Dana 29. maja 2011. godine dvadeset pet osoba dobilo je od MJ dugačak e-mail s atačmentom – knjigom Wilimowski. Miljenko između ostalog piše: „Wilimowskog vam šaljem zato što nije izvjesno kada će knjiga moći biti objavljena na jeziku izvornika. Trenutno za to nema uvjeta koji bi mi kao autoru bili prihvatljivi. Čuvajte ovaj rukopis u svojim inboxima, čitajte ga, ako imate vremena i želje, tretirajte ga kao što biste tretirali bilo koju drugu poklonjenu ili kupljenu knjigu. Zato vam Wilimowskog i šaljem. Činim to ovako kolektivno, ali ne zato što bi mi bilo teško slati ga svakome od vas pojedinačno. Učinio bih to s jednakim zadovoljstvom. Na ovaj način se, međutim, stvara iluzija o knjizi. Može se vidjeti u koliko je primjeraka otisnuta. a i stalo mi je da znate jedni za druge, jer ste, ovako zajedno popisani, neka vrsta moje lične karte“.
Pročitavši knjigu, kao jedna od dvadeset pet iz Jergovićeve lične karte, zaželela sam da se prvo izdanje pojavi u Poljskoj. Ne samo zbog toga što je Wilimowski bio i osećao se Poljakom i Gurnošlazjanom, što su i druge glavne ličnosti Poljaci, nego i zato što su poljska literatura, istorija i kultura za Miljenka Jergovića važne, zauzimaju mnogo mesta u njegovom stvaralaštvu, što Poljsku oseća i razume kao malo ko. Počela sam onda da tražim izdavača. Gospođi Kami Margielskoj iz izdavačke kuće Książkowe Klimaty dopala se ideja poljskog prvog izdanja, slava joj zbog toga. I zahvaljujući njoj stigli smo pre nego što počnu da izlaze Jergovićeva višetomna Dela, gde će se sigurno naći i Wilimowski.
Kathi, jedna od adresanata, kojoj je knjiga posvećena, zahvaljujući se autoru napisala je i nama ostalima: „Važno je samo da Vi, društvo, znate da u drugoj fikciji, u drugom desetljeću, stoljeću i tisućljeću postoji Švapska kuća (a zemljopisni podaci su joj otprilike isti kao u priči, samo što sada ceste vode do nje). Bilo bi zgodno da se ovo društvo katkad sretne u toj kući, i vjerujem da se Švapska kuća sedamdeset godina kasnije, kada sve opet bude zaboravljeno, po ničemu drugo neće pamtiti nego po tom susretu…“
Dodaću, da bi mi bilo još milije kad bismo na taj susret došli s primerkom Wilimowskog na našim jezicima.
Riječ prevoditeljice romana ‘Wilimowski’
Dana 29. maja 2011. godine dvadeset pet osoba dobilo je od MJ dugačak e-mail s atačmentom – knjigom Wilimowski. Miljenko između ostalog piše: „Wilimowskog vam šaljem zato što nije izvjesno kada će knjiga moći biti objavljena na jeziku izvornika. Trenutno za to nema uvjeta koji bi mi kao autoru bili prihvatljivi. Čuvajte ovaj rukopis u svojim inboxima, čitajte ga, ako imate vremena i želje, tretirajte ga kao što biste tretirali bilo koju drugu poklonjenu ili kupljenu knjigu. Zato vam Wilimowskog i šaljem. Činim to ovako kolektivno, ali ne zato što bi mi bilo teško slati ga svakome od vas pojedinačno. Učinio bih to s jednakim zadovoljstvom. Na ovaj način se, međutim, stvara iluzija o knjizi. Može se vidjeti u koliko je primjeraka otisnuta. a i stalo mi je da znate jedni za druge, jer ste, ovako zajedno popisani, neka vrsta moje lične karte“.
Pročitavši knjigu, kao jedna od dvadeset pet iz Jergovićeve lične karte, zaželela sam da se prvo izdanje pojavi u Poljskoj. Ne samo zbog toga što je Wilimowski bio i osećao se Poljakom i Gurnošlazjanom, što su i druge glavne ličnosti Poljaci, nego i zato što su poljska literatura, istorija i kultura za Miljenka Jergovića važne, zauzimaju mnogo mesta u njegovom stvaralaštvu, što Poljsku oseća i razume kao malo ko. Počela sam onda da tražim izdavača. Gospođi Kami Margielskoj iz izdavačke kuće Książkowe Klimaty dopala se ideja poljskog prvog izdanja, slava joj zbog toga. I zahvaljujući njoj stigli smo pre nego što počnu da izlaze Jergovićeva višetomna Dela, gde će se sigurno naći i Wilimowski.
Kathi, jedna od adresanata, kojoj je knjiga posvećena, zahvaljujući se autoru napisala je i nama ostalima: „Važno je samo da Vi, društvo, znate da u drugoj fikciji, u drugom desetljeću, stoljeću i tisućljeću postoji Švapska kuća (a zemljopisni podaci su joj otprilike isti kao u priči, samo što sada ceste vode do nje). Bilo bi zgodno da se ovo društvo katkad sretne u toj kući, i vjerujem da se Švapska kuća sedamdeset godina kasnije, kada sve opet bude zaboravljeno, po ničemu drugo neće pamtiti nego po tom susretu…“
Dodaću, da bi mi bilo još milije kad bismo na taj susret došli s primerkom Wilimowskog na našim jezicima.