Ovu sam priču čuo u ljeto prošle godine od nekih ljudi u Podgorici i pričam ju onako kako je meni ispričana, bez uljepšavanja i popravljanja. Bio je u Malesiji za onoga rata neki Isa Š., albanska sirotinja, živio u kući načinjenoj od blata pa kad bi padala kiša komšije mu govorile: Iso, Iso, istopi ti se kuća ko ta tvoja šećerlema. Imao je jedanaestero djece, tako se potrefilo da mu žena rodi deset kćeri i jednoga jedinog sina, nazvao ga je Kristijanom, nije se mogao sjetiti većeg imena, a dječak bio lijep i jak, zelenih očiju kao Skadarsko jezero sproljeća. Isa se njime ponosio, pa kad bi natrpao kolica šećerlemama i leblebijama, i krenuo pješke u Podgoricu da ih tamo prodaje, nije mu više bilo teško, kao što bi mu ranije bilo teško. Bog je tako udesio, hvalio se Isa Š., sad bih ova kolica do Beograda gurao, a da se ne umorim, jer znam da imam sina.
Oko njegove kuće bile su sve neke ljepše i bogatije kuće. Malisori i tek poneki došljak, Srbin ili Crnogorac, ali nitko takva sirotinja kao on. Bilo ih je koji bi, da ne izgleda kao milostinja, od Ise kupovali šećerlema i leblebija, ali uvijek je više onih koji tuđu bijedu ne primijete. Njegov pas, šarov bujna repa, savijenog kao mjesečev srp, bio je naučen da ne laje. Psima dobrostojećih gazda dano je da laju po cijelu noć, dok sirotinjski moraju da šute. Da njihov lavež komšijama ne kvari san. Takav je običaj bio na Malesiji, i drugdje, gdje god je ljudi i njihovih pasa.
Znalo se, kad Isin šarov zalaje, događa se nešto veliko. Obično velika nesreća. Zalajao je tako jedne noći, negdje pred jutro, kada je pred Isinu kuću od blata pristupio jedan čovjek, nitko ga nije znao, pa ni Isa, vodeći dječaka za ruku. Čovjek je bio Srbin, prije rata je radio kao žandar te ga možda i zato nisu prepoznavali, jer više nije nosio uniformu, stanovao je tu negdje, nitko se danas ne sjeća gdje. Kada mu je Isa otvorio vrata, nepoznati mu je čovjek rekao da s istoka, od Kosova, nailaze balisti i da zato mora bježati, ali da ne može povesti sina jedinca. Ako ga povede, balisti će ga stići, ubiti i njega i dijete. Zašto te traže, pitao ga je Isa. Zato što sam im grdno skrivio, odgovorio je čovjek.
Isa je prihvatio dječaka. Obećao je ocu da će mu sačuvati život. Bilo je veliko to obećanje, ali bi ga u takvoj prilici dao svatko tko drži do riječi i obraza. Nikada se neće saznati zašto je bivši žandar bježeći od balista i njihove osvete izabrao baš Isu da mu povjeri sina. Možda Isin pas jedini nije grizao, jer sirotinjski psi rijetko grizu, pa je samo pokraj njega mogao pristupiti vratima. A možda su razlozi bili drukčiji i više su se ticali ljudi nego njihovih pasa. Možda je nekada od Ise kupio šećerlemu pa je osjetio da Isa prema njemu ima neki dug.
Dječak se zvao Stevan Bojović i bio je Kristijanov vršnjak. Kad bi ih stavio jednog uz drugog, činilo se da su braća. Samo što je Stevan imao svjetlije oči. Kao kad se nad jezero spusti augustovsko sunce. Gledao ih je tako Isa, čudio se i govorio ženi i kćerima kako se to neobično namjestilo i udesilo da pod njihovim krovom zanoće čak dvojica sinova.
