ni bol ne smiju biti manje od igre. Nogomet koji ovi nogometaši igraju nije veći ni važniji od života.
Zato su iranski nogometaši ustvari pobijedili Englesku, premda je rezultat, kažu, 6:2 za Engleze. Koji su – ljupki i ograničeni momci, ne znaju još ništa o razlici između života i smrti – svoju himnu pjevali zazivajući kraljicu, a ne kralja. I Bog se čudio njihovoj molbi da im je čuva.