Dugo sam bio onaj oračev sin koji nije znao da mu je u njivi zakopano blago, ali sam živio dovoljno dugo da shvatim: to blago sam ja, pa sam u 21. stoljeću – da ne pominjem prozu, esejistiku, polemiku, i hibride prvog i drugog ili drugog i trećeg – iz sebe izorao deset knjiga (1000 strana) pjesama, i 20 tomova (5000 strana) prepjeva poezije, jer petnaest godina, svaki dan, za kompjuterom sjedim između 10 i 14 sati, zato imam nažuljene laktove i na zadnjici žulj od stare stolice li, fotelje li, vrag bio znao, u kojoj je cio život radio Jovan Vuković, moj profesor sintakse sh. jezika, koju mi je poklonio moj prijatelj pokojni Mustafa Đulizarević, a zaboravio sam kako je do nje došao.
Jutros sam iz sebe izorao Vuka Dragovića, guslara iz Bijelog Polja, jedinog meni znanog Montenegrinjca kome sam vjerovao da vjeruje u Boga. Iza zemljotresa u crnogorskom Primorju kazao mi je da se to Bog od gnjeva stresao. “Dokurčila mu bezakonja ovog ološa?” “Tako nekako i jest.” “Pa udri i po pravim i po krivim?” “Vešoviću, ne uči ti Boga šta će i kako će!” “Ne učim ga, ali je čudan: dao mi razum, a hoće da vjerujem u njega! To bih mogao tek u pomamilu”. Darinkina riječ pomamilo vazda mi je bila draža no ludilo.
Vuka zovem Montenegrinjcem jer me nije zanimalo kazuje li se kao Srbin ili Crnogorac, mada je to isti kurac: kad su Mihaila Lalića pitali jesi li Srbi i Crnogorci isti narod, rekao je: ne znam jesu li još po čemu, a po fukarluku jesu. Turcizam fukara (sirotinja) u Montenegru je posve izgubio izvorno značenje, jer su svi bili siromasi, i postao sinonim za ništariju.
Vuko je imao brkove i kosu crne kao zift, a ni mojoj kosi u tom pogledu nije bilo mane, pa sam se jednom uozbiljio: “Ovo pred drugima ne bih, a pred tobom smijem, znam da ti to nećeš daljiti”. Zatim sam, kao Gospava Čajova iz Papa, dodao: “A ako kome kažeš, reći ću da lažeš!” I dodao otprilike ovo: Pogledaj mene i tebe. Svak nam po dlaci vidi da smo Turci. Ali jok! Ove muslimane, pogledaj ih, plavi su i zeljasti ko Rusi, a zovemo ih Turci. A mi smo, ko biva, Sloveni. Zatim sam, kao Mostarci, dodao: govno smo Sloveni. Vuko se nasmijao.
Umio da se šali na poseban način. Jednom, kad smo rastajali, kaže mi: “Svrati neđe na kafu. Pa đe bilo.” Pitao sam ga okle on u narodu koji bi išao u crkve jedino ako bi u njima otvorili tombolu. Ne pamtim šta je odgovorio, a tomboli se nasmiješio.
Jedno ljeto, kad sam došao na godišnji odmor, Darinka mi veli da je Vuko otprtljao u Novi Sad. “Ima li tamo koga svog?” “Ne, da ja znam”. “Pa šta će tamo?” “Kaži mi pa da ti kažem”. Danas mi je veliko čudo: prošao mu život u Bijelom Polju – šta će pod starost u Vojvodini? No možda bi mi Vuko rekao: “Pa i tamo ima zemlje đe će me začeprljati.”
Ne znam, ali jedno je sigurno: današnje Sarajevo ne valja ni šuplje banke, ali ovo života što mi je ostalo jedino u toj kasabi mogu podnijeti. Ako ništa drugo, tu je “pregršt ili dvije imena prijateljskih / kao kamenje po kojem duša koraca kaljugom”. Ovo sam napisao u 20. stoljeću, a sad mi zvuči istinitije. Onda je ovo bila, donekle, pjesnička parada, bilo je tačno nezavisno od zbilje, a sad je zgoljna stvarnost.