Isin je šarov prihvatio Stevana kao da ga oduvijek zna. Dječak bi ga zajašio, a Kristijan bi mu vezao konopčić za ogrlicu i tako bi šetali dvorištem. Bjež’ te rajo i fukaro, ide beg Skenderbeg!, strogo je dobacivao na sve četiri strane, a Stevan bi samo dizao glavu i pravio se, kao pravi princ, da nikoga ne vidi i da ništa ne čuje. Tako su se igrali od jutra pa do kasnog podneva, sve dok sva trojica nisu polegli u prašinu od umora. Bilo je rano proljeće i još nije sasvim zatoplilo, ali kada bi zatvorili oči, šarov bi im dahtao u lice, pa bi im se pod njegovim vrelim dahom činilo da je ljeto. Tako su se i dalje igrali, a da se nisu morali micati s mjesta.
Oko ponoći ponovo je zalajao Isin šarov. Skočio je iz postelje, naredio je ženi da ostane tu, i šta god da se dogodi neka se ne miče ispod jorgana. Isa Š. nikada nikome nije ništa naređivao, tako da je njegove riječi morala čuti i osjetiti do u kosti, do u korijen nokta na malome nožnom prstu. I nije se micala.
Šarov je i dalje lajao kao lud. Na gubicu mu je izbila pjena, baš kao da je bijesan. Isa je pitao ljude u uniformama i s puškama zašto su došli. Došli smo da nam predaš sina Mitra Bojovića. Odakle meni njegov sin? I šta će vam njegov sin? Treba nam da ga zakoljemo. A znamo da si ga ti u svojoj kući sakrio. Ili ćeš nam ga predati ili ćemo pobiti tebe i sve tvoje. Ali šta vam je ljudi, zašto bi Mitar u mene, u Albanca, pa još najveće malesijske sirotinje, ostavio svoga sina? Širio je tako ruke i čudio se Isa Š. Puštali su ga neko vrijeme da se tako čudi, samo su stajali oko kuće i nisu ništa govorili. Valja i sirotinju pustiti da sačuva svoj obraz. Ako mu je dijete povjereno na čuvanje, onda ga ne može odmah dati. Nitko ga ne bi dao na klanje, radije bi svaki od tih balista umro, nego bacio obraz pod noge i prekršio danu riječ. Zato su ga pustili da se čudi, da širi ruke kao da će ih sve skupa zagrliti, da se smije ne bi li pokazao koliko je bezazlen i sirot, da govori: pa šta vam je ljudi, ja prodajem šećerleme i leblebije, i šećernu vunu kad cirkus stigne u Podgoricu, nije meni Bog dao tako veliku stvar da ginem zbog tuđeg djeteta! Puštali su ga, a onda je došlo vrijeme.
Isa Š. na rukama je iznio dječaka. U taj čas i šarov je prestao lajati, da ga ne probudi. Niz lice su mu tekle suze – nemojte ljudi, nije dijete krivo ako je otac kriv – molio ih je šapatom. Nemojte ljudi, nikad nije bilo takvoga vremena da se djeca ubijaju zbog očeva – molio je. Šta ti znaš kakvih je vremena bilo – nasmijao se jedan od njih – pa ti samo prodaješ šećerleme i leblebije.
Priča koju sam u Podgorici čuo dalje kaže da su dječaka zaklali na Isinim rukama, a da se nije ni probudio. Svaki čovjek ima svoju mjeru ljudskosti, a to je bila njihova mjera. Neki drugi, koji bi bili manje ljudi, probudili bi ga i tek onda zaklali.
On je stajao krvavih ruku i krvave košulje. Rekli su mu da to više ne čini, neka ne sakriva djecu zločinaca, jer će sljedeći put zaklati i njega i sve njegove. Gledao ih je i više nije riječ rekao Isa Š. Gledao ih je i Isin šarov i nije zalajao. Više nikad. Jer se više nikad nešto veliko i strašno nije dogodilo pred njegovom kućom, nešto zbog čega bi sirotinjskome psu bilo dozvoljeno da laje.
Isa Š. održao je danu riječ. Mitru Bojoviću, kojega nije ni poznavao, sačuvao je živog sina Stevana. Tako mi je priča ispričana, u Podgorici, prošloga ljeta, pa je tako i prenosim. Možda je priča izmišljena, zbog ljudske i pasje čežnje da ljudi budu bolji nego što jesu. A možda je istinita.
Riječ koju je nepoznatom čovjeku dao Isa Š.
Priča
Ovu sam priču čuo u ljeto prošle godine od nekih ljudi u Podgorici i pričam ju onako kako je meni ispričana, bez uljepšavanja i popravljanja. Bio je u Malesiji za onoga rata neki Isa Š., albanska sirotinja, živio u kući načinjenoj od blata pa kad bi padala kiša komšije mu govorile: Iso, Iso, istopi ti se kuća ko ta tvoja šećerlema. Imao je jedanaestero djece, tako se potrefilo da mu žena rodi deset kćeri i jednoga jedinog sina, nazvao ga je Kristijanom, nije se mogao sjetiti većeg imena, a dječak bio lijep i jak, zelenih očiju kao Skadarsko jezero sproljeća. Isa se njime ponosio, pa kad bi natrpao kolica šećerlemama i leblebijama, i krenuo pješke u Podgoricu da ih tamo prodaje, nije mu više bilo teško, kao što bi mu ranije bilo teško. Bog je tako udesio, hvalio se Isa Š., sad bih ova kolica do Beograda gurao, a da se ne umorim, jer znam da imam sina.
Oko njegove kuće bile su sve neke ljepše i bogatije kuće. Malisori i tek poneki došljak, Srbin ili Crnogorac, ali nitko takva sirotinja kao on. Bilo ih je koji bi, da ne izgleda kao milostinja, od Ise kupovali šećerlema i leblebija, ali uvijek je više onih koji tuđu bijedu ne primijete. Njegov pas, šarov bujna repa, savijenog kao mjesečev srp, bio je naučen da ne laje. Psima dobrostojećih gazda dano je da laju po cijelu noć, dok sirotinjski moraju da šute. Da njihov lavež komšijama ne kvari san. Takav je običaj bio na Malesiji, i drugdje, gdje god je ljudi i njihovih pasa.
Znalo se, kad Isin šarov zalaje, događa se nešto veliko. Obično velika nesreća. Zalajao je tako jedne noći, negdje pred jutro, kada je pred Isinu kuću od blata pristupio jedan čovjek, nitko ga nije znao, pa ni Isa, vodeći dječaka za ruku. Čovjek je bio Srbin, prije rata je radio kao žandar te ga možda i zato nisu prepoznavali, jer više nije nosio uniformu, stanovao je tu negdje, nitko se danas ne sjeća gdje. Kada mu je Isa otvorio vrata, nepoznati mu je čovjek rekao da s istoka, od Kosova, nailaze balisti i da zato mora bježati, ali da ne može povesti sina jedinca. Ako ga povede, balisti će ga stići, ubiti i njega i dijete. Zašto te traže, pitao ga je Isa. Zato što sam im grdno skrivio, odgovorio je čovjek.
Isa je prihvatio dječaka. Obećao je ocu da će mu sačuvati život. Bilo je veliko to obećanje, ali bi ga u takvoj prilici dao svatko tko drži do riječi i obraza. Nikada se neće saznati zašto je bivši žandar bježeći od balista i njihove osvete izabrao baš Isu da mu povjeri sina. Možda Isin pas jedini nije grizao, jer sirotinjski psi rijetko grizu, pa je samo pokraj njega mogao pristupiti vratima. A možda su razlozi bili drukčiji i više su se ticali ljudi nego njihovih pasa. Možda je nekada od Ise kupio šećerlemu pa je osjetio da Isa prema njemu ima neki dug.
Dječak se zvao Stevan Bojović i bio je Kristijanov vršnjak. Kad bi ih stavio jednog uz drugog, činilo se da su braća. Samo što je Stevan imao svjetlije oči. Kao kad se nad jezero spusti augustovsko sunce. Gledao ih je tako Isa, čudio se i govorio ženi i kćerima kako se to neobično namjestilo i udesilo da pod njihovim krovom zanoće čak dvojica sinova.
Isin je šarov prihvatio Stevana kao da ga oduvijek zna. Dječak bi ga zajašio, a Kristijan bi mu vezao konopčić za ogrlicu i tako bi šetali dvorištem. Bjež’ te rajo i fukaro, ide beg Skenderbeg!, strogo je dobacivao na sve četiri strane, a Stevan bi samo dizao glavu i pravio se, kao pravi princ, da nikoga ne vidi i da ništa ne čuje. Tako su se igrali od jutra pa do kasnog podneva, sve dok sva trojica nisu polegli u prašinu od umora. Bilo je rano proljeće i još nije sasvim zatoplilo, ali kada bi zatvorili oči, šarov bi im dahtao u lice, pa bi im se pod njegovim vrelim dahom činilo da je ljeto. Tako su se i dalje igrali, a da se nisu morali micati s mjesta.
Oko ponoći ponovo je zalajao Isin šarov. Skočio je iz postelje, naredio je ženi da ostane tu, i šta god da se dogodi neka se ne miče ispod jorgana. Isa Š. nikada nikome nije ništa naređivao, tako da je njegove riječi morala čuti i osjetiti do u kosti, do u korijen nokta na malome nožnom prstu. I nije se micala.
Šarov je i dalje lajao kao lud. Na gubicu mu je izbila pjena, baš kao da je bijesan. Isa je pitao ljude u uniformama i s puškama zašto su došli. Došli smo da nam predaš sina Mitra Bojovića. Odakle meni njegov sin? I šta će vam njegov sin? Treba nam da ga zakoljemo. A znamo da si ga ti u svojoj kući sakrio. Ili ćeš nam ga predati ili ćemo pobiti tebe i sve tvoje. Ali šta vam je ljudi, zašto bi Mitar u mene, u Albanca, pa još najveće malesijske sirotinje, ostavio svoga sina? Širio je tako ruke i čudio se Isa Š. Puštali su ga neko vrijeme da se tako čudi, samo su stajali oko kuće i nisu ništa govorili. Valja i sirotinju pustiti da sačuva svoj obraz. Ako mu je dijete povjereno na čuvanje, onda ga ne može odmah dati. Nitko ga ne bi dao na klanje, radije bi svaki od tih balista umro, nego bacio obraz pod noge i prekršio danu riječ. Zato su ga pustili da se čudi, da širi ruke kao da će ih sve skupa zagrliti, da se smije ne bi li pokazao koliko je bezazlen i sirot, da govori: pa šta vam je ljudi, ja prodajem šećerleme i leblebije, i šećernu vunu kad cirkus stigne u Podgoricu, nije meni Bog dao tako veliku stvar da ginem zbog tuđeg djeteta! Puštali su ga, a onda je došlo vrijeme.
Isa Š. na rukama je iznio dječaka. U taj čas i šarov je prestao lajati, da ga ne probudi. Niz lice su mu tekle suze – nemojte ljudi, nije dijete krivo ako je otac kriv – molio ih je šapatom. Nemojte ljudi, nikad nije bilo takvoga vremena da se djeca ubijaju zbog očeva – molio je. Šta ti znaš kakvih je vremena bilo – nasmijao se jedan od njih – pa ti samo prodaješ šećerleme i leblebije.
Priča koju sam u Podgorici čuo dalje kaže da su dječaka zaklali na Isinim rukama, a da se nije ni probudio. Svaki čovjek ima svoju mjeru ljudskosti, a to je bila njihova mjera. Neki drugi, koji bi bili manje ljudi, probudili bi ga i tek onda zaklali.
On je stajao krvavih ruku i krvave košulje. Rekli su mu da to više ne čini, neka ne sakriva djecu zločinaca, jer će sljedeći put zaklati i njega i sve njegove. Gledao ih je i više nije riječ rekao Isa Š. Gledao ih je i Isin šarov i nije zalajao. Više nikad. Jer se više nikad nešto veliko i strašno nije dogodilo pred njegovom kućom, nešto zbog čega bi sirotinjskome psu bilo dozvoljeno da laje.
Isa Š. održao je danu riječ. Mitru Bojoviću, kojega nije ni poznavao, sačuvao je živog sina Stevana. Tako mi je priča ispričana, u Podgorici, prošloga ljeta, pa je tako i prenosim. Možda je priča izmišljena, zbog ljudske i pasje čežnje da ljudi budu bolji nego što jesu. A možda je istinita.