Ali jedno teško zamjeram tom gradu: u odbranu Sarajeva, BiH i muslimana objavio sam četiri, a kad bih sve tekstove i pjesme sakupio i ukoričio ih, bilo bi šest knjiga, ali niko nije pokrenuo inicijativu da me se proglasi počasnim muslimanom. Nije valjda zato što je o meni, koji se za 70 godina nisam napio deset puta, paramilitarni hodža Džemaludin Latić kazao da sam “Vlašina” koji “bazdi rakijom”, a đe ćeš počaŠnog Vlaha za počasnog muslimana?
Ne znam je li Vuko guslao i one nove, one degenske pjesme, ali pamtim, kad je meni pjevao Starog Vujadina, da su mi krenule suze. Kako i neće kad tu pjesmu, koja je uz gusle mnogo dublja, kao što su sevdalinke čarobne tek kad se uz muziku pjevaju, napamet znam još od djetinjstva. To nisu bile samo suze od velike poezije – Stari Vujadin ide u najbolje guslarske pjesme na našem jeziku i radio sam je sa studentima na časovima – već i suze za sobom. Suze nad mukama iz djetinjstva i suze za djetetom koga više nema.
Kad gusla, Vuko je imao mek, maličak ženski glas, ili možda paćenički, što je zapravo isto, jer meni se patnja iz Montenegra uvijek objavljivala ženskim glasom, u svakom slučaju njegov način pjevanja nije pozivao na osvetu Turcima već na sućut sa Vujadinovim mukama. Kad je otpjevao završne stihove: “Kad ne kazah za te hitre noge / Kojeno su konjma utjecale / I ne kazah za junačke ruke / Kojeno su koplja prelamale / I na gole sablje udarale – / Ja ne kazah za lažljive oči / Koje su me na zlo navodile / Gledajući s najviše planine, / Gledajući dolje na drumove / Kud prolaze Turci i trgovci”, pomislio sam: gle, boga ti, Turci i trgovci se gotovo rimuju! Što nisam zamjećivao kad sam taj stih čitao nego kad ga je Vuko otpjevao.
Kasnije sam govorio studentima: stihovi “ja ne kazah za lažljive oči koje su me na zlo navodile” idu u najveće na srpskohrvatskom jeziku, a da ih do kraja razumijete, treba znati narodnu poslovicu koju je zapisao Vuk: “Oči su voda.” Očima možeš vjerovati koliko i vodi. Koja te začas prevari i udavi.
Starac Vujadin, na mukama, ostaje vjeran svom životu, mada zna da je činio zlo i da je imao oči grabljivice u kojim se izjednačuju njegovi neprijatelji Turci i trgovci puni zlata, što je razumljivo, jer su gledale s najviše planine, a odozgo svi su oni isti, ali je izvrsno to što se njegove žrtve jednače i u jeziku: Turci i trgovci zvuče slično!
I često sam dodavao: vjerujem da su vam Borhesovići već uspjeli da omrznu i samu riječ realizam, ali, po meni, ovo je najrealističnija od svih Vukovih pjesmama o hajducima, i u tome je njezina temeljna vrijednost.
2. Nogo i hajduci
Dodajem i odlomak iz neobjavljene knjige o Rajku Petrovu Nogi pod naslovom Srbisimus, pozajmljen od Miodraga Stanisavljevića.
Nogo je napisao ciklus pjesama Iz nove hajdučije i ni jedna ne valja groša kršenoga, ali to je sporedno, a glavno je da se vazda ćutio sljedbenikom, možda i potomkom Starine Novaka, a hajdukovao je u krčmi koju je nazvao “strašnim mjestom”, što je pozajmica iz guslarske pjesme: “A kadar sam stići i uteći i na strašnom mjestu postojati”, kako kaže Starina Novak.
Nogo, čija će smrt biti, što se tiče Beograda, “ozbiljan udarac porezu na piće”, lokao je iz mnogih razloga, a pomenuću tri.
1) “Strepio je za sudbinu sveta”, kako je pošteno priznao u jednoj pjesmi iz mladosti, a iz te strepnje nicali su cijeli rojevi pitanja koja je trebalo udaviti u alkoholu.
2) Potezao je iz čuture da oko sebe ljude smanji i pod nogama osjeti pijedestal odakle će držati lekcije iz etike. Prije rata mu je vrlo pristajao taj stav spomenika koji drži moralna predavanja te nije čudo što i današnji nacista Rajko Otrov Nogo čita vakele đe stigne i kome stigne.
3) Kašto je to bio pijedestal ukraden ispod Stjepana Trofimovića, žrtve društvenog sistema iz romana Zli duhovi, pa bi se moglo reći da je potezao iz šiše kako bi gorivom opskrbio plamen svog buntovništva, jer “hajdučki preci tad u meni se čuju – / golaći, beskućnici, jedino vični buni, / u pesmi, kao u snu, što samo prevrate snuju.”
Jeste, jeste: za 415. godina vladavine, svakog Srbina iz BiH njeni su gospodari zasluženo zvali “mrtvim rajetinom”, osim Noginih predaka kojim samo daj da poneđe dignu poneku bunu i nisi morao dalje brinuti o njima. I vjerujem da su bili hajduci, ali čemu napomena “beskućnici” kad to ulazi u definiciju hajduka? “Kuća mi je divan-kabanica”, veli odmetnik iz guslarske pjesme: nema kuće, ali ima paradni ogrtač, bezbeli otet. Ako si bio hajduk, nisi mogao biti golać, s obzirom na činjenicu da su Turke odlikovale divan-kabanice koje su se s njih mogle zguliti.
Vuk Karadžić, koji hajduke zna bolje nego Nogo, veli: “gdje koji otide u hajduke da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji”. I kad bi Nogo u krčmi zavrnuo košulju da mi pokaže marku “Pjer Karden”, ja bih pomislio: kakav hajduk! Što je značilo i kakvo junaštvo. Jer kićenost hajdučke vanjštine putila je i ka hrabrosti. “Binjiš od suvoga zlata” na starom Vujadinu skinut je sa visokopozicioniranog Turčina: divan-kabanica ekstra kvalitete “u čem paše na divan izlaze” dokaz je i junaštva, jer ne mislite zar da je pašu bilo lako lišiti binjiša? Kako god, pod uticajem alkohola Nogo je padao pod utjecaj predaka “jedino vičnih buni” i bio gotov staviti se na raspolaganje svakoj skupini prevratnika koja će oboriti diktaturu, a Titu lišiti maršalskog binjiša, kube i čivasa, da je takvih skupina bilo, ali, na žalost, nije.
U pjesmi Na cvjetnu nedjelju Nogo sjedi u kafani s paklenom mašinom, to jest “sa bombom stida u grudima” od koje očekujemo da ga u poenti raznese, u skladu sa scenskim naputkom da eksplozivna naprava, koja mu u prvom činu kuca u grudima mjesto srca, mora eksplodirati u posljednjem.
Ovaj put nije otišao u krčmu da se naljoska – Nogo pije i zato što mu je svijet previše suh i često je prinuđen da ga navlaži – već da se “iznutra očisti(m)” i da se “žalostan pričesti(m)”. Pravi pjesnik ne bi sebi dozvolio da ovako uzvisi dane kad je u krčmi od sebe pravio “velevlažnog gospodina”, ne bi sebe kao pjanca idealizovao do komike. Nogina ljubav prema Nogi svagda je bila beskrajna, ali kad kaže da u krčmu ide da se očisti i pričesti, ostaje mi da kažem: Nogo je Nogo, ali mnogo je mnogo, jer često se događalo da, iza čišćenja i pričešćenja u krčmi, naprosto poživinči; jednom, pošto je uzeo naforu, ženu svog kuma Marka Darinkina, koja je deset godina čekala dijete, nazvao “jalovicom kojoj iz očiju biju praznina i zavist prema ljudima s djecom”.
Na kraju pjesme Nogo diže ruku na se: “Na strašnom mjestu – u krčmi / U anđeoskom predjelu / Šta sam kada se prisjetim /U vajkadašnjem nedjelu / Ja mučki pucam u sebe / Ridam Na cvjetnu nedjelju”. Izvršio je suicid, kako je obećao (mada ne i očekivanim oružjem), jer mu je vlastita grešnost postala neizdržljiva. Ne razabire se je li “vajkadašnje nedjelo” istočni grijeh zbog kojeg je iz raja najuren u birtiju, ili cilja na izumitelja rakije zvanog Noje, ali se jasno čuo pucanj koji je “mučki u sebe” ispalio.
“Mučki“ znači podmuklo, na prevaru, a takva mu najčešće i jesu samoubijstva, jer ljubav Rajka Otrova Noge prema prema Rajku Otrovu Nogi, jedna od najvatrenijih ljubavi koje su ikad u ljudskom srcu planule, štiti ga i od samog sebe, pa je prinuđen, kad puca sebi u leđa, da to čini podmuklo, iz zasjede, jer u ovoj pjesmi ne kaže slučajno da u krčmu ide “ko u busiju” iz koje će sebi mučki ispaliti pun šaržer među plećke. Što ga nije omelo da “rida” nad sobom: Nogo je ubica, ubijeni i narikača u istoj koži, a pošto se sve zbiva u nedjelju pred Vaskrs, je li ovo samoubojstvo sa predumišljajem? Koknuo se s namjerom da dan zatim sa Isusom ustane iz mrtvih? Jer Njegoš ne veli zaludu: “Vaskrsenja ne biva bez smrti”.
Nogina krčma je “strašno mjesto” i “busija” koja pjanca pretvara u odmetnika: kad se potpije, brci bi mu postali brčine Starine Novaka koji je rekao: “Ne bojim se nikoga do Boga”, i pred kafanskim doušnicima stao bi raspitivati zašto Tito farba kosu, od čega bih osjetio zimu u kostima, a kad pita zašto Tito presađuje kosu, ja, sin strijeljanog ibeovca, klisnem iz krčme, jer je u zakonu fino pisalo koliko godina ćuze dobija onaj koji laje, a koliko onaj koj ga sluša i ne prijavi policiji njegovo lajanje.
Služeći se jezikom slijepoga guslara, Nogo je oslijepio za sebe: postao majstor u napuhivanju svega svog pomoću deseteračkih formula. Salivajući u gušu ljutu za ljutom, što me tjeralo da se sjetim Gogolja: “Gle kako junački loče!”, Nogo bi sebe prečinio u elitnog hajduka koji je kadar “na strašnom mjestu postojati”, a u ovakvom mitologiziranju svog lokanja naviješten je izaratni stihoklepac iz Nedremanog oka koji u svijetu okrenutom naglavce pjeva o čestitom srpskom dželatu i pokvarenoj žrtvi i o Srbima koji, dok ih NATO lema, vape kao Isukrst s križa: zašto si nas napustio, oče, jer su pod “tomahavcima” zaboravili šta su radili od Vukovara i Sarajeva, čak pojma nisu imali šta rade Albancima na Kosovu u dane kad ih NATO tulehao.
“Bomba stida u grudima” s početka pjesme nije riknula jer je bila bez upaljača: Nogo ju je instalirao u svoje prsi da stvar bude dramatičnija. Ovo je “ispit savjesti” na noginski način: jeftino dramatiziranje osećanja nepogrešivo daje drugo- i trećerazredne stihove i hoće javne prostore: Nogina se samoubistva ne zbivaju među četiri zida već u kafani ili na bini: zna da mu nesreća divno pristaje i da bi bila suva šteta ne izložiti je očima publike.
3. Nacionalno i racionalno
Ne znam je li Vuko još živ, ni je li nakon 8. sjednice poslobio ili možda pošešeljio, ali želim vjerovati da nije, jer je bio racionalan čovjek. Dok nacionalno u nas vlada, racionalno će služiti da njim obrišeš zadak, mada “devet desetina čovjekovog života čini razum”, rekao je engleski vajar Henri Mur, i dodao: umjetnost, “to je razum, upravo kao i život sam”. Uzgred, Mura sam citirao u jednom intervjuu za Politiku kad sam 1970. dobio Brankovu nagradu za prvu knjigu pjesama, i od tada, cio sam život utrošio na to da postanem razuman, pa vjerovatno i zato pišem dobre pjesme pod starost kad ti život “ode u priviđenja” i kad se još nenačetim razumom od njih branim, ili ih pričvršćujem za papir da ne šetaju okolo.
Riječ-dvije o hajducima
1. Oči su voda
Dugo sam bio onaj oračev sin koji nije znao da mu je u njivi zakopano blago, ali sam živio dovoljno dugo da shvatim: to blago sam ja, pa sam u 21. stoljeću – da ne pominjem prozu, esejistiku, polemiku, i hibride prvog i drugog ili drugog i trećeg – iz sebe izorao deset knjiga (1000 strana) pjesama, i 20 tomova (5000 strana) prepjeva poezije, jer petnaest godina, svaki dan, za kompjuterom sjedim između 10 i 14 sati, zato imam nažuljene laktove i na zadnjici žulj od stare stolice li, fotelje li, vrag bio znao, u kojoj je cio život radio Jovan Vuković, moj profesor sintakse sh. jezika, koju mi je poklonio moj prijatelj pokojni Mustafa Đulizarević, a zaboravio sam kako je do nje došao.
Jutros sam iz sebe izorao Vuka Dragovića, guslara iz Bijelog Polja, jedinog meni znanog Montenegrinjca kome sam vjerovao da vjeruje u Boga. Iza zemljotresa u crnogorskom Primorju kazao mi je da se to Bog od gnjeva stresao. “Dokurčila mu bezakonja ovog ološa?” “Tako nekako i jest.” “Pa udri i po pravim i po krivim?” “Vešoviću, ne uči ti Boga šta će i kako će!” “Ne učim ga, ali je čudan: dao mi razum, a hoće da vjerujem u njega! To bih mogao tek u pomamilu”. Darinkina riječ pomamilo vazda mi je bila draža no ludilo.
Vuka zovem Montenegrinjcem jer me nije zanimalo kazuje li se kao Srbin ili Crnogorac, mada je to isti kurac: kad su Mihaila Lalića pitali jesi li Srbi i Crnogorci isti narod, rekao je: ne znam jesu li još po čemu, a po fukarluku jesu. Turcizam fukara (sirotinja) u Montenegru je posve izgubio izvorno značenje, jer su svi bili siromasi, i postao sinonim za ništariju.
Vuko je imao brkove i kosu crne kao zift, a ni mojoj kosi u tom pogledu nije bilo mane, pa sam se jednom uozbiljio: “Ovo pred drugima ne bih, a pred tobom smijem, znam da ti to nećeš daljiti”. Zatim sam, kao Gospava Čajova iz Papa, dodao: “A ako kome kažeš, reći ću da lažeš!” I dodao otprilike ovo: Pogledaj mene i tebe. Svak nam po dlaci vidi da smo Turci. Ali jok! Ove muslimane, pogledaj ih, plavi su i zeljasti ko Rusi, a zovemo ih Turci. A mi smo, ko biva, Sloveni. Zatim sam, kao Mostarci, dodao: govno smo Sloveni. Vuko se nasmijao.
Umio da se šali na poseban način. Jednom, kad smo rastajali, kaže mi: “Svrati neđe na kafu. Pa đe bilo.” Pitao sam ga okle on u narodu koji bi išao u crkve jedino ako bi u njima otvorili tombolu. Ne pamtim šta je odgovorio, a tomboli se nasmiješio.
Jedno ljeto, kad sam došao na godišnji odmor, Darinka mi veli da je Vuko otprtljao u Novi Sad. “Ima li tamo koga svog?” “Ne, da ja znam”. “Pa šta će tamo?” “Kaži mi pa da ti kažem”. Danas mi je veliko čudo: prošao mu život u Bijelom Polju – šta će pod starost u Vojvodini? No možda bi mi Vuko rekao: “Pa i tamo ima zemlje đe će me začeprljati.”
Ne znam, ali jedno je sigurno: današnje Sarajevo ne valja ni šuplje banke, ali ovo života što mi je ostalo jedino u toj kasabi mogu podnijeti. Ako ništa drugo, tu je “pregršt ili dvije imena prijateljskih / kao kamenje po kojem duša koraca kaljugom”. Ovo sam napisao u 20. stoljeću, a sad mi zvuči istinitije. Onda je ovo bila, donekle, pjesnička parada, bilo je tačno nezavisno od zbilje, a sad je zgoljna stvarnost.
Ali jedno teško zamjeram tom gradu: u odbranu Sarajeva, BiH i muslimana objavio sam četiri, a kad bih sve tekstove i pjesme sakupio i ukoričio ih, bilo bi šest knjiga, ali niko nije pokrenuo inicijativu da me se proglasi počasnim muslimanom. Nije valjda zato što je o meni, koji se za 70 godina nisam napio deset puta, paramilitarni hodža Džemaludin Latić kazao da sam “Vlašina” koji “bazdi rakijom”, a đe ćeš počaŠnog Vlaha za počasnog muslimana?
Ne znam je li Vuko guslao i one nove, one degenske pjesme, ali pamtim, kad je meni pjevao Starog Vujadina, da su mi krenule suze. Kako i neće kad tu pjesmu, koja je uz gusle mnogo dublja, kao što su sevdalinke čarobne tek kad se uz muziku pjevaju, napamet znam još od djetinjstva. To nisu bile samo suze od velike poezije – Stari Vujadin ide u najbolje guslarske pjesme na našem jeziku i radio sam je sa studentima na časovima – već i suze za sobom. Suze nad mukama iz djetinjstva i suze za djetetom koga više nema.
Kad gusla, Vuko je imao mek, maličak ženski glas, ili možda paćenički, što je zapravo isto, jer meni se patnja iz Montenegra uvijek objavljivala ženskim glasom, u svakom slučaju njegov način pjevanja nije pozivao na osvetu Turcima već na sućut sa Vujadinovim mukama. Kad je otpjevao završne stihove: “Kad ne kazah za te hitre noge / Kojeno su konjma utjecale / I ne kazah za junačke ruke / Kojeno su koplja prelamale / I na gole sablje udarale – / Ja ne kazah za lažljive oči / Koje su me na zlo navodile / Gledajući s najviše planine, / Gledajući dolje na drumove / Kud prolaze Turci i trgovci”, pomislio sam: gle, boga ti, Turci i trgovci se gotovo rimuju! Što nisam zamjećivao kad sam taj stih čitao nego kad ga je Vuko otpjevao.
Kasnije sam govorio studentima: stihovi “ja ne kazah za lažljive oči koje su me na zlo navodile” idu u najveće na srpskohrvatskom jeziku, a da ih do kraja razumijete, treba znati narodnu poslovicu koju je zapisao Vuk: “Oči su voda.” Očima možeš vjerovati koliko i vodi. Koja te začas prevari i udavi.
Starac Vujadin, na mukama, ostaje vjeran svom životu, mada zna da je činio zlo i da je imao oči grabljivice u kojim se izjednačuju njegovi neprijatelji Turci i trgovci puni zlata, što je razumljivo, jer su gledale s najviše planine, a odozgo svi su oni isti, ali je izvrsno to što se njegove žrtve jednače i u jeziku: Turci i trgovci zvuče slično!
I često sam dodavao: vjerujem da su vam Borhesovići već uspjeli da omrznu i samu riječ realizam, ali, po meni, ovo je najrealističnija od svih Vukovih pjesmama o hajducima, i u tome je njezina temeljna vrijednost.
2. Nogo i hajduci
Dodajem i odlomak iz neobjavljene knjige o Rajku Petrovu Nogi pod naslovom Srbisimus, pozajmljen od Miodraga Stanisavljevića.
Nogo je napisao ciklus pjesama Iz nove hajdučije i ni jedna ne valja groša kršenoga, ali to je sporedno, a glavno je da se vazda ćutio sljedbenikom, možda i potomkom Starine Novaka, a hajdukovao je u krčmi koju je nazvao “strašnim mjestom”, što je pozajmica iz guslarske pjesme: “A kadar sam stići i uteći i na strašnom mjestu postojati”, kako kaže Starina Novak.
Nogo, čija će smrt biti, što se tiče Beograda, “ozbiljan udarac porezu na piće”, lokao je iz mnogih razloga, a pomenuću tri.
1) “Strepio je za sudbinu sveta”, kako je pošteno priznao u jednoj pjesmi iz mladosti, a iz te strepnje nicali su cijeli rojevi pitanja koja je trebalo udaviti u alkoholu.
2) Potezao je iz čuture da oko sebe ljude smanji i pod nogama osjeti pijedestal odakle će držati lekcije iz etike. Prije rata mu je vrlo pristajao taj stav spomenika koji drži moralna predavanja te nije čudo što i današnji nacista Rajko Otrov Nogo čita vakele đe stigne i kome stigne.
3) Kašto je to bio pijedestal ukraden ispod Stjepana Trofimovića, žrtve društvenog sistema iz romana Zli duhovi, pa bi se moglo reći da je potezao iz šiše kako bi gorivom opskrbio plamen svog buntovništva, jer “hajdučki preci tad u meni se čuju – / golaći, beskućnici, jedino vični buni, / u pesmi, kao u snu, što samo prevrate snuju.”
Jeste, jeste: za 415. godina vladavine, svakog Srbina iz BiH njeni su gospodari zasluženo zvali “mrtvim rajetinom”, osim Noginih predaka kojim samo daj da poneđe dignu poneku bunu i nisi morao dalje brinuti o njima. I vjerujem da su bili hajduci, ali čemu napomena “beskućnici” kad to ulazi u definiciju hajduka? “Kuća mi je divan-kabanica”, veli odmetnik iz guslarske pjesme: nema kuće, ali ima paradni ogrtač, bezbeli otet. Ako si bio hajduk, nisi mogao biti golać, s obzirom na činjenicu da su Turke odlikovale divan-kabanice koje su se s njih mogle zguliti.
Vuk Karadžić, koji hajduke zna bolje nego Nogo, veli: “gdje koji otide u hajduke da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji”. I kad bi Nogo u krčmi zavrnuo košulju da mi pokaže marku “Pjer Karden”, ja bih pomislio: kakav hajduk! Što je značilo i kakvo junaštvo. Jer kićenost hajdučke vanjštine putila je i ka hrabrosti. “Binjiš od suvoga zlata” na starom Vujadinu skinut je sa visokopozicioniranog Turčina: divan-kabanica ekstra kvalitete “u čem paše na divan izlaze” dokaz je i junaštva, jer ne mislite zar da je pašu bilo lako lišiti binjiša? Kako god, pod uticajem alkohola Nogo je padao pod utjecaj predaka “jedino vičnih buni” i bio gotov staviti se na raspolaganje svakoj skupini prevratnika koja će oboriti diktaturu, a Titu lišiti maršalskog binjiša, kube i čivasa, da je takvih skupina bilo, ali, na žalost, nije.
U pjesmi Na cvjetnu nedjelju Nogo sjedi u kafani s paklenom mašinom, to jest “sa bombom stida u grudima” od koje očekujemo da ga u poenti raznese, u skladu sa scenskim naputkom da eksplozivna naprava, koja mu u prvom činu kuca u grudima mjesto srca, mora eksplodirati u posljednjem.
Ovaj put nije otišao u krčmu da se naljoska – Nogo pije i zato što mu je svijet previše suh i često je prinuđen da ga navlaži – već da se “iznutra očisti(m)” i da se “žalostan pričesti(m)”. Pravi pjesnik ne bi sebi dozvolio da ovako uzvisi dane kad je u krčmi od sebe pravio “velevlažnog gospodina”, ne bi sebe kao pjanca idealizovao do komike. Nogina ljubav prema Nogi svagda je bila beskrajna, ali kad kaže da u krčmu ide da se očisti i pričesti, ostaje mi da kažem: Nogo je Nogo, ali mnogo je mnogo, jer često se događalo da, iza čišćenja i pričešćenja u krčmi, naprosto poživinči; jednom, pošto je uzeo naforu, ženu svog kuma Marka Darinkina, koja je deset godina čekala dijete, nazvao “jalovicom kojoj iz očiju biju praznina i zavist prema ljudima s djecom”.
Na kraju pjesme Nogo diže ruku na se: “Na strašnom mjestu – u krčmi / U anđeoskom predjelu / Šta sam kada se prisjetim /U vajkadašnjem nedjelu / Ja mučki pucam u sebe / Ridam Na cvjetnu nedjelju”. Izvršio je suicid, kako je obećao (mada ne i očekivanim oružjem), jer mu je vlastita grešnost postala neizdržljiva. Ne razabire se je li “vajkadašnje nedjelo” istočni grijeh zbog kojeg je iz raja najuren u birtiju, ili cilja na izumitelja rakije zvanog Noje, ali se jasno čuo pucanj koji je “mučki u sebe” ispalio.
“Mučki“ znači podmuklo, na prevaru, a takva mu najčešće i jesu samoubijstva, jer ljubav Rajka Otrova Noge prema prema Rajku Otrovu Nogi, jedna od najvatrenijih ljubavi koje su ikad u ljudskom srcu planule, štiti ga i od samog sebe, pa je prinuđen, kad puca sebi u leđa, da to čini podmuklo, iz zasjede, jer u ovoj pjesmi ne kaže slučajno da u krčmu ide “ko u busiju” iz koje će sebi mučki ispaliti pun šaržer među plećke. Što ga nije omelo da “rida” nad sobom: Nogo je ubica, ubijeni i narikača u istoj koži, a pošto se sve zbiva u nedjelju pred Vaskrs, je li ovo samoubojstvo sa predumišljajem? Koknuo se s namjerom da dan zatim sa Isusom ustane iz mrtvih? Jer Njegoš ne veli zaludu: “Vaskrsenja ne biva bez smrti”.
Nogina krčma je “strašno mjesto” i “busija” koja pjanca pretvara u odmetnika: kad se potpije, brci bi mu postali brčine Starine Novaka koji je rekao: “Ne bojim se nikoga do Boga”, i pred kafanskim doušnicima stao bi raspitivati zašto Tito farba kosu, od čega bih osjetio zimu u kostima, a kad pita zašto Tito presađuje kosu, ja, sin strijeljanog ibeovca, klisnem iz krčme, jer je u zakonu fino pisalo koliko godina ćuze dobija onaj koji laje, a koliko onaj koj ga sluša i ne prijavi policiji njegovo lajanje.
Služeći se jezikom slijepoga guslara, Nogo je oslijepio za sebe: postao majstor u napuhivanju svega svog pomoću deseteračkih formula. Salivajući u gušu ljutu za ljutom, što me tjeralo da se sjetim Gogolja: “Gle kako junački loče!”, Nogo bi sebe prečinio u elitnog hajduka koji je kadar “na strašnom mjestu postojati”, a u ovakvom mitologiziranju svog lokanja naviješten je izaratni stihoklepac iz Nedremanog oka koji u svijetu okrenutom naglavce pjeva o čestitom srpskom dželatu i pokvarenoj žrtvi i o Srbima koji, dok ih NATO lema, vape kao Isukrst s križa: zašto si nas napustio, oče, jer su pod “tomahavcima” zaboravili šta su radili od Vukovara i Sarajeva, čak pojma nisu imali šta rade Albancima na Kosovu u dane kad ih NATO tulehao.
“Bomba stida u grudima” s početka pjesme nije riknula jer je bila bez upaljača: Nogo ju je instalirao u svoje prsi da stvar bude dramatičnija. Ovo je “ispit savjesti” na noginski način: jeftino dramatiziranje osećanja nepogrešivo daje drugo- i trećerazredne stihove i hoće javne prostore: Nogina se samoubistva ne zbivaju među četiri zida već u kafani ili na bini: zna da mu nesreća divno pristaje i da bi bila suva šteta ne izložiti je očima publike.
3. Nacionalno i racionalno
Ne znam je li Vuko još živ, ni je li nakon 8. sjednice poslobio ili možda pošešeljio, ali želim vjerovati da nije, jer je bio racionalan čovjek. Dok nacionalno u nas vlada, racionalno će služiti da njim obrišeš zadak, mada “devet desetina čovjekovog života čini razum”, rekao je engleski vajar Henri Mur, i dodao: umjetnost, “to je razum, upravo kao i život sam”. Uzgred, Mura sam citirao u jednom intervjuu za Politiku kad sam 1970. dobio Brankovu nagradu za prvu knjigu pjesama, i od tada, cio sam život utrošio na to da postanem razuman, pa vjerovatno i zato pišem dobre pjesme pod starost kad ti život “ode u priviđenja” i kad se još nenačetim razumom od njih branim, ili ih pričvršćujem za papir da ne šetaju okolo